Iako izgleda kao dosadna fraza, očito je da će predizborno vrijeme bh političari iskoristiti kako bi međunacionalne tenzije doveli do usijanja. Zapaljiva retorika, eskalacija jezika mržnje, nacionalističko huškanje “začinjeno” ratnom retorikom, vrlo toksično je okruženje u kojem je nemoguće iznaći bilo kakav dogovor oko Izbronog zakona koji je postao pitanje nad pitanjima, čak i iznad kvalitete života građana-birača, poskupljenja, prijetećeg upozorenja nestašice i poskupljenja energenata itd.

 „Histerični patriotizam i bunt protiv OHR-a“

BH književnik, književni kritičar, prevoditelj, urednik i publicist Željko Ivanković, u kolumni ‘Histerični patriotizam’, u kontekstu novih političkih kriza, između ostaloga, piše i o buntu protiv OHR-a, piše Dnevni list.

“Svakodnevno sarajevsko plačljivo prizivanje visokog predstavnika da riješi ovo ili ono, završilo je u histeričnom političkom i medijskom demonstriranju patriotizma, prebrojavanju, prijetnjama i (ratno)huškanju upravo zbog najavljene intervencije tog istog visokog predstavnika. Da ne bi ni sad pred izbore izbio godinama očekivani bunt građana protiv bezočne pljačke, korupcije, nerada i blokade svih institucija BiH od strane svih triju političkih nacionalističkih nomenklatura, proizveden je bunt protiv OHR-a, jedine instance koja uopće nešto u ovoj zemlji radi. I neka se konačno barem nešto dogodilo! No taj je bunt, zajedno s medijskom i stranačko-političkom manipulacijom pokazao sav jad i bijedu tzv. građanskog bunta, događanja naroda, jer je u Sarajevu vrhunio u prijetnjama i uvredama visokom predstavniku i Hrvatima koji svi mogu stati u dva vagona. A zašto? Jer bi ti neki Hrvati htjeli prava i vlasti kao da su oni većina, a zna se tko je tu većinski i zašto smo to ”mi” sad i najednom za Miloševićev koncept ”jedan čovjek – jedan glas”, kao i to zašto do jučer za to nismo mogli biti. Tresla se brda – rodilo se niš! Osim što je svaka zvijer ostavila svoj trag”.

Ivanković ističe kako su “na prebrojavanje pristali i muslimani i graDŽani”, te se osvrće na “patriotizam kao zadnje utočište za mnoge hulje”, ali i na, kako kaže, histeričnu političku i medijsku kampanju, prenosi Dnevni list.

“Od 1992., do sada, do 2022., nisam čuo strašniju i histeričniju političku i medijsku kampanju protiv svega hrvatskog u Sarajevu i BiH, pa čak i protiv onih koji nikad nijednom riječju nisu stali uz Čovićev politički koncept. Tipični srpski sindrom, mislim se, koji nam je demonstrirao tada, jednako kao i danas, Šešelj i njegovi sljedbenici. A pripreman je i ranije kad je Tito etiketiran kao ustaša, pa za njim Stipe Šuvar, i sve je preko noći postalo bjelodanim. A ovi, pak? Sve što su mogli prepisati od srpskih velikonacionalista, prepisali su.

Ne samo protiv Hrvata nego i svoje vlastite opozicije koju su vučićevski ili dodikovski je manipulirajući po tko zna koji put, doveli u poziciju da se od te nje ozbiljno distancira i svaki stvarni i potencijalni opozicionar, a naročito oni koji mogu stati u dva vagona. Dva vagona za kamo?”, kritike su Ivankovića.

No, on je izgleda razočaran i medijima, pa čak i onima koji sebe, kako kaže, “samohvalisavo smatraju neovisnim”.

“Da, i oni što ih plaćaju stranci. Kod njih je to čak vidljivije. Stranac, istina, može platiti medij da bude ”tobože nezavisan”, ali ne i novinara patriota da u svom nacionalizmu ne bude histeričan do šovinizma”, njegova je kritika. Na koncu, uz pitanje, Ivanković zaključuje: “Zaista im treba vjerovati da bi dali prava Sejdiću i Finciju kojih nema ni za jedan vagon kad ne daju onima kojih ima za dva?”.

“Komšićeva bezobzirna bitka za političko preživljavanje”

Ivica Đikić u komentaru za Novosti, glasila Srpskog narodnog vijeća u susjednoj Hrvatskoj, između ostalog piše i o političkom djelovanju Željka Komšića člana Predsjedništva BiH i predsjednik DF za kojeg smatra kako je najzaslužniji za činjenicu da su bošnjačko-hrvatski odnosi danas zatrovani tek nešto manje nego ratne 1993. godine.

