“…Kada su muslimansko-hrvatske snage u potpunosti ovladale lijevom obalom Neretve, on je bio prisutan prilikom paljenja Sabornog hrama, stare škole i Stare crkve. Detaljno je opisivao paljenje Sabornog hrama…U dnevnim novinama od 6. siječnja objavljeno je da se Sakib zapalio ispred hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu i o tom događaju izvješćivali su gotovo svi mediji. U izvješćima je rečeno da je Sakib prosvjedovao ispred Veleposlanstva zbog ukidanja invalidnine kao pripadniku HOS-a…U meni su se naizmjenično smjenjivali suosjećanje s usudom tog nesretnog čovjeka i zaprepaštenost zbog svega što se s njim zbilo, a što je bila prava slika naših tragičnih sudbina u BiH”, napisaoje vladika Grigorije.

Mjesec svibanj i lipanj u Mostaru uvijek ponovno evocira teška sjećanja iz proteklog rata, stradanja i razaranja svih žitelja Mostara. Nekada zaraćene strane prisjećaju se svojih tragedija, razaranja, žrtava. Ali, malo tko govori o oprostu, priznanju i povijesti kao učiteljici života. Zbog stalne političke nestabilnosti koju podgrijavaju političari u vječitoj borbi za ostankom na vlasti, besramno i iznova potpirujući međunacionalnu netrpeljivost, Mostar živi suživot pod tamnim sjenkama rata. Hrvati, Srbi i Bošnjaci prisjećaju se svojih stradanja, a povijesne činjenice često postaju predmet manipulacija, bez preispitivanja uzroka i posljedica. Ali, istina uvijek nađe put, piše Dnevni list.

Naime, 15. lipnja mostarski Srbi prisjećaju se uništenja Saborne crkve Svete Trojice. I to je još jedan povod za međusobna optuživanja.

Bivši episkop zahumsko-hercegovački i primorski, Vladika Grigorije Durić, u svojoj knjizi ‘Preko praga’, jednoj of brojnih napisanih, piše i o Konjičaninu Sakibu Baliću koji je svoj život tragično okončao 5. siječnja 2012. godine samospaljivanjem ispred Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sarajevu. U jednom od poglavlja knjige, naslovljenom samo ‘Sakib’, vladika Grigorije piše kako je Sakib, kao tadašnji pripadnik HOS-a, priznao da je sudjelovao u spaljivanju Saborne Crkve, iste one crkve od čijih je svećenika potom tražio pomoć.

“Čudan čovjek u maskirnoj uniformi”

“…Jedne večeri sam stajao ispred Stare crkve kad sam sreo čudnog čovjeka u maskirnoj uniformi. Otac Radivoje mi je objasnio tko je taj čovjek. Zamolio sam ga da o tome svemu zapiše ljetopis. Sakiba su prvi put naši svećenici upoznali krajem 2009. godine, pošto je došao u crkvene urede u Mostaru. Tražio je pomoć i hranu i pomogli su mu. Od tada je dosta redovito dolazio po pomoć, okoprilike svaki četrdesetak dana, da bi nakon petog ili šestog puta zatražio razgovor s našim svećenikom2, piše bivši mostarski vladika.

Navodi kako se početkom studenog 2010. u prostorijama crkvene općine “dogodio i taj razgovor ili, bolje kazati, Sakibova pokajna ispovijest”.

Prisjećajući se, Grigorije prenosi pokajnikove riječi i njegovu životnu priču.

“Od prvog dana rata 1991. godine dobrovoljno je pristupio jedinicama HOS-a. Sudjelovao je u borbama protiv srpskih snaga i snaga JNA u Slavoniji i u Bosanskom Brodu. U proljeće 1992. godine sa svojom jedinicom HOS-a došao je u u Hercegovinu, najprije u Metković, pa u Čapljinu, gdje su držalli čapljinsku vojarnu u blokadi. Krajem svibnja i tijekom lipnja Sakib dolazi u Mostar. Sudjelovao je u borbama koje opisuje kao ne toliko žestoke, jer su se vojska i Srbi, iz tko zna kojeg razloga, povlačili bez ikakvog otpora. Palili su, rušili i pljačkali srpske kuće.

