Piše: Senad Avdić/Analiziraj.ba

Prije okruglo trideset godina, sredinom februara 1994, sedmicu-dvije nakon prvog pokolja na Markalama, u malu podrumsku birtiju prekoputa fatalne ratne pijace ušao je jedan od najpoznatijih samostalnih gradskih trgovaca–heroja ulice Dino Dizdar. Dino je decenijama bio ikonična faca sa sarajevskih ulica, vedar i elokventan, duhovito sugestivan u reklamiranju svoje ponude (uglavnom bižuterijskih džidža, šarenih suvenira, „dječijih radosti…“). Činio je sve do svoje smrti vedru i bučnu karnevalsku zvučnu sliku baščaršijskih sokaka i pijačnih tezgi koju je Sidran ovjekovječio u pjesmi „Jedan sarajevski monolog“.

(Evo, iz prve ruke, kratkog dokaza njegove fenomenalne poslovne imaginacije. Oduzela mu policija u ratu veliku količinu kremena za upaljače, pa ga odvela u stanicu da izvagaju, odrede količinu i odrežu kaznu. Dino je odbio potpisati zapisnik o oduzetoj robi. „A ne, ne, neću da vagate, tražim da sve kremenove prebrojite do zadnjeg, utvrdite tačan broj, pa tek potom izreknete kaznu“, zatražio je. I policajac pristane, pa nakon što je izbrojao prvih 200 hiljada sićušnih kremenova, a ostalo mu barem još toliko, odustao i okanio se ćorava posla.)

Amerikanci u kafani

Društvo koje je sa sobom u nimalo reprezentativni ugostiteljski objekat doveo Dino Dizdar nije moglo biti reprezentativnije: na čelu mu je bio Charles Redman, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Njemačkoj i, što je bilo mnogo važnije, specijalni izaslanik State Departmenta za Bosnu i Hercegovinu. Uz američkog diplomatu tiskali su se i ustranu gurali redovnu kafansku postavu neki strogi ljudi, zacijelo iz njegovog osiguranja. Kafansku klijentelu su pretežno činili novinari koji su zaprepašteno gledali čudne goste. Pogotovo Redmana, koji je u rukama držao ogroman drveni čibuk (ili lulu) prošaran hiljadama veselih boja. Dino Dizdar, koji je s ogromnim, dubokim šeširom ispod kojeg su se vidjeli samo sijedi brkovi ličio na Leeja Marvina iz „Čovjeka koji je ubio Libertyja Valencea“, objasnio nam je kako je uopće upao u ovo ekskluzivno društvo. Američki diplomata je, naime, došao s pratnjom nekoliko dana nakon masakra da se pokloni žrtvama na Markalama. Onda je vidio njegov egzotični dućan-tezgu na otvorenom i poželio da kupi neki lokalni suvenir koji će ga podsjećati na taj tužni događaj. „Onda sam izvadio najveći i najljepši čibuk sa štanda, dao mu i objasnio na svom ‘olimpijskom’ engleskom (naučenom za potrebe poslovanja tokom Olimpijade, op. S. A.) da je ‘gratis’, moj peškeš njemu i pozvao ga da popijemo piće da malo vidi kako raja i nakon svega živi.“ Dok su novinari zasipali američkog diplomatu pitanjima, Dino je pijuckao svoje piće i rezimirao: „Ne može nas spasiti niko osim Amera, zato ih trebamo pripaziti…“ Čibuk u rukama američkog diplomate, dosjetit ću se kasnije, bila je, zapravo, lula mira.

Malo je bilo u Bosni i Hercegovini tih dana onih koji su znali puni smisao i cilj misije američkog ambasadora Charlesa Redmana. Tek bi poneko od zvaničnika (u mom slučaju – Haris Silajdžić) neslužbeno i neodređeno procijedio da Redman „radi nešto na prekidu sukoba Armije BiH i HVO-a“.