“Vođen isključivo svojim ličnim interesima i jasnom kalkulacijom da mu politička sudbina ovisi o bošnjačkim glasovima, Komšić u svoja tri dosadašnja mandata u Predsjedništvu BiH nije radio doslovno ništa nego pronalazio razloge za konfrontiranje s velikom većinom bh Hrvata, koje bi kako-tako trebao zastupati jer je u Predsjedništvo ušao po liniji svoje hrvatske etničke pripadnosti, kao i s Republikom Hrvatskom čija je politika prema BiH u posljednjih petnaest-dvadeset godina bila svakakva, ali ne i zloćudna. Nije učinio ništa da se barem za pedalj približi hrvatskom biračkom tijelu u BiH, da dobije poneki glas među Hrvatima u Posušju ili u Kupresu: poduzimao je sve, i sad – dva mjeseca uoči izbora – naročito poduzima sve da te ljude odvrati od eventualne ideje da glasaju za njega, jer zna da je njegova jedina šansa u glasovima onih Bošnjaka koji ne vide ništa problematično i nelogično u tome da Bošnjaci imaju dva od tri člana Predsjedništva BiH, a Hrvati ni jednog, onih Bošnjaka koji u toj vrsti političke obespravljenosti Hrvata vide svoj trijumf ili svoju osvetu za ratna vremena, piše Đikić.

On zaključuje kako je “Komšić kod Bošnjaka probudio poriv za uspostavom političke dominacije kao jedinog prihvatljivog ili zamislivog oblika političkog poretka”.

“A Hrvati su trenutno jedini nad kojima Bošnjaci mogu uspostaviti efektivnu dominaciju: Republika Srpska u tom je pogledu nedodirljiva, osim verbalno, a i to sve rjeđe i sve mlitavije. Komšića, međutim, nije nimalo briga za posljedice koje ostavlja njegova bezobzirna bitka za političko preživljavanje, posljedice koje će se na duboko štetan način i na duže staze usjeći u tkivo BiH, niti se osvrće na unutarnje kontradikcije svoje pozicije i svojih postupaka. On je ušao u Predsjedništvo BiH kao konstitutivni Hrvat, ali ga ne zanimaju birači hrvatske nacionalnosti i svoju politiku zasniva na ukidanju koncepta konstitutivnosti tri naroda neovisno o ishodu rata i mirovnom sporazumu, e da bi politički zavladao najbrojniji narod; on je protiv toga da Hrvati izaberu svoje političke predstavnike u najvišim tijelima federalne i državne vlasti, ali je pozvao na prosvjede zbog najave da Hrvati neće imati delegate u federalnom Domu naroda iz onih županija u kojima ih manje od tri posto u odnosu na ukupan broj Hrvata u Federaciji BiH, jer on smatra da je dobro da i ti hrvatski delegati budu izabrani glasovima Bošnjaka”, navodi Đikić.

Ali on se pri tom osvrće i na bošnjačke političare i intelektualce za koje navodi kako gotovo nikog ne zanima razobličavanje takve “lažne borbe za BiH”, ali mišljenje zaključuje dvojbom.

“A, ustvari, borbu za funkciju, za nastavak destruktivnog političkog parazitiranja, za produžetak prodaje opasnih iluzija bez ijednog konkretnog pozitivnog pomaka za bilo kojeg bosanskohercegovačkog građanina, izuzev Komšićevog kruga. Kao da je sva bošnjačka pamet unazad četiri godine propala u kolektivnu paniku od optužbi Komšića i njegovih jastrebova za izdaju BiH, za pomanjkanje patriotizma, za nedovoljan otpor “fašizmu”. Bakir Izetbegović zadnji je koji bi imao integriteta te političke samosvojnosti i hrabrosti da se tome suprotstavi, pogotovo dva mjeseca prije izbora, a on je, nažalost, jedini čije bi suprotstavljanje moglo u osjetnoj mjeri zaustaviti daljnji pad u bezumlje”, zaključuje Đikić.

Četvorka Dodik-Čović-Komšić-Izetbegović

Politička analitičarka iz Sarajeva, Ivana Marić osvrće se eskalaciju političke krize u Bih u predizborno vrijeme i to posebno na “kampanje” nacionalnih tenzija i zveckanja oružja te oporbu koja se u svojoj nemoći i bezidejnosti pridružila ovakvom diskursu.

“U državi razvijene demokracije vladajuće stranke bi koristile za predstavljanje onoga što su sve uradili za građane posljednje četiri godine. Oporba bi kritiziral vlast, iznosila argumente, govorila što su mogli bolje uraditi i ukazivala na njihove propuste. Istovremeno bi predstavljala svoj program rada i uvjeravala građane da će se bolje brinuti za njih od aktualne vlasti. U BiH je situacija potpuno drukčija. Vladajuće stranke nemaju nikakve rezultate pa će izbore, i ovaj put, pokušati dobiti širenjem straha i mržnje prema drugim narodima, podizanjem nacionalnih tenzija, prebrojavanjem i zveckanjem oružja. Oporba nema programe pa se pridružila podizanju nacionalnih tenzija i sa vladajućim strankama se takmiči tko će ispasti veći Hrvat, Srbin ili Bošnjak”, smatra Marić.

