BiH tijekom cijele godine obilježava stradanja žrtava rata, ali ni tri desetljeća nakon sukoba one nisu zajedničke – i dalje se dijele na „naše“ i „vaše“.

I ovog 11. srpnja Srebrenica je bila mjesto neizmjerne tuge i sjećanja na žrtve genocida. Dio političke i javne scene u Republici Srpskoj godinama negira taj zločin, zbog čega je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko nametnuo zakon kojim je negiranje genocida proglašeno kaznenim djelom, piše Deutsche Welle.

Istodobno, i mnogi drugi ratni zločini i žrtve u BiH ostaju negirani ili prešućeni. Više od tri desetljeća nakon rata, u zemlji još ne postoji zajednički pijetet prema svim stradalima.

Političari i dalje odaju počast prvenstveno „svojim“ žrtvama, često ih koristeći kao alat za produbljivanje podjela i raspirivanje mržnje.

Odao počast srpskim žrtvama i postao nepoželjan

Amir Reko, bivši pitomac Vojne akademije, 1992. dezertirao je iz JNA i priključio se Armiji RBiH. Od ratnog heroja postao je izdajnik i nepoželjan u rodnom Goraždu.

„Porazno je da i više od 30 godina nakon rata još govorimo o nedostatku empatije prema svim nevinim žrtvama i iskrene želje za pomirenjem. Čini mi se da je to danas čak teže nego ranije“, kaže Reko za DW.

U ratu je izgubio majku i više članova obitelji. „Moja majka ubijena je na najsvirepiji način i tu bol nosim cijeli život. Unatoč tome, vjerovao sam da čovjek mora imati snage priznati i tuđu patnju. Zbog takvih stavova platio sam visoku cijenu.“

Nakon što je javno govorio o ubojstvima srpskih civila u okolini Goražda i odao počast njihovim žrtvama, kaže da je bio izložen žestokim napadima. „Proglašen sam personom non grata u Goraždu, optuživan da narušavam ugled Armije RBiH i da govorim neistine. U isto vrijeme uništena je i moja tvornica, od koje sam živio, pa sam ostao bez izvora egzistencije.”

Smatra da je u BiH postalo gotovo neprihvatljivo govoriti o tuđoj boli, a da se pritom ne dovodi u pitanje vlastita. „Pomirenje nije odricanje od istine ni odustajanje od pravde. To je snaga da se prizna i tuđa bol, uz očuvanje vlastitog dostojanstva i poštovanje vlastitih žrtava.“

Reko: „Spreman sam platiti cijenu mirotvorstva”

Reko upozorava da političari često koriste žrtve za produbljivanje podjela te da se pojedinačni zločini pretvaraju u kolektivnu krivnju čitavih naroda.

Takav pristup, kaže, produbljuje nepovjerenje, otežava dijalog i održava društvo u stalnim političkim tenzijama. „U takvoj atmosferi govoriti o pomirenju zahtijeva veliku hrabrost, jer riskirate da vas anatemiziraju upravo oni kojima pripadate. To je jedna od najvećih tragedija današnje BiH.“

Na kraju poručuje da se, unatoč svemu, isplati biti mirotvorac.

„Prošao sam rat i znam što rat znači. Moja je obveza učiniti sve da nijedna buduća generacija ne doživi ono što je doživjela moja. Ako je to cijena mirotvorstva, spreman sam je platiti.”

Isplativa taktika koja pobjeđuje, ali mir je nasušna potreba

Amer Delić iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo (naslovna fotografija) smatra da je nužno „sustavno pristupiti stradanju svih žrtava, bez obzira na njihov etnički predznak“.

Aktivisti Centra godinama, zajedno s bivšim pripadnicima HVO-a, VRS-a i Armije BiH, obilaze mjesta zločina i odaju počast žrtvama svih naroda. U tim aktivnostima sudjeluju i mirovni aktivisti iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Delić upozorava da u BiH već desetljećima opstaje „isplativa taktika“ koja održava podjele. „Nacionalizam je i dalje pogodan alat za perpetuiranje mržnje i straha te očuvanje političke moći. Mnogi vjeruju da će to nestati samo od sebe, ali neće dok god postoje interesi koji bez odgovornosti omogućuju pojedincima i grupama stjecanje ogromnih sredstava.“

Govoreći o podijeljenom društvu i ratnom naslijeđu, kaže da politička vodstva nisu spremna pošteno se odrediti prema prošlosti.

