“Jasenovački popis od 83.145 žrtava je više-manje točan. Kao i u svakom tako velikom i složenom popisu koji se radi osam desetljeća nakon počinjenog zločina, uvijek ima grešaka. Ima propusta, manjkavosti, ali nije bilo namjernih grešaka”, kaže.

Dodaje kako je postupak procjene žrtava puno kompleksniji nego što se čini.

“U doba kada je savezna vlast naredila SUBNOR-ima (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije) da prebrojavaju žrtve, oni su to sveli na lokalne zajednice, a tamo su ljudi bili neškolovani. Raditi popis žrtava vrlo je složen posao”, dodaje.

“Brojka od 700.000 žrtava je bila ružna manipulacija. Nastala je doba jugoslavenkog socijalizma kada je netko to ispalio i onda više nitko nije smio pitati je li točna. Ali čak je i sam Aleksandar Ranković, kada se počelo licitirati, rekao ‘dajte prestanite, to nema više nikakvog smisla’. Ali ta brojka je ostala kroz sva ova desetljeća do kraja jugoslavenskog socijalizma.”

Goldstein pritom dodaje kako je Bleiburg, unatoč tome što su se tamo svakako počinili zločini, bitno drugačiji od Jasenovca kao logora.

“Što se Bleiburga tiče, on je različit od Jasenovca. Nije bio samo zločin, iako je bio i zločin – svatko tko je likvidiran bez suda, to je zločin. To su bile i završne bitke 2. svjetskog rata u kojima je poginulo na tisuće ljudi, prvenstveno vojnika, što ustaša, što partizana, ali i jedan broj civila koji su pratili ustašku kolonu. Izvodila se pravda jer je trebalo pohvatati ratne zločince i kazniti. U toj koloni od nekih 100.000 vojnika bilo desetak tisuća onih koji su okrvavili ruke izravno ili neizravno.”

“Među njima je bilo otprilike 3.000 ljudi iz Ustaške obrane, jedinice koja je čuvala stražu po logorima, tu je bio PTS, još jedna zločinačka jedinica te Crna legija, koja je nesumljivo počinila niz zločina. Oni su znali da se predati ne smiju i imali su maksimu ‘bori se na istoku, predaj se na zapadu’, bježali su prema Austriji da se tamo predaju”, kaže Goldstein.

/Desk/

Objava Golstein kaže da je popis od 83.145 žrtava Jasenovca manje-više točan, a da je broj od 700.000 ružna manipulacija pojavila se prvi puta na Republika.

Veton Suroi, kosovski publicist i nekadašnji novinar, napisao je autorski tekst za Kohu, kosovski dnevni list na albanskom jeziku, u kojem je analizirao upotrebu sve prisutnijih kvalifikacija ‘Aco Šiptare’, koje se odnose na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i, s druge strane, “ustaše” kojim se kvalificiraju studenti-prosvjednici na prosvjedima u Srbiji. On objašnjava da to predstavlja dehumanizaciju protivnika, kao što je činjeno uoči ratova devedesetih, te zaključuje kako se Srbija priprema za novi rat.

“Srbija nije znala ili se nije željela suočiti se s prošlošću”

“Akteri konfrontacije na ulicama Srbije danas su djeca rođena ili odrasla u ovom stoljeću. Dok je pozornost svijeta usmjerena na druge svjetske krize, isti taj svijet je pretpostavljao kako će s vremenom rane prošlosti zacijeliti i da će nove generacije koje odrastaju u Srbiji same po sebi biti demokratske i liberalne, poput većine svojih europskih vršnjaka. Srbija nije znala ili se nije željela suočiti se s prošlošću. Danas njen problem postaje neznanje – kako se suočiti sa sadašnjošću”, piše u svom tekstu Suroi.

Potom se osvrće na srž teme: “Tijekom iste noći demonstranti protiv vlasti izrazili su se uzvicima upućenim predsjedniku Srbije, koga njegove pristalice nazivaju ‘Aco Srbin’ kao narodnu potvrdu njegovih patriotskih zasluga. Uzvik protiv Vučića bio je ‘Aco Šiptare’. Prosvjednici su potom jasno pokazali što misle o etničkoj pripadnosti vlasti, izazivajući jedinice specijalne policije pitanjem i uzvikom: ‘Idite na Kosovo!’.

“Da su otišli na Kosovo, specijalne jedinice srpske policije po tradiciji bi morale tući i ubijati Albance, što podrazumijeva ulogu, a što se razlikuje od onoga što trenutno rade – premlaćivanja Srba”, piše autor.

Ističe kako je Srbija ušla u fazu neviđene tenzije između dvije konfrontirane strane, za koju ne vjeruje da je postojala ni tijekom pada Miloševića 5. listopada 2000. godine.