U kratkoj analizi koju je napisala na svom službenom facebook statusu, Marić se osvrće na ‘četvorku’ – Dodik-Komšić-Čović-Izetbegović.

“Dodik odavno koristi podizanje nacionalnih tenzija za održavanje na vlasti i čuvanje moći. To mu je jedina garancija da neće odgovarati za korupciju koju mu spočitavaju. Ove godine i ne mora toliko puno raditi, već pušta Izetbegovića da mu odrađuje kampanju. Čović je u znatno povoljnijoj situaciji. Zahvaljujući Komšiću, ne mora brinuti za gubitak moći, kao ni da će odgovarati za korupciju za koju ga mnogi vežu. Dovoljno mu je povremeno okupiti poslušnike iz HNS-a i u medijima objavizi bombastičan naslov na koji će se svi uloviti, dok u dokumentu ništa od toga, zapravo, i ne piše, kako ih ne bi kaznili zbog protuustavnog djelovanja. Komšić se ne boji pravosuđa, koliko se boji života “običnog građanina” nakon udobne i dobro plaćene fotelje, tapšanja po ramenu i radne obveze njegovih uposlenika da mu prave društvo po ugostiteljskim objektima. Kako slabi podrška građana, tako se njegova retorika dodatno zaoštrava. Više se i ne pretvara da se bori za Bosance, već se sa Izetbegovićem nadmeće za ekskluzivnog zaštitnika Bošnjaka. Izetbegović ih je ove godine sve nadmašio. Toliko se zanio u podizanju tenzija da bi i se on uskoro mogao naći na raznim crnim listama, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima, Čovićem i Dodikom, a sve češće ga poistovjećuju s Dodikom. Ne znamo vrijeđa li ga to ili mu imponira”, ocijenila je Marić.

Ona zaključuje kako će svi nakon izbora “zakopati ratne sjekire i baciti se na podjelu plijena sa dojučerašnjim ljutim neprijateljima, kao da jedni drugima nisu prijetili ratom, robotima i dronovima”.

“A sluđeni narodi će se još više zamrziti i udaljiti jer sve veći broj nasjeda na laži i propagandu korumpiranih nacionalnih vođa i ne shvaćaju da njima nije stalo ni do građana, ni do naroda već samo do osobnog interesa i ostanka na slobodi. Za to su spremni i vas i vašu djecu prebrojati i ponovo poslati u rat, dok bi se oni dobro sakrili i još bolje profitirali”, ističe na kraju ova politička analitičarka uz izjavu kako je zbog svega jako tužan zbog sve veće mržnje, straha i prijetnji gdje, kako kaže, “sva tri naroda žele svoju državu unutar BiH, u kojoj nema mjesta za druge narode, a ponajmanje za Bosance i Hercegovce kojima je država važnija od nacije”.

/Dnevnik/

Objava Politička kampanja u BiH u očima intelektualaca: ‘Sluđeni narodi sve više se mrze, a nacionalne vođe dijele plijen’ pojavila se prvi puta na Republika.

Cjelokupan tekst u monografiji djelo je uglednog književnika Željka Ivankovića, rodom Varešanina, koji je i urednik ovog djela. Za fotografije i ostale likovne priloge odgovoran je glavni urednik Mladenko Marijanović. Dizajn omota i grafički urednik monografije uradio je Mladen Divković (danas pokojni). A kao dodatni segment monografije može se spomenuti i leksikon vareških uglednika na kome je radio student Vladimir Ruf.

Knjigu će predstaviti prof. dr. Tomislav Išek, Leo Valenta, prof. kao i sam autor Željko Ivanković. Predstavljanje će moderirati Dražen Janko.

Fotomonografija, kako sugerira i sam naslov, obuhvaća ukupnu povijest vareških prostora (političku, gospodarsku i kulturnu povijest), ne samo od vremena postanka imena Vareš i ne samo u današnjim granicama općine Vareš. U knjizi su obrađene sve povijesne mijene i ona obuhvaća sve povijesno relevantne ličnosti, odnosno svako vareško ime širega društvenog značaja u svim oblastima života i rada.

Monografija ima gotovo 400 stranica, podijeljena je na 65 tematskih cjelina, popraćena s više od 600 fotografija i ilustracija te odgovarajućim znanstvenim aparatom, a obogaćena je i dodatkom – Leksikonom uglednih Varešana.

Na knjizi je četiri godine radio petočlani tim i to u cijelosti vareški tim. A kao nakladnik iza projekta je stala vareška podružnica HKD “Napredak” sa svojim već stečenim iskustvom na tom polju još od 1995. godine.