Kada su muslimansko-hrvatske snage u potpunosti ovladale lijevom obalom Neretve, on je bio prisutan prilikom paljenja Sabornog hrama, stare škole i Stare crkve. Detaljno je opisivao paljenje Sabornog hrama. Kaže da je unutrašnjost crkve polijevana benzinom. Vojnici su pucali i gađali svetitelje na ikonostasu. Jedan od vojnika je mokrio na grobu mitropolita Leonitija. Šenlučilo se u dvorištu crkve. Poslije polijevanja benzinom crkva je zapaljena i gorjela je cijeli dan.

Sve je ovo pričao s velikim uzbuđenjem i osjećajem krivice što je u svemu tome osobno sudjelovao. Pričao je kako je kasnije dovezena velika količina eksploziva, preko Starog mosta u nekom renolu, i da je crkva minirana. On je bio prisutan tijekom samog miniranja. Godine 1993., kada je izbio rat između Muslimana i Hrvata, Sakib je završio u hrvatskom logoru Dretelj kod Čapljine”, navodi Grigorije u svojoj knjizi.

Tragičan kraj

On se prisjeća i tragičnog epiloga ovog bivšeg vojnika i pokajnika.

“Četvrtoga siječnja 2012. godine mostarski svećenici služili su večernju službu u Staroj mostarskoj crkvi u Brankovcu i pripremali se za predstojeće božićne praznike. Po završetku službe ispred crkve čekao ih je Sakib i zamolio za novčanu pomoćjer je morao ići u Sarajevu da u Veleposlanstvu Republike Hrvatske traži svoja prava koja su mu ukinuta. Zamoliko je za koju arku da može kupiti kartu do Sarajeva i sendvič jer nije ništa jeo. Đakon mu je dao 20 KM sa cjelivajuće ikone. Popili su kavu sa Sakibom u crkvenoj gostoprimnici i pozdravili se poželjevši mu sretan i uspješan put.

U dnevnim novinama od 6. siječnja objavljeno je da se Sakib zapalio ispred hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu i o tom događaju izvješćivali su gotovo svi mediji. U izvješćima je rečeno da je Sakib prosvjedovao ispred Veleposlanstva zbog ukidanja invalidnine kao pripadniku HOS-a- Zapalio se iznerviran što ga nitko u Veleposlanstvu nje primio.

Policija je brzo reagirala i Sakib je prebačen u bolnicu, a pored svih napora da mu pomognu, bilo je prekasno. Liječnik koji ga je primio rekao je da su opekotine bile duboke i teške, ali i kako je njegovo opće zdravstveno stanje bilo iznimno loše”, navodi.

Zaključak nekadašnjeg mostarskog vladike o ovom događaju može biti vrlo važna poruka za sve žitelje, ne samo Mostara, već i Bosne i Hercegovine.

“Nakon ove vijesti osjećao sam se čudno. U meni su se naizmjenično smjenjivali suosjećanje s usudom tog nesretnog čovjeka i zaprepaštenost zbog svega što se s njim zbilo, a što je bila prava slika naših tragičnih sudbina u Bosni i Hercegovini. Svaka naša tragedija uvijek bi započinjala napadom na drugoga, a završavala se samoozljeđivanjem”, zaključuje Grigorije na kraju poglavlja ‘Sakib’ u svojoj knjizi ‘Preko praga’.

Mostar: stradanja i razaranja

Tijekom posljednjeg rata Mostar je pretrpio velika stradanja u bošnjačko-srpsko-hrvatskim sukobima. Sukobima bez pobjednika. No, dok su mnogi objekti i bogomolje obnovljene ili ponovno sagrađene, a grad na Neretvi nastavlja s razvojem, čini se da je malo tko nešto naučio iz agonije 90-tih godina. Podsjećamo samo na neke.

Tijekom opsade Mostara od strane tadašnje JNA i paravojnih srpskih formacija, 12. lipnja 1992. godine na mjestima Sutina i Uborak ubijeno je 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. To su prve otkrivene masovna stratišta u BiH. Ovaj zločin još nije procesuiran, a izvršitelji i nalogodavci još nisu odgovarali za ovaj zločin.

