Hrvatska književnica i novinarka Vedrana Rudan preminula je u 76. godini nakon borbe s teškom bolešću. O smrti, vlastitoj bolesti i o svojoj borbi s rakom žučnih kanalića i posljednjim željama otvoreno je govorila u prošlogodišnjem gostovanju kod Aleksandra Stankovića u emisiji ‘Nedjeljom u 2’.

Rudan se rasplakala dok je govorila o smrti.

“Vi hoćete da u ovoj emisiji budu suze i da ja plačem jer ja umirem. E pa ‘ajmo”, kazala je tada i uhvatila se za glavu.

Potom je poručila da je okružena ljudima koje voli te da želi da njezina smrt bude shvaćena na način koji je sama odabrala.

“Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih i da sam besmrtna i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala”, rekla je Rudan.

Upravo je tim riječima opisana i vijest o njezinoj smrti na njezinoj službenoj Facebook stranici – “Vedrana je otišla na područje bez signala”.

Rudan je u razgovoru sa Stankovićem priznala i da je željela eutanaziju te da je započela postupak, ali je na kraju odustala.

Objasnila je da je klinici u Švicarskoj poslala liječničke nalaze, nakon čega je prihvaćena kao kandidatkinja za eutanaziju. Proces je, međutim, bio dug i zahtjevan.

“I onda je krenulo dopisivanje: ‘Pa još pošaljite ovo pa sad imamo praznike.’ Imaju više Božića nego Hrvati. Još su oni meni nekakvu opasku napisali: ‘Znate, u principu mnogi to traže, ali 85 posto odustaje.’ Njihovi protokoli su drastični. Vi idete tamo pa vas intervjuiraju – jeste li pri sebi, želi li vas rodbina ubiti… U međuvremenu sam toliko onemoćala da nisam mogla ni ući u auto, a kamoli doći do Švicarske i onda sam odustala”, kazala je.

U jednoj od svojih kolumni je također poručila da je nitko ne treba žaliti.

“Dragi ili drage moje, meni za ljubav, imajte odmak. Čitam komentare i šizim. Ne žalite me, nisam oblivena suzama što napuštam ovo s*anje od svijeta”, navela je u dijelu kolumne pod nazivom “Zašto me ne kužite?”.

/Desk/

Objava Preminula je književnica i kolumnistica Vedrana Rudan – “…besmrtna sam i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala” pojavila se prvi puta na Republika.

U riječkom KBC-a nova metoda liječenja, hiperbarična oksigenoterapija (HBOT) uspješno je primijenjena na pacijentici. Tom prilikom sanirane su zdravstvene komplikacije do kojih je došlo uslijed liječenja primarne bolesti kod pacijentice s tumorom žučnih vodova, poručili su iz bolnice.

Pacijentica o kojoj je riječ je spisateljica Vedrana Rudan. Ona je bila prva na kojoj je HBOT metoda primijenjena u liječenju komplikacija nastalih uslijed liječenja primarne bolesti, tumora, piše Riportal.

“Naša pacijentica liječila je metastaze jetre SBRT-om prije godinu i pol dana u vanjskoj ustanovi. Kao kasna nuspojava razvila se velika ulceracija silaznog dvanaesnika koja nije reagirala na standardnu farmakološku terapiju te je, kao posljedica kronične ulceracije dvanaesnika, pacijentica smršavila cca 15 kilograma, uz kontinuirane i nepodnošljive bolove u trbuhu i mučninu.

To je značajno narušilo kvalitetu života, kao i daljnje uspješno liječenje modernom sustavnom onkološkom terapijom. Unatoč svoj primijenjenoj standardnoj farmakološkoj terapiji, tegobe pacijentice se nisu poboljšavale. Razmišljajući da se terapija HBOT-om preliminarno istraživala za liječenje komplikacija konvencionalne radioterapije, iako nikad nije primijenjena za liječenje komplikacija stereotaksijske radiokirurgije, odlučili smo se u dogovoru s pacijenticom za pokušaj liječenja njezine ulceracije s HBOT-om.

Nakon provedene terapije pacijentica više nema bolova, nema mučnina, dobila je značajno na tjelesnoj težini, a kontrolni nalaz gastroskopije pred kraj HBOT terapije govori u prilog značajnoj regresiji lokalnog nalaza dvanaesnika”, pojašnjava predstojnica Klinike za tumore izv. prof. dr. sc. Ivana Mikolašević, dr. med.

Postoje studije koje predlažu moguću korist primjene HBOT metode putem barokomore u liječenju posljedica standardne radioterapije na probavnu cijev, no pregledom literature ne postoje podaci o učinkovitosti primjene HBOT-a za liječenje komplikacija stereotaksijske radiokirurgije abdomena i zdjelice na probavnoj cijevi, pa je prema našim saznanjima, ova metoda koju je primijenio tim liječnika KBC-a Rijeka prvi put izvedena u svijetu.

S druge strane, stereotaksijska radioterapija abdomena i zdjelice (SBRT) je metoda primjene visoko preciznih, visokih doza zračenja u kratkom vremenskom intervalu s ciljem uništavanja tumorskog tkiva. Primjenom ovakve tehnike postiže se istodobno maksimalni učinak na tumorsko tkivo uz poštedu zdravih tkiva. Metoda je osobito korisna za liječenje tumorskih promjena (primarnih ili metastatskih) u jetri, gušterači, nadbubrežnim žlijezdama, limfnim čvorovima abdomena i zdjelice.

