Ante Tomić, književnik, kolumnist i filmski scenarist u svojoj kolumni za Jutarnji list nazvao je predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića “magarcem od 60 godina”. Zanimljivo je pročitati zašto.
Prenosimo Tomićevu kolumnu iz Jutarnjeg lista:
Što sam ja bogu skrivio da sam se rodio kao Hrvat? Dao bih se okladiti da je, prevrćući se noću u postelji, Zoranu Milanoviću mnogo puta došlo ovo očajno pitanje. Jer on je rođen za nešto bolje. Predsjedati državom od tri milijuna i osamsto hiljada građana žalosno je rasipanje njegova političarskog talenta. On bi trebao slikati širokim, vehementnim zamasima kista, na ogromnim platnima, a ne pogrbljen gubiti vid nad minijaturama. Milanovićeva mudrost i vizija su najmanje deset konfekcijskih brojeva veći od male Hrvatske.
Njegova frustracija da je osuđen na jednu ušljivu balkansku šupu, umjesto da na čelu neke supersile odlučuje o budućnosti planeta, gotovo vrišti iz sedam rečenica koje je izgovorio u Čakovcu kad su ga upitali o američkim prijetnjama da će oteti Grenland Danskoj. Nešto što je trebala biti banalna protokolarna izjava o nepovredivosti teritorijalnog suvereniteta država ispalo je megalomansko geopolitičko mrsomuđenje, a u podtekstu je ustvari to bio vapaj jednog zakinutog nesretnika, poziv upomoć jedne žrtve nepravednog usuda.
“Postoji, samo ne znam jesu li u američkoj administraciji to još vidjeli na karti, Svalbardsko otočje”, upozorio je Zoran Milanović. “Ono pripada, u principu, Norveškoj. Ono je malo istočnije od Grenlanda i tamo završava golfska struja i more nije zaleđeno. To je interesantno. Evo, dao sam im temu za razmišljanje. Možda su vidjeli na karti da postoji i to otočje. Grenland je beskoristan.”
Ova je čudna izjava, očekivano, i ne prvi put kad je Milanović posrijedi, izazvala međunarodnu sablazan. Norvežani su ispalili na živce, upravo kao što su i Šveđani i Finci lagano popizdili kad se Zoran Milanović prije nekoliko godina uprazno junačio da će im blokirati ulazak u NATO. Kad gledate ove slučajeve u nizu, neizbježno se nameće pitanje: kakav je to feler u glavi hrvatskog predsjednika? Zašto je on tako nadrkan na skandinavski sjever?
Skandinavski sjever ipak može ostati miran jer Milanović nema baš nikakvu moć da im naudi. No, njegove bi fantazije možda trebale zabrinuti građane Hrvatske. Nije ugodno znati da imate predsjednika koji zamišlja što bi napravio na mjestu Donalda Trumpa. Gdje bi on, da se njega pita, poslao nuklearne podmornice. Dobro, nema od njegova laprdanja prave opasnosti ni za nas, njegove su ovlasti, srećom, beznačajne, ali je, brate, sramotno. Vrhovni zapovjednik nam zvuči kao budala.
Njegove su izjave kao geopolitičko mudrijašenje Franje Šafraneka iz filma “Tko pjeva zlo ne misli”, koji ide prek K Žnidaršiću porazgovarat se malo o Abesiniji. Taj Svalbard koji on spominje, arhipelag na pola puta između obala Norveške i Sjevernog pola, zvuči kao da je došao iz birtijske oklade besposličara, kad su Milanović i društvo nakon četvrte butelje Benvenutijeve malvazije u Arktičkom oceanu počeli treći svjetski rat.
“Ivice, daj nam globus!” viknuo je u nekom trenutku predsjednik.
“Gospodine predsjedniče, Globus više ne izlazi”, rekao je konobar.
Milanović ga je nekoliko sekundi zbunjeno gledao, prije nego je shvatio u čemu je nesporazum.
“Ma, ne taj globus, nego onaj pravi… No”, dlanovima je pokazao okruglo tijelo, “zemaljsku kuglu.”
“To ne držimo.”
“Čekaj, imam ja Google Maps”, sjetio se netko za stolom.
“Eto, vidiš, rekao sam ti da je tu”, zavikao je predsjednik nešto kasnije pokazujući Svalbard, na ekranu. “Podsjeti me da sutra nazovem Trumpa.”
Nisu rijetke ovakve šašave epizode u birtijama. Ne možete ih osuđivati jer su i vama u pijanom stanju oko ponoći svakakve ludosti padale na pamet. Problem je, međutim, da je Milanović svoju geopolitičku mudroliju ponovio usred dana, pred kamerama. Navodno je bio trijezan kad je pretpostavio da američki predsjednik i njegovi generali ne znaju za Svalbard, nekako im je prošao ispod radara jedan komad kopna od šezdeset jednu hiljadu kvadratnih kilometara, veći od cijele Hrvatske.
Podsjetilo me to kako sam ja, kao dječak od deset ili dvanaest godina, listajući zemljopisni atlas, opazio da je Rusija na svom istočnom kraju sasvim blizu Aljaske. Oduševljen otkrićem, razmišljao sam kako bih svakako morao nekako naći način da Leonida Brežnjeva i Ronalda Reagana upozorim kako je glupo da ratuju preko širokog Atlantika i cijele Europe kad im je mnogo zgodnije rokati se malim raketama preko Beringova tjesnaca. I danas kad vam pričam o tome sramim se vlastite naivnosti, ali razumjet ćete, bio sam maloljetan, išao sam u šesti razred. Ozbiljno je sranje kad jedan magarac od šezdeset godina, k tomu i predsjednik države, nagađa o mogućnosti da u Pentagonu nisu gledali kartu svijeta.
Možda je ipak gore, ne mogu se odlučiti, kad Franjo Šafranek na Pantovčaku preporučuje drugoj državi da okupira teritorij treće države, s benevolentnom napomenom kako Svalbard “pripada, u principu, Norveškoj”. Za usporedbu, prije nekog vremena našu je javnost uzrujalo da je patrijarh Porfirije negdje usputno kazao kako su granice promjenjive.
Što, načelno, čak i nije neistinito. Granice se stvarno, kroz čitavu povijest mijenjaju, ali nama je svejedno iz usta poglavara Srpske pravoslavne crkve zvučalo zloslutno. Zanima li vas koliko je Norvežane naljutilo nuđenje jednog njihova arhipelaga Amerikancima, probajte zamisliti kako biste vi reagirali da patrijarh Porfirije reče: “Dubrovnik, u principu, pripada Hrvatskoj.”
Bio je to, ukratko, zazoran istup jednoga samouvjerenog komedijaša koji nam je, kako vrijeme prolazi, sve zagonetniji. Ne možemo se više sjetiti zašto smo glasali za njega. Bio je i premijer i predsjednik, ali nikad zaista nije bio ni blizu državnika. Zaista, što smo mi bogu skrivili da se Zoran Milanović rodio kao Hrvat?
/Desk/