Šiljeg je za HKV govorio o ruskoj agresiji na Ukrajinu za koju tvrdi da je požar koji može zahvatiti cijeli svijet, o sudskim postupcima za ratne zločine koji se vode protiv nekadašnjih pripadnika HVO-a u BiH, početcima vojne karijere, umirovljenju, razlozima zbog kojih je napustio Hrvatski generalski zbog itd.

Razgovor je vodila novinarka Silvija Lažeta, a isti u cijelosti prenosimo:

U ovom bremenitom, i raznim iskušenjima ispunjenom vremenu nije neobično zapitati se gdje su oni koji su svojim zaslugama zadužili domovinu, a zbog raznih drugih okolnosti, možda i nekih karakternih osobina ostali, da se tako izrazimo, izvan svjetla reflektora. Početkom srpnja ove godine, povodom trideset i prve obljetnice formiranja, predsjednik Republike Hrvatske odlikovao je brigadu HVO-a Kralj Tomislav, kojoj je general Šiljeg bio prvi zapovjednik. Sve to bio je povod da posjetimo generala te, na njegov poziv, u njegovu domu obavimo ugodan razgovor koji donosimo u nastavku.

General pukovnik HVO-a i brigadni general HV-a Željko (Franjo) Šiljeg dragovoljac je i ratni veteran Domovinskog rata. Jedan je od ratnih zapovjednika postrojbi i formacija Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Domovinskom ratu. Obnašao je dužnost zapovjednika teritorijalne obrane općine Ljubuški, zamjenika zapovjednika obrane Tomislavgrada, zapovjednika Operativne zone „Sjeverozapadna Hercegovina“ (koja je 1993. preimenovana u Zborno područje Tomislavgrad) na kojoj dužnosti je ostao do kraja 1993., kada je premješten na dužnost Načelnika uprave Vojne policije HVO-a. Također je obnašao dužnost pomoćnika načelnika Glavnog stožera HVO-a za kopnenu vojsku gdje je dočekao i završetak Domovinskog rata. Nakon Daytonskog sporazuma postavljen je na dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera HVO-a. Tijekom formiranja vojske Federacije Bosne i Hercegovine postavljen je 1997. na dužnost zamjenika pomoćnika načelnika Uprave za politiku, planove i operacije vojske Federacije BiH. Ta dužnost je sporazumom pripala Hrvatima u BiH. Tijekom 1998. premješten je na dužnost zamjenika pomoćnika ministra obrane Federacije Bosne i Hercegovine za obrambene pripreme, koja je također pripala Hrvatima po raspodjeli dužnosti u Ministarstvu obrane Federacije Bosne i Hercegovine.

General Šiljeg je tijekom Domovinskog rata odlikovan Redom hrvatskog trolista, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog pletera, Medaljom „Ljeto ‘95“ i Medaljom „Oluja“, a višestruko je nagrađivan i za vojne zasluge.

HKV: Generale, osim posljednjih nastupa na HRT-u u svrhu analize i komentiranja rata u Ukrajini, iza Vas je vrijeme dugogodišnje medijske tišine. Imaju li s tim veze sudski procesi koji se vode protiv hrvatskih branitelja u BiH na koje ste pokušali upozoriti nizom javnih nastupa i tribina ili je u pitanju nešto drugo?

Ne, nikada nisam imao potrebe za nekim medijskim eksponiranjem, ali kada me pitaju, odgovorim, odazovem se. Možda nije u pitanju, ali kada je riječ o ratu u Ukrajini, smatram važnim istaknuti to da mislim kako jako malo ljudi zna kolika se opasnost krije iza agresije Rusije na Ukrajinu. Promatrajući ostale ratove možemo reći da se uglavnom radilo o ratovima lokalnog ili regionalnog karaktera u ograničenom prostoru, međutim kada je u pitanju rat odnosno agresija Ruske Federacije na samostalnu i međunarodno priznatu Ukrajinu postoji opasnost od požara koji može zahvatiti cijeli svijet.

Rat se nikada ne vodi iz emotivnih ili nekih metafizičkih razloga nego u pravilu uvijek zbog interesa – pojedinačnih, skupnih ili nacionalnih dok je ova agresija u svojoj suštini nametanje volje silom i oružjem uz osporavanje prava na izbor. Vidim, čitam, gledam kako pojedinci i određene skupine u društvu taj pristup prihvaćaju, međutim meni osobno je to neprihvatljivo. Uvijek sam zastupao hrvatsku misao ‘regnum regno non praescribit leges’, odnosno, kako kraljevstvo kraljevstvu ne može propisivati zakone. Smatram kako ukrajinski narod i ukrajinska nacija imaju pravo izbora. I mi smo se kao narod i nacija borili i izborili za pravo izbora. Naravno da nije sve ispalo idealno, ali dolaze nove generacije pa neka nastave tu borbu.

Vraćam se na početak pitanja – na neki sam način sam sebe umirovio, jer ipak s godinama dođe do zamora. Vratio sam se nekim hobijima iz mladosti, slikanju, pisanju, međutim i dalje pratim situaciju i u geopolitičkom i u svakom drugom smislu. Uz hobije kojima se povremeno bavim, pomažem pojedinim polaznicima već godinama u svakoj generaciji na svim razinama Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ tijekom njihova školovanja prenoseći svoja iskustva i znanja koja sam stekao tijekom života.

HKV: Pretpostaviti je da hrvatska vlast pruža potporu svojim ratnicima po uzoru na moderne i zrele demokracije. Kakvo je stvarno stanje, možete li npr. danas na svoje ognjište, na grobove svojih predaka i kako se osjećate zbog svega?

Što se tiče sudskih procesa u BiH koji su pokrenuti protiv hrvatskih branitelja i hrvatskih političkih dužnosnika na svim političkim razinama, i pticama na granama je jasno da su to montirani procesi s točno definiranim političkim ciljevima i to onim koji nisu uspješno ostvareni oružjem. U BiH postoje tri naroda i trebali bi biti ravnopravni, međutim, nisu ravnopravni ni po čemu.

Jedan narod ima državu u državi, drugi narod izražava svoje nekakvo ekskluzivno pravo na cijelu BiH, a treći narod, Hrvati, nastoji osigurati svoju ravnopravnost kao temeljni uvjet svojega opstanka u BiH. Očito je kako su hrvatski branitelji u BiH jedna od prepreka za ostvarivanje protuhrvatskih ciljeva pa je u tom smislu montiran i tzv. udruženi zločinački pothvat, a na temelju njega i presuda u Den Haagu temeljem čega je nastavljeno montiranje mnogih optužnica protiv Hrvata u BiH.

Zbog informiranja javnosti, koja nije bila informirana u dovoljnoj mjeri preko postojećih medija, s prijateljem i suborcem Zlatanom Mijom Jelićem održao sam 36 tribina po cijeloj Hrvatskoj. Sudeći po dvoranama koje su bile u potpunosti ispunjene pokazalo se kako običan narod osjeća i želi znati o čemu se radi. Pokazalo se da smo preko tribina zainteresirali i državne i političke institucije za situaciju koja nije bila razumljiva ni vidljiva mnogima od njih.

U suštini ne opravdavamo ni jedan zločin, međutim, mora se znati razlika između ratnog zločina i onog počinjenog od nekoga u uvjetima rata i u ratnom stanju kad uglavnom ne funkcioniraju sve institucije jer je sve podređeno obrani od agresije i oslobađanju zauzetog teritorija. Ratni uvjeti nisu mirnodopski, stoga ljudi pa čak i pravna struka, više kao posljedica kadroviranja, jako malo zna o vojnom pravu, borbenom pravu, međunarodnom ratnom pravu i drugim zakonima te propisima koji se primjenjuju u ratnim uvjetima, uvjetima agresije.

Kroz aktivnosti na optužbama protiv hrvatskih branitelja u BiH razvio se i određeni političko-pravni biznis od plaćanja lažnih svjedočenja do nuđenja cijena za otkup tzv. grijeha kako bi se odustalo od optužnica po principima srednjovjekovnih indulgencija.

Jedna od mojih aktivnosti jest i pomoć ljudima u nevolji, jer koliko poznajem one koji su za sada pod optužbama, ni jedan nema povjerenje u institucije i pravednost institucija u BiH. Svjesni su kako je to samo mehanizam za postizanje političkih ciljeva bez obzira na to što stradavaju i nevini ljudi.

Nitko normalan ne podržava zločine, ali svaki čovjek zaslužuje pošten i stručan proces i to je što hrvatski branitelj želi. Zato vrijedi nastaviti se zalagati za pravednost prema bilo kome i ma gdje bili. Naime, uz sve navedeno, u BiH se sudi čak temeljem dva kaznena zakona. Jedan je još iz bivše Jugoslavije koji je povoljniji a drugi je 2001. nametnut preko međunarodnih institucija i prema njemu se sudi Hrvatima i Srbima retroaktivno za događaje koji su se dogodili ranije tijekom Domovinskog rata.

Takvo procesuiranje ne postoji nigdje u svijetu, ali u BiH postoji i ono je neprihvatljivo. Načelo zabrane retroaktivnog djelovanja zakona i drugih propisa jedno je od glavnih načela koja proizlaze iz odredbi Ustava RH.

No, situacija je takva kakva jest. Ono što se mora prihvatiti nije teško i hrvatski branitelji su svjesni da se vode montirani procesi s mnoštvom lažnih svjedoka, izmišljenih ekspertiza od osoba koje nisu vidjele rata. Svjesni su i kojim ciljevima služe takvi procesi te su se sklonili ne od odgovornosti nego od nepravde. Znam kako im je teško podnijeti nemogućnost posjeta svom zavičaju, ognjištu, grobovima svojih predaka, rodbini i prijateljima, ali su to prihvatiti svjesno kao što su bili svjesni tijekom Domovinskog rata da su se borili za plemenite ciljeve za koje su bili spremni dati život.