Vedrana Rudan kod Stankovića: ‘Rekla sam da ne želim umirati na rate, da hoću eutanaziju, no…‘

S obzirom na sve veću primjenu SBRT-a u liječenju primarnih i metastatskih tumora abdomena i zdjelice te produljenje preživljenja onkoloških bolesnika, liječenje njenih kasnih nuspojava postaje sve važniji dio onkološke skrbi. Barem 25 % preživjelih onkoloških pacijenata navodi smanjenu kvalitetu života kao posljedicu onkološkog liječenja. Neke od najčešće prijavljenih nuspojava u tom kontekstu odnose se na probavni sustav, pa tako kao posljedicu SBRT-a možemo imati kronične ulceracije probavne cijevi, kronične lokalne perforacije probavne cijevi i sl., kako objašnjavaju liječnici koji su izveli zahvat.

Te nuspojave javljaju se uglavnom nakon nekoliko mjeseci od provedenog SBRT-a abdomena i zdjelice.

“Kod naše prve pacijentice određen je protokol liječenja i već nakon prva 3 dana, ona se počela osjećati bitno bolje, bolovi su prestali ili se povremeno javljali minimalno, počela je jesti i u prvih tjedan dana počela dobivati na tjelesnoj težini,” kaže prof. dr. Mikolašević.

“Naš Zavod je trenutačno jedini hiperbarični centar opremljen kadrovski i specifičnom opremom koji može opskrbiti i pacijente koji zahtijevaju intenzivno liječenje. Liječenje se odvija u terapijskim ciklusima od 20. ili 30. ili 60. tretmana kontinuirano, 5 dana u tjednu,” ističe Mario Franolić, dr. med. sa Zavoda za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC-a Rijeka.

Klinika za tumore KBC-a Rijeka prva je u javnom zdravstvu RH koja je nedavno u punu kliničku primjenu uvela stereotaksijsku radioterapiju jetre (SBRT), jednu od najnaprednijih i tehnički najzahtjevnijih metoda liječenja metastaza i primarnih tumora. Ovime je postala prva ustanova u javnom zdravstvu koja provodi ovaj zahvat. Metoda predstavlja novi iskorak, jer nakon nedavne uspješne stereotaksije mozga i pluća, uvođenjem ovog, najkompleksnijeg SBRT zahvata, sada je u Rijeci moguće napraviti stereotaksiju na lezijama cijelog tijela.

Vedrana Rudan se javnosti obratila povodom ovog medicinskog tretmana:

“Dvije se godine liječim od karcinoma (karcinom žučnih vodova) preciznije, borim protiv njega uz pomoć ekipe riječke onkologije koja ne odustaje. Za sve nas se bori jednakim entuzijazmom.

Ipak, čovjek s vremenom posustane. I čelik bi.

Prije otprilike dva mjeseca zdravstveno stanje mi se drastično pogoršalo. To sam povezivala s napretkom moje primarne bolesti (karcinoma žučnih vodova). U bolnici mi je rečeno da je uzrok mojih muka ozračeni dvanaesterac, ma što to bilo. Osjećala sam se neopisivo grozno. Jezivi bolovi, gubitak daha, nikakva potreba ni za hranom ni za pićem. U krevetu sam provodila 24 sata. Htjela sam umrijeti sad i odmah.

Suprug me odvezao na onkologiju jedne nedjelje u 21.30 h. Dežurna je bila doktorica Ivana… Gledala sam u njena ramena koja su se tresla dok je bjesomučno lupala po mobitelu i tražila rješenje.

“Sutra ćete otići na Sušak da isprobamo metodu barokomorom. Bit ćete prvi u svijetu”.

Odbila sam svaku raspravu o još jednoj metodi. Bilo mi je dosta patnje. No već idućeg jutra odvezli su me na liječenje.

Nakon nekoliko tretmana počela sam osjećati glad. U dva tjedna dobila sam deset kilograma. Danas hodam, jedem, pijem i ponovno živim. Jedini problem mi je što ne znam je li ovo san ili stvarnost‘, napisala je Vedrana Rudan, piše Riportal.

Objava Od ponora do nade: Kako je nova terapija vratila Vedranu Rudan s ruba smrti pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Vedrana Rudan/Rudan.info

Sigurno ne bih pisala o tome da nemam rak. Samo onaj u kome čuči razumije princezu i užas kroz koji je prošla i kroz koji prolazi. Rak možda jest izlječiva bolest ali samo mali broj onih koji ga imaju u to vjeruje. Liječnici ih hrabre, hrabre i mene, “sve smo izvadili”, a onda kreće rečenica: “Vidimo se za tri mjeseca.”

Ako ste “sve izvadili” čemu novi susret? Čula sam: “Nitko vam ne može garantirati da već prije operacije nije neka metastaza krenula…” Ipak, kad čuješ da je trenutno “sve čisto” odahneš i život ti drugačije miriše.

Prije bolesti često sam znala govoriti, dosadno mi je, stara sam, ne živi mi se, ovaj svijet je strašan, ne želim više gledati kamo ide, sve je iza mene, svi snovi, sve ljubavi, svi planovi, sve radosti, kako se ubiti i najzad prekinuti film koji u tebi izaziva ili tjeskobu ili zijevanje?

