Piše: Aleksandar Trifunović/6yka.com
Volim zemlju Bosnu i Hercegovinu. Proveo sam u njoj cijeli život. Moji preci su ovdje došli mnogo prije datuma koje ja pamtim, seljaci, vrijedni ljudi od kojih sam potekao. Nisu vodili lak život, bilo je teško, nemaština i glad, djed je bio u dva svjetska rata, baka se porađala pod drvetom, otac pješačio do škole kilometrima. Oni nisu odustali od ove zemlje, pa neću ni ja.
Ne trebaju mi nikakvi datumi, na silu sklepane zastave, himna bez teksta ili povremena virtuelna histerija da me na to podsjeti, ja je volim i bez toga. Putujem Bosnom i Hercegovinom vrlo često i svugdje se osjećam dobro, iako putevi nisu bog zna šta. Ljudi koje sam na tim putovanjima upoznao učinili su me srećnim i moje su veliko bogatstvo. Putujem i sa svojom djecom Mihaelom i Marijom, jednako uživaju kao i ja, druže se sa svojim vršnjacima u Mostaru, Sarajevu, Trebinju …
A što volim da putujem ka Trebinju….uzmem dan pred sebe, vrijedi svake minute. Kanjonom do Jajca, zastanem gdje god mi se Vrbas učini ljepšim nego kada sam išao posljednji put, a prođem često. Posebno ranim jutrom, kada izmaglice zavijugaju nad urkoćenom vodom i zakite ga dodatno. Na Makljenu, svaki put ostanem zatečen kad ugledam obrise Ramskog jezera. Kako li je samo lijepo! Sa te strane Makljena, već počne da miriši Hercegovina. I vidi se za lijepog dana. Ako i ne, onda u Jablanici mora da ti zamiriši jagnjetina, pa Mostar… Onaj pravac od Jablanice do Mostara, to je najljepši put kojim sam se ikad vozio. Na trenutke imaš osjećaj da ideš kroz Neretvu, a ne pokraj nje…..Ovo je prelijepa zemlja, a to tako rijetko primjećujemo. Ne znamo ili ne želimo, svejedno.
Objašnjavati nekome zašto je odricanje od Bosne i Hercegovine glupost, zašto je štetno smatram gubljenjem vremena i uvredom za ličnu inteligenciju. Opet moram potcrtati – da nema Bosne i Hercegovine, ne bi bilo ni Republike Srpske, ni Federacije BiH, i obrnuto.
Istorija ove zemlje, njena kultura i, ono najvažnije, ljudski odnos, nisu počeli nakon referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, niti od potpisivanja sporazuma u Dejtonu, već, srećom po nas, mnogo ranije. Radni sto Petra Kočića je u Sarajevu, ne u Banjaluci, što je normalno, jer Sarajevo je najveći grad u zemlji, a u najvećim gradovima uobičajeno nastaju društvene, poslovne i kulturne elite u zemlji. To ne mijenja činjenicu da je Petar Kočić jedan od najvećih pisaca u zemlji, srpskih i bosanskohercegovačkih, kako god da vam odgovara dok ih čitate. Jer pisce treba neprestano čitati, a na neprestano im brojati krvna zrnca. Da nije tako, možda bi kuću Branka Ćopića, čije pismo Ziji Dizdareviću zaustavlja dah, obnavljali mi koji ga čitamo, a ne Azerbejdžan. Na svakih 50 kilometara imam nekog kome se mogu obratiti ako mi pukne guma ili mi se desi neki sličan belaj, a to nemam nigdje drugo. Iako u mojoj zemlji pričamo različite jezike, oni su, u najmanju ruku, neobično slični pa se, ako hoćemo, dobro razumijemo.
Na svim jezicima u BiH rečenica “Nemam ništa osim ljubavi za tebe” zvuči isto… Da ovo ponavljamo i mislimo svaki dan, bili bi bolji i Mi, i Oni i sve oko nas. Ali mi baš zato i nećemo.
Svake sedmice ovu zemlju napusti neko koga znam. To ne volim, jer ko će ostati?
Državu Bosnu i Hercegovinu ne volim. Gadi mi se ovaj vrhunski parazitski sistem zbog kog je najveći broj ljudi koji u njoj živi višak, puka statistika bez mrvice dostojanstva. Ne volim ovu državu zato što je i zakonom omogućila da bez posljedica možemo biti govna prema manjini tamo gdje god smo većina. Ne volim što ova država nikako da shvati kako je ovo lijepa zemlja i koliko u njoj ima dobrih ljudi.
Ova država nažalost ne zna kakvih u njoj rođaka ima, rođaci …