Republika Hrvatska pruža određenu pomoć kroz svoje institucije u sukladnosti sa svojim mogućnostima u realnom vremenu te sukladno svojoj poziciji, jer golema su većina branitelja državljani Republike Hrvatske, ali su ujedno i državljani EU. Branitelji imaju osjećanje kako uvijek može bolje i više. U tom cilju potrebno je također i više informirati institucije i zalagati se u svakom smislu za pravednost tih procesa jer se oni neminovno odražavaju i na interese Domovine.

HKV: Već ste se u najranijoj dobi odlučili školovati u smjeru vojne izobrazbe – pohađali ste Prirodoslovno-matematičku vojnu gimnaziju u Zagrebu. Vaš impresivan životopis kao i životopis mnogih naših branitelja ukazuje na bogato vojno, ali i civilno iskustvo. Uz to se mnogi od vas ističu i izgrađenim integritetom i karakterom. U svako vrijeme, a posebno u ovo današnje to su kvalitete koje su istinska potreba. Koristi li se društvo tim potencijalima, tim izvorom znanja i iskustva na bilo koji način?

Izgleda kao neka vrsta stereotipa, međutim djeca iz hercegovačkih i dalmatinskih siromašnih zamljoradničkih i radničkih obitelji imala su vrlo male mogućnosti biranja svoga poziva. Rijetko tko je mogao osigurati djeci plaćanje visokoškolskog obrazovanja. Na neki način imao sam sreću da je u Zagrebu tijekom Hrvatskog proljeća nastala ideja o formiranju vojne gimnazije prirodoslovno-matematičkog smjera, no mnogi ljudi ne znaju kako je to bila vrhunska škola koja je za cilj imala parirati intelektualno i stručno drugim kadrovima u bivšoj JNA. Gimnazija je preuzela program MIOC-a.

Ja sam primljen u 6. generaciju od formiranja gimnazije koja je prejudicirala osamdeset posto hrvatskih kadrova i dvadeset posto ostalih, međutim u praksi taj odnos nikad nije ostvaren, barem u generacijama koje ja poznajem. Zanimljivost te gimnazije u tome je što je u stvarnosti bila gimnazija. Učenici nisu nosili vojnu odoru nego civilnu odjeću, a tih sedamdesetih godina se nosila duga kosa, nosili smo je i mi.

U gimnaziji nije postojao niti jedan vojni predmet. Učili smo prirodne i društvene znanosti, a vojne i stručne predmete predavali su nam na vojnim akademijama nakon završetka gimnazije, u kopnenoj vojsci, ratnom zrakoplovstvu i ratnoj mornarici. Uz obrazovni program pružale su se i mnogobrojne druge mogućnosti bavljenja izvannastavnim aktivnostima od sporta do tečajeva plivanja za neplivače, skijanja, slikanja, fotografije, plesa, drame, planinarenja, izviđača te redovnih odlazaka u kina i zagrebačka kazališta.

Sve je to bilo primamljivo i prihvatljivo za mlade ljude, u suštini za djecu od 14, 15 godina. Nakon školovanja u gimnaziji, ja i moji kolege bili smo spremni nastaviti bilo koji fakultet u to doba, međutim, postojalo je jedno ograničenje. U slučaju nenastavka školovanja u vojnim akademijama, obveza je bila platiti četverogodišnje gimnazijsko školovanje, što mnogi roditelji nisu bili u mogućnosti. Nakon završetka gimnazije većina nas je nastavila školovanje u akademijama te smo nastavili stjecati iskustvo u praksi. Koliko je meni poznato, više od 90 posto Hrvata gimnazijalaca zagrebačke vojne gimnazije pristupilo je obrani Domovine od 1991. te ostvarilo uspješne karijere tijekom Domovinskog rata i nakon njega, a neki su i danas djelatnici u Hrvatskoj vojsci.

Da, veliko je to iskustvo, međutim, osjećam kako nismo dovoljno iskorišteni u općem smislu nakon Domovinskog rata. Zahvaljujući političkim i drugim procesima nakon 1995., a osobito nakon 2000. godine, uglavnom živimo samozatajno, brinemo se o svojim obiteljima i uvijek smo se spremni aktivirati ako narod i Domovina dođu u opasnost. Hrvatska je samo jedna od 15 zemalja na svijetu koja je ujedno članica EU, članica NATO-a, članica eurozone i članica Schengena. Hrvatska je, kada bismo uspoređivali, jedan brodić, ali čvrst i snažan, koji u međunarodnim geopolitičkim vodama prati jedan veliki ratni brod ili nosač zrakoplova. Sama ne može biti veliki brod, ali ona štiti veliki brod, a veliki brod štiti nju.

Unutarnja je situacija složenija jer se radi o višeslojnim interesnim i političkim skupinama, a najveći je problem s onima koji uopće ne žele samostalnu Hrvatsku ili ju ne žele u ovoj međunarodnoj obitelji u kojoj se nalazi pa sve rade kako bi joj otežali položaj. Nakon mnogobrojnih tuđinskih vladara i pogrješnih političkih odluka kroz stoljeća te raznih tvorevina koje su se pokazale pogrješne, smatram kako hrvatska nacija još nije zaokružena, jer u tako kratkom vremenu samostalnosti, niti je bila niti je mogla biti zaokružena. Ona se dalje razvija sukladno svim svojim potencijalima. Mnogi su nestrpljivi i misle kako to treba ubrzati, no društveni procesi imaju svoje zakonitosti i svoj tijek.

HKV: Malo tko danas pamti da ste nakon vojničke karijere postavljeni za ravnatelja hrvatske Službe nacionalne sigurnosti na kojoj ste dočekali i proglašenje Hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini. Teške posljedice za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini uslijedile su nakon agresije na samoupravu. Vi ste razriješeni dužnosti bez prava na rad, jer ste odbili učlanjenje u SDP Bosne i Hercegovine nakon smjene vlasti. Poslije tri godine, bez prava na rad i bez primanja, 2004. godine ostvarili ste pravo na mirovinu u kojoj se i danas nalazite. Nakon svega što ste dali za slobodu Hrvatske, ali i BiH, ostali ste bez egzistencije zbog svojih principa. Žalite li zbog toga i ponavlja li Vam se to možda i danas na neki način?

Da, nakon vojničke karijere postavljen sam za ravnatelja Službe nacionalne sigurnosti Hrvata u BiH. Svjedok sam i sudionik svih procesa u BiH 1991.-2001. Svjedok sam nametanja zakona u BiH, svjedok sam nametanja političkih odluka u BiH, svjedok sam procesa majoriziranja hrvatskog naroda u BiH, svjedok sam razgradnje Hrvata kao političkog naroda u BiH, svjedok sam unutarnjeg trvljenja hrvatskog naroda za osobne skupne i stranačke interese.

Svjedok sam i konstantne revizije i promjena Daytonskog sporazuma na štetu hrvatskog naroda u BiH kao i taljenja Hrvatskog vijeća obrane u Vojsku Federacije BiH, a nakon toga, taljenja Vojske Federacije BiH u tzv. Oružane snage BiH. Svjedok sam razvlašćivanja lokalne samouprave i županijske uprave, mnogih nepravdi nanošenih Hrvatima u BiH i odgovorno tvrdim kako hrvatska samouprava u BiH nije bila cilj nego sredstvo, krik iz očaja da se zaustavi razgradnja hrvatskog narodnog bića u BiH te da se osigura minimum samostalnosti Hrvata u BiH, što su oponenti kako u BiH tako i na međunarodnoj sceni proglasili separatizmom s ciljem razgradnje BiH i metodom razgradnje Daytonskog sporazuma. Bili smo spremni žrtvovati svoje karijere za opći cilj i za opće dobro.

U tim procesima oduzeta su nam sva temeljna ljudska prava, a pravo na rad, pravo biranja i pravo biti biran, nastali su i postali sredstvo ucjene odnosno na taj su način nastojali kupiti one koji nisu izdržali. Točno, i meni su nudili sve, ali ako se učlanim u SDP BiH. Nikakve ponude nisam prihvatio. Nekoliko godina bavio sam se honorarnim poslovima, no nije svako zlo potpuno zlo, jer sam napokon imao vremena za obitelj. Kada je donesena uredba o mirovini, podnio sam zahtjev i riješio pravo na mirovinu u BiH koja je u nekom ekvivalentu odgovarala visini od oko 2400 HRK.

Živ čovjek sve izdrži, dočeka i dobro i loše, ali se nikad nisam odrekao principa. Nikad se nisam odrekao Kantova kategoričkog imperativa koji kaže, parafraziram, čovjek treba djelovati uvijek u smislu općeg dobra. Temelje toga stekao sam još davno u svojoj mladosti dok sam bio ministrant, a moj vjeroučitelj, poznati hercegovački pokornik fra Zdenko Galić uvijek je isticao kako se nikada ne smijemo odreći svojih principa i općeg dobra, a on je bio živo opće dobro. Njegove sam riječi poslije povezao i s riječima pokojnog kardinala Franje Kuharića da uvijek trebamo djelovati s pozicija ravnopravnosti s drugima, nikada iznad, ali nikad ni ispod njih, bez obzira na to koliko bili veliki.

Na neki način moja osobnost nikada nije trpjela autoritete, ali sam imao poštovanje prema svakom. To je posebno došlo do izražaja u odnosu prema mojim suborcima tijekom Domovinskog rata kada smo nastojali sačuvati što više ljudskih života jer sve se nekako može vratiti, ali živote ne možemo nikada.

Ne žalim ni zbog čega, život se ne može predvidjeti. Svatko prolazi kroz scile i haribde, a ja osjećam ponos i zadovoljstvo što sam bio sudionik Domovinskog rata i sretan sam ako sam samo malo pridonio ili ispunio svoje poslanje, svoju svrhu postojanja, ali tu će procjenu donijeti netko drugi. Smatram kako vojnik u svom poslanju ne može pripadati ni sam sebi nego narodu i Domovini te da mora dati sebe u punom smislu kada za to postoji potreba. Često napomenem kako je naš pokojni general Janko Bobetko nije ni sanjao kako će i nakon II. svjetskog rata morati ponovno u rat, ali nakon 45 godina ponovno se javila potreba te je odjenuo odoru i časno ju nosio u Domovinskom ratu.