Sada, danas, osjećam neodoljivu potrebu da se probudim i vratim na staro. Odvraćam misli od raka na nezamislive načine. Kupila sam sebi prsten za rođendan prije rođendana jer nisam sigurna da ću rođendan dočekati, od njega me dijeli mjesec dana.

Otišla sam curi da mi sredi obrve. ?! Pitala sam se, nije da nisam, trebam li sređivati obrve kad će mi izlazak života zapravo biti ulazak u sanduk od jelovine pa peć? Nema smisla. Ipak sam otišla. Dolores me je u sat vremena promijenila lice, hvala Dolores, ali ne i misli.

Ivana mi je na nokte nanijela krasan lak, moj prsten zbog toga blješti posebnim sjajem, hvala, Ivana. Nažalost, rak čuči u mojoj glavi. Zvala sam doktora Nikolića. “Ima li ikakve šanse da preživim?” “Ne znam ali imaš velike šanse da poludiš. PTSP se liječi. PTSP?

Strah od smrti je normalan ali dođe pa prođe. Mene moj rak prati svaki trenutak u životu. Sinoć sam izašla ispod tuša, obrisala se i krenula prema spavaćoj sobi. U ogledalu sam vidjela svoje tijelo. Da, konačno sam skinula onih deset kila koje su me mučile.

Vitka sam što je dobro, ali…Sredinom trbuha proteže se debeli, ljubičasti ožiljak…Ja ga ne vidim kao spas, meni je on znak bliske smrti i ružnoće. Čula sam da muž u kući otvara neka vrata. Pojurila sam prema kupatilu i na sebe navukla kupaći ogrtač. Nisam htjela da vidi golu nakazu.

Četrdeset posto muževa ostavi ženu kad ona oboli od raka, moj muž nije među njima, naprotiv, brine o meni danju i noću. Pa ipak…

Odjednom, ništa mi ne smeta. Svi su kukali zbog paklenih vrućina. Bilo mi je čudno. Ljudi, jebeš vrućine, budite sretni, nemate rak. Sad su izvan sebe jer je hladno. Obucite se, u čemu je problem?

Svima je hladno a ja u ofucanoj, tankoj trenirci, zašto bih trošila lovu na novu, razmišljam što da na mene navuku kad umrem. Možda ipak onu zelenu haljinu koju mi je kupio muž i koja mi je od starta bila broj manja? Konačno mi stoji savršeno.

I ti bolovi. Povremeno me bole leđa, pa ruka, noge, ništa dramatično ali ja svaku bol tumačim kao ples metastaza u mom tijelu. Ni sa kim ne mogu o tome razgovarati, Kate je daleko, ljudi oko mene imaju druge “probleme”.

Kako platiti struju, kupiti djeci školske knjige, cijene hrane su astronomske, umirovljenici umiru od gladi a političare boli kurac. Ljudi, sve je rješivo? Izađite iz kuća, dignite u zrak banke i političare, nemojte samo kukati. Uostalom, ako vam se ne gine u revoluciji uživajte u ropstvu. I biti rob je bolje nego imati rak.

Ne, nemam oko sebe ljude koji kuže. Osjećam se, vjerojatno nisam jedina, poput osuđenika na smrt kojemu je izrečena presuda ali nikako da sazna konačan datum.

U ćeliji sam, čujem korake i zveckanje ključeva, hoće li se stražar zaustaviti pred mojim vratima ili…

Dva puta sam vidjela kako izgleda umiranje od raka. Hoću li i ja preklinjati da me ubiju a znam da to nitko od onih oko mene neće učiniti?

“Eutanazija je igračka za bogate”, ovih je dana rekao Žarko Puhovski. Jebiga, nisam bogata.

Pred pola mi je sata u glavi zazvonio stih Što se bore misli moje. Gugnula sam ga misleći da ću naletjeti na tekst nekoga koji luduje zbog raka. Jebiga, Zvonka Bogdana muče ljubavni problemi.

On nije normalan.

Objava Vedrana Rudan piše o borbi s rakom: Osjećam neodoljivu potrebu da se probudim i vratim na staro, nisam sigurna hoću li rođendan dočekati, od njega me dijeli mjesec dana pojavila se prvi puta na Republika.

Književnica Vedrana Rudan u novoj objavi na svom blogu otkrila je da ima rak.

“U sedamdeset i petoj sam, mnogi moji vršnjaci nemaju rak, zdravi su, u punoj formi, a ja, a ja… Čak ne vjerujem da treba misliti dobro pa će sve biti dobro, ne zamaram se time”, napisala je, među ostalim, u objavi koju je naslovila “Rak i ja”.

Najavila je i da prestaje pisati na svom blogu.

“Danas prestajem pisati blog jer ću se posvetiti liječenju i napisati knjigu o tome. Kad autor knjige piše o fazama svoga umiranja to se čita kao ludo. Doduše, te knjige imaju smisla kad autor ili autorica umru, sve drugo nije napeto. Nažalost, ne mogu vam reći hoću li umrijeti, sigurna sam da šanse postoje”, poručila je Rudan.

Vedrana se zahvalila i svojim liječnicima te čitateljima njezinog bloga na podršci.