Mnogo godina kasnije, u Haagu, na suđenju „hercegovačkoj šestorici“, američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith bacit će nešto više svjetla na stvarnu ulogu i postignuća Charlesa Redmana u sklapanju Vašingtonskog (mirovnog) sporazuma. Nakon što je Franjo Tuđman odbio prijedlog uspostavljanja Federacije BiH, kazao je Galbraith, on se sastao s ministrom vanjskih poslova Hrvatske Matom Granićem. „Bio je nesretan zbog Tuđmanovog odbijanja jer je bio potpuno svjestan značaja takve odluke. Obećao je da će preko vikenda o tome razgovarati s predsjednikom Tuđmanom. U ponedjeljak smo Charles Redman i ja ponovo otišli kod predsjednika Tuđmana. Prihvatio je“, otkrio je ambasador Galbright. „U ta tri dana, od 19. do 21. februara 1994. predsjednik Tuđman je odustao od ideje posebne hrvatske republike u BiH i krenuo u stvaranje Federacije BiH“, posvjedočio je američki ambasador u Hrvatskoj.

Rek’o Clinton

Za samo desetak dana, prvog marta 1994. godine, u Washingtonu su Mate Granić, Haris Silajdžić i Krešimir Zubak parafirali principe buduće hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH. Osamnaest dana kasnije, potpisima Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, u prisustvu američkog predsjednika Billa Clintona, okončan je hrvatsko-bošnjački sukob i postavljeni su temelji za kreiranje jednog kompleksnog ustavno-pravnog entiteta unutar Bosne i Hercegovine.

(Zabilježen je i jedan „sarajevski dijalog“ iz tog vakta, kada dvije kone razglabaju kada bi trebao u grad stići plin, pa jedna reče: „Clinton je rek’o, naredne hefte.“)

Demontiranje paradržavne tvorevine „Herceg-Bosne“ počelo je smjenom njenog ratnog lidera Mate Bobana, kojeg je nakratko naslijedio Dario Kordić. Na svehrvatskom okupljanju u Livnu od čelnika „Herceg-Bosne“ ultimativno se tražilo prihvatanje dogovorenih aranžmana iz Washingtona. U atmosferi bespomoćne rezignacije i otrežnjujućeg defetizma, uvjetovanih naređenjima iz Zagreba, prihvaćen je plan za Federaciju BiH. Uz tinjajuću nadu da je sve to skupa privremeno, reverzibilno, podložno vraćanju na staro „kada se za to steknu uvjeti“.

Uspostavljanje Federacije BiH i operacionalizacija vašingtonskih protokola na svim razinama: civilnim, vojnim, prometnim, gospodarskim… nisu s plebiscitarnim oduševljenjem prihvaćeni u onom što se tada zvalo „legalno izabrana vlast BiH“, a posljednjih godina mutiralo u „političko Sarajevo“.

Tokom prethodne dvije ratne godine, unatoč svim nedaćama i tragedijama, Stranka demokratske akcije je uspostavila nedjeljiv monopol na vlast i presudnu ulogu u svim bitnim procesima; njeno vođstvo stoga nije pretjerano bilo entuzijastično da je s bilo kim u bilo kojoj mjeri dijeli. Ideja trojne podjele zemlje jeste formalno poražena na Bošnjačkom saboru, ali je funkcionirala na mnogo razina: „Treba se ponašati u praksi kao da je Vance-Stoltenbergov plan prihvaćen“, sugerirao je Alija Izetbegović svojoj stranačkoj, vojnoj i vjerskoj kamarili. Srednjevjekovna opsada unutar opsjednutog Sarajeva generirala je usku, pohlepnu „nacionalnu“ elitu, razvila „identitetsko-patriotsku“ kulturu, špekulantsku ekonomiju, pretvorila dojučerašnju fukaru i psihopatske geliptere u gospodare života i smrti i stvorila ovisnost o njihovoj volji i „ponudi“. Nakon Vašingtonskog sporazuma odvijao se protok roba, ideja, ljudi, kakva-takva informativno-kulturna interakcija sa spoljnim svijetom. Roba široke potrošnje preko noći se mogla nabaviti po višestruko nižim cijenama monopolističko crnoberzijanskih mahera, u kafanama su kafa i pivo bili skoro pa džabe, patriotsko-vjerske pjesme ubrzo su ustuknule pred Oliverovom „Cesaricom“, ili pop-dance produkcijom, ET-ovom „Tek je dvanaest sati“ . Stizale su novine, čak i najnovije knjige i filmovi, vulgarna indoktrinacija je kapitulirala pred vitalnijom konkurencijom, mogućnošću slobodnog izbora.