HKV: Zašto ste prije nekoliko godina izišli iz Hrvatskog generalskog zbora i koji je Vaš komentar na aktualna previranja – nikad razjedinjeniji HGZ?

Bio sam član udruge časnog imena – Hrvatski generalski zbor, udruge s plemenitim ciljevima (dalje u tekstu: Zbor). Godinama sam nastojao i kao član Zbora i kao član upravnog odbora Zbora djelovati u cilju općeg dobra i ne bi bilo lijepo bilo što loše reći o „partneru nakon razvoda“, ali mogu reći da su razlog bili opet oni principi iz prethodnih odgovora, životna načela.

Osobno mi nije odgovaralo da se ne bavimo krucijalnim pitanjima iz oblasti geopolitike, geostrategije, vojnih znanosti, Domovinskog rata, publiciranjem raznih radova, znanstvenim radovima za ubuduće generacije, dragocjenim svjedočanstvima vremena na najvišim razinama iz Domovinskog rata, vještačenjima u obranama progonjenim hrvatskim braniteljima te sam iz principijelnih razloga, kako sam već naveo, napustio Zbor koji su već mnogi prije iz sličnih i/ili istih razloga napustili.

Nikada nisam imao ništa ‘ad hominem’ i na osobnoj razini jer to sebi nisam dopuštao. Nesuglasja sam vidio i prije, svaka ih organizacija ima, ali sam se osjećao nemoćnim bilo što promijeniti. Međutim, činjenica je da se nisam našao u suglasju s ukupnim djelovanjem Zbora, ostvarivanjem njegove svrhe i krajnjih ciljeva sukladno odredbama Statuta pa u nemoći da pridonesem nisam želio odmagati i učinio sam jedino za mene časno u tom trenutku. Za one koji misle da pamet raste proporcionalno s razinom fotelje na određenom položaju neprihvatljivi su ljudi koji su više obrazovani u općem i stručnom smislu. Ako još takvi nemaju pravovaljanu diplomu, a ima ih u Hrvatskoj sukladno razini nostrificiranih diploma s privatnih „veleučilišta“ u BiH, onda su im pogotovo neprihvatljivi, a posljedice su improviziranje, nestručnost i nazadak.

U tom smislu velika je šteta što se nedovoljno koriste iskustva i znanja ljudi koji ih posjeduju u razvoju države i nacije, međutim mladi ljudi to prepoznaju u velikoj mjeri. U mladim ljudima imamo zdravo domoljubno tkivo, ali je potrebno vrijeme za razvijanje procesa, moramo biti strpljivi. Iskustvo nas uči kako je hrvatski narod ušutkivan 45 godina, ali i nakon višedesetljetnog ušutkivanja raznim metodama od represije do korupcije, ipak je sve proključalo kada je trebalo, većinom u mladim ljudima koji su bili nepokolebljivi u obrani domovine, a kamoli neće danas kada su im dostupne sve informacije. Desetljećima im nisu bile dostupne zbog tehnoloških i političkih razloga, a bile su i kažnjive. Danas je novo vrijeme, no ne smijemo se zavaravati ni glorificiranjem, moramo biti svjesni i svojih pogrješaka, svatko od nas. Na njima se također može puno naučiti.

HKV: Mnogima od nas generali su ti koji bi trebali biti društveno-politički korektiv i svojevrsna moralna vertikala, štit sigurnosti. Šalje se prilično razočaravajuća poruka kada se na kriminal ukazuje tek kao posljedicu osvete. Ima li spasa HGZ-u?Postoji li mogućnost da se obnovi, da se, evo, npr. i Vi sami vratite i obnovite ga ili možda imate neke druge planove?

Ne mislim da bi ratni zapovjednici, generali, sudionici Domovinskog rata trebali biti društveno-politički korektiv, ali u svakom slučaju trebali bi biti moralna vertikala, pomoć institucijama države i djelovati kao sastavni dio štita opće sigurnosti Hrvatske i svih njezinih građana. Znam, mnogi su razočarani, međutim Zbor ima svoj Statut, svoje članove i samo o njima ovisi kako će nastaviti dalje i koje će ciljeve sebi postaviti. Uvijek postoji mogućnost obnove, resetiranja, osvježenja.

Sa svojih šezdeset godina, ne vidim se više kao aktivni član Zbora, no kako sam uvijek na raspolaganju svim vrijednim i sposobnim pojedincima u društvu tako sam tu i za vrijedne i sposobne članove Zbora. Ako bi pak politika Zbora krenula u smjeru ostvarivanja prije spomenutih ciljeva iskorištavajući intelektualni potencijal koji bi zadovoljio i moj, sve je moguće. Stoga, kako kaže poslovica, nikad ne reci nikad, jer moramo imati na umu nestabilnost užeg i šireg okružja, a i u užem i širem okružju neki još maštaju o nerealiziranim političkim ciljevima iz prošlosti te se pripremaju i čekaju pogodne geopolitičke strateške okolnosti kako bi ostvarili svoje snove u političkom i teritorijalnom smislu, bilo da se radi o jugoslavenskom carstvu, “srpskom svetu” ili nadnacionalnoj BiH.

HKV: Brigadu Kralj Tomislav, kojoj ste bili prvi zapovjednik, odlikovao je predsjednik Republike Hrvatske početkom srpnja, povodom trideset i prve obljetnice formiranja brigade u Tomislavgradu. Čestitamo Vam! Jeste li ponosni i imate li neku poruku za kraj ovog našeg razgovora?

Odličje predsjednika Republike Hrvatske brigadi Kralj Tomislav, koju sam formirao i organizirao s mnogim drugim časnim domoljubima, shvatio sam kao odličje i priznanje narodu duvanjskog kraja, svim pripadnicima HVO-a i hrvatskom narodu u BiH za žrtvu i ustrajnost u četiri godine Domovinskog rata na prvoj crti bojišnice bez prestanka, od početka 1992. do kraja 1995. Ta je brigada u svom naponu snage imala oko 3750 ljudi, a za vrijeme rata kroz nju je prošlo oko 5000 ljudi.

Bila je uz bok gardijskim brigadama HV-a i kasnije formiranim gardijskim brigadama HVO-a te je bila sposobna za samostalno izvođenje borbenih djelovanja čime je pridonijela očuvanju teritorijalnog integriteta, obrani i oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske jer tamo gdje su se nalazile postrojbe HVO-a nije bilo potrebe angažirati snage HV-a, u prvom redu na granici od Hrvaca do dubrovačkog zaleđa.

Osobno sam ponosan na odličje, a vjerujem i svi pripadnici brigade koji su bili u njezinu sastavu te im ovom prigodom od srca čestitam. Kako se god ponosim odličjem, tako se ponosim i njima, jer su sve postavljene zadatke u Domovinskom ratu izvršili i pridonijeli u prvom redu stvaranju uvjeta za oslobođenje okupiranih područja, a zatim i sudjelovali u oslobađanju okupiranih područja u RH i u BiH sve do Daytonskog sporazuma kojim je prestalo govoriti oružje u BiH te je nastupio relativan mir s kojim se ipak ne smijemo zavaravati kako je to apsolutni mir jer još postoje snage koje maštaju i o nekakvom revanšizmu i o postizanju nepostignutih geopolitičkih ciljeva. U budućnosti, cijelo društvo trebalo bi se razvijati u smjeru eliminiranja bilo kakve ugroze i naroda i države.

/Desk/

Objava Veliki intervju generala Željka Šiljega za HKV pojavila se prvi puta na Republika.

Umirovljeni general Željko Šiljeg govorio je o vrstama prijetnji kojima je Ukrajina izložena od početka rata. Posebno je istaknuo rusku taktiku koja se temelji na djelovanju s mora, iz izraka i sa zemlje. Tako ruske snage raketnim napadima uništavaju infrastrukturu, ali to im ne omogućuje napredovanje na ostalim dijelovima fronta.

– Mislim da bi se trebali vratiti na početak jer ne možemo izjednačavati situaciju s ukrajinske i ruske strane. Ukrajina je pod neprekidnim djelovanjem topničkim i raketnim sa zemlje, iz zraka i mora od veljače prošle godine, rekao je.

– U jednoj od prethodnih emisija rekao sam da kad dođe do zastoja, koji se dogodio u Donbasu gdje su ruske snage odbačene, tada dolazi do utrke u pripremi, tko se bolje pripremi u tom zastoju, njegove šanse za pobjedu su veće, nastavio je.

NEW: Ukrainian forces seized the tactical initiative & made tactically significant gains around #Bakhmut in counter-attack operations on May 18. These operations are part of localized UKR counter-attacks & do not reflect the start of a major new operation. https://t.co/x4d8VUsgOm pic.twitter.com/fzgFtQ0qNE

— Institute for the Study of War (@TheStudyofWar) May 19, 2023

Šiljeg je također pretpostavio da su masovna raketiranja odraz ruske nemoći i želje za osvetom.

– Ova raketiranja u posljednjih nekoliko dana odnose se na nemoć i očaj snaga Ruske Federacije da svoje ciljeve izvrše odnosno da zauzmu ono što su planirali, dodao je.

Bitka za Bahmut, taktika potkove, prodor po bokovima

Šiljeg je naglasio da se cijeli narativ oko bitke za Bahmut poprilično promijenio u 11 mjeseci koliko traju borbe za ovaj gradić na istoku Ukrajine.

– Pa čak ni taj mali gradić Bahmut, koji sam spominjao prije dva i pol mjeseca, tada smo pričali da je pitanje dana kada će pasti, međutim Bahmut još nije pao, bez obzira da li ga Ukrajinci taktički, organizirano napuste. Oni troše, navlače i vezuju dio oružanih snaga za ono što planiraju ubuduće, zaključio je.

Osvrnuo se i na činjenicu da su američki, ukrajinski i ruski izvori složni u tome da dolazi do povlačenja ruskih snaga sa sjeverne i južne strane grada.

