Netko odvrne slavinu za pitku vodu u New Orleansu, ali voda je slana. U Bangladešu su poljoprivrednici prisiljeni pretvarati nekada plodnu zemlju u boćate ribnjake za uzgoj kozica. U Gambiji, poljoprivrednica gleda kako njezini usjevi venu i propadaju, natopljeni solju.

Diljem svijeta, nekoć pouzdani obalni izvori slatke vode postaju slani pod naletom morske vode. Ovo je neobična, sporovozna kriza prodora slane vode (intruzije), koja sve više pogađa zajednice diljem planeta.

Prodor slane vode odnosi se na kretanje slane vode iz oceana ili mora prema unutrašnjosti — u slatkovodne vodonosnike. Do sada najviše pogađa nizinske zemlje poput Gambije, Vijetnama i Bangladeša, ali to je globalni problem koji ne zaobilazi ni SAD. Predviđa se da će do 2050. godine svi kontinenti, osim Antarktike, imati obalna područja s prodorom slane vode od najmanje 1 km u unutrašnjost.

Ovaj prodor soli obično se događa postupno tijekom duljeg razdoblja, ali ima dugoročno razarajući učinak na izvore pitke vode, uzgoj riže i obalne zajednice, kaže Robert Young, profesor obalne geologije na Sveučilištu Western Carolina u SAD-u.

“Prodor slane vode savršen je primjer klimatske krize sa sporim početkom”, kaže on. Prečesto se fokusiramo na velike događaje poput oluja, a ne obraćamo pažnju na druge promjene koje se događaju sporije. “Pripremamo se za pogrešne katastrofe, a upravo su ovi spori efekti oni koji mogu stvarno utjecati na budućnost obalnih zajednica, osobito u zemljama u razvoju.”

Sol koja nadire

U SAD-u je prodor slane vode već prisutan u mnogim obalnim vodonosnicima i prijeti farmama i vodoopskrbi, posebno u nizinskom dijelu južne Floride, gdje je ranjivi vodonosnik Biscayne primarni izvor slatke vode. Znanstvenici su otkrili da su bunari na Rhode Islandu zagađeni slanom vodom. Stanovnici Louisiane čak su počeli primjećivati slani okus u vodi iz slavine, a 2023. guverner države zatražio je proglašenje izvanrednog stanja na razini predsjednika zbog tih utjecaja.

Prodor slane vode u pitku vodu nije samo neugodan. Studije su pokazale da su populacije koje piju slanu vodu pod većim rizikom od negativnih zdravstvenih ishoda, uključujući visoki krvni tlak i zdravstvene probleme u trudnoći.

Intruzija se često događa na granici ili dodirnoj plohi između slane i slatke vode. Položaj soli ovisi o ravnoteži između razine mora i razine vode na kopnu, kaže Holly Michael, obalna hidrogeologinja sa Sveučilišta Delaware. “Svaki proces koji prevagne tu ravnotežu na jednu ili drugu stranu uzrokovat će pomicanje fronte soli prema unutrašnjosti”, kaže ona.

Ovaj proces pogoršavaju klimatske promjene koje dovode do porasta temperatura, smanjenja oborina i globalnog porasta razine mora. U nekim mjestima, uključujući SAD, prekomjerno crpljenje podzemnih voda za domaće, poljoprivredne i industrijske potrebe također je značajno doprinijelo prodoru slane vode u tlo i rijeke.

Problemi za poljoprivrednike

No, obalni poljoprivrednici u nekim od najsiromašnijih zemalja svijeta već su najviše pogođeni.

Nurse Senneh bila je dijete kada je s roditeljima počela uzgajati rižu u Sankandiju, malom selu u Gambiji bogatom mangrovama. Roditelji su je naučili da riža uspijeva u vodi, pa bi se usjevi trebali uzgajati samo tijekom kišne sezone. Ta je praksa funkcionirala generacijama.

“Moj otac nije bio bogat”, kaže Senneh, koja sada ima 59 godina. “Radio je težak fizički rad kako bi se brinuo o obitelji, ali tijekom kišne sezone imali smo rekordan urod.”

Senneh je započela samostalni uzgoj riže 1987. godine. Obilne žetve pomagale su hraniti njezinu obitelj, ali su se počele smanjivati kada je slana voda iz Atlantskog oceana počela prodirati u njezino polje prije otprilike četiri godine. Situacija joj je bila potpuno nepoznata. Primijetila je zastoj u rastu i manje prinose te je, unatoč naporima, morala premjestiti uzgoj drugdje.