/Desk/

Objava Hrvatska književnica Vedrana Rudan objavila da ima rak – prestaje pisati blog i posvećuje se liječenju – “Na žalost, ne mogu vam reći hoću li umrijeti” pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Vedrana Rudan/Rudan.info

Nije bilo medija ni u Hrvatskoj ni u “regionu” koji nije komentirao našu ljubav iako sam jasno i glasno molila javnost za privatnost. U gluhe, radoznale, perverzne uši. Svi su se čudili “babi” koja je s jednom nogom u grobu zgrabila za batak piletinu. Moja “piletina” je imala 56 godina. Uzalud. O meni se pisalo i govorilo kao da sam u krevet odvela nekoga u trinaestoj.

Za anonimne i potpisane hejtere, o hejtericama da se ne govori, bila sam “stara krava”, “stara kurvetina”, neki su poželjeli da me jebe Manolić. Brinuli su o osjećajima moje dječice u pedesetoj i bivšeg muža u šezdeset i petoj. Mnogi su znali da nisam normalna i da me jednostavno treba smjestiti u ustanovu u kojoj radi ekipa koja zna kako sa posebno perverznim luđakinjama.

A bio je samo šesnaest godina mlađi. Da je bio trideset djeca bi mi oduzela poslovnu sposobnost i ukrala sve nekretnine. U ludnici bi potplatili nekoga da me do smrti drži uspavanu poput Trnoružice ili, još vjerojatnije, da me uspava zauvijek.

Nažalost, moj treći muž nije mogao izdržati pritisak pa me ostavio. Mene je ostavio. Toyotu, bila je prošla samo 130 tisuća kilometara, to je ništa za Toyotu, i stan moje pokojne mame zadržao je kao naknadu za duševne boli.

Kako je njegova duša patila sa mnom? Jeli smo u konobama, odijela sam mu kupovala u Vartexu, tamo se odijeva i naša Prva Mama, poklonila sam mu Church’s cipele, ukrala sam ih od drugog bivšeg muža. Sigurno ih još nosi. Kralj Charles Neki bit će okrunjen u Church’s cipelama. Za majku sam mu preko veze našla starački dom, za bivšu ženu posao, njegova djeca su na fakultetu dobivala petice dok smo bili skupa. Sve sam to platila. Nešto i na rate.

Uzalud. Našu savršenu idilu pokvarili su jebeni mediji koji su mene proglasili starom kravom, a njega bebom. Zato mi je ovih dana drago što se Mamiću ništa od ovoga ne dešava. I on je svojoj dragoj kupio auto, neki džip, i on je svojoj curi poklonio stan. Njezine su štikle ručni rad iz Milana, Mamić je volio obuvati i suce, sigurno neće štedjeti na curi…

Sve Mamić radi što sam i ja radila.

Je li mu netko rekao da je onemoćali vol? Kurviš? Da, vidite, kad je žena kurva onda je to uvreda, kad je muškarac kurviš, onda je to kompliment. Je li netko njemu predložio da ga jebe najstarija svjetska političarka, neka Manolićka? Nikoga nije briga kako se ovih dana osjećaju Mamićeva dječica i bivše žene.

Iz prve ruke poznajem sve što se dešava dečkima u Mamićevim godinama. Ipak, portali ne spominju bolne kukove, vodu u koljenima, gastritis i česta podrigivanja, aritmije, stentove, premosnice, presađivanje kose u Turskoj koje nekad uspje, nekad ne, implantate, obješenu guzicu, kožu na vratu koja podsjeća na kožu purana…

A Viagra? To je tema koju se ne bi usudio načeti ni Mamićev najgori medijski neprijatelj. Poznato je da njegovi vršnjaci, ljudi u sedmom desetljeću, jebu bar šest puta dnevno tako da su njihove trideset godina mlađe partnerice stalno na remontu kod kiropraktičara. Kako pobjeći od pobješnjelog nosoroga pitaju se sirotice u trideset i nekoj dok trpaju kartice u jednu od stotinu torbica koje im je nosorog kupio.

Ljubomorna sam jer mene nitko neće, a neće me zato jer sam stara? Mamića svaka hoće zato jer je mlad. Ponekad sam u Zagrebu znala sresti Mamića u nekom od kafića, uvijek je na sebi imao krasan džemper od kašmira. Žuti, crveni…

Da, sve cure na ovome svijetu padaju na kašmir i divlje mužjake u šezdeset i nekoj. Na starice u trideset i osmoj pale se samo beskućnici. Jebiga. Kako je, tako je. Dok ovo pišem na sebi nosim crvenu majicu od odlične imitacije kašmira. Možda naleti Manolićev tata.

Objava Sretno, Mamiću! pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Vedrana Rudan/Rudan.info

Naša hrvatska srca su uvijek i bit će zauvijek otvorena kad treba pomoći potrebitima, a Ukrajina pati. Ukrajina zbog zlikovca Putina toliko pati da nema te cijene koju neće platiti Evropa da bi Ukrajina prestala patiti. U to ime i ako treba, čitava će Evropa pa i mi Hrvatice i Hrvati položiti svoje živote na oltar sad već naše domovine Ukrajine.

Zaboravila sam reći, bez mene. Meni se jedinoj u Evropi jebe za Ukrajinu. Reći ću vam i zašto da ne biste o meni ružno mislili. I ja kao i vi volim kad ljudi misle da sam empatična i da ću iz svog hrvatskog džepa izvući svoj posljednji hrvatski euro i dati ga onome tko pati. Pa ipak, kako rekoh, jebe mi se za Ukrajinu.

“Kurvo bešćutna, komunjaro nedojebana, četnikušo”, čujem kako bljujete hrvatski bijes u pravcu mene Hrvatice nehrvatice. Opustite se. Objasnit ću.