– Rusi su upali u potkovu, odnosno pripremili su im potkovu, koju su tukli 11 mjeseci najelitnijim postrojbama. Nije samo udar u čelo moguć, nego obilazak i manvevar koji se sada događa na sjeveru i jugu Bahmuta. Ukrajinci su prešli u određeni protunapad, ali samo na tom dijelu, rekao je.

‘Stormshadow’ projektili, nove mete i ruski napadi

U emisji se otvorilo pitanje o mogućem ukrajinskom napadu po dubini. Ponajprije jer je Ukrajina od Ujedinjenog Kraljevstva dobila projektile “Stormshadow”, kojima teoretski može dosegnuti i Kerčki most. Francuska je također najavila slanje svoje verzije ovog projektila – Scalp.

Šiljeg je govorio i o ruskoj tehnici kada su u pitanju raketni napadi. Osvrnuo se na špekulacije o dometu ukrajinskih projektila i načinima na koje se mogu koristiti.

Russians are starting to muse what to do with important bases within the 300 km Storm Shadow range, due to the recent strikes in Luhansk. It is the same discussion as when HIMARS entered the battlefield last year and which concluded with their decisive defeat in Kherson City.… pic.twitter.com/js1QnOMBnO

— (((Tendar))) (@Tendar) May 15, 2023

– Snage Ruske Federacije do sada su tukle projektilima Kalibr s mora. Iskandere ispaljuju s kopna, a kinžale ispaljuju avioni Mig-31 i strateški bombarderi, rekao je.

– Projektili koje su ukrajinci dobili, moguće je da imaju domet 500 kilometara, međutim oni su dobili export verziju s dometom od 300 kilometara jer ih na to obavezuju međunarodni sporazumi. Pitanje je ako se ispaljuju iz zraka, koliko je moguće povećati domet projektila, pita se.

PZO nad Kijevom, sustav Patriot, stvarna šteta

Nastavak razgovora vodio se u kontekstu događaja nad Kijevom u noći kada su ruske snage lansirale veliki raketni napad na Kijev. Ukrajinci su tvrdili da su oborili sve projektile koje su Rusi lansirali, među njima i moderni hipersonični projektil Kinžal. Rusi su s druge strane tvrdili da su uništili kompletni američki sustav protuzračne obrane “Patriot PAC-3”.

– Informacije u službenim medijima kasne. Radi se o tome da su Ukrajinci oborili sve projektile nad Kijevom, ali vi ne možete kontrolirati krhotine od tih projektila. S jedne strane radi se o propagandi da su Patrioti uništeni, oštećen je jedan dio zbog krhotina, ali on je već popravljen, zaključio je Šiljeg.

Gost se dotaknuo i špekulacija da ruska vojska koristi sve više modernog naoružanja u Ukrajini te je govorio o kvaliteti tehnike i naoružanja.

– Nije tema za šalu. Ali Rusi se šale sami sa sobom. Na paradi 9. svibnja pokazali su jedan tenk T-34 jer su sve ostale “testirali”, nastavio je.

– Ruska vojna tehnika pokazala je potpunu inferiornost prema zapadnoj, a ovi raketni udari, udari su iz nemoći i osvete, zaključio je.

Gubici, prognoza početka ofenzive, sankcije

Šiljeg je posebno istaknuo da, kada se radi o brojevima, rat uvijek favorizira branitelja. Dao je procjene o količini mrtvih ruskih vojnika i o količini onih koji su izbačeni iz stroja.

– Znamo da su približno, ruske snage izgubile 200.000 vojnika samo iz regularne vojske. Bliže 300.000 nego 200.000 zajedno s vagnerovcima, specijalnim snagama i mobiliziranima s Krima i Donbasa, ustvrdio je.

– Ukrajinci imaju višestruko manje gubitke, nastavio je.

General je naglasio da u idućoj protuofenzivi Ukrajinci imaju inicijativu jer mogu birati vrijeme, mjesto i način napada, a Rusi u ovom trenutku nemaju taj luksuz.

The U.S. Department of Defense has announced that U.S. Army Technicians and Advisors have assisted the Ukrainian Air Force in Repairing a MIM-104 “Patriot” Air Defense System that was Damaged after a Russian Attack using Cruise and Hypersonic Missiles against the Capital of Kyiv… pic.twitter.com/Eyg87qjDhD

— OSINTdefender (@sentdefender) May 18, 2023

– Nova faza je započela kada je obranjen Kijev. Postoje zapovjednici generali i ratni mislioci. Postoje oni koji planiraju i oni koji izvršavaju. Ukrajinci su se od obrane Kijeva na dalje pripremali i organizirali, a pitanje je dana, a moguće i mjeseca gdje, kada i kako, zaključio je.

– Oni su u situaciji da biraju glavni udar, dodao je.

Za kraj, Šiljeg se osvrnuo i na nagađanja da sankcije koje su nametnute Rusiji nisu ostvarile željeni učinak. Objasnio je kako sankcije funkcioniraju te dao uvid u stanje ruske ekonomije.

– Sankcije nisu eksplozija, nego erozija. One djeluju erozivno na cijelo društvo. Ne znam odakle informacije da ne djeluju. Prva 4 mjeseca je dostignut planirani deficit za cijelu 2023. godinu u Rusiji. Devalvirana je rublja, za vojsku je povećano izdvajanje 290% u odnosu na 2021., rekao je.

– Dio ušteđevine građana oduzima se da bi se financirao rat protiv Ukrajine, prema tome, tek će naknadno metastazirati sankcije koje djeluju na Rusiju, zaključio je Šiljeg za HTV.

/Desk/

Objava General Šiljeg analizira rat u Ukrajini: “Ukrajinci su u situaciji da biraju glavni udar” pojavila se prvi puta na Republika.

On ocjenjuje kako postoji sličnost, ali i velike razlike.

-Što god tko mislio, Ukrajina je napadnuta. Ukrajina se brani. Rat je najveće zlo. No, postoje situacije koje su neizbježne kao i naš Domovinski rat. Moje želje su uz Ukrajince i njihovu bitku za opstanak iako mi je žao i ruskog naroda koji se nikada neće osloboditi ove stigme, i majki koje nikada više neće vidjeti svoje sinove koje je režim poslao u Ukrajinu da ratuju. Većina njih ne zna ni zašto niti za koga, kazao je Šiljeg za Dnevni list, a na kraju intervjua kazavši kako se nada da će kod moćnika prevladati razum te poručujući “Slava Ukrajini”.

Postoje li dodirne točke Domovinskog rata i rata u Ukrajini i koje su?

–Napad na Ukrajinu ima nekih sličnosti s hrvatskim Domovinskim ratom kao što su borbe u urbanim središtima, Kijev, Harkiv primjerice s Vukovarom. Agresija s teritorija dvije države u ovom slučaju Bjelorusija, u našem Bosna i Hercegovina, korištenje s ruske strane strane konvencionalnog oružja koje god ima, a s ukrajinske i priručnih improviziranih sredstava i to vrlo uspješno. Međutim i velike su razlike posebno na međunarodnoj političkoj i diplomatskoj sceni. Ukrajina ima potporu cijelog slobodnog svijeta, političku, diplomatsku, moralnu, materijalnu i financijsku. Dok je Hrvatska bila pod embargom svijeta i kada smo se snalazili kako smo znali i umijeli, u uvjetima dok je James Baker savjetovao Miloševića da ‘završi posao za nekoliko dana bez puno buke i krvi’, hrvatski narod nije se složio s tim nego se plebiscitarno opredijelio za obranu i svoj put s državnikom na čelu koji je znao što hoće i kako doći do cilja. Rezultati su poznati.

Hrvatska i BiH bile su pod embargom na uvoz naoružanja tijekom Domovinskog rata, a preživjele su agresiju JNA, daleko moćnije i opremljenije vojne sile. Što je prevagnulo da takva vojna sila doživi poraz i može li se i tu naći poveznica s ratom u Ukrajini?

–Ima puno čimbenika za prevagu. JNA je imala velike arsenale oružja, međutim ostala je bez države. Vojska bez države je raspad sustava. Također, bila je 90% ročna vojska koju su po sili zakona mladići služili vojsku, a ne po opredijeljenju. Sve postrojbe do ’91. godine su bile multinacionalne i nakon unutarnjeg raspadanja, napustili su Hrvati, Slovenci, Muslimani, Albanci, Makedonci. Ostala je ta tehnika bez posada. Tu se dobilo na vremenu jer je trebao duži proces za spajanje te tehnike s rezervistima, većina hrvatskih branitelja je znala rukovati i upravljati tom tehnikom pa je došlo do zastoja u ratu koji je ključan trenutak za promjenu odnosu snaga na terenu – agresor gubi zamah. Izdržali smo prvi udar s visokom cijenom, no ta cijena je podigla moral i odlučnost za konačni cilj dok je agresor očekivao pad morala i volje za borbom, a i međunarodne okolnosti su bile drugačije, pad Berlinskog zida, raspad SSSR-a i još puno drugih čimbenika.

Nadmoćnost ruskih vojnih snaga višestruke su u odnosu na ukrajinske vojne snage. Međutim već pojedine informacije govore kako se ruski predsjednik Putin nadao da će ova, kako ju je nazvao “specijalna vojna operacija” završiti puno brže te da se nije nadao tako snažnom otporu Ukrajine. Daje li Ukrajincima dodatan elan činjenica da brane svoje domove?