“Četvrt stoljeća nakon Miloševićevog pada, ova tenzija nije između ‘partizana’ i ‘četnika’, ‘komunista’ i ‘demokrata’ ili ‘proeuropljana’ i ‘proruske orijentacije’, već se svodi na nešto što se može opisati kao uvrjeda huligana – i tako rat između Vučićevih pristalica i njegovih protivnika postaje rat između ‘šiptara’ i ‘ustaša'”, zaključuje kosovski publicist.

On, nadalje, pojašnjava: “Naravno, ne nazivaju svi prosvjednici jedni druge ‘šiptarima’ ili ‘ustašama’, ali ovaj jezični manifest može biti indikativan za društveni fenomen u Srbiji. U njemu se vidi oživljavanje termina ‘šiptar’ kao uvrjede. U socijalističkoj Jugoslaviji, poštujući jezičku normu, srpski građani su imali pravo koristiti termin ‘Albanci’ za svoje sugrađane, ali neki su birali ‘šiptar’ – ne samo da bi razlikovali Albance iz Albanije od onih iz bivše Jugoslavije, već i da bi označili niži društveni status. ‘Šiptar’ nije bio toliko etnička odrednica, koliko odrednica društvenog ranga i fizičkog rada. ‘Šiptar’ je u Beogradu bio drugo ime za ložača uglja ili drvosječu”.

“…svatko tko se protivi srpskoj nacionalističkoj politici u Hrvatskoj postaje ‘ustaša'”

Veton Suroi raščlanjuje: “Kada prosvjednici nazivaju predsjednika Vučića ‘šiptarom’, to čine s dva cilja: prvo, kako bi pokazali da on nije ‘Aca Srbin’ i da je ‘šiptar’ – suprotnost zaštitniku srpskih nacionalnih interesa; drugo, da ga označe kao društveno i civilizacijski niže rangiranog od bilo kojeg srpskog građanina. Sličan je cilj i korištenja termina ‘ustaša’. Termin, koji označava hrvatske kvislinške formacije tijekom Drugog svjetskog rata, počeo se koristiti u Srbiji tijekom raspada bivše Jugoslavije kako bi se prikazalo da je rat naoružanih Srba za okupaciju i podjelu Hrvatske bio rat ‘antifašista’ protiv ‘ustaša’. Od tada, svako tko se protivi srpskoj nacionalističkoj politici u Hrvatskoj postaje ‘ustaša’, što praktično isključuje skoro sve. Kao produžetak, sada je i studentski pokret protiv Vučića označen kao ‘ustaše'”.

On ističe kako su obje odrednice dio starog i poznatog modela dehumanizacije.

“Ako je Vučić ‘šiptar’, on nije samo ‘strano meso’ u Srbiji, već pripada društvenom rangu koji opravdava nasilje protiv njega. Nasilje Srbina prema Srbinu (bratu prema bratu) nije prihvatljivo, ali protiv ‘šiptara’ nije samo prihvatljivo, već je tradicionalno legitimno. Štoviše, to danas postaje legitimno, kada su oni koji su nekad bili ‘šiptari’ s Kosova stvorili neovisnu državu priznatu od velikog dijela svijeta, pa čak i najrazvijenijeg. Tako je nasilje nad ‘ustašama’ potpuno povijesno i racionalno opravdano, jer ovaj termin podsjeća na sustavno progonstvo Srba u Drugom svjetskom ratu i primjenjuje se potom na sve Hrvate koji su stvorili svoju neovisnu državu i postali članovi NATO i EU”.

Autor ističe kako se “Srbija na čudan način priprema za rat”.

“Tijekom devedesetih, dehumanizacija protivnika u drugim dijelovima Jugoslavije bila je upozorenje za nasilnu kampanju. Slovenci su bili ‘staljaši iz Beča’, Hrvati ‘ustaše’, Bošnjaci ‘Turci’, a Albanci ‘šiptari’ – svi dio velike antisrpske zavjere Vatikan-CIA-Iran. Biti staljaš, ustaša, Turčin ili šiptar, olakšavalo je rat protiv njih. Sada, poslije svih ratova protiv drugih naroda, Srbija ulazi u diskurs koji treba opravdati nasilje nad političkim protivnicima unutar zemlje. ‘Albansko-hrvatski’ rat postaje posljednji rat Srbije”, zaključuje u svom tekstu Veton Suroi.

Opravdanje za svaki zločin, pa i genocid

On potom ističe kako je dio kritičkih intelektualaca u Srbiji upozoravao da se Srbija, kao i cijela bivša Jugoslavija, mora suočiti s prošlošću kao nužnom bazom za demokraciju, poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.