Ukrajina, svi znamo, ima predsjednika Zelenskoga, poznatog američkog kurcosvirca. Znam, ali ipak, ponekad treba utvrditi gradivo, Zelenski je najbolji kurcopijanist na svijetu. Pogorelić mu nije ni do koljena. Da jest, možda bi Ameri na njega oko bacili. Dakle, Zelenski svira kurcem, ali ne svira kurcu.

Što znači svirati kurcu? To znači raditi bezvezni posao, baviti se nečim nekorisnim. E, Zelenski nije taj. On sigurno ne koristi Ukrajini, i ne treba, plaćen je da koristi Americi i da jebe Evropu što mu uspijeva, ali to nije sve.

Vaš Zelenski se, sakriven u nekoj špilji, pitaj boga gdje, pravi heroji znaju pronaći pravu rupu, bavi pravim poslom. Kad Zelenski ne drži predavanja evropskim vođama i kad od njih ne traži zabranu ulaska Rusa u Evropu, tenkove, rakete i atomske bombe, onda kontaktira agenciju koja se bavi iznajmljivanjem nekretnina.

Nisam jasna. Ovih dana smo saznali da heroj, general i kurcosvirac, ima vilu u Toscani, da, u Toscani, neće je valjda imati u Kijevu, pa s agencijom dogovara najam koji iznosi pedeset tisuća eura.(Izvor: Corriere Della Serra i drugi)

Ne, nije to sve. Agencija je našla neke Azijate koji su bili spremni unajmiti vilu, ali su u posljednji čas otkazali pa je Zelenski iz svoje rupe bio oduševljen kad je čuo da će vilu unajmiti ruski par koji živi u Londonu. Pukla je bruka.

Ma, ne, ne, ne zbog toga što se Zelenski za vrijeme rata u našoj Ukrajini ima vremena baviti iznajmljivanjem svoje vile u Toscani, vila u Toscani se svakome može dogoditi, neki kurcosvircu zamjeraju neprincipijelnost. Od nas Evropljana traži da Rusima ne damo ni kap ledene vode kad na njih kojim zlom naletimo na cesti, a on je spreman svoju vilu za lovu ustupiti Rusima.

Iznenadilo vas je to, je li? Mene nije jer živim u Hrvatskoj i znam kako funkcioniraju generali. Svi govore isto: “Stoko, evo ti oružje, crkni za Domovinu! Tebi grob, meni vila.” Ipak, pod pritiskom evropske javnosti Zelenski više neće iznajmljivati vilu Rusima. Hoće vama, ako se odlučite dati nekoliko desetaka tisuća eura planetarnom junaku dvadeset i prvog vijeka i borcu za vašu, moju, evropsku i svjetsku demokraciju i slobodu. U to ime, neka nam dugo živi Amerika!

Nisam svršila. Dok se svijet, doduše kratko, tresao zgromljen biznisom onog kurcosvirca i mi Hrvati smo saznali da imamo generala koji voli nekretnine. Svima nam znani heroj Domovinskog rata general Čermak koji je tko zna koliko puta polagao život na oltar Domovine, ali mu je oltar uvijek rekao, odjebi, ima drugih, kupio je u Opatiji najljepšu vilu. U kešu je platio 12 milijuna eura. (Izvor: samo Index)

Ne, ne, ne i ne! Nisam rekla čak ni pomislila da mi je čudno kako je general iz Domovinskog rata mogao izvući toliku lovu. Znam, sve je čisto, sve legalno, sve krvavim radom stečeno. Doduše, poznajem neke heroje Domovinskog rata koji okolo bauljaju gole guzice, ali sam sigurna da su to bili heroji od kurca.

Veličina herojstva se mjeri količinom eura koje imaš. Bilo bi zločesto i nezahvalno poricati sve one čine kojima je heroj i general Čermak zadužio Hrvatsku. Ja ne znam koji su to, ali znalci znaju. Meni je poznat samo ovaj njegov posljednji herojski čin. On je vilu u Opatiji kupio od Rusa i tako je jedinu nam Hrvatsku oslobodio od jednog Rusa, pička mu materina ruska, dabogda mu se sjeme zatrlo! Ma baš sam to dobro rekla!

Da! Da ne zaboravim. SLAVA UKRAJINI! Da. Da ne zaboravim.“ NEKA NAM ŽIVI JEDINA I VJEČNA HRVATSKA!*“

* Doktor Franjo Tuđman

Objava Zimmer frei pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Vedrana Rudan/Rudan.info

Zašto sam na strani Đokovića iako sam luda vakserica? Ne razumijem se u tenis, moja jedina veza s tenisom je Nikola Pilić naš dragi dugogodišnji kućni prijatelj. Ali Nikola, Niki Pilić je uvijek bio nešto više od tenisa. Ja odmjerenijeg, poštenijeg, plemenitijeg i časnijeg čovjeka u životu vidjela nisam. Danas mi je rekao: „Dali su mu vizu, oduzeli su mu vizu. Tretiraju ga kao kriminalca. Sve je to politička farsa.“

Što mene smeta u ovoj priči? Najprije činjenice. Je li se Đoković cijepio dva puta? Nije. Je li Commonwealth of Australia inzistirala da nitko u to leglo demokracije ne smije kročiti nogom ako nije dva puta cijepljen „određenim cjepivom“? Jest. Je li Commonwealth of Australia sama sebi skočila u usta i pustila Đokovića u krilo svoje iako nije poštovao ono u što se Commonwealth zaklinje otkako su nam Kinezi ili dragi bog uvalili koronu? Jest.

