Nakon što je stigla vijest da je u 89. godini preminuo papa Franjo, vjernici su se počeli okupljati na trgu sv. Petra u Vatikanu.

U videu pogledajte kako se glavni trg u Vatikanu puni vjernicima koji žele odati počast preminulom poglavaru Katoličke crkve.

Objava Suze na trgu sv. Petra: Vjernici se opraštaju od Pape pojavila se prvi puta na Republika.

Naglasio je kako najveći broj ipak čine domaći hodočasnici, a od stranih najveći broj je Europljana. ”Najveći broj hodočasnika je iz Europe, posebno Poljaci koji posljednjih godina drže primat. Unatoč ratu ima i dosta Ukrajinaca, iza njih slijede Česi, Slovaci, a iz zapadne Europe prednjače Španjolci”, istaknuo je Vasilj. Svete mise u Međugorju traju od jutros, a svečana misa je bila u 19 sati, prenosi FENA.

”Svečano misno slavlje u 19 sati vodit će novi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš, a bit će tu stotinjak svećenika iz čitavog svijeta”, kazao je Vasilj. Izrazio je zadovoljstvo i ovogodišnjom predsezonom i brojem hodočasnika na obljetnici. ”Zadovoljni smo obljetnicom, povratkom hodočasnika nakon ove dvije godine, ali bih ipak rekao da će i ova godina biti godina oporavka, a već iduća bi mogla i trebala biti kao predpandemijske godine. Stvari idu u pravom smjeru, nema administrativnih prepreka i svi gosti mogu doći bez ikakvih probema”, zaključuje voditelj Ureda TZ u Međugorju.

Po riječima šestero vidjelaca, tada djece, prvo ukazanje Gospe imali su 24. lipnja 1981. godine. No, tada su se prestrašili i pobjegli kućama te su se vratili sljedećeg dana na brdo Crnicu iznad mjesta Podbrda kada im se Gospa ponovno obratila zbog čega se 25. lipnja slavi kao obljetnica ukazanja. Međugorje je od 1981. godine i prvih Gospinih ukazanja posjetilo više milijuna hodočasnika i jedno je od najpoznatijih marijanskih svetišta na svijetu, FENA.

/desk/

Objava 41 godina od ukazanja – Tisuće vjernika iz najmanje 25 zemalja svijeta u Međugorju pojavila se prvi puta na Republika.

„Protestant ili katolik?” To je pitanje u Njemačkoj dugo bilo relevantno jer je govorilo mnogo o svjetonazoru i načinu života. Pričest ili konfirmacija i crkveno vjenčanje za većinu su bili sami po sebi razumljivi. Generacije i generacije su svoje slobodno vrijeme provodile na crkvenim aktivnostima, prenosi Deutsche Welle.

No sve to se već odavno počelo mijenjati. Još prije godinu dana u Njemačkoj je bilo 51 posto katolika i protestanata. No sada, u proljeće ove godine, po prvi put nakon dugo vremena većina stanovnika ne pripada ni Katoličkoj niti Evangeličkoj crkvi.

„To je povijesni trenutak, budući da, općenito gledajući, nakon mnogo stoljeća u Njemačkoj više nije ‘normalno‘ biti vjernik”, kaže Carsten Frerk, berlinski sociolog iz znanstvene skupine Svjetonazori u Njemačkoj (fowid). Tu skupinu je osnovala humanistička zaklada Giordano Bruno, koja je kritički raspoložena prema religiji.

Gubitak značenja

„Nekada su crkve sudjelovale u svim segmentima društvenog života”, kaže religijski sociolog Detlef Pollack sa Sveučilišta Münster. 50-ih godina prošlog stoljeća one su bile prezentne u svakodnevici ljudi, određivale općenito prihvaćena shvaćanja obiteljskog života, morala i svjetonazora te stabilizirale novonastali politički poredak, objašnjava Pollack.

I dodaje da su i u desetljećima nakon toga dvije velike crkve imale utjecaja na javnost, „recimo kada se radilo o pomirenju s istočnoeuropskim susjedima ili o pitanjima socijalne pravde ili o biotehničkim pitanjima na granici između života i smrti”.

Prema Pollackovom mišljenju, Crkve su polako počele gubiti na značenju u 60-im godinama prošlog stoljeća, kada je s gospodarskim poletom došlo do promjene obiteljskih struktura i emancipacije žena. Tada je počela slabiti vjerska povezanost. Ali prije otkazivanja vjere obično dolazi do prestanka sudjelovanja u crkvenom životu. „Kada se odreknete vjerske tradicije, onda pada i utjecaj religije na način življenja”, pojašnjava Pollack.