Objava Predstavljanje monografije “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” u Sarajevu pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Željko Ivanković/Autograf.hr

Je li to izraz vjekovnog življenja neupitnog vjerništva, mentalnog podaništva, napose osnaženog posljednjih 30 godina, ili je, pak, način bježanja od suočavanja sa stvarnošću i izraz nesposobnosti odgovornog življenja svakodnevnice – teško je reći.

Ali da Sarajevo, ne govorim o onome izvan Sarajeva jer nemam tako dobre uvide kao ovdje, i neovisno o pandemiji, svakodnevno živi u povišenoj temperaturi, valjda je svakome više nego jasno.

Evo, samo nekoliko primjera posljednjih mjeseci: mnogo emotivne gužve oko mostarskih izbora, onda strka oko srebreničkih izbora, onda buka oko Žbanićke i Oskara, pa buka i bijes oko fašističko-antifašističke priče u vezi s Danom Sarajeva, malo frke oko Bogića Bogićevića, malo u povodu smrti Jovana Divjaka… Uglavnom, oko svega malo mjere, a mnogo manipulirane gužve i mnogo pjenjenja…

Je li to izraz vjekovnog življenja neupitnog vjerništva, mentalnog podaništva, napose osnaženog posljednjih 30 godina, ili je pak način bježanja od suočavanja sa stvarnošću i izraz nesposobnosti odgovornog življenja svakodnevnice – teško je reći
I koga onda u takvoj atmosferi uopće briga i za što drugo? Važno je da narodu redovito daješ koricu kruha (sad somuna) i pomalo medijski podgrijanih igara?

Koga briga za ovolike korona-smrti, za sva čekanja na red za sahranu, koga briga za teško policijsko premlaćivanje (dvojica na jednoga!) nekog momka u Mostaru samo zato što je uhvaćen u banalnom prekršaju policijskog sata?

Ne mogu ni zamisliti kolike bi tek batine dobili oni što daju ili primaju mito, oni što na tenderima kradu državu, oni što prave dvorce na tuđoj muci, oni što švercaju diplomama da ih ona dvojica ”junaka” uhvate, kad im je ovoliko kriv ovaj jadni ”zločinac” kojeg prebijaju, odbijaju mu bubrege, lome rebra i vilicu, što li sve, boreći se pritom samo za njegovo zdravlje, da se jadan ne zarazi iza 21 sat!?

Koga je briga, pitam se, za uništenih 1.300 doza vakcina u Prijedoru, koga je briga za nerad državnih institucija, koga je briga za odlaske na tisuće mladih i školovanih ljudi na Zapad, koga je briga za negiranje genocida kad je tzv. probosanski blok, unatoč silnim tobožnjim principijelnostima, ipak ušao u vlast u Srebrenici?!

Koga je briga i za što kad je mjesec posta? Hej, gdje to živimo?

Patetiku kojom je dizan u nebesa Bogić Bogićević postalo je više neukusno i slušati, a onda je došla nova, ona proizvedena smrću Jovana Divjaka.

A, pazite, to je isti onaj Bogićević kojega je odlikovala Hrvatska, ali ne i njegova BiH. To je isti onaj Divjak kojega je u ratu njegova vojska uhapsila, onaj isti koji se odrekao generalskog čina i Izetbegoviću napisao pismo o razlozima za to. Kome je ikad bilo važno njegovo hapšenje, kome njegovo pismo i navodi iz njega, kome je važan ijedan razlog?

Kome je uopće važno išta od onog što je u svojim ratnim dnevnicima napisao general Stjepan Šiber (a čitao sam ih u rukopisu 2000.), kome je uopće važno ono što je u svojim dnevnicima napisao Jovan Divjak (a čitao sam ih u rukopisu 2018.)? Nekom Sarajevu? Kojemu?

Evo, namjerno neću o onome što je o ratu napisao Branko Mikulić. Ni drugi skloni Bosni i Hercegovini i Sarajevu. Dosta!

Ne tjerajte me da navodim imena i imena, knjige i knjige… Što objavljene, što rukopisne?! Jer, Sarajevo ništa ne zna, ništa ne čita, ništa ne želi znati…

A i zašto bi? Ono ima svoje trivijalne medije koji (ono što nije ”probosanski”?!) napadaju sve odreda, sve što je iole stručno, te društveno i kulturološki relevantno, i usuđuje se u Sarajevu kritički misliti, od Jovana Divjaka do kardinala Vinka Puljića, od Miljenka Jergovića do Zdenka Lešića, od Mile Lasića do Slave Kukića… čineći da Sarajevo bude ono što definitivno jest – mjesto velike patetične i nadasve degutantne geste koja se perpetuira unedogled.

Podsjećanja radi: kad je umro Kemal Monteno nisi mogao živjeti od velikih ispraznih riječi. Naš Kemo. Kemica. I? Ništa. Zagreb mu organizira glazbeni hommage.