Je li isti Commonwealth of Australia progledao kroz prste Nadalu iako ni on nije poštovao zadana pravila? Jest. Tko o tome govori? Nije to isto? Ista je to priča. Radi se o principu. Kad neka zemlja sebe drži leglom demokracije onda ni Nadal ne bi smio biti iznimka ma koliko ne bio „Balkanac“.

Zašto naglašavam da se Australija zove Commonwealth of Australia? Važno je. Šefica toga nečega što trenutno urla o demokraciji i poštivanju zakona je Elizabeta Druga. Ta gospođa, neki je nazivaju najmoćnijom ženom na svijetu, ima sina Andrewa koji je već jako dugo najpoznatiji svjetski silovatelj maloljetnica.

Jesu li se ikad šefovi Australije oglasili na tu temu? Princ Andrew, umjesto da svoje dane provodi na robiji u tamnici sa sebi sličnima, sjedi u dvorcu i čeka Australian Open. Ludi engleski premijer Johnson nedavno je svoj brlog uredio lovom koju mu je poklonio tamošnji tajkun. Pitanje svih pitanja glasi, je li se Johnson ponaša poput „Balkanca“ ili se mi „Balkanci“, kad smo najgori, ponašamo poput Johnsona?

Mislite da ova dvojica propalica nemaju nikakve veze s Đokovićem? Imaju, imaju. Za zapadnjake je Đoković divljak kome treba pokazati što demokracija jest. Lopini i silovatelju ništa ne treba ni pokazati ni dokazati. Oni vrlo dobro znaju da između njihove demokracije i fašizma razlike nema.

Đokoviću, da si princ, silovatelj djevojčica, premijer kriminalac ili premijer koji se preko leša sportaša bori za novi mandat svi bi ti putovi bili otvoreni, sve bi ti vize bile valjane. Ovako…Ovako si samo simbol onih, nisu malobrojni, koji kuže da se svijet dijeli na „divlje balkance“ i „civilizirane“ kriminalce.

Objava Commonwealth of Australia pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Vedrana Rudan/Rudan.info

Nela me jutros pitala zašto sam se nakon trideset godina sretnog braka odlučila za razvod. Sretan brak? Korona je pokazala tko mi je muž i u kakvoj „sreći“ živim. Skupa smo prvi put u životu provodili dvadeset i četiri sata dnevno.

Ja volim torbe. Drvene, plastične, kožnate, izrađene od slame, papira, stakla… Znam, torbe koštaju, ali život je jedan. Moj bivši muž misli da u našim godinama jedino ima smisla trošiti na preventivne preglede. Natjerao me na kolonoskopiju, srećom uz anesteziju. Ode sedam torbi. I? Doktor je rekao, dođite na kontrolu za deset godina. Gdje ću ja biti za deset godina?

Pred mjesec je dana napravio nekoliko magneta i tri cetea. Stalno sluša što mu govore prevaranti u prodavaonicama zdrave hrane. Imamo čaj za zatvaranje, otvaranje, smirivanje, uznemirivanje i za jačanje apetita. Jebote! Kome nakon korone treba jačati apetit? Bez problema mogu ući samo u njegovu trenirku. Za doručak jede kašu, u nju uvali mljevene sjemenke kojekakvih tikava. Za ručak smo mjesecima jeli pesto od avokada, on ga je spremao, sa češnjakom, ali bez soli. Maslinovo ulje moralo je biti iz Benkovca. Ima li maslina u Benokvcu? Moj bivši muž nije provjeravao.

Jednoga su dana rekli, nema korone. Otišla sam u grad i kupila sedam torbi i privjesak za ključeve, ručni rad, u obliku torbe. Popizdio je. Rekao je da patim od torbatitisa. Moj, hvala bogu bivši muž, uvijek je bio duhovit kad je trebalo po meni srati.

Rekla sam: “Dosta! Dosta mi je tvojih pregleda, umireš od zdravlja, čovječe! Umjesto da se posvetiš meni ti dane provodiš u privatnim klinikama. Majmune, jedini si u gradu koji u privatnoj klinici imaš popust!“ Odselio je u kuću pokojnih roditelja, ja sam ostala u našoj.

On, mislim, moj budući muž, sasvim je drugi čovjek. Od mene je mlađi šesnaest godina, svi muškarci stariji od mene su ili pokojni ili nepokretni ili čekaju u privatnim ambulantama na termin za mijenjanje oba kuka. Lik je pun života. Veseli se nogometu, voli pojesti i popiti, ne voli pesto, voli mene. Zaljubili smo se u jednoj prekrasnoj prodavaonici u Ulici Matije Gupca. On je sebi kupovao ljubičaste cipele, ja sam gledala u ljubičastu torbu.

„Super je torba“, rekao je. Već me godinama nitko ne vidi. Oduševila sam se. „Tvoje su cipele ludilo, koja slučajnost, iste su boje kao i moja torba.“ „Najbolje bi bilo da ih i ti kupiš pa da hodamo kroz život istim korakom.“ Kužite? Koja dobra baza. „Pa da hodamo kroz život istim korakom.“ Otišli smo k njemu doma na piće, ostalo je povijest.