Stariji umiru, mlađi napuštaju Crkvu

No unatoč tom trendu u 90-im godinama prošlog stoljeća je više od 72 posto stanovnika Njemačke pripadalo jednoj od dvije velike Crkve. „Negativni razvoj se uočava već duže vrijeme. Ali on se u proteklih šest godina jako ubrzao”, kaže sociolog Frerk. Crkve su u razdoblju od 2000. do 2015. godišnje gubile oko 0,6 do 0,8 posto udjela u stanovništvu, a nakon 2016. ta se stopa povećala na 1 do 1,4 posto godišnje.

Stariji vjernici polako izumiru, a mlađi u zadnje vrijeme sve češće službeno izlaze iz Crkve. Nisu svi ti izlasci politički motivirani, kaže Robert Stephanus, predsjednik nadkonfesionalnog udruženja REMID. Mnogi ne žele više plaćati crkveni porez koji za Crkve ubire njemačka država, a dio ih na taj način prosvjeduje protiv načina na koji se Crkve odnose prema seksualnim skandalima u vlastitim redovima.

Objava Njemačka više nije kršćanska zemlja? pojavila se prvi puta na Republika.

Oko 29 posto odraslih Amerikanaca danas se ne veže ni za jednu vjeru, prema rezultatima studije objavljene ovog tjedna. Prije 14 godina bilo ih je 16 posto, prenosi agencija France Presse.

U Americi, domu moćne, desne političke frakcije kršćana dominantna religija i dalje je kršćanstvo. No broj vjernika značajno pada, pokazuju rezultati Pewa, prenosi HINA.

Čak 78 posto odraslih Amerikanaca 2007. se deklariralo kršćanima. Sad ih je 63 posto.

Pew je one koji se ne smatraju vjernicima, pa se opisuju kao agnostici, ateisti i ‘ništa određeno’, počeo u statistikama voditi 2007. godine. Tada je bilo pet kršćana na svaku osobu koja se izjašnjavala kao agnostik ili ateist, dok ih je danas samo dvostruko više, naglasili su istraživači.

Pew nije dao razloge za taj trend, no on je u skladu s raširenim napuštanjem kršćanstva diljem zapada, piše France Presse.

U 2019. trend porasta broja agnostika ili ateista bio je posebno izražen među mlađim osobama, navodi Pew.

Istraživanje Pewa pokazuje da je sekularni pomak najveći među protestantima, dok se kod katolika zadnjih godina populacija i dalje stabilno drži religije. Anketa je provedena na gotovo 4 tisuće ispitanika između svibnja i kolovoza ove godine.

/Republika/

Objava Istraživanje: Broj vjernika u SAD-u značajno pada pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Ivan Markešić/Autograf.hr

Naime, uz puno razumijevanje vjerničkih želja da sudjeluju u zajedničkome slavljenju euharistije, ulazak u crkve sljedećih dana i boravak u zatvorenome crkvenom prostoru, stvara opasnost širenja zaraze, čak i uz najstrože mjere opreza.

Na primjer, prvi koji će krenuti u crkve bit će stariji od 65 godina. S druge strane, čak i pod pretpostavkom da se unutarnji prostor crkava uredi prema svim epidemiološkim pravilima, sa slavljenjem euharistije neće se postići toliko željeno zajedništvo vjernika. Misama će moći prisustvovati samo manji broj, vjerojatno oni sa župnim propusnicama, čime se stvara diskriminacija među vjernicima.

No, bez obzira što će se crkve ”otvarati” i u drugim europskim zemljama, potrebno je postaviti temeljno pitanje: pitanje zdravlja. A to što zdravlje jest i što ono znači, najbolje znaju (teški) bolesnici, a time i oni oboljeli od korona virusa.

Čak i pod pretpostavkom da se unutarnji prostor crkava uredi prema svim epidemiološkim pravilima, sa slavljenjem euharistije neće se postići toliko željeno zajedništvo vjernika. Misama će moći prisustvovati samo manji broj, vjerojatno oni sa župnim propusnicama, čime se stvara diskriminacija među vjernicima

Uporno inzistiranje na slavljenju misa s vjernicima u ovome vremenu krize pokazuje da zdravlje vjernika i ostalih građana s kojima će se ti vjernici susretati, nisu važni, važan je ritual, obred. Dakle ”bolje da propadne selo, nego običaji!”

A da je u Hrvatskoj upravo takav odnos prema zdravlju, potvrđuje dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu don Mladen Parlov koji ističe da, unatoč postojanju za ljudsko zdravlje i život opasne zaraze, ”Crkva nema pravo ukinuti Božju zapovijed – Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji”.

A to za profesora Parlova znači: ”misa se mora slaviti! Ona se mora slaviti po cijenu života sa strane svećenika, a svaki vjernik prema svojoj savjesti, mora u danim okolnostima odlučiti hoće li doći ili neće doći.”

