Piše: Dino Šakanović/Prometej.ba
Protiv rata bilu su papa i socijalistička internacionala, ali njih ionako nitko nije slušao. Ubrzo će svećenici posvećivati oružja, a socijalisti marširati na frontove. Svi su vjerovali da će do Božića ponovno biti kod kuće kao pobjednici. Ratni planovi bili su megalomanski. Austro-ugarska komanda planirala je brzim prodorom u Ukrajinu i Poljsku odmah slomiti Rusiju dok u isto vrijeme preko Drine napreduje kroz Srbiju. Rusija je pola svoje mobilizirane armije uputila u direktni prodor prema Berlinu preko Istočne Pruske.
Jednako optimistični bili su i Nijemci „s druge strane“ gdje su prema Šifelovom planu više od pola armije uputili na Pariz preko Belgije, da skrše Francusku. Entuzijazma nije nedostajalo ni Francuzima koji su odmah po objavi rata sa maksimalnim brojem snaga napali Nijemce u oblasti Alzak-Loreina. Osmansko Carstvo stotinama tisuća ljudi napalo je Kavkaz i Suez. Bio je to totalni rat, svim snagama.
Međutim, ono čega ni jedan generalštab, ni jedan vojnik ili vladar nije bio svjestan su kobne promjene u vojnoj tehnologiji. Prije Prvog svjetskog rata najveće operacije vodio je Napoleon Bonaparte s milijunskom armijom kojom je napao Rusiju. Od tad, za otprilike 100 godina, desile su se tri stvari:
1. Industrijalizacija koja je enormno povećala broj vojnika koje je država mogla opremiti
2. Željeznica koja je ubrzala mobilizaciju
3. Mitraljezi, kobno oružje brze paljbe koje je masakriralo pješaštvo
Kako nije bilo oklopnih vozila pa čak niti šljemova, a uznaprdovala je i artiljerija koja je počela upotrebljavati rasprskavajuće granate umjesto topovskih kugli kao i bojne otrove, rezultat svih ovih megalomanskih vojnih planova bio je jedino masakr. Pješaštvo je nalijetalo na rafale mitraljeza i bivalo „pokošeno“. Krv se prosula od Atlantika do Rusije, od Belgije do Kavkaza. Javnost je bila užasnuta i šokirana brojem žrtava i uzaludnošču operacija. Posebno tragičan bio je zapadni front na kome su milijuni ljudi ginuli na nekoliko kilometara kvadratnih, a da se front ne bi pomjerio ni 100 metara. Početnički entuzijazam ispario je. Preostao je samo užas.
Austro-Ugarski pjesnik Georg Trakl, mobiliziran kao bolničar u Galiciji piše: „Od ubojitog oružja, zlatne ravnice, borci na umoru i krv prolivena. Svi putovi vode u crno raspadanje.“
Njemački student mobiliziran na zapadni front u dnevnik upisuje riječi: „S kakvim sam ponosom pošao u rat. Sada sam ovdje. Ni pakao nije strašniji.“
Francuski pukovnik nakon krvave Bitke za Verdun 1916. zapisuje: „Čovječanstvo je ludo. Mora biti ludo da bi radilo ono što radi. Kakav masakr! Kakve scene horora i pokolja! Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisao svoje dojmove. Pakao ne može biti ovako užasan. Ljudi su ludi!“
Horor je bio toliki da je deprimirao europsku kulturu sljedećih desetljeća. Pojavio se dadaizam, umjetnički pravac koji potpuno odbacuje bilo kakvu svrhu umjetnosti. Tada, našavši se u rovovima, promrzli, blatnjavi, svaki dan gubeći stotine i tisuće sudrugova, zasuti bojnim otrovima po razrovanim poljima na kojima je jedina boja bila siva jer su enormna granatiranja razrovala i uništila sve, vojnici su se našli u očaju. Neki su namjerno istrčavali iz rovova da poginu. Pisali su kućama očajna pisma. Pokušali su izbjeći ubijanja. Na Božić 1914. njemački i francusku vojnici sami su proglasili primjerje i igrali nogomet na „ničijoj zemlji“. Na nekim dijelovima zapadnog fronta vojnici su usvojili taktiku „živi i pusti da žive“ odbijajući pucati. Vojne vlasti su zbog toga kažnjavale, pogubljavale i rotirale vojnike.
Jedan od vojnika na zapadnom frontu bio je kanadski doktor John McCrae koji se zatekao u Bitci kod Ypresa, kada je prvi puta upotrebljen bojni otrov od strane Nijemaca. McCrae u pismu majci opisuje grozote: „Za 17 dana i 17 noći niko od nas nije skinuo odjeću, niti čizme, osim slučajno. Svo to vrijeme dok sam bio budan topovska i puščana paljba nikad nije prestajala ni 60 sekundi.
A svemu tome pozadina je bila smrt, ranjeni, osakaćeni, i strašna tjeskoba.“ Dana 2. maja 1916. poginuo je MyCraejev prijatelj, Alexis Helmer. Prilikom sprovoda McCrae je primijetio kako oko grobova brzo počinju nicati crveni makovi!
Na izrovanim i kraterima prepunim sivim blatnjavim poljima Flandrije i cijelog zapadnog fronta, osim crvene krvi, jedino što je uspjelo niknuti na uništenim mjestima gdje su milijuni ljudi pogibali bili su crveni makovi. Izgledalo je kako iz zemlje niču duše ubijenih vojnika. Vidjevši makove pokraj groba svoga prijatelja, odmah sutradan poslije sprovoda John McCrae napisao je poemu „Na poljima Flandrije“.
U slobodnom prijevodu:
Pod užasnim dojmom izniklih duša poginulih vojnika, makovi su se urezali u kolektivnu svijest onih koji su svjedočili tim hororima. Tako je ovaj crveni providni cvijet posao simbol ljudskog stradanja u Prvom svjetskom ratu.