–Ukrajinci nemaju kuda. To je veliki i brojan narod, velika država. Međutim napravili su stratešku pogrješku kada su se lišili nuklearnog oružja vjerujući svjetskim prevarantima kako će biti sigurni i zaštićeni. Tek sada vide koja je to katastrofalna pogrješka bila – onaj koji se nema čime braniti lagan je plijen. Rusija je računala s brzim prodorom, za nekoliko dana riješiti sve brzim prodorima na tri strateška pravca po zaleđenom tlu. Međutim borbe i dalje traju i, koliko uočavam, otpor raste svakim danom. Prosudba je kada bi Ukrajinci izdržali nekoliko tjedana, počele bi proljetne kiše koje bi od zemljišta napravile kaljužu u kojoj bi zaglavila ruska tehnika, i morala bi biti kanalizirana samo na cestama. Otežalo bi se enormna opskrba, došlo bi do zastoja koji bi Ukrajinci mogli iskoristiti za preokret. Odlučnost i volja Ukrajinaca da se bore za svoj opstanak je poveznica s našim Domovinskim ratom.

Posljednje informacije je da su ruske snage stigle do Kijeva, međutim, mnogi vojni analitičari ističu da bi se tu mogle voditi i najžešće i najdugotrajnije borbe i to zbog činjenice da su gradske, kvartovske borbe jedne od najtežih. Kako vi to komentirate?

–Što Ukrajinci više uvuku ruske snage u urbana područja bit će im lakše jer se do sada agresija odvijala s distance. Urbane borbe su specifične, one eliminiraju djelovanje zrakoplovstva i dalekometnog topništva na prvim crtama zbog opasnosti za svoje snage dok branitelju olakšava uvjete za blisku borbu. Napadač trpi gubitke, a opskrba je otežana i kanalizirana. Branitelj koristi sve dostupno i pripremljeno za obranu ako je pripremljeno uz tipska i improvizirana sredstva kao molotovljeve koktele i druga. Moraju izdržati prvi udar, ni ruske snage nisu imune na gubitke.

Kakve su vaše ocjene epiloga ruske invazije na Ukrajinu? Hoće li rat uskoro biti završen ruskom okupacijom Ukrajine ili će ipak potrajati?

–Ne, nisam prorok. Neahvalno je bilo što prognozirati. Ne postoji ta analitika koja bi predvidjela konačni rezultat. Pitanje je i što je stvarni Putinov cilj, je li to samo Ukrajina ako dođe do toga ili šire iako ni ovo nije malo zbog destabiliziranja sjevernog krila NATO-a. Svaki dan u ratu je različit i može doći do preokreta. Što god tko mislio, Ukrajina je napadnuta. Ukrajina se brani. Rat je najveće zlo. No, postoje situacije koje su neizbježne kao i naš Domovinski rat. Moje želje su uz Ukrajince i njihovu bitku za opstanak iako mi je žao i ruskog naroda koji se nikada neće osloboditi ove stigme, i majki koje nikada više neće vidjeti svoje sinove koje je režim poslao u Ukrajinu da ratuju. Većina njih ne zna ni zašto niti za koga.

Već su se pojavile informacije o enormno visokim troškovima ratovanja koje ima ruska strana, a spominje se iznos i od 20 milijardi dolara dnevno i to je još jedan element koji pokazuje i tu cijenu ratovanja. Međutim, ruska invazija šokirala je suvremeni svijet. Jeste li vi iznenađeni ovim potezom Rusije, odnosno, ruskog predsjednika? Je li se dalo naslutiti koje će razmjere rata biti?

–Svaki rat enormno košta. I nas je koštao i financijski i psihološki i u ljudskim životima. Sankcije će doprinijeti još većoj cijeni rata kako bi ga se pokušalo zaustaviti. Opet kažem, nezahvalno je nagađati koliko će u tome uspjeti jer s jedne, ruske strane, imamo čvrstu strukturu i piramidu moći dok s druge strane, Zapada, imamo na sceni Rubikovu kocku koju nitko ne zna sastaviti, što smatram apsurdom. Nije me šokirala ruska invazija. Ona se priprema godinama, a snage su dovedene na ukrajinske granice prije nekoliko mjeseci. Bilo je pitanje dana kada će krenuti. Nakon Čečenije, Abhazije, Osetije i Krima, ovo je logičan potez. Prvi dan invazije pokušao sam sagledati cilj i pomislio sam kako je to agresija s ograničenim ciljem i da će uzeti samo Donbas (Donjetsk i Lughansk). Drugog dana pomislih kako želi proširiti ograničeni cilj do rijeke Dnjepar. Međutim, ovo se pretvara u agresiju s radikalnim ciljem u Ukrajini. Znači okupacija cijele zemlje i tko zna što iza toga slijedi kao i u našoj blizini na južnom krilu NATO-a u Sredozemlju i Jadranu, jer Srbija i BiH nisu članice, a najavljen je i dolazak Putinovog izaslanika za specijalne operacije u Beograd. Kada bi se planovi znali, moglo bi se učinkovitije djelovati. Razmjere nitko još ne može naslutiti. Situacija se mora pratiti jer je došlo do destabiliziranja cijelog svijeta. Ovo nije rat samo Ukrajine i Rusije. Ovo je preslagivanje cijelog svjetskog poretka i svrstavanje u nekoj novoj svjetskoj bipolarnosti. Ne zaboravimo kako je Rusija nuklearna sila i pitanje je što se može dogoditi kada invazijske snage zaglibe u blato i kaljužu. Hoće li odlučiti se na taktičke nuklearne udare (do 3 KT-kilotone) po ukrajinskim gradovima? Svi potezi su mogući. S druge strane, treba učiniti sve kako bi se ovaj rat zaustavio jer ionako će stati, samo je pitanje koliko će koštati ljudskih života, jer u ratu se ubijaju ljudi međusobno koji se uopće ne poznaju po zapovijedima onih koji se jako dobro međusobno poznaju. Nadam se prevladavanju razuma kod moćnika. Slava Ukrajini!

/Republika/

Objava General Šiljeg: Odlučnost i volja Ukrajinaca za borbu poveznica je s našim Domovinskim ratom pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Željko Šiljeg, general HVO i HV (vrijeme vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’ bio je na dužnosti pomoćnika načelnika Glavnog stožera HVO za kopnenu vojsku – KoV)

Svake godine ‘Oluja’, bitka nad bitkama, majka svih bitaka Hrvatskog Domovinskog rata, dođe u fokus javnosti. Za neke opravdano. za neke neopravdano. Ove godine ‘Oluja’ je dodatno začinjena novim “začinima”, nazočnošću službenog predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj na obilježavanju obljetnice ‘Oluje’ i odličjima za dio elitnih postrojba HVO-a za doprinos neovisnosti i samostalnosti Republike Hrvatske te doprinos u završetku rata u BiH.

Oba “začina” su snažno utjecala na javnost u RH i šire te možemo pratiti svakojake ‘pro et contra’ reakcije na dodatke ‘Oluji’, nakon 25 godina. Međutim i puno prije ‘Oluje’ kao i vremena nakon ‘Oluje’.

U narodu kažu kako nitko ne može znati bolje od teleta kako krava izgleda iznutra. Zato treba početi redom, poznavati uvjete, odnose, uzroke i posljedice događaja koji će uvijek biti prijeporni za dio uže i šire javnosti. Pobjednici će uvijek slaviti, a poraženi tugovati. Zar u svemu i uvijek nije tako!?

‘Oluja’ je bila neizbježna zbog ideje o materijalizaciji ‘Velike Srbije’

‘Oluja’ je posljedica četiri godine zvjerskog terora na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pobunjeni teroristi, četnici i JNA nisu poštivali ni jedno slovo međunarodnog ratnog prava, zbog doktrine općenarodnog, obrambenog rata (ONOR-a) i njezine suštine kojoj su bili desetljećima podvrgnuti.

Poraženi moraju shvatiti gdje tražiti i koji su uzroci ‘Oluje’ koja je bila neizbježna, nužna posljedica politike i politika koje su gurnule srpsku manjinu u Hrvatskoj i cijeli srpski narod u bivšoj Jugoslaviji u propast i unesrećila mnoge Hrvate, Muslimane-Bošnjake i druge.

Od svih nesreća, najveća je neznanje u kojem je korijen svih drugih nesreća. Zar jedan židovski prorok ne reče: “Moj narod gine zbog neznanja!”? Zato svi koji se obrušavaju na ‘Oluju’, nužnu posljedicu njihovih uzroka moraju trijezne glave raščistiti s uzrocima ‘Oluje’. Očito još nisu.

Geopolitika i geostrategija su žive materije, promjenjivi organizmi. Poremećaji u SSSR-u krajem 20. stoljeća su prouzročili promjene i u drugim dijelovima Europe, od Berlinskog zida do Balkana i drugih područja.

U tim uvjetima u Beogradu se rodila ideja o materijalizaciji davnašnje političke ideje o ‘Velikoj Srbiji’ te je trojka, Milošević, Jović, Kadijević, pripremila opaki plan. Po tom planu trebalo je izvući Srbiju iz Jugoslavije, ali pri tom uporabiti sve institucije Jugoslavije za ostvarenje što veće Srbije.

Prvi korak je bio novi Ustav Srbije od 28.09.1990. Njime se Srbija odvojila od Jugoslavije, definirana je suverenom i neovisnom državom, člankom 72. u kojem piše: “Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaji odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama”.

Također, u članku 135. se izuzela iz pravnog poretka Jugoslavije, navodeći navodeći kako će poštovati zakone savezne države samo ako su joj u ineresu; uvela je carine na robu iz drugih republika i još puno toga. O svemu je opširno dokumentirao ugledni beogradski odvjetnik Srđa Popović 2003. godine.

HVO, podnoseći velike žrtve, spriječio je pad Dalmacije

Narečena trojka je od 15.05.1989. skovala zavjeru po kojoj treba izmijeniti nacionalnu strukturu JNA, staviti je pod svoju kontrolu, nasilno svrgnuti vlast u Hrvatskoj i Sloveniji, vojnim udarom svrgnuti SIV i Predsjedništvo SFRJ, isključiti Sloveniju, izmijeniti granicu Hrvatske poticanjem, političkim i vojnim organiziranjem oružane pobune u Hrvatskoj i zaokružiti teritorije u područjima gdje su Srbi većina.

Njih Jugoslavija nije zanimala – bila je paravan, a institucije sredstvo za ostvarenje monstruoznih ciljeva. I što su Hrvati i Hrvatska trebali čekati?