“U različitim rezolucijama Europskog parlamenta i programima Berlinskog procesa isticano je kako se Srbija mora suočiti s prošlošću. Ona to nije učinila, već je prepisala prošlost tako da svaki zločin nad drugim narodima, uključujući genocid, dobije opravdanje u okviru suvremenih srpskih državnih vrijednosti. Andrej, brat predsjednika Srbije Vučića, pojavio se na prosvjedu protiv studentskih prosvjednika (poznati kao takvi, iako odavno nisu samo studenti, već širi narodni pokret). Njegov izlazak pokazuje da vlast zna prosvjedovati na ulici, i to vjerojatno i zato što uživa široku podršku građana, potvrđenu na izborima od 2012. godine, koje brat vodi na čelu populističkog političkog pokreta. Približavajući se prosvjednicima, kamere su zabilježile uzvik grupe Andreja Vučića upućen protivnicima: ‘Ustaše, ustaše…!'”, piše na koncu teksta kosovski publicist Veton Suroi.

Objava Kosovski publicist Suroi tvrdi da se Srbija priprema za novi rat: Srpski rat “ustaša” i “šiptara” pojavila se prvi puta na Republika.

Podsjetimo i da je Konaković tijekom trajanja tjeralice za Dodikom i određivanja pritvora bio jedan od najžešćih njegovih kritičara te se, nakon što je Dodiku Sud BiH ukinuo ove mjere, ovo može smatrati osvetničkim potezom predsjednika RS-a.

“Konaković djeluje kao pogubljen čovjek. Bager je ostao u Dubaiju, ali mu se smiješi ‘marica’. Zapetljao se k’o pile u kučine. Bijelo će ga zaviti u crno. Džaba leti za Washington. Ali u tom letu ima simbolike, Dino je spreman odletjeti”, napisao je Dodik.

S druge strane, sam Konaković, nakon brojnih reakcija, “pojasnio” je svoju izjavu kako njega i njegovu stranku “napadaju četnici, ustaše i balije”.

“Kad sam rekao balija mislio sam BALIJA. Onaj koji laže da pripada mom narodu i mojoj vjeri, a laže, krade, podmeće, potvara. Krije se iza časnog imena BOŠNJAK, kaže da pripada našoj vjeri, a radi sve što vjera brani. Udružio se sa četnicima i ustašama, udružio bi ae sa šejtanom zbog svojih interesa. Moj konačan odgovor je BALIJA. I prejako je da su se prepoznali i reaguju oni koji trebaju”, poručio je Konaković.

/Desk/

Objava Dodik likuje nad Konakovićem, a ovaj objašnjava tko su ‘balije’ koje ga napadaju zajedno s ‘ustašama i četnicima’ pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Robert Bajruši/Jutarnji list 

Dodikova računica je jasna. Nedavno je osuđen na godinu zatvora, što može otkupiti za 18 tisuća eura, i šest godina zabrane političkog djelovanja zbog “nepoštovanja i podrivanja odluka” visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta, pa sada pokušava izazvati potpuni kaos, a za to treba bosanskohercegovačke Hrvate.

Treba biti jako kratke pameti da bi se nasjelo na njegove trikove jer Dodik, kako je u subotnjem Magazinu podsjetio Vlado Vurušić, Hrvate inače ne naziva drugačije nego “ustašama” i današnju Hrvatsku proglašava nasljednicom NDH.

“Ono što nisu završili ustaše do 1945. godine, nastavili su njihovi potomci i sljedbenici” ili “Uvjeren sam da bi ustaše, kada bi hipotetski danas mogli ovamo doći, sve ponovili još bestidnije i bez živog svjedoka, završivši sve ono što nisu prije osam desetljeća”, njegove su izjave, a sada bi pokazao nevjerojatnu brigu za Hrvate u BiH pozivajući ih da mu se priključe u raboti oko rušenja BiH.

Koliko ih doista voli pokazuje statistika: od prijeratnih oko 220.000 Hrvata koji su živjeli na području Republike Srpske, prema podacima Katoličke crkve, danas ih ima tek oko 15.000, a taj broj se iz godine u godinu smanjuje. Ipak, 2022. godine je vječni šef HDZ-a BiH Dragan Čović u Banjoj Luci uzviknuo “čuvajte Republiku Srpsku”, Dodik je također intimus s Milanovićem, a mrvicu manje s Banskim dvorima.

Ali dok su se premijer Andrej Plenković i Vlada pametno distancirali od šerifa iz Laktaša, Zoran Milanović, na sramotu Hrvatske, podržava Dodika pa je presudu napao kao “pokušaj da se demokratski izabrani predstavnik srpskog naroda izbaci iz političkog života zato što nije poslušao naredbu kolonijalnog upravitelja”, misleći na Christiana