Pa Davorin Popović? Pa Mirza Delibašić? Naš Pimpek, naš Kinđe… Isto. Pa Dario Džamonja? Puna usta velikih riječi i prenemaganja. Sve ovo je bilo još nedavno, na dohvat i najlošijem pamćenju. Od zakletih sarajevoljubaca! Onih koji tobože nagrađuju kulturu sjećanja.

Ne možete dušom dahnuti od patetičnih izljeva, srceparajućih medijskih poplava: Naš Bogić, gromada od čovjeka; naš Čičak, legenda; naš Jovo, naš heroj… A još nedavno su to bili naš kardinal, naš fra Petar, naš Dragan Vikić, naš Marko Vešović, naši… (Da nabrojim samo imena pisaca nemuslimana koji su još živi i koji su bili ”naši”, a sad su mrzitelji i izdajice?)

Pa sve velike riječi, da ne mislite da sam zaboravio, uz imena Nijaza Durakovića, Nedžada Ibrišimovića, Hanifu Kapidžić-Osmanagić, Batu Čengića, Tvrtka Kulenovića, Izeta Sarajlića, nebrojene pisce, slikare, akademike, a evo namjerno ne spominjem Stjepana Šibera, Božu Matića, Zdenka Lešića, Zvonimira Radeljkovića, ni nedavno umrlu Vesnu Ljubić, ni davno umrlog Ivicu Matića…

Treba li spominjati tko su svi ti ljudi i po čemu su važni za BiH i Sarajevo? Ili – da obrnemo – zar je neka Aziza Šaćirbegović važnija od ijednog ovdje spomenutog imena? Zar je važnija, značajnija od Muhameda Kondžića, Ahmeta Hromadžića, Dževada Hoze…, ako već jest od Fuada Midžića, Ivana Krndelja i sličnih?

Sva imena koja sam spomenuo, imena stvarnih velikana duha, međutim, traju u Sarajevu samo do prve sljedeće emocionalne masturbacije i jeftinog klimaksa pražnjenja.

A o rečenim se, stvarnim velikanima ništa ne zna i ne smije znati, osim ono malo i to samo koji dan dok traje euforično-patetično ludilo kad je svaki od njih velik, ogroman, gromada, a njihov odlazak veliki gubitak, nenadoknadiv gubitak, koji će u našim srcima…

Sve sami patriot po mjeri ”probosanskog bloka”! Pogotovu ih se ne smije kritički valorizirati ili u povodu njih postavljati nezgodna pitanja.

Primjerice, otkud na sahrani Jove Divjaka i Cace Mušanovića isti ljudi ili isti profil ljudi? Jesu li čitali Divjakovo pismo Izetbegoviću i što su poduzeli za sve ove godine? Jesu li čitali Divjakove memoare? Jesu li imali potrebu, barem sebi, objasniti tko je i zašto u Konjicu uhapsio Divjaka?

To je isti onaj Divjak kojega je u ratu njegova vojska uhapsila, onaj isti koji se odrekao generalskog čina i Izetbegoviću napisao pismo o razlozima za to. Kome je ikad bilo važno njegovo hapšenje, kome njegovo pismo i navodi iz njega, kome je važan ijedan razlog
No, nema veze, ionako računamo na kratku pamet i kratko pamćenje, na podaništvo, poltronstvo i vjerništvo onih koji nas biraju i onih dobro plaćenih da medijski navijaju za nas i pljunu svakoga tko se usudi i misliti, a kamoli naglas pitati…

A mi ”odozgo” ćemo se pobrinuti da već prvog jutra netko od naših malih beznačajnih političara, svejedno je li pritom štreber ili onaj s kupljenom diplomom, netko tko voli da ga se imenuje po tituli (nerijetko sumnjivo stečenoj), s novinarima koji pate od elementarne nepismenosti, zauzme medijski prostor do novog napada patetike.

Svejedno, je li zbog toga što sudac nije svirao penal nad našim dijamantom Džekom, što Miralem Pjanić u Barceloni posti, što nam je netko pohvalio film ili što je, opet, korona uzela neku gromadu između nas…

Gromadu komemoracije?! Koji paradoks da naše ljudske gromade jedino ”žive” na komemoracijama!

Evo, sad ćemo malo emocionalno pjeniti zbog tamo nekog Janše i njemu uinat nećemo ići u Mercator u kupovinu!

A baš nas briga što će krizni štab kojeg nema ili bolnice u koje ne možete doći ako ne ponesete svoju vrećicu lijekova i nekoliko četvornih metara gaze, ako usput ne ponesete bocu kisika, objavljivati brojke umrlih od kojih vam se ledi u duši i staje pamet.

Da, ovdje se ne umire od korone, kao što sam već nekoliko puta napisao, nego od lošeg zdravstva.