Jedino su mogli se pouzdati u vlastite snage i sposobnosti, radilo se o biološkom opstanku. U tim i takvim uvjetima Hrvatska nije bila sposobna odvratiti vanjsku agresiju, niti spriječiti unutarnju. Nije bila sposobna niti obraniti cijelu svoju teritoriju, tek privremeno zaustaviti agresore na pojedinim pravcima, ne na svim. Dalmacija je bila pred komadanjem i kolapsom, bez obzira na hrabrost branitelja, a trećina Hrvatske je okupirana s ciljem daljeg komadanja, pljačke, terora i progona, dijelova koji su izdržali prvi udar.

Međutim, pojavila se neočekivana snaga. Hrvatsko vijeće obrane (HVO) Hrvata iz Bosne i iz Hercegovine. Bilo je očito ako padne Hrvatska, Hrvata u BiH neće više biti. HVO je udario u leđa agresorima na Hrvatsku, vezao respektabilne snage za sebe i spriječio pad Dalmacije podnoseći velike žrtve. Hrvatska je mogla malo odahnuti jer je HVO proizveo zastoj u ratu na jugu, a Vukovar na istoku ratišta.

Po pravilu, agresor u zastoju gubi napadnu moć i snagu, a braniteljima se borbene vrijednosti povećavaju. Bilo je iznimno važno izdržati prvi udar. Međutim mnogi nisu ni čitali, a kamo li proučavali Klausewitza i/ili Sun Tzua.

Uključenjem HVO-a Hrvatskoj nije trebao niti jedan vojnik od Sinja do Dubrovnika na granicama prema jugu kao i dijelom u Bosanskoj Posavini. Snage su se mogle odmoriti i reorganizirati za operacije koje će uslijediti. Stvorena je operativna dubina koje do tada nije bilo.

Kako i zašto je nastao HVO

Kako je nastao HVO? Hrvati u BiH 1991. su bili u nemogućim uvjetima, bez kompaktne teritorije, bez vojne infrastrukture, bez opereme, bez oružja, bez velikoga grada. Većina sposobnih muškaraca je bila na radu u trećim zemljama, a većina sposobnih i vitalnih mladićaja se već borila u postrojbama ZNG-a i MUP-a RH od Vukovara do Dubrovnika na bojišnici od oko 1.000 kilometara.

Unatoč svim narečenim teškim uvjetima odvažili su se obrambeno organizirati i stvoriti vojsku od više od 90.000 ljudi pod oružjem krajem 1995. godine, od kojih je veći dio sudjelovaou završnim operacijama Hrvatskoga Domovinskog rata. Bilo je Hrvata koji su znali stvarati organizacijske oblike i borbene ustroje, a volje i želje za obranom kod naroda nije nedostajalo.

“Oluja” je počela čim je nastao zastoj, nastavljena kroz niz završnih oslobodilačkih operacija od kojih je prva “Cincar” krajem 1994. godine, a u kolovozu i nakon njega je bilo finaliziranje oslobođenja Hrvatske i prestanka rata oružanim sredstvima u BiH. U svim tim operacijama HVO je bio nositelj i/ili sudionik Hrvatskih snaga nazvanih kolokvijalno u tim operacijama zbog jednostavnijeg informiranja javnosti.

 Razlučiti uzroke i posljedice

“Oluja” je bila nezaobilazna posljedica, aksiom. nema govora o teoremu za raspravu, zato uvažena zastupnica u Hrvatskom saboru Anja Šimpraga prvo mora znati kako su njezini sunarodnjaci stvorili uzroke za kolone hrvatskih djevojčica od Željke Jukić i mnogih drugih, a vratilo se u vidu ‘Oluje’ i kolone koju su isplanirali, uvježbavali, organizirali i realizirali srpski stratezi.

Ako ne vjeruje neka pita Milorada Radića iz svog rodnog sela Radučića kraj Knina. On zna sve kao i mnogi drugi. Ukoliko to nije dovoljno onda iskreno preporučujem pogledati i poslušati pokajnički govor Milana Babića pred Tribunalom u Haagu. Ako pak ni to nije dovoljno, onda svakako svjedočenje generala Lazarevićau procesu Slobodanu Miloševiću u Den Haagu. Sve ima, samo treba znati i prihvatiti činjenice.

U suprotnom da je Hrvatska realizirala ono što joj se pripisuje i kako se blati u susjedstvu, Anja nikada ne bi sjedila u Hrvatskom saboru. Gospođo Šimpraga također morate znati kako Željka Jukić nije zastupnica u Hrvatskom Saboru.

Sve narečeno također važi i za uvaženog ministra i podpredsjednika Vlade Republike Hrvatske gospodina Borisa Miloševića, koji mora znati kako je prije posljedičnog stradanja njegove bake, ne opravdavajući nijedan zločin, tražeći uzroke tog stradanja uzrok bio u stradanju djeda Luke Modrića od četničke kame, kao i mnogih drugih djedova i baka.

Ne veselim se, niti mogu, bilo čijoj nesreći i/ili tuzi, ali moramo razlučiti uzroke i posljedice. Kada to razlučimo, s razumijevanjem možemo dalje graditi odnose i bolju budućnost, a ne mesti pod tepih, a tepih se kad tad pomjeri i dođe do novih problema u novim generacijama.

Temelj ‘Oluje’ je hrvatski vojnici – njima pripadaju sva odličja

Zato molim uvaženog ministra za zauzimanje pronalaska nestalih hrvatskih branitelja u Republici Srbiji. Koliko znam rat nije vođen tamo. Odakle su nestali tamo? Isto tako ga molim u zauzeću za poboljšanje položaja hrvatske manjine u Republici Srbiji s položaja i pozicije na kojoj se sada nalazi. Ja znam da je vama teško, ali bar da Hrvati dođu do pozicije kakva je srpska u Hrvatskoj. Ništa više. Time bi se pokazala praktičnost istinske volje za gradnju bolje budućnosti u Hrvatskoj i šire.

Što se tiče odličja dijelu elitnih postrojba HVO-a, uopće o HVO-u i o postrojbama HVO-a u Hrvatskom Domovinskom ratu, javnost u Hrvatskoj jako malo zna ili ne zna gotovo ništa.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je javnu pozitivnu spoznaju o ulozi HVO-a u Hrvatskom Domovinskom ratu, što je najveći uspjeh ove geste. HVO je u dijelu javnosti i vojnih struktura smatran rezervom s klupe, snagama drugog reda, kao i njegovi zapovjednici stasali u Hrvatskom obrambenom ratu. Pa i kroz izjave pojedinaca kako su ti zapovjednici “sami sebi prišivali činove”. No, to govori o njima i nije tema sada jer sve te percepcije ne odgovaraju objektivnoj stvarnosti, a dolaze od onih koji su bili nigdje ili vrlo malo negdje. Vrijeme je za promjenu percepcije bazirane na objektivnoj stvarnosti i činjenicama, a ne na predrasudama, pretpostavkama i stereotipima.

Odlikovan će biti dio elitnih postrojbi i to je veliki korak i satisfakcija za cijeli narod, no isto zaslužuju i druge elitne postrojbe, vojne policije HVO-a, inženjerije, ratnog zrakoplovstva HVO-a i druge, koje su doprinijele ostvarenju strateških ciljeva. Kao i pojedinci, istinski junaci koji su temelj svih pobjeda.

Vojnici, junaci, spremni, motivirani, čvrsti i odlučni. Temelj ‘Oluje’ i svih operacija je hrvatski vojnik, bez obzira na socijalno podrijetlo, intelektualnu razinu, vjeru naciju i boju kože. Svi koji su osjećali Hrvatsku svojom domovinom branili su je, ne samo Hrvati. Hrvata je samo bilo najviše. Niti jednog generala ni ratnog zapovjednika ne bi bilo bez ovih vojnika, znanih i neznanih, i njihovih suza, krvi i znoja. Zato njima pripadaju sva odličja, jer pobjede njima pripadaju.

 Nezadovoljnih je uvijek bilo i bit će

Pojedini nezadovoljnici iz HVO-a su reagirali, zašto oni nisu odlikovani ili organizacijske cjeline i  postrojbe u kojima su bili, npr. operativne zone HVO-a, međutim operativne zone su u završnim operacijama izgubile svoje značenje jer je stvorena strateško-operativna grupa Hrvatskih snaga prema kojoj operativne zone HVO-a nisu bile od presudne važnosti, već su služile uglavnom kao operativna osnovica za jake opremljene, uvježbane, organizirane, mobilne manevarske operativno-strateške grupacije.  No, zadovoljnih je uvijek bilo i biti će.

Ni incidenti nakon ‘Oluje’ ne mogu utjecati na njen opći ishod i značenje jer u svakom ratu ima više vrsta vojnika – onih kojima je to obiteljska tradicija, onih koji vole taj posao, onih kojima je to egzistencija, onih koji imaju avanturističke i druge nagone koje mogu legalizirati, naravno, kao i razne kombinacije narečenoga. Hrvatska, pritisnuta sa svih strana pod okupacijom nije imala ni vremena ni snage niti uvjeta za selekciju vojnoga kadra u Domovinskom ratu za razliku od JNA koja je desetljećima imala sve uvjete, ali i planirala zločine i realizirala ih.

Svaki zločin nije i ratni zločin, ali u svakom slučaju država mora istražiti i procesuirati sve zločine sukladno opće prihvaćenim pravnim normama.

Oni koji ne znaju trebaju proučiti uzroke pa će lakše shvatiti ‘Oluju’, koja je čista i neukaljana iako su to mnogi pokušali. Ona je nezaobilazna činjenica i nije uzrok onima koji kukaju – uzroke trebaju potražiti na drugom mjestu i potruditi se spoznati objektivnost na prvom mjestu.