Gambija je među najnižim zemljama na svijetu, a prodor slane vode ovdje je prvi put zabilježen još u 19. stoljeću. No, klimatske promjene sada su primarni krivac, kaže Sidat Yaffa, profesor klimatskih promjena i agronomije na Sveučilištu Gambija.

Rijeka Gambija, glavni izvor slatke vode za uzgoj riže, gotovo je na razini mora i ozbiljno je pogođena intruzijom, noseći slanu vodu do 250 km u unutrašnjost. Istovremeno, porast temperatura uzrokovao je smanjenje godišnjih oborina za oko 30% od 1970-ih, što usporava obnavljanje podzemnih voda i čini tlo još slanijim.

Borba za opstanak

Između 2009. i 2023. godine, Gambija je zabilježila smanjenje površina za uzgoj riže od 42% i pad proizvodnje od 26% zbog prodora slane vode. Ova nova stvarnost ugrožava sigurnost hrane u zemlji u kojoj su 91% ekstremno siromašnih upravo poljoprivrednici.

Senneh je pokušala izgraditi improvizirane nasipe puneći vreće blatom, ali rješenje nije uspjelo. Na kraju je napustila farmu. Sada uzgaja na malom komadu zemlje u blizini, ali dobiva manje od trećine prijašnjeg uroda. “Osjećam se jako loše jer je moja obitelj često jela do sitosti, a sada više ne. To je teret”, kaže ona. Sada mora kupovati uvoznu rižu, što joj je ranije bilo nezamislivo i preskupo s obzirom na prosječne plaće u zemlji.

Pružanje otpora

Poljoprivrednici diljem svijeta, od Vijetnama do Mediterana, suočavaju se s istim problemom. U Bangladešu su neki poljoprivrednici reagirali tako što su zemlju natopljenu solju pretvorili u ribnjake za kozice, što može dodatno zagaditi tlo i dovesti do sukoba među stanovnicima.

Ali ljudi se i bore. Florida je, primjerice, postavila strukture za kontrolu saliniteta — vrata na kanalima koja sprječavaju povratak slane vode uzvodno. Tijekom oseke vrata se otvaraju kako bi se voda ispustila. Slično tome, Vijetnam je izgradio višemilijunske ustave za zaštitu delte Mekonga, svoje “košare s rižom”.

Još jedno inženjersko rješenje na Floridi je utiskivanje otpadnih voda. Otpadna voda se prikuplja, pročišćava i ispušta u podzemlje kako bi se potisnula slana voda, zamjenjujući onu koja je iscrpljena. Kina i Nizozemska također koriste slične pristupe pročišćavanja kišnice za navodnjavanje.

U Vijetnamu istraživači pilotiraju nove tehnike uzgoja riže s manje vode koje omogućuju poljoprivrednicima praćenje razine soli putem pametnih telefona. Također se potiče uzgoj autohtone trske koja uspijeva u slanom tlu i od koje se izrađuju predmeti za prodaju, pružajući alternativni prihod.

U neizvjesnosti

Kod svih ovih rješenja “nema čarobnog štapića, i ono što radi na jednom mjestu, možda neće raditi na drugom”, napominje Lizzie Yarina, istraživačica klimatske prilagodbe.

Kako se klimatske promjene intenziviraju, kriza saliniteta će samo rasti. Do 2100. godine skoro 77% svjetskih obala bit će pogođeno salinitetom. Životi mnogih poljoprivrednika sve će više visjeti o koncu.

U Gambiji, poljoprivrednice poput Senneh i Ceesay prešle su na uzgoj povrća poput zelene salate i kupusa, ali oskudna zarada ne pokriva njihove troškove. Yaffa se boji da će pad proizvodnje riže izazvati ozbiljne nestašice hrane i nemire u zemlji.

Senneh se nada trajnom rješenju, ali vjeruje da vrijeme istječe. “Ako se ništa ne poduzme, život će nam postati nepodnošljiv”, zaključuje ona.

Objava ‘Pripremamo se za pogrešne katastrofe’: Borba Zemlje protiv prodora slane vode pojavila se prvi puta na Republika.

Što zapravo znači „bankrot vode“?

Za razliku od prolaznih kriza, bankrot vode definira se kao trajno i prekomjerno crpljenje površinskih i podzemnih voda koje daleko premašuje njihovu prirodnu obnovu. To je stanje u kojem smo nepovratno uništili „prirodni kapital“ vode ili bi njegov oporavak bio toliko skup da je praktički neizvediv.

Dok su se prethodni termini odnosili na situacije koje se uz trud mogu preokrenuti, bankrot označava da su kritični sustavi prešli točku s koje nema povratka. Iako svaka regija nije u bankrotu, globalna povezanost kroz trgovinu i klimu znači da rizik sada snosi cijeli svijet.