„Samoviktimizacija i izostanak empatije prema drugima i dalje dominiraju kada se govori o ratu, posebno tijekom obilježavanja stradanja i izbornih kampanja. U takvim okolnostima teško je govoriti o društvenoj katarzi, osim kod pojedinaca koji uspiju probiti mjehur vlastitog nacionalnog medijskog prostora.”

Ipak, kroz mirovni rad vidi i ohrabrujuće pomake. „Susrećemo se s ljudima iz lokalnih zajednica, obiteljima žrtava, ratnim veteranima, vjerskim i političkim predstavnicima i osjećamo se dobrodošlima. Iz tih razgovora vidimo da su mir i dostojanstven život, za sadašnje i buduće generacije, nasušna potreba svima.“

„Mirotvorce se postavlja na marginu društva”

Psiholog, aktivist i novinar Srđan Puhalo smatra da je glavni razlog izostanka katarze u BiH različita percepcija posljednjeg rata.

„To ovisi o etničkoj pripadnosti. Postoje tri istine o tome što je uzrok rata, kada je počeo, tko su heroji, a tko zločinci i tko je pobjednik. Bez konsenzusa o tim pitanjima teško je graditi empatiju prema tuđim žrtvama“, kaže Puhalo za DW.

Dodaje da ipak postoji jedna apsurdna točka oko koje se svi slažu – da su „problem“ uvijek oni drugi.

„Svatko tvrdi da je vodio obrambeni rat. Tada se pojavljuje nacionalizam, ideologija u kojoj se vlastita etnička grupa doživljava kao najveća i jedina žrtva. Ne natječu se samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci tko je najveća žrtva, nego se često preuveličava i broj stradalih. Ako si žrtva i ako si se branio, onda si moralno superioran i ne možeš počiniti zločin. S takvim pretpostavkama teško je razviti empatiju prema drugima, osobito kada ih nazivate agresorima, četnicima, balijama ili ustašama.“

Prema njegovim riječima, ekstremna politika kompromis i empatiju doživljava kao slabost i prijetnju sigurnosti vlastite etničke skupine.

Kritičan je i prema dijelu povjesničara. „Nisu pokazali dovoljno volje ni snage da izađu iz etničkih torova i na temelju činjenica i argumenata kreiraju zajedničku povijest rata u BiH.“

Puhalo još smatra da se u današnjoj BiH „ne isplati biti mirotvorac”. „Ako govoriš o zločinima koje su počinili ‘tvoji’ i o njihovim žrtvama, proglase te izdajnikom. Nitko ne voli izdajnike, a socijalna, ekonomska i medijska izolacija mirotvorce gura na marginu društva. Pomoć međunarodne zajednice sve je manja, projekti suočavanja s prošlošću svedeni su na minimum, a domaće institucije za to gotovo i ne izdvajaju novac. Zato stanje u društvu možemo opisati jednom rečenicom: ‘Bolesni nismo, a zdravi još manje.'”

“BiH vlasti njegovale zapuštenost društva”

Novinar, književnik i publicist Emil Karamatić smatra da je jedan od ključnih problema BiH to što su ljudima povezanim s ratnim zločinima nakon Daytona ostavljeni prostor i moć da grade poslijeratni mir. Tu krivicu pripisuje i međunarodnoj zajednici.

„Ljudima koji su sudjelovali u genocidu i zločinima na svim stranama dana je mogućnost da grade mir, što je naprosto nemoguće. Da je moguće, onda bi i fašiste i naciste u Njemačkoj i Italiji reformirali i dali im da grade te države“, kaže Karamatić za DW.

On povlači paralelu s poslijeratnom Njemačkom. „Često se pozivamo na Njemačku i način na koji se suočila s naslijeđem Drugog svjetskog rata. Da je taj proces bio potpuno uspješan, danas ne bi postojali milijuni ljudi koji podržavaju slične ideje. Ali službena njemačka politika zabranjuje fašističko naslijeđe”, kaže i u tome vidi ključnu razliku u odnosu na BiH, ali i ocjenjuje kako je “bh vlast njegovala zapuštenost bh društva”.

Na kraju postavlja pitanje i ujedno pruža odgovor. „Što očekivati od ljudi i njihovih politika kojima su započeli ratove nego da i danas vode huškačke politike kako bi zadržali svoje pozicije?”.

/Desk/

Objava “Naše” i “vaše” žrtve ili kad poštovanje tuđih žrtava postane izdaja pojavila se prvi puta na Republika.