 Iza hrvatskih ratnih zapovjednika HVO-a ne stoji nitko ni u Bosni, niti u Hercegovini

No, kada je već Predsjednik Milanović odlučio ista uručiti za postrojbe zapovjednicima tih postrojbi u operacijama i to objavio, zagraktalo je jato vrana. I neka, jer i ovom dodatku ‘Oluji’ se moraju spoznati uzroci i posljedice. Kao što nije ostvaren politički cilj tzv. ‘Velika Srbija’, tako nisu ostvareni ni ciljevi političke elite muslimanskog naroda u BiH. Jedan od njih je bilo zajedničko, sa srpskim snagama, uništenje HVO-a u Hercegovini, izbijanje na Jadran i raspodjela mora od Novigrada do ušća Cetine Srbima, od Omiša do ušća Neretve Muslimanima i od Ploča do Prevlake Crnogorcima. Nije uspjelo jer, uz ogromne žrtve, Hrvati to nisu dopustili.

U sukladnosti s tim i drugim političkim ciljevima pripremali su sukobe tzv.Armije RBiH protiv HVO-a, pokušali su, nisu uspjeli realizirati i zato su prisiljeni na Washintongski sporazum. Međutim ciljeva se nikada nisu odrekli.

Teza o “Apsurdistanu u BiH” je još jednom dokazana ovih dana. Želja za kažnjavanjem i progonom generala Zlatana Mije Jelića koji je sudjelovao i dao svoj doprinos u završnim operacijama Hrvatskih snaga za kraj rata i oslobađanju Bosne je više nego apsurdna, a vrane dobro znaju kako Predsjednik RH ne odlikuje osobu već postrojbu iako su i svi zapovjednici zaslužili odličje.

Otvorio se prostor za napade na Jelića rafalno s više strana, a isti nije ni državljanin BiH. Međutim, to ne smeta Šefiku Džaferoviću i drugima za traženje izručenja. Nevjerojatno. Traže izručenje čovjeka koji se sklonio od diskriminacije te pravnog i političkog progona, monstruoznim montiranjima u uvjetima u kojima se sudi o različitim zakonima, svojima po “tempore criminis” (u vrijeme počinjenja djela), u kojem nema kvalifikacija UZP, a Hrvatima po zakonu koji nije vrijedio u vrijeme djela za koje se sumnjiči i koje nije bilo u zakonu. I što je trebao general Jelić?

U Apurdistanu čekati pravdu koja nikada neće stići, jer po reakcijama Bakira Izetbegovića svi pripadnici HVO-a su pripadnici UZP-a, unaprijed osuđeni? Jedino ostaje nagradno pitanje koliko tko je godina dobio!? U tom apsurdistanskom arsenalu je i napad na tuđa odličja, a zaštita svojih zločinaca i skretanje pozornosti s istih, jer hrvatski generali nisu u prigodi biti ministri kao Selmo Cikotić isto kao što Željka Jukić nije zastupnica u Hrvatskom Saboru, ali je zato Anja Šimpraga, jer po Bakiru Izetbegoviću ispada kako su svi Hrvati članovi UZP, a kada su u pitanju Muslimani-Bošnjaci onda su to nestašluci mladomuslimana.

Tako se ne gradi BiH. Možda je i bolje, kako ne bi bilo aduta u rukavima u predstojećim vremenima. Ovo je bio još jedan diplomatski potez predsjednika Milanovića za izvlačenje na čistinu.

Iza hrvatskih ratnih zapovjednika HVO-a ne stoji nitko ni u Bosni niti u Hercegovini, pa ni oni koji su u klimatiziranim foteljama i uredima jer ne žele shvatiti uzroke svoje udobnosti. Gospodo, krv, znoj i suze su uzroci vaših udobnosti nemojte to zaboravljati.

Objava General Željko Šiljeg: ‘Oluja’ je posljedica terora na okupiranom hrvatskom teritoriju pojavila se prvi puta na Republika.

Razgovarala: V.S.Herceg/Dnevni list

Umirovljeni general Željko Šiljeg prije nekoliko dana u Zagrebu je uspješno prebolio zarazu koronavirusom. Na žalost, njegov prijatelj, hrvatski glazbenik Željko Lapet tu životnu bitku je izgubio, preminuvši 14. travnja. Za Dnevni list Šiljeg govori o sumnji, početku zaraze, tijeku liječenja i ozdravljenju. Kaže da je, što se njega osobno tiče, sve bilo slično oboljenju od obične gripe ali, kako kaže, svemu je pristupio maksimalno odgovorno kako bi zaštitio svoju obitelj, prijatelje, zajednicu i sebe.

„Ovo je biološka opasnost bez obzira je li umjetnog ili prirodnog podrijetla. Ne bih o tome nagađao jer je najbitnije poduzeti mjere preventive i zaštite“, kaže Šiljeg poručujući da iskustvo sa koronavirusom nikome ne bi poželio. Ističe kako je najvažnija svijest o ozbiljnosti situacije i samodisciplina da ovo “neće biti”, već jest, ali i da društvena zajednica ne smije stigmatizirati oboljele.

Kako se dogodilo da obolite od koronavirusa?

– Navratio sam kod mog prijatelja, s kojim se viđam bar jednom tjedno, u ured i zadržao sam se oko 10 do 15 minuta. To je bilo 11. ožujka. Pošto se češće viđamo, nismo se ni rukovali. Nakon pet dana, 15. ožujka javio mi je da mu je večer ranije pozlilo, bio je na testiranju i test se pokazao pozitivnim na koronavirus. Nije bilo ugodno ali se situacija morala prihvatiti onakva kakva jeste. Tada sam doznao da je desetak dana ranije bio u Austriji.

Što ste učinili?

– Reagirao sam odmah i poduzeo mjere tako što sam se odmah povukao u samoizolaciju iako nisam imao nikakve simptome. Napisao sam, prisjećajući se, sve moje kontakte od dana kontakta s njim, iz Istre, Dalmacije, Prigorja i Zagreba, uključujući i moju obitelj. Sve sam ih nazvao i zamolio za samoizolaciju i javljanje svojim liječnicima i epidemiološkoj službi. Javio sam se obiteljskom liječniku i dežurnom epidemiologu Zagrebačke županije. Slijedio sam dalje upute i pratio situaciju osobno i svih mojih prijatelja koji su bili sa mnom u kontaktu. Međusobno smo se obavještavali u svakodnevnim kontaktima, što se pokazalo ključnim za zaustavljanje širenja zaraze kod onih koji su sa mnom kontaktirali fizički.

 Kako ste se dalje ponašali, kako je trajao tijek oporavka?

– Alarmiralo me moje iskustvo i znanje iz atomsko-biološko-kemijske obrane. Kada je u pitanju napad kemijskim ili biološkim sredstvima vojska mora u bunkere, zemunice, čvrste objekte i rovove te uporabiti zaštitna sredstva. Ovo je biološka opasnost bez obzira je li umjetnog ili prirodnog podrijetla. Ne bih o tome nagađao jer je najbitnije poduzeti mjere preventive i zaštite. Dva dana u samoizolaciji još nisam imao nikakve simptome, međutim nakon dva dana osjetio sam promjene, blaga temperatura do 37,5, blagi kašalj, nije bio suh, i blaži bol u gornjem dijelu prsa. Za preventivu sam odmah uzeo antipiretik, paracetamol za skidanje temperature i pratio situaciju.

Sljedeći dan temperatura se popela do 38,5. Obavijestio sam liječnika, epidemiologa, prijatelje. Dežurni epidemiolog me uputio u bolnicu ‘Dr. Fran Mihaljević’ na testiranje. Dovezao sam se poštujući sve mjere zaštite u organizirani sustav u zadano vrijeme, liječnik je uzeo bris, uputio me doma na čekanje rezultata. Te noći uz temperaturu koja je rasla do 39,3 osjetio sam i groznicu tipičnu za simptome gripe.

Ujutro sljedećeg dana telefonskim pozivom sam obaviješten o pozitivnom nalazu na koronavirus i odlukom o javljanju na hospitaliziranje u bolnicu ‘Dr. Fran Mihaljević’. Javio sam se u određeno vrijeme slijedeći upute i o tome obavijestio sve s kojima sam i ranije kontaktirao. Toga dana, to jest deseti dan od moga kontakta sa zaraženim, koristio sam još dva puta paracetamol i temperatura je spala te se u idućih nekoliko dana kretala od 36,8 do 37,5.

Nakon sedam dana bolnice nestali su svi simptomi, deseti dan je urađen rendgen pluća koji je bio uredan. Istoga dana sam otpušten u kućnu samoizolaciju na tri tjedna koja istječe 20. travnja. Od dana nestanka simptoma zaraze do danas simptomi se nisu vraćali.

U kakvom su zdravstvenom stanju osobe s kojima ste bili u kontaktu, kao i osobe s kojih vam je prenijet virus?

– Što se tiče mog nultog kontakta, iako smo isto godište, nažalost je preminuo 14. travnja. Sve ostale osobe su i dan danas bez ikakvih simptoma, nisu zaraženi, njima se zahvaljujem na odgovornom ponašanju, a ni ja se ne bi dobro osjećao da sam nekome prenio zarazu pa i nesvjesno. Rezultat takvog odgovornog ponašanja je i da nisu bili u pokretu te moguće došli u kontakt s nekim drugim zaraženim.

Kako biste sve to komentirali sada, nakon ozdravljenja

– Nije mi bilo svejedno, nije bilo straha ali je bilo zabrinutosti za obitelj, prijatelje, jer sam se osobno suočio s nečim nepoznatim, što je ujedno i globalni problem cijeloga svijeta. Nitko ne zna unaprijed kako će koronavirus djelovati na bilo čiji organizam i kolika je razina imuniteta bilo čijega organizma, tako da je postojala velika neizvjesnost. Ujedno sam se uvjerio u iznimnu kvalitetu hrvatskog sustava kroz koji sam prošao u svim fazama od spoznaje mog kontakta s zaraženim do oporavka nakon hospitalizacije.

Je li koronavirus opasan toliko da se “zaustavavi” čovječanstvo ili je to “jača gripa” kako neki govore?