Izgled vara: Bankrot usred obilja

Važno je razumjeti da bankrot vode nije uvijek vidljiv golim okom. Regija može izgledati „mokro“ i doživljavati redovite poplave, a da je i dalje u bankrotu. Problem je u bilanci: ako se godišnji „vodeni dohodak“ troši brže nego što se obnavlja, sustav je dugoročno neodrživ.

Budući da poljoprivreda troši najveći dio slatke vode, problemi u jednom dijelu svijeta brzo se prelijevaju na globalna tržišta hrane, uzrokujući porast cijena, političku nestabilnost i migracije.

Poražavajuće brojke

Izvješće donosi zastrašujuće podatke o stanju planetarnih resursa:

• Nestanak jezera i močvara: Od 1990-ih presušilo je 50% velikih svjetskih jezera. U posljednjih 50 godina izgubljeno je 410 milijuna hektara močvara – površina jednaka cijeloj Europskoj uniji.
• Rijeke i podzemne vode: Mnoge velike rijeke više ne stižu do mora, dok 70% glavnih podzemnih vodonosnika bilježi dugoročni pad razine.
• Gubitak ledenjaka: Topljenje ledenjaka povećalo se za 30% od 1970-ih, čime se trajno gube ključni rezervoari pitke vode.

Hitna potreba za novim pristupom

UN poziva na hitno „resetiranje“ globalne politike upravljanja vodama. Dosadašnji fokus na samu učinkovitost i sanitarne čvorove više nije dovoljan. Potrebna je korjenita transformacija poljoprivrede, strogo suzbijanje zagađenja i zaštita močvarnih područja.

Ako se ne dogodi brza promjena temeljena na znanstvenim činjenicama, najveći teret bankrota past će na najranjivije: male poljoprivrednike, autohtone narode i siromašno stanovništvo. Upravljanje ovim bankrotom postalo je ključno ne samo za okoliš, već i za očuvanje globalnog mira i društvene stabilnosti.

Objava UN upozorava: Svijet je ušao u eru “globalnog bankrota vode” pojavila se prvi puta na Republika.

U otkriću koje mijenja naše shvaćanje naizgled obične tvari, japanski znanstvenici otkrili su da se voda može istodobno ponašati, i kao tekućina, i kao krutina kada je zatvorena u nanoskopskim prostorima.

U običnom ledu molekule vode su nepomične, dok se u tekućoj vodi slobodno kreću, stvarajući i prekidajući vodikove veze. No, znanstvenici s Tokijskog sveučilišta za znanost sada su potvrdili postojanje stanja “predtališta”, u kojem se oba ponašanja događaju istodobno.

U stanju predtališta počinje se topiti voda čije molekule još nisu potpuno povezane vodikovim vezama, i to prije nego što se sama struktura leda počne topiti pri zagrijavanju. To zapravo predstavlja novu fazu vode u kojoj zamrznuti slojevi H₂O koegzistiraju s polagano pokretnim H₂O, objasnio je Makoto Tadokoro, kemičar s Tokijskog sveučilišta za znanost, u članku objavljenom na stranicama tog sveučilišta.

Kako bi promatrali to teško dostupno stanje, tim je koristio takozvanu “tešku vodu” (D₂O), u kojoj su atomi vodika zamijenjeni deuterijem, odnosno oblikom vodika koji u svojoj jezgri ima i dodatni neutron. Zamrznuli su je unutar kristala u obliku šipki s hidrofilnim kanalima širokim svega 1,6 nanometara, zatim je postupno zagrijavali i pratili promjene pomoću NMR spektroskopije deuterija u krutom stanju (osjetljivih instrumenata koji mogu pratiti gibanje molekula). Njihovo istraživanje objavljeno je u časopisu Journal of the American Chemical Society.

Proces je otkrio trostruku molekularnu strukturu. Tadokoro je dodao da stvaranjem novih mrežastih struktura leda može biti moguće pohranjivati energetske plinove poput vodika i metana te razviti materijale na bazi vode poput umjetnih plinskih hidrata.

Plinski hidrati su krute tvari koje nastaju kada se molekule plina (poput metana ili vodika) “zarobe” unutar mreže molekula vode pri niskim temperaturama i visokom tlaku. Izgledaju kao led koji u sebi sadrži plin, pa se ponekad nazivaju i “led koji gori”, jer kad se zapale, plin unutar njih gori dok se led topi.

Objava Japanski znanstvenici otkrili su novo, potpuno neočekivano stanje vode pojavila se prvi puta na Republika.