Jer, ”za nas vrijede prije svega Božji zakoni. Za nas kršćane manji je problem hoće li osoba živjeti 75, 80 ili 90 godina. Važno je u kakvom stanju umire, je li pomirena s Bogom. Sada su ljudi ostali bez utjehe, bez sakramenata i mislim da se to nije smjelo dogoditi. Nije se smjelo tako reagirati!”.

Za svakog iskrenog vjernika ovo shvaćanje je monstruozno! Zar je ljudskim umom smišljeni crkveni obred važniji negoli od Boga darovani čovjekov život?

Mislim da bi nakon svega gore navedenog mnogi od nas trebali – onako u miru i bez žurbe – pročitati tekst Tomáša Halíka, katoličkoga svećenika i profesora sociologije na Karlovom Univerzitetu u Pragu, ”Kršćanstvo u doba bolesti: tražimo širi i dublji ekumenizam!”, objavljen na stranicama Autografa.

U njemu profesor Halík, čitajući ”znakove vremena”, a jedan od njih je i ova kriza, ustvrđuje da je ”naš svijet bolestan” zbog čega je, smatra on, potrebno postaviti jedno veoma sadržajno pitanje: ”Koje izazove ova situacija postavlja za kršćanstvo, za Crkvu – kao jednoga od glavnih ‘globalnih igrača’ – i za teologiju?”

U odgovoru na to pitanje profesor Halík navodi da se Crkva u ovakvim situacijama ne bi trebala odvajati od ovoga svijeta, što je po svemu sudeći već učinila i vratila se u pretkoncilsko vrijeme, u vrijeme samodostatnosti i izoliranosti, nego bi svugdje, a time zasigurno i u Hrvatskoj, trebala biti ”poljska bolnica”, kako bi vidala (liječila) rane onima koje su, uz ostale nasrtljivce – fizički, psihički, socijalno i duhovno ranjavali doskora i njezini ”reprezenti”.

I što je, barem za naše društvo, jako važno: Crkva bi u ovo postkoncilsko vrijeme trebala nadići sve ograde nacionalnog i ideološkog i imunizirati hrvatsko društvo u kojem se ”šire zli virusi straha, mržnje, populizma i nacionalizma” te opraštanjem razrješavati ”traume prošlosti”, posebno one iz 20. stoljeća – od kraja I. svjetskoga rata pa sve do danas. U tome bi profesor Parlov trebao dati puni doprinos.

Razlog: trenutna zdravstvena, ali i duhovna kriza i bolest, otkrili su mnoge pukotine u životu Crkve u Hrvatskoj i onih koji je predstavljaju.
Uporno inzistiranje na slavljenju misa s vjernicima u ovome vremenu krize pokazuje da zdravlje vjernika i ostalih građana s kojima će se ti vjernici susretati, nisu važni, važan je ritual, obred. Dakle ”bolje da propadne selo, nego običaji!”

Zbog njihove zauzetosti za materijalno, ritualno, nacionalno i nacionalističko, nismo unatoč velikim nadanjima uspjeli dovršiti već započeto razdoblje postkoncilske Crkve kakvu su zamišljali njeni graditelji Turčinović, Bajsić, Šagi-Bunić i mnogi drugi njihovi suradnici na čelu s kardinalom Kuharićem.

Nismo uspjeli izgraditi Crkvu otvorenu svijetu, Crkvu u kojoj vjernici laici preuzimaju odgovorne dužnosti i službe, Crkvu u kojoj se iskazuje poštovanje prema ženama, Crkvu u kojoj njezini članovi svojim životom u društvu svjedoče svoju vjeru i time doprinose njegovu razvoju i promjeni, Crkvu koja ne odbacuje vjernike drukčije seksualne orijentacije, Crkvu čiji Bog ne kažnjava i nije osvetnik.

Čini se da ni ova kriza, iako je mogla biti jako dobra šansa za promjene, neće iznjedriti neki novi proročki glas koji će imati snage reći što je do sada išlo krivo, koji će tražiti da se oslobodimo mnogih lanaca, posebno nacionalnih i ideoloških, koji će predložiti kako učiniti zaokret prema Koncilu i vratiti se njegovim temeljnim zasadama.

I kako u tome smislu slijediti papu Franju u njegovu građenju Crkve za siromašne i društveno i crkveno isključene, u njegovu inzistiranju za pravdom u svijetu i ravnomjernom raspodjelom svjetskih dobara, u njegovu upozoravanju na velike i za sav živi svijet opasne klimatske promjene, na sve veće zagađivanje okoliša, zemlje zraka i vode.

Nažalost, ništa od toga. Morat ćemo kao i Gibonni reći ”Sve će biti k’o nekada”.

Objava Što je važnije: religijski ritual ili ljudski život? pojavila se prvi puta na Republika.

Objava Kardinal Puljić: Mise ponovno uz narod, ali uz poštivanje mjera pojavila se prvi puta na Republika.