Nikad neću zaboraviti to poslijepodne. Zadrijemala sam nakon seksa, boljela me svaka kost, ali me sreća anestezirala. Kad sam se probudila rekao mi je: „Gledao sam te kako spavaš. Imala si otvorena usta, izgledalo je kao da nebu pjevaš.“ Jebote! Nije spominjao vađenja krvi, analizu mokraće, boju krvi u stolici.

Da, ovog ćemo utorka pripremiti svadbu u opatijskom parku, tamo pokraj crkvice. Nemojte nikome reći. On će na nogama imati one ljubičaste cipele koje sam mu kupila, kupila sam mu i ljubičasto odijelo na prugice i crnu košulju i zelenu kravatu na sitne točke, ja ću biti u crnoj vjenčanici koja će biti u skladu sa njegovom košuljom. Nećemo biti u Gloriji, ali ćemo biti modno usklađeni.

Iz kuće sam izbacila stari krevet, neću spavati na gadnim uspomenama. Jučer su mi montirali Hespo krevet i na njega stavili Hespo madrac koji vibrira tako da se, ako me razumijete, mogu micati, a biti nepokretna. Vjenčat ćemo se, neka to zaista ostane među nama, u crkvi. Nismo kršteni ni jedno ni drugo, svećenik je rekao, nema veze, platite novo zvono.

Moje zlobne prijateljice koje nemaju hrabrosti kroz život hodati u ljubičastim cipelama govore da će to biti brak iz interesa. Bolji je brak iz interesa nego brak bez interesa. Ja imam pare i želim živjeti, on želi pare. I u meni i u njemu gori želja. Može li bolje? „Neće to na duge staze.“ Gadure! Znam. Sve ima rok trajanja. Ja ću rok koji mi je preostao pretvoriti u rokenrol.

Objava Vedrana Rudan se razvodi se u 71., nakon 30 godina braka, i udaje za 16 godina mlađeg: “Ja ću rok koji mi je preostao pretvoriti u rokenrol” pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Vedrana Rudan/Rudan.info

Imena želite? Guglajte! Pratite trag love! Tko će najviše zaraditi na cjepivu? Tko je najviše zaradio na koroni?

Korona je svijet promijenila preko noći. Nema putovanja, nema susreta, nema „samita“ ni na vrhu ni na dnu, nema štrajkova, nema prosvjeda, nema čak ni ratova. Nešto se sitno ratovalo na kineskoj granici, onda su Kinezi krenuli na neprijatelja oružjem koje ne ubija, ali neprijatelju izaziva ključanje krvi u žilama. Pa neprijatelj bježi. Jebeno je pržiti se u mikrovalnoj.

Avioni su ili bačeni na skladište starog aluminija ili pretvoreni u nosače svega što može na vaša vrata stići ako naručite preko Amazona. Vlasnik Amazona je jedan od jahača, Gates drugi, Zuckerberg treći, Ali Baba… Države ne postoje, samo granice, još neko vrijeme.

Nema više zajebancije, nema skrivanja. Postoji korona, postoji cjepivo, pa se pojavio strah od cjepiva, odmah je osvanula nova, još opakija korona. Upravo stiže i u naše krajeve. Uvodi se robotski rad, robove će pobiti korona. Njihovo se održavanje na životu Jahačima već dugo ne isplati. Treba nas biti manje, mnogo manje.

Sve je ovo samo uvod u Apokalipsu. Već nam je sad normalno da je normalno „život“ provoditi u pidžami, gledati Netflix serije i slušati koliko je jučer bilo mrtvih. Nikome ne padaju na pamet borbe za ljudska prava. Samo najveće budale među nama ne vide da je u nama ubijeno sve što smo ne tako davno zvali „ljudskošću“.

Pred neki sam dan pročitala kao brejkingnjuz da engleska djeca umiru od gladi, „prvi put nakon rata“. Ta vijest nije dugo razbijala medijski prostor jer se Englezi i pred vlastitom katastrofom prave „Englezima“. Ako mali Englezi u Londonu obilaze javne kuhinje, što možemo očekivati mi na „divljem Balkanu“? Samo isto. Konačno ćemo mi „divljaci“ biti izjednačeni s onima koji žive na „civiliziranom Zapadu“. Postat ćemo braća po pravu na glad, muku i smrt.

Ja sam luda jer ne vjerujem u šišmiše? Ne vjerujem u cjepivo? Ne vjerujem u povratak na staro? NE VJERUJEM! Da je vama netko lani u ovo doba godine rekao da ćete raditi „od kuće“, nositi maske, gledati roditelje preko skajpa, da će svi kafići, sva kina, kazališta, klubovi i restorani biti zatvoreni… Da će sva okupljanja „više od deset ljudi“ biti strogo zabranjena… Da će vam biti nemoguće iz Rijeke otići u Opatiju bez „propusnice“… Da će vam djeca odlaziti u školu ne mičući se iz sobe…Što biste rekli tom nekome na lanjsku Staru godinu? Da je lud, naravno.

Danas nam je sve normalno. Ove godine će nam još gore biti također normalno. Mi bivši ljudi žilavi smo, ali ne toliko koliko roboti koji dolaze. Ostat će vas onoliko koliko bude trebalo petorici jebača Apokalipse. Koliko će to biti?