JNA je granatiranja Mostara u proljeće 1992. godine srušila gotovo sve mostove u gradu, uključujući Željeznički most, Avijatičarski (Vojni) most i Most Hasana Brkića. JNA je teško oštetila i Stari most kojeg su hrvatsko-bošnjačke snage pokušavale zaštititi, no on je konačno srušen u studenome 1993. godine u sukobima HVO-a i Armije BiH kasnije uslijedilo. Za to je optužen hrvatski general Slobodan Praljak, no sudsko vijeće u Haagu ustvrdilo je kako je to bio “legitiman vojni cilj” jer je Armija RBiH preko mosta transportirala ljudstvo, vojnu opremu i streljivo.

U noći 9. svibnja 1992. godine artiljerijskom vatrom JNA bombardirana je, zapaljena i gotovo potpuno uništena Franjevačka crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru – jedno od najvažnijih duhovnih i kulturnih središta hercegovačkih katolika. Nakon rata je u potpunosti obnovljena, a njezin zvonik visok 107 m najviši je BiH.

Teško je stradala i Mostarska katedrala u napadu snaga Armije RBiH 11. studenoga 1994. godine. Granata ispaljena tijekom sukoba pogodila je prostor između katedrale i župne kuće u trenutku završetka vjeronauka, usmrtivši dvije učenice osmog razreda te ozlijedivši još osmero djece.

Nisu pošteđene ni džamije – 1993. godine hrvatske snage srušile su nekoliko džamija na mostarskom području, a mnoge su teško oštećene. Između ostalih i nadaleko poznata Karađozbegova džamija koja je obnovljena tijekom obnove Starog mosta i starog dijela grada Mostara.

Mostar je iz rata izašao kao grad skoro sravnjen sa zemljom, nestali su mnogi domovi, kutrurno-gospodarski objekti. Nestalo i je ono najvrjednjije – mnogi životi koji se ne mogu ponovno izgraditi i nadoknaditi. Mostar vrlo dobro pozna što je rat i koje su njegove posljedice, ali i dalje je sinonim mir ‘na staklenim nogama’.

/Desk/

Objava Vladika Grigorije u knjizi piše o vojniku-pokajniku koji je zapalio Sabornu crkvu u Mostaru: Sakibova pokajnička ispovijest i tragičan kraj pojavila se prvi puta na Republika.

“Dragi studenti, građani Srbije, braćo i sestre, svi koji ćete sutra, 15. ožujka, biti na ulicama Beograda, boriti se za pravdu i istinu, ustrajno, odlučno i nepokolebljivo, ali na dostojanstven, nenasilan i miran način, čuvajte sebe i jedni druge, jer ako to ne učinite vi, nema tko drugi to učiniti umjesto vas”, poručio je vladika Grigorije.

“Jednako je važno zaštititi one čija politička uvjerenja i stavove ne dijelite, a koji mogu i vjerojatno će biti iskorišteni i zloupotrijebljeni za ocrnjivanje vaše mirne i dostojanstvene borbe”, rekao je i dodao da je “način na koji se studenti bore za ispunjenje svojih zahtjeva nevjerojatan i vrijedan svakog poštovanja”.

“Taj put je častan, dostojanstven, nenasilan i vođen najvišim ljudskim i moralnim načelima. Iako su tek na pragu života, oni nas sve, pa i one mnogo starije, svojim primjerom uče kako biti uporan, kako ne odustati i ne pokleknuti, kako biti nepotkupljiv, častan i dostojanstven i kad je najteže”, poručio je episkop srpske pravoslavne crkve u Njemačkoj.

/Desk/

Objava Bivši mostarski vladika Grigorije podržao studentske prosvjede protiv Vučića pojavila se prvi puta na Republika.

Poznato je da je vladika Grigorije bio u vrlo dobrim odnosima sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, no posljednjih godina ti odnosi su, kako izgleda, značajno narušeni.

On je od rijekih osoba iz Pravoslavne crkve koji su otvoreno podržali prosvjede u Srbiji.