– Pošto sam nekoliko puta u životu prebolio gripu, što se mene osobno tiče, bilo je slično običnoj gripi. Međutim nije svaki organizam isti te je nekome to najjače što je doživio, a svjedoci smo i sve više smrtnih slučajeva i to ne samo u ograničenom području već u cijelom svijetu. Osoba nekoliko početnih dana ne zna za zarazu niti ima simptome, a potencijalni je prenositelj. Ovaj virus napada sve bez iznimke i brzo se širi, lijeka još nema, zato je jako važno reagirati odmah po saznanju kontakta s zaraženom osobom ili pri pojavi i najblažih simptoma od kojih na prvo mjesto stavljam povišenu temperaturu, pa iako ona bila i na granici od 37 stupnjeva Celzija. Samoizolacija, informiranje i napad na simptome su početne nužne mjere.

Kako se sada osjećate?

– Osjećam se kao da se ništa nije dogodilo, odnosno kao i prije bolesti. Međutim zabrinuto pratim situaciju, kako kod nas tako i šire, jer se ne nazire kraj. Nije mi teško izdržati ni samoizolaciju – za vrijeme školovanja proveo sam osam godina u internatu, pa sam se navikao na takve situacije. Domovinski rat je bio teži, međutim puno izvjesniji nego sadašnja situacija. Vrijeme koristim za čitanje, pisanje, slikanje, za kondiciju služi sobni bicikl, a kada nema drugih sprava, gimnastika se može vježbati i na parteru. Sustav je organiziran a i mnogi volonteri kroz navijačke skupine i braniteljske udruge. Stoga zahvaljujem ovom prigodom veteranima 144. brigade HV iz Sesveta, 145. brigade HV iz Dubrave, specijalne policije ‘Alfe’ koji brinu o mojoj obitelji, a i Hrvatskom crvenom križu koji vrši dostavu svim evidentiranim u samoizolaciji. Isto tako zahvaljujem obiteljskom liječniku, epidemiolozima, svim liječnicima, divnim sestrama te ostalom osoblju u bolnici ‘Dr. Fran Mihaljević’ koji se danonoćno bore za ljudske živote protiv ove biološke stihije. Zahvalnost svim mojim prijateljima na potpori iako nikoga nisam obavještavao o situaciji osim sustav i moje kontakte od dana zaraze, nego kada je završila hospitalizacija javnom objavom na Facebook-u u cilju potpore i pomoći temeljem moga proživljenog iskustva. To iskustvo ne želim nikome.

Prema vašem mišljenju, što je najvažnije tijekom borbe s virusom, kako postupati?

– Najvažnija je svijest o ozbiljnosti situacije i samodisciplina. Svijest o tome da ovo “neće biti”, već jeste. Događa se u realnom vremenu. Ne smije se kriti. Mora se reagirati odmah prema sebi, prema svojim najbližima i svima drugima. Neki ljudi imaju kontakte i simptome ali ih kriju iz straha od stigme i zbog neugodnosti, međutim moraju znati da je to najgore što mogu učiniti jer na taj način zaraze druge i onda se broj eksponencijalno povećava. Tu leži najveća opasnost. Možete i sami prepoznati takve slučajeve od Mostara pa dalje. Moj moto, još u gimnazijskim danima pročavajući njemačkoga filozofa Immanuela Kanta, bio je njegov kategorički imperativ:”Radi tako kako bi htio da tvoj princip djelovanja postane opći”, što znači da nije dovoljno brinuti samo za sebe već djelovati i prema drugima za opće dobro. Zato sam moje iskustvo objavio kako bi, po potrebi, moglo bilo kome pomoći. Nisu bitne riječi ni mišljenja već djelovanje u ovoj situaciji koja nije nimalo ugodna. Ukoliko se nekome dogodi zaraza moj savjet je: distancirati se, obavijestiti sustav i odležati do kraja bez socijalnih kontakata u strogoj samoizolaciji do potpunog nestanka simptoma, kako bi sačuvali sebe i druge oko sebe. Molim sve za poštivanje mjera i društvenog distanciranja do potpune pobjede nad ovom bolešću.

Objava General Željko Šiljeg govori kako je pobijedio COVID-19: Iskustvo s koronom nikome ne bi poželio pojavila se prvi puta na Republika.

Njegov status, iz kojeg je vidljivo da je i borba s virusom pisana u izrazito “vojnom stilu”, planski i precizno, prenosimo u cijelosti:

“Drage prijateljice, dragi prijatelji, nikoga nisam želio zamarati, napokon sam opet aktivan, nakon još jedne životne pobjede. 11.ožujka sam bio u kontaktu s prijateljem koji je nekoliko dana ranije bio u Austriji. Od 11. do 14. sam bio u kontaktu sa 17 osoba iz obitelji i prijatelja od Istre do Dalmacije i Zagrebačke županije. U nedjelju 15. prijatelj me obavijestio da je pozitivan na korona virus, reagirao sam odmah iako nisam imao nikakve simptome tada. Sve moje kontakte (17) sam obavijestio temeljem službenih uputa Kriznog stožera RH i zahtijevao od njih samoizolaciju i prijavak svojim liječnicima.
Nazvao sam moga obiteljskog liječnika i službujućeg županijskog epidemiologa, a sam sam se povukao u samoizolaciju. Prva dva dana u samozolaciji se ništa nije dešavalo, ali je koronina izvidnica počela čarkati 17. ožujka. Temperatura 37,1 koja je rasla postupno do 37,5, blagi kašalj, nije bio suh i lakši bolovi u prsima. 18.ožujka uslijedio je jači napad s temperaturom do 38,5 i blaga groznica.

Nastavio se isti napad 18. ožujka istim intezitetom. U koordinaciji s liječnicima otišao sam u Kliniku za infektivne bolesti “dr.Fran Mihaljević” na testiranje u planirano vrijeme. U klinici je bilo sve organizirano vrhunski. Nkon testiranja vratio sam se doma čekati rezultat. Istu noć uslijedio je najjači napad, pojačan temperaturom do 39,3, jačom groznicom i preznojavanjem.

U obranu sam uključio paracetamol 500 mg koji je spustio temperaturu na 37,5, a ujutro još jedan i spustio na 36,8. Prije podne, 19. ožujka, sam obaviješten o pozitivnom nalazu i upućen u bolnicu “Dr.Fran Mihaljević”. Javio sam se u 16,00 sati po uputama liječnika i hospitaliziran.

U cijelom procesu bio sam samo s liječnikom koji je uzeo bris, a bio je potpuno zaštićen. Po prijmu u bolnicu uzeo sam još jedan paracetamol, a navečer još jedan. Temperatura je spala i više nije prelazila 37,5 prva dva dana hospitalizacije, a zatim 37,3 još pet dana.

Nakon sedam dana nije bilo više nikakvih simptoma.

Obavljen je po dolasku pregled krvi, pluća stetoskopom i EKG. Svi nalazi su bili uredni, tlak krvni se kretao od 80/130 do 90/ 150, kisik u plućima nije padao ispod 98%. U ponedjeljak 23. ožujka su mi rendgenski snimljena pluća. Nalaz je bio b.o.

Istoga dana sam otpušten u samoizolaciju u kojoj sam do danas pridržavajući se svih službenih uputa i ostat ću do 21. travnja.

Osjećam se kao da ništa nije bilo. Na žalost moj prijatelj, isto godište, je na respiratoru. Želim mu od srca ozdravljenje.

Svo vrijeme sam bio u kontaktu sa svim mojim kontaktima (17), pratio stanje i presretan sam što su svi prošli bez posljedica. Nitko nije zaražen. Sve ovo sam napisao kako bih iskustvom pomogao bilo kome, ako bilo koga, bilo što, zanima u svezi moga iskustva rado ću pomoći. Potpuno povjerenje imam u naš sustav, prošao sam cijeli proces i odnio važnu pobjedu, a svima vama želim ne prolaženje kroz takvo iskustvo.

Nisam osjećao strah ali sam bio zabrinut jer sam se suočio s nepoznatim protivnikom koji napada najslabije točke organizma, a lijeka nema.

Sve što sam konzumirao je 4 tablete paracetamola jer sam se hrvao s temperaturom, ostali simptomi su bili lakši zbog kojih nije trebalo intervenirati.

Doživio sam i seriju potresa ujutro 22. ožujka. Sestra koja je mjerila tlak u to vrijeme po sobi se ljuljala kao da je na tonućem Titanicu. Nakon prvoga vala evakuirani smo u dvorište bolnice, s dekama preko leđa izgledali smo kao tifusari, no smirilo se relativno brzo.

Hrvatska vojska je već do podne podigla šatore sa svom pripadajućom opremom kao alternativno rješenje. Na sreću nije trebalo. Pratio sam situaciju svakodnevno i ponosio se solidarnošću građana, navijačkih skupina, braniteljskih udruga i hrvatskih institucija u borbi s dva jaka protivnika. Zahvaljujem svima od srca, mojim sinovima, obiteljskom liječniku dr.Ivici Stipinoviću, epidemiolozima, dr.Vranješu, dr.Šlezak, dr.Bajan, dr.Branku Miši na čijem sam odjelu boravio, sestri Renati, sestri Tomislavi i svim drugim divnim sestrama kojima ne znam imena, kuharicama, čistačicama i drugom osoblju bolnice na požrtvovnosti i profesionalizmu u sakodnevnoj borbi protiv ove pošasti za ljudske živote i njihovo zdravlje.

Zahvaljujem Hrvatskoj vojci, navijačima, braniteljima, institucijama i ostalim građanima na solidarnosti koju svakodnevno pokazuju.

Moj savjet je svima: poštujte institucije i procedure, samo tako se možemo zaštititi i opstati. Sretno vam svima, a ja nakon samoizolacije odoh volontirati i pomoći potrebitima jer ovo će trajati”, poručuje umirovljeni general Željko Šiljeg.

/Republikainfo.com/

Objava General Željko Šiljeg prebolio koronu, a u bolnici ga zatekao i potres pojavila se prvi puta na Republika.