Fige u džepu

Kako je Vašingtonski sporazum, uz sve manjkavosti, neiskrenosti, paralelizme i „fige u džepu“ utjecao na daljnji tok agresije na Bosnu i Hercegovinu, manje-više je poznato, te nema potrebe podrobnije se zadržavati na toj temi. Od toga davnoga marta 1994. godine pa do decembra 1995. godine i potpisivanja Mirovnog sporazuma u Parizu, svim ključnim procesima i aranžmanima rata i mira je upravljala administracija američkog predsjednika Billa Clintona. Charles Redman ubrzo nakon uspješno obavljenog bosansko-hrvatskog detanta diplomatsku je karijeru zamijenio krupnim međunarodnim biznisom, izabran je u upravljačke strukture građevinskog konzorcija „Bechtel“.

Među najvažnijim ljudima američke administracije koji su nastavili posao okončanja rata u BiH bio je James O’Brien, diplomata koji je tokom mirovnih pregovora u Daytonu bio zadužen za svu krucijalnu „papirologiju“, pravne aranžmane i druge akte na kojima se temelji današnja Bosna i Hercegovina. Nedavni boravak O’Briena, sada na poziciji pomoćnika američkog državnog sekretara za Evropu, u Bosni i Hercegovini – za jedne neočekivan, za druge nepotreban, kakva god krupna ideja stajala (ili ne stajala) u njegovoj pozadini – bio je neka vrsta upozorenja „oca“ Daytona ovdašnjoj političkoj nejači „da ne uče tatu kako se prave djeca“. U posvemašnjoj kakofoniji subjektivnih, odokativnih interpretacija „izvornog Daytona“, njegov autor i jedini ovlašteni tumač je iz nekog razloga našao cjelishodnim da podsjeti na najvažnije uporišne tačke od kojih nema, niti smije biti odstupanja niti vrdanja. Ustavni sud BiH, državna imovina, Ured visokog predstavnika, izbor članova Predsjedništva BiH, funkcioniranje Federacije BiH, kontrola granica, vladavina prava…, to vam je, gospodo, u Daytonu definirano kako vam ja kažem i nikako drugačije; to je bila, reklo bi se, suština O’Brienovih iznenađujuće ogoljenih i nedvosmislenih poruka.

Medijska obrada i prezentacija govora Jamesa O’Briena u Sarajevu zahtijeva zasebnu analizu. Ukratko ću napomenuti da američki diplomata zacijelo neće ove godine dobiti „laskavo priznanje“ „Večernjakov pečat“. Kako znam? Pa tako što ta neovisna tiskovina nije prenijela nijednu kritičku riječ iz njegovog govora koja se odnosila na Dragana Čovića, lidera HDZ-a, a nije da ih nije bilo – i to u izobilju. „Dnevni avaz“ izdvojio je u naslov O’Brienove invektive na račun familije Izetbegović i kriminala pod okriljem njihove stranke.

Svijet u vrtlogu sukoba

Režimski mediji u RS-u su, prije nego što su prenijeli bilo šta iz govora američkog diplomate, objavili sirovu reakciju Milorada Dodika izrečenu u kamere i mikrofone i plasiranu na društvenim mrežama. „Kako je moćna Amerika došla na ove grane“, pitao je predsjednik RS-a. „Svijet je u vrtlogu sukoba, vri na svakom dijelu planete, a državni sekretar SAD-a bavi se BH gasom, njegov pomoćnik Sebijom Izetbegović, ambasador respiratorima i poslovnicima o radu.“

