Ma, svi smo mi – Srbi!

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Zapravo je Sveti Jeronim dobro prošao te ga Vučićevi medijski jurišnici nisu proglasili Srbinom. Naime, ovo medijsko jato ne pristaje čak ni na to da su amebe starije od „nebeskog naroda“. Jer, vele, tko bi amebe onda krstio, kad je ta imenica srpskog podrijetla.

Piše: Jospi Vričko/Nedjelja.ba/

Nakon što je Večernji list početkom godine promovirao projekt Hrvati koji su mijenjali svijet, nije trebalo dugo čekati na reakciju iz Srbije. Što je, zapravo, već kronično. Po izboru rečenoga zagrebačkog dnevnika na popisu za svjetsku povijest značajnih Hrvata našli su se: Faust Vrančić, Sveti Jeronim, Nikola Tesla, Andrija Štampar, Ivana Brlić-Mažuranić, Andrija Mohorovičić, Ivo Andrić, Julije Klović, Marko Marulić, Ivan Meštrović i Marko Polo. A velika je većina, po reakcijama s bliskog istoka, sporna, tj. svi su, više-manje, Srbi, tvrdi tisak pod, više-manje, nadzorom tamošnjeg predsjednika.

„Hrvati, poslije Nikole Tesle, od Srba otimaju i Ruđera Boškovića i Ivu Andrića, iako su se ovi velikani cijeli život deklarirali kao Srbi”, piše beogradska “štampa”. A kako je jedan od srpskih krunskih svjedoka u ovome slučaju Vojislav Šešelj, možda se čak i ne bi trebalo naročito obazirati na ovu srpsku ujdurmu kreiranu od “Vučićeva” medijskoga jata.

Ruđer – nigdje Srbina, ni blizu

No, nije ovdje riječ samo o četničkom vojvodi. Prije sedam-osam godina, tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, u jednome je intervjuu, govoreći o najznačajnijim Srbima, nabrojio i Ruđera Boškovića. Uz opasku: „Nadam se kako me moji hrvatski prijatelji neće pogrešno razumjeti“. Nije, dakle, riječ o pustom šešeljanju, nego, evo, i ozbiljni, europski Srbi, korifeji tzv. Druge Srbije, misle kako je taj isusovački svećenik i jedan od najvećih znanstvenika uopće potekao iz „nebeskog naroda“. Jer mu je, navodno, otac Srbin iz sela Orahova Dola u Hercegovini.

Međutim, navodeći Boškovićeve korijene, osporavatelji Večernjakova popisa, upadaju u zamku. Riječ je, naime, o katoličkoj župi Ravno u Popovu Polju, a selo iz kojega potječu Ruđerovi preci tada je bilo potpuno katoličko. Nigdje Srbina – ni blizu!

Većina njegovih pisama rodbini i prijateljima pisana su na hrvatskom jeziku. U jednom od njih, onome sestri Anici, piše kako nije zaboravio hrvatski jezik. A kada su ga u jednoj publikaciji nazvali „talijanskim matematičarom velikog ugleda“, žurno je inzistirao na ispravci, napisavši kako je Dalmatinac iz Dubrovnika. No, dobro – Srbi su ionako dugo vjerovali kako je Ruđerov rodni grad „srpska Atena“, što samo svjedoči kako je velikosrbima Grad trajna zemljopisna i kulturološka frustracija. Slijedom čega su ga, valjda, ranih devedesetih kanili srušiti, pa izgraditi još stariji…

Andrić: Nema sumnje, ja sam Hrvat

“Slučaj Andrić“ je, pak znatno kompliciraniji. Baš, uostalom, kao i što je sam životopis toga našeg nobelovca. Objektivni istraživači uglavnom su se, istina, složili kako se veliki pisac nije osobito osvrtao na svoju nacionalnu, već je više inzistirao na književnoj pripadnosti. U knjizi beogradske profesorice Žanete Đukić Perišić Pisac i priča (Akademska knjiga, Novi Sad, 2012.) navodi se da je u pismu pjesniku i prevoditelju Svetislavu Stefanoviću iz rujna 1942., Andrić napisao kako sebe doživljava kao srpskog pripovjedača. I to jest činjenica.

Činjenica je, međutim, i da je svoje književno djelovanje počeo u okrilju hrvatske književnosti, formirajući svoj stil u okviru hrvatskog jezičnog idioma, što se osobito vidi u ranoj pjesničko-kritičkoj produkciji.

Znakovito je i njegovo pismo srpskom povjesničaru književnosti Vojislavu Jovanoviću Marambu, u kojem Andrić 1923. piše: „Nema sumnje da sam ja Hrvat po rodu, koliko sam pak pisac ‘hrvatski’, to je drugo pitanje o kojem neću da govorim, niti sam ja zvan da ga rješavam.“

Ali, srpski tisak, “utvrđujući gradivo“, sada “pronalazi“ kako je piščeva majka bila – Srpkinja. Što je, jasno, notorna laž. Naime, Katarina Kata Andrić, rođena Pejić (Grahovik, Dolac kod Travnika 1872.) radila je kao tkalja u sarajevskoj tvornici ćilima na Bistriku, a umrla je, kako je zabilježeno u matici umrlih rimokatoličke župe Presvetog Srca Isusova u Sarajevu 1925., te je pokopana na sarajevskom Rimokatoličkom groblju Svetoga Mihovila, gdje joj je sin podigao spomenik.

Zub vremena je nagrizao obelisk na grobu pokojne Katarine do neprepoznatljivosti. Zahvaljujući, međutim, angažmanu Ivana Lovrenović i Miljenka Jegovića te spremnosti ondašnjeg ministra kulture Županije Sarajevo Emira Hadžihafizbegoviću da Ministarstvo kulture pokrije troškove restauracije, spomenik je zapravo ponovo podignut 2007.

Tesla – hrvatska domovina

Dojam je, ipak, kako u cijeloj priči Srbima najviše smeta tzv. hrvatsko svojatanje Nikole Tesle. Pri čemu se najčešće čuje kako su se Hrvati tek sad sjetili velikoga izumitelja, rođenog na hrvatskom tlu. Naprosto, ta tvrdnja ne stoji. Još 1936. predsjednik HSS-a Vladko Maček čestitao je Tesli 80. rođendan: „Velikom sinu naroda srpskog, a domovine Hrvatske, vođi čovječanstva u borbi s prirodom, čestitam u ime hrvatskog naroda.“

Tesla, u uzvratnom telegramu, odgovara kako se jednako ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom, što se, dakako, kasnije često – možda i prečesto! – citiralo. Po Tesli su u Hrvatskoj nazvane mnoge ulice, nekoliko škola, veleučilište u Gospiću, tvrtka Ericsson Nikola Tesla, u zagrebačkom Tehničkom muzeju nalazi se stalni demonstracijski kabinet Teslinih izuma… Toliko o sjećanju sa zadrškom.

Zapravo je pravo čudo kako Vučićevi medijski jurišnici nisu i Svetog Jeronima proglasili – Srbinom. Možda ih je spriječilo to što je glasovita njegova izjava: „Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac“. Ipak, ovim su najnovijim izljevom velikosrpstva samo napisali novo poglavlje za kultnu (predratnu) kazališnu predstavu Šovinistička farsa, u kojoj je, je li, utvrđeno da su samo amebe starije od Srba.

Aktualni, međutim, velikosrbi misle kako ni to nije točno. Jer, vele, da je tako tko bi onda krstio amebe. Ta je imenica, tvrde, srpskoga podrijetla. Kao, uostalom, i svi mi.

Share.

Comments are closed.