“To sa učinio zato jer mislim da su ti prosvjedi jako opravdani. Imao sam prilike razgovarati s nekim ljudima koji se bore za rijeke, šume i vidio sam njihovu veliku dobronamjernost. Duboko sam uveren da kao krišćanin znam i verujem da nam je ovaj svijet povjeren da ga ukrađavamo i čuvamo i da s njim zajedno živimo. Mi smo povezani s prirodom i jako je važno da pazimo na to što nam je darovano i da budemo dobri baštinici, a ne da toeksploatiramo na tako brutalan način. I drugo, ja sam rođen u rudarskom gradu, u Varešu, i imao sam prilike vidjeti život u tim rudarskim mjestima. Život u tim mjestima, kao i u američkim mjestima gdje je bila Zlatna groznica, završava se alkoholizmom, gubljenjem te zemlje i jendim strašnim očajem. Moj dojam je da ljudi koji su izašli na ekološke prosvjede rade jako dobru stvar. Naravno, ima ih raznih ideologija, ali rade bogoudognu stvar i podržavat ću ih čitavim svojim bićem dokle god budem mogao i na kakav god način budem mogao”, rekao je on.

Ondogvarajući na konstataciju novinarke da se “takve stvari u Srbiji gledaju kroz političku prizmu” te znači li to da se on “svrstao na jednu stranu”, vladika Grirogije je odgovorio:

“Mislim da je to potpuno glupavo jer ako je u pitanju voda, zrak, zemlja, ono što ljudima znači život i govore svi pametni ljudi, a netko tko misli da tu ima političke strane, onda je to zaslijepljenost politikom ili ideologijom koju netko zastupa i koju ja ne razumijem i u tom smmislu nemam nikakav strah, niti se bavim politikanstvom. Ali se bavim politikom u onom nadubljem smislu riječi da zaštitimo građane i grad i zemlju u kojem građani žive”, rekao je vladika.

Kaže da je njegova ideja okupljanja što više mladih ljudi koji su spremni žrtvovati se za Srbiju kako bi napravili sustav u kojem ništa neće ovisiti od jednog čovjeka, izazvala neverojatne reakcije.

“Ideja je bila da trebaju ljudi koji će napraviti sustavnu promjenu, što neće biti ‘sjaše Kurta da uzjaše Murta’. Potrebno je promijeniti sustav, pojavilo se 3.000 ljudi, naša ideja nije praviti ideju od izbora do izbora i prilagođavati se nego ići ka tome da se napravi ozbiljan sustav. Postoji puno ljudi, oduševljen sam kakvih ljudi ima u svijetu i u Srbiji. Postoji nesto biblijsko, točak koji je pokrenut, i pozicija i opozicija još se moraju samljeti da bi došli ljudi koji razmišljaju na sustavan način, a ne jedan čovjek super-pametan, a drugi ga gledaju sa strahom, to nije moguće. Sreo sam ljude od 70-80 godina koji nude pomoć, imaju iskustvo i pamet. Ima ljudi koji imaju 30-35 godina pa se ponašaju kao kukavice. Imamo ogroman potencijal, imamo šanse, imamo ljude vani koji su super klasa, potrebno je da na smiren način dođu do svoje prilike, a to će biti strahota za one koji vladaju, to je neminovnost, stiže kao kada osjećate da dolazi oluja ili nevrijeme – ne vidite to, ali osjećate i znate da će biti”, rekao je vladika Grigorije.

Podsjetimo, on je već prije govorio o okupljanju onih koji bi se “žrtvovali za Srbiju”, ma što to značilo.

“Ako nešto mogu učiniti za moj narod i ako to narod očekuje, želim skupiti 30, ako je moguće i 300 ljudi, između 30 i 60 godina, koji su spremni žrtvovati se za Srbiju“, rekao je on svojedobno, navodeći, kako kaže, “jedan divan primjer među nekim mladim ministrima koji su se vratili u Crnu Goru iz Japana, Amerike, Europe i koji se jednostavno žrtvuju za svoju domovinu.

Na pitanje znači li to da se treba očekivati njegovo aktivno uključivanje u srpsku politiku i gdje će pronaći tih 30 ili 300 mladih ljudi, vladika Grigorije je rekao da ih je “već pronašao, ali da neće iznijeti svoj plan jer bi to bilo neozbiljno”.

Komentirajući pisanje tabloida, da mu je oporba ponudila da bude predsjednik ili patrijarh i za što se odlučio, on je rekao da „ni predsjednika, a ni patrijarha neće birati tablodi, već ozbiljan srpski narod“.

/Republika/

Objava KAO LEONIDA – TRAŽI 300 NAJBOLJIH KOJI BI SE ŽRTVOVALI ZA SRBIJU Bivši mostarski vladika Grigorije najavljuje “oluju i strahote za vladajuće” pojavila se prvi puta na Republika.