Jer, kako inače objasniti da na dvostruko manji broj zaraženih imamo dvostruko, trostruko, a nerijetko i četverostruko više umrlih od, na primjer, Hrvatske ili Srbije, a znamo da ni kod susjeda i komšija stanje nije baš bajno.

Objava Patetika po sarajevski pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Željko Ivanković/Autograf.hr

Drug mi se ozbiljno zabrinuo. Priča kako im je umro kolega s posla. Korona. Njegovo godište. Zdrav bio, ali višak kilograma. Trideset kilograma viška. Obećava sebi, preda mnom, kako će skinuti još koji kilogram, biciklira, smanjit će pivo, kolače, zdravije će živjeti… Kad eto ti Mide.

Ne znam kad sam ga zadnji put takvoga vidio. Doduše, umrli je i njegov kolega. Ljutit je kao osica.

-Vidite li vi ove Bošnje? Svijet im pomrije. Jučer šesnaest mrtvih, danas petnaest, a u Kantonu nemaju ministra zdravstva. Nemaju! Svađaju se koja će ga stranka dati. Svijet umire u dvocifrenim brojevima, a oni ne znaju gdje bi izolatorij otvorili. Prodali groblje u Banjoj Luci, hej mezarje prodali, svoje mrtve prodali… Mrtvog bi ćaću Bošnjo prodao, a za sve im uvijek drugi krivi. To su isti oni što su nanu Fatu nagovarali da sve proda i ostavi u svom dvorištu onu crkvu… Da samo kaže cifru… Eno im se i šefica Kriznog štaba s uputama javlja iz Turske s mora… Ma, ludilo!
Imam i ja takvih u komšiluku koji pričaju da je Armija BiH sudjelovala u Oluji i da je i nju trebalo odlikovati, a Atif Dudaković, još se sjećam naslova u novinama, vrišti: ”Bez hrvatske vojske još bismo čekali slobodu”

Sreća, brzo to njega prođe i vedrina mu domalo zaiskri iz očiju… Nije on netko tko bi se uz jutarnju kavu bavio političkim budalaštinama, ali reagira na glupost… Njegova je deviza, osim eura dakako: ”Dok se smijemo ništa nam ne mogu.”

Drug jedva dočeka pa dodade:

– Imam i ja takvih u komšiluku koji pričaju da je Armija BiH sudjelovala u Oluji i da je i nju trebalo odlikovati, a Atif Dudaković, još se sjećam naslova u novinama, vrišti: ”Bez hrvatske vojske još bismo čekali slobodu.”

– Pa i ondašnji Dani pišu o istom – umiješam se i ja. – Senad Pećanin izvještava iz netom oslobođenog Bihaća… Svjedoči kako pokušava s mještanima govoriti o Sili nebeskoj, kako su tada zvali taj peti korpus, a narod uporno govori o hrvatskoj vojsci…

– Sila nebeska? – zeza se Mido. – Vidio sam sve te naše sile. Sam sam bio u jednoj od tih sila. Ne možeš pedalj pomjeriti naprijed za četiri godine. Bilo bi njima kao i u Srebrenici da nije bilo Hrvatske… Hrvatske i vojske i logistike.

– Isto su mi govorili Špegelj i Dudaković na promociji Špegeljeve knjige Sjećanja vojnika, na kojoj sam ja govorio, ovdje u Sarajevo, u ljeto 2001. godine – potvrđujem… – A sad bi malo falsificirali…

– Da, dobro si, u pravu si. Čitao sam ti ono kad nas nisi ni spomenuo – zajedljivo će tobože drug. – Ono o lažima i falsifikatima. Na sve strane laži, falsifikati, novi mitovi, kao da nema nas koji još uvijek pamtimo. A kamoli toliki pisani dokumenti.

Ma sve čekam da mi naleti to o falsifikatu da i ja dođem do riječi, premda se korona polako uvlači i među ljude koje poznajemo, pa se govoriti o nečemu drugom čini gotovo neprimjerenim.

A meni baš u glavi višednevno povlačenje po medijima Bayernova golmana Manuela Neuera zbog glupih optužbi da je pjevao ustaške pjesme. Ista priča, uvijek ista priča o drugima da se ne bi pričalo o tome kako eto prodaju Srbima muslimansko groblje u Banjoj Luci, kako im umiru mladi ljudi više zbog neorganiziranosti zdravstva, zbog nekompetencija i neodgovornosti nego zbog korone. Jer, kako su organizirali zdravstvo, ljudi će početi umirati i od slijepog crijeva, a opravdanje će za sve biti korona ili ”tako je dragi Alah htio”.

– Narod koji se boji propuha ili napuni tri Zetre kad se pojavi Torabi, ne vjeruje u koronu – Mido se uključi u moj monolog. – I, eto sad. Isti je to narod koji tvrdi da je zadnje nevrijeme pogodilo Tuzlu, jer se u Tuzli jede krmetina… To su oni isti koji su govorili da se korona pojavila u Kini, jer tamo progone muslimane.