Ništa u ovom Dodikovom kvaziironičnom bagatelisanju značaja nastupa Jamesa O’Briena ne bi predstavljalo iznenađenje, niti bi zavređivalo osvrt, da ubrzo bezmalo identična reakcija nije stigla od jednog od najagilniji i prominentnijih bošnjačkih akademskih radnika, da baš ne kažem „intelektualaca“. „SAD kao što priliči velikoj sili bavi se preozbiljnim geopolitički temama poput afera respiratori, diploma, BH Telecom, te spašavanja Trojke u slobodnom padu. Ovako instaliraju i režime po Latinskoj Americi, spinovima i nametanjima. Hollywood imperija“, napisao je Jahja Muhasilović, profesor na ovdašnjem turskom univerzitetu, sveprisutni analitičar i član rukovodstva Stranke demokratske akcije u Općini Stari Grad. Možda bi neki dobronamjerni ahbab mogao Muhasiloviću diskretno preporučiti da nakon svih pustih škola koje je pozavršavao u Turskoj upiše i neki brzopotezni napredni kurs bosanskog za analfabete. Prilično je nedopustivo da se na ovako malom prostoru počini toliko pravopisnih grešaka i stilskih nezgrapnosti („… spašavanje Trojke u slobodnom padu“!).

Ova Muhasilovićeva reakcija može biti dvostruko tumačena: prvo, kao odgovor jednog perspektivnog stranačkog aktiviste američkom diplomati na prozivke njegovih partijskih lidera. Drugo tumačenje je mnogo relevantnije: Muhasilović je s ovih nekoliko rečenica pokušao (u granicama svojih mogućnosti) artikulirati poziciju određenih bošnjačkih krugova, koja bi se mogla nazvati antizapadnjačkom, odnosno, antiameričkom. Taj je „zaokret“ (ako je uopće riječ o zaokretu) ne tako davno najavio Muhasilovićev stranački kolega (šef) Haris Zahiragić, kada je kazao da će se zbog nepravdi koje međunarodna zajednica nakon izbora počinila nad njima – „osobno potruditi i pobrinuti da bošnjački narod u svijetu počne tražiti nove prijatelje… Ruse, Kineze“. Zahiragić je kazao da „možemo mi i sa Srbijom praviti bolje odnose jer očito sa Hrvatskom nismo u stanju napraviti ih. Zašto Bošnjaci i Srbi ne bi pokušali napraviti neku novu politiku“. Ako je suditi prema komplementarnosti reakcija njegovog stranačkog druga Jahje Muhasilovića s reakcijom Milorada Dodika, zajednički imenitelj te buduće „nove bošnjačke politike“ bi mogao biti antiamerikanizam i njegov „holivudski imperijalizam“.

U drugoj ratnoj godini, periodu beskonačnog beznađa i nezaustavljive apokalipse, iz vrhova bošnjačkog establišmenta mi je „dohabereno“ tumačenje jednog od vodećih ideologa kojima je razbijao strah svojih sugovornika pred prijetnjom da bi Bošnjaci mogli postati „evropski Palestinci“. „Palestinci su iz svoje zemlje dolazili u prijateljsko okruženje, islamske zemlje, među muslimane, koji su ih prihvatili, integrirali, osigurali im pristojan život“, objašnjavao je. „Kod Bošnjaka stvar stoji potpuno drugačije, oni su protjerani na kršćanski Zapad, koji ih ne želi prihvatiti, niti im vjeruje, zato će oni kada se rat završi jedva čekati da se vrate u Bosnu, za razliku od Palestinaca, koji su ostajali u bratskim zemljama.“

Razvoj događaja nakon uspostave mira, demografska katastrofa koja se do današnjeg dana nije usporila, hiljade ljudi koji i danas čekaju da se dokopaju „kršćanskog Zapada“ o tome svjedoče. Na bošnjačkoj političkoj sceni lagano dotrajava posljednja generacija političara koji su u svom djelovanju iskreno prigrlili evropske vrijednosti i zapadne demokratske modele i standarde. Ono što je prije trideset godina bilo jasno promućurnom prodavaču na Markalama, „da nam samo Amerika može pomoći“, danas je problematično i teško svarljivo akademskoj i političkoj eliti.

Objava Zašto James O’Brien neće dobiti Večernjakov pečat? pojavila se prvi puta na Republika.

Objava Večernjakov pečat – Osoba godine HŠK Zrinjski, Pečat za mir ukrajinskom narodu pojavila se prvi puta na Republika.