To bi trebalo njih pitati. Ne tako davno spominjali su sitne brojke, i ta se vijest pogubila među onima o broju umrlih od korone. Kako bilo, previše nas je. Ne, nisam pesimista. Nikako. Jahači misle da su jači i od sudbine. Nisu. Mi ćemo prvi otići. A onda će otići oni. Treba samo baciti oko na globalnu prognozu vremena.

Tko zna je li netko bahatim jebačima rekao da i njima ističe rok trajanja? Ako i jest, ne vjeruju mu. Ne kuže, opsjednuti lovom i moći, da se Zemlja vrti i bez dinosaurusa i bez stotine tisuća ostalih prelijepih životinja koje smo pobili. „Prljavo kazalište“ je pjevalo, Zaustavite Zemlju, silazim. Bahati dečki. Jebe se Zemlji za naš silazak.

Žohari, štakori, sretno!

Objava Pet jebača Apokalipse pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Vedrana Rudan/rudan.info

Ugostitelji i ostali zaključani digli su se na zadnje noge i krenuli, tako tipično hrvatski, paliti lampaše na Trgu bana Jelačića i prijetiti(kome), da će krenuti dijeliti otkaze. Oni će propasti, tisuće će ljudi ostati bez posla, Hrvatskom će zavladati glad, bijeda, kriminal…

Gdje žive ti koji ostavljaju lampaše na Trgu? Jesu li prije ovog zaključavanja mislili da žive u normalnoj zemlji kojom vladaju stručni, pametni, dobronamjerni ljudi opsjednuti bitkom za dobrobit građana? Ako se nositeljima lampaša tek ovih dana upalio lampaš u glavi, stvarno bi ih trebalo poslati u kurac.

Gospodo, trideset godina vas i vaše mušterije godinama pljačkaju. Zašto ste tek sada upalili vatricu? Gledate one u Saboru koji mlate sramotnu lovu, dvadeset tisuća kuna mjesečno plus šofer, plus dodatak za odvojen život, plus ručak i sok i kava u Saboru, sve za deset kuna. Lupaju majmuna po glavi, surfaju po internetu i ubijaju vrijeme dok im netko ne naredi da moraju dignuti ruku u vis.

Gledate vladu koja šakom i kapom dijeli ogromnu lovu Crkvi u skladu s Ugovorima čiji sadržaj nikad nismo vidjeli. Gledate ministre koji pijani divljaju na otvorenom i zatvorenom. Znate da i u koroni ipak postoje „kafići“ koji nisu zaključani i u kojima besplatno kafenišu bivši i sadašnji predsjednik države, o ostalima da se ne govori. Đe su lampaši pred privatnim stanovima za koje još uvijek ne znamo jesu li kafići i bordeli ili samo kafići ili samo bordeli za našu elitu?

Polagatelji lampaša! Znate li kako izgledaju hrvatske bolnice? Imate li pojma koliko su plaćeni liječnici koji danju i noću pokušavaju vratiti život u polužive ljude koji se dave od korone? Zašto ništa ne gori pred vratima hrvatskih bolnica? Nitko od vas nije digao glas ni zapalio lampaš za školsku djecu kojoj su u Rijeci za ručak servirali crve. Svi, i ja i vi, svi znamo imena i prezimena velikih hrvatskih kriminalaca kojima se sudi desetljećima i koji nam nikad neće vratiti milijarde. Gdje su lampaši pred hrvatskim sudovima?

Silovatelji, ubojice djece na zebri, najgora čudovišta u pravilu budu osuđena na kaznu nižu od pet godina robije da bi mogla ili brisnuti u BiH ili se godinama slobodna vući po sudu do pravomoćne oslobađajuće presude.

Jeste li kad upalili lampaš pred sudom u spomen na poginule ili ovrhama uništene potencijalne kavopije? Sjećate se kad su svi oni radnici ostali bez posla? U brodogradilištima, tvornicama. I glumci su zaključani. I pjevači. Slikari nemaju kome prodati slike, pisci knjige. Tko će u spomen na hrvatsku kulturu, pokoj joj duši, zapaliti lampaš?

Nisam zlobna, ali ne mogu odoljeti. Tko će zapaliti lampaš za vaše potplaćene ili neplaćene sezonce koji su ljetos živjeli u smrdljivim rupčagama? Ne govorim napamet, to su djeca mojih prijatelja. Slali su mi fotografije, tražili da ih objavim. Ja? Tko sam jebena ja?

Ne, nositelji lampaša, vlasnici hrvatskih restorana i kafića, nemojte me krivo shvatiti. Suosjećam s vama onako kako vi nikad niste suosjećali s onima od kojih živite. Ali, gospodo, i vi i ja znamo da hrvatska tragedija traje trideset godina, da svi mi građani ovoga u čemu se batrgamo s vremena na vrijeme zapalimo lampaš, vatru nikad.

Pa, kad je tako, mislim da je vaš izlazak na trgove besmislen i nekoristan. Poruka vam je sranje. Kome je šaljete? Oni koji će neke od vas dovesti na prosjački štap boli kurac za vaše prosvjede, a mi prvoborci, ne i dragovoljci, koje su nabili na kurac još devedesete navikli smo na štap u guzici.

Ova korona je došla i proći će. Iza nje će ostati tisuće mrtvih u trulim bolnicama i mnogo više mrtvih koji će skapati od gladi. Nemojmo za to kriviti koronu. Moramo se suočiti s jedinom istinom koju nikako da progutamo.

U Hrvatskoj je kasno za heroje.

Objava Jebali vas lampaši pojavila se prvi puta na Republika.