– Takvima je jedan duhovito odgovorio: ”Šteta što im babo nije imao love za kondome!”

Prasak smijeha natren prekinu i svaku pomisao na razgovor.
Što ćemo s barem sto godina imena Herceg-Bosna koje znači Bosna i Hercegovina? Što? Treba li, očito treba, sve ove neznalice podučiti da i Nada Mamula pjeva o Herceg-Bosni svoju sevdalinku?

– A taj je Neuer, meni inače najbolji golman na svijetu, s kolegama na ljetovanju pjevao pjesmu Lijepa li si koju Slaven Bilić, u svom javljanju iz Londona, braneći Neuera, naziva pjesmom hrvatske nogometne reprezentacije.

– Onu Thompsonovu…? – drug će.

– Da – ljutnem se. – Pa o Thompsonu i njegovu ustašovanju možemo sve najgore, i ne bi nam bilo prvi put, ali ta pjesma je benigna osim što se spominje, uza sve prostore gdje žive Hrvati, i Herceg-Bosna…

– E, ali Herceg-Bosna… – drug će.

– Zar je svako spominjanje pojma Herceg-Bosna politički sumnjivo, ili čak ustašluk?!

– Tu baš nema ustašluka… – Mido će. – A i šta seru, Čavoglave smo svi po Sarajevu, Igmanu, Treskavici pjevali u ratu i još nam je bilo krivo što mi nemamo neku takvu pjesmu, nego sve neke srceparajuće, plačljive, pune kuknjave… A da počinje s ustaškim pozdravom – počinje! Bilo, prošlo, jebaji ga.

– Smije li Vice Vukov pjevati Bokeljsku noć? Jer je Boka u Crnoj Gori? Smije li se pjevati o Bunjevcima? Jer su u Vojvodini? Zašto ne, pa i tamo žive Hrvati. Zašto hrvatska nogometna reprezentacija ili golman Bayerna s njima ne bi pjevao ”Herceg-Bosno, srce ponosno”?

Herceg-Bosna je u kratkoj pameti ovih mrzitelja samo ona Tuđmanova, Šuškova i Bobanova ratna tvorevina. No, što ćemo s barem sto godina imena Herceg-Bosna koje znači Bosna i Hercegovina? Što? Treba li, očito treba, sve ove neznalice podučiti da i Nada Mamula pjeva o Herceg-Bosni svoju sevdalinku? Niste čuli? Nađite, nije teško. ”Herceg-Bosno, djedovino stara”! Treba li reći da je spominju i slave i pjesnici muslimanskoga imena? Safvet-beg Bašagić svoju pjesmu ”Mile uspomene” započinje stihom: ”Herceg-Bosno!”, a Džemaludin Čaušević tvrdi da ”nema ljepše zemlje na svijetu od Herceg-Bosne…”

Hoćete li još? Osman Nuri Hadžić također je spominje. Pa nisu valjda svi oni prije toga i svi oni poslije toga koji spomenu Herceg-Bosnu odmah za političku diskvalifikaciju? Počeo sam s autorima muslimanskoga imena, ali i hrvatski pisac i folklorist Ivan Zovko (1864.-1900.) uporno za BiH rabi pojam Herceg-Bosna.

A sad pogledajte Hrvatsku enciklopediju o tom pojmu: ”Naziv koji se upotrebljavao za cijelu BiH još od austrougarske okupacije. U tome značenju služili su se njime sve do 1991. najviše Hrvati, ali i Bošnjaci. Taj je naziv imao određenu stilsku vrijednost i funkciju, gotovo da se i nije upotrebljavao u običnome govoru, nego ponajprije u geslima, pjesmama, manifestima, svečanim govorima i sl.”

Eto, a sad zamislite da Nada Mamula pjeva: Bosno i Hercegovino, djedovino stara ili Bosno i Hercegovino, srce ponosno… I nakon 1991. taj pojam nije izgubio stilsku funkciju… Problem imaju oni koji su zaraženi banalnom ispolitiziranosti gore nego koronom.

– Da, meni je suludo tako razumjeti pjesmu – kaže moj drug. – Kao kad je, sjećate se prije koju godinu, izmišljena ona navijačka pjesma ”Hajmo, Bosno, Bosno, Bosno; hajmo Hercegovino!” kad su ono Hercegovci vrisnuli što se Bosna spominje tri puta a Hercegovina samo jednom…

– Kad nam ime zemlje nije pogodno za navijanje i pjevanje, tko nam je kriv? – Mido će sad već kroz zezanje…
”Sve što smo čuli i od najzadnjeg anadolskog ciganina, držimo pod najvišu svetinju… pa bi ti naš čovjek razbio glavu ako mu umjesto pendžer kažeš prozor ili umjesto sabahi olsun kažeš dobro jutro…”

– A, kakvi smo, izgleda nije ni za šta, osim za koronu…

– Znaš li ti – uozbilji se Mido – kad već spomenu tog Osmana Nuri Hadžića, a vidio sam i ono što si pisao o bivšem reisu i plagijatima, da je Osman Nuri Hadžić prije sto godina bio pametniji od svih ovih današnjih…

Gledamo ga, čekamo Midin nastavak, zna on, ima on što reći. Naoštren dok razmišlja ići sutra kolegi na dženazu ili ne ići… Ne zbog mrtvog nego zbog živih koje ondje valja susresti, a tko zna koje je i kakve sve kontakte svaki od njih imao…

– On je, taj Osman Nuri Hadžić, tvrdio da naši muslimani ne poznaju islam s izvora, nego onako kao kroz maglu, da tako je govorio, preko Turaka, islam pomiješan s kojekakvim poganskim običajima koji su u protuslovlju s islamom. ”Sve što smo čuli i od najzadnjeg anadolskog ciganina, držimo pod najvišu svetinju… pa bi ti naš čovjek razbio glavu ako mu umjesto pendžer kažeš prozor ili umjesto sabahi olsun kažeš dobro jutro. Sačuvali smo njihove iz Turkestana donesene plemenske, a ne vjerske, običaje i za njih bismo u vodu i u vatru…” Ama na pasja je preskakala opaučio domaće tzv. alime i hodže, zamrznute mozgove, kako ih on zove… Tako da vam ništa ovo, moji drugovi, nije slučajno. Naći ću vam ja taj tekst…. Od prije stotinu godina. Zajeban čičica bio! Ma da se ikad itko nad tim zamislio?! Da se barem počešao po guzici, ako već nema glave…

– Znači, tobe jarabi – Torabi! – drug će veselo, a onda se uozbilji: – Ja, bogme, na dženazu ne idem!

Objava Herceg-Bosna pojavila se prvi puta na Republika.

Njihova pisma prenosimo u cijelosti i u izvornom obliku:

IVICA ĐIKIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Poštovani,

Molim vas da me s današnjim danom izbrišete iz članstva P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini. Razlog je u sadržaju protestnog pisma koje su članovi P.E.N. Centra, a među njima i sadašnji predsjednik udruženja, objavili 9. svibnja 2020. godine. Nisam ni na koji način bio obaviješten o nastanku i objavi tog teksta. Ne mogu pristati na to da se pod okriljem P.E.N. Centra jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom „Bleiburg“, pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno.

Ivica Đikić

U Zagrebu, 19. svibnja 2020.

ŽELJKO IVANKOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Žurba, forsiranje i prekratko vrijeme da se uopće išta suvislo kaže te iznenađujuće isključivanje nekih ljudi, a na što sam i pismom ukazao, učinili su izjavu nedovoljno diferenciranom i nijansiranom, ponegdje čak grubom i nezgrapnom, nedostojnom P.E.N.-a. No, to bi bila stvar autorā i potpisnikā da nije objavljena na službenoj stranici P.E.N. Centra BiH kad je postala, opravdale su se moje slutnje, penovska pa time za dio članstva i – diskvalifikacijska.

Ne želeći dizati tenzije u vrijeme kad je posvemašnja histerija već bila zahvatila tijesnu sarajevsku kotlinu, sad i u tišini, premda ne stoga i manje rezolutno, kao predsjednik Skupštine P.E.N.-a, molim da me se briše iz članstva P.E.N.-a, a što znači i da neopozivo podnosim ostavku na mjesto predsjednika Skupštine P.E.N. Centra BiH.

Željko Ivanković

Sarajevo, 19. 5. 2020.

MILJENKO JERGOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Kako ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem sam osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji, obavještavam vas da se ne smatram članom vaše udruge i zahtijevam da me s današnjim danom brišete sa vaših lista i spiskova.

Miljenko Jergović

Zagreb, 19. 5. 2020.

IVAN LOVRENOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću „zastupanja“ neke od tih strana, kao što se sugerira u pismu članova bosanskohercegovačkoga P.E.N.-a od 9. maja 2020. godine. Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim „stranama“.

Razloga za distanciranje pa i izlazak iz bosanskohercegovačkoga P.E.N.-a bilo je i ranije; ovime je nestalo i posljednjih razloga za ostanak u njemu.

Tražim da me s današnjim danom brišete iz članstva u P.E.N. centru u Bosni i Hercegovini.

Ivan Lovrenović

Sarajevo, 19. svibnja 2020.

/Republikainfo.com/

Objava Četvorica uglednih pisaca, Đikić, Jergović, Lovrenović i Ivanković, istupili iz PEN centra u BiH zbog parološki ostrašćenog pisma o Bleiburgu pojavila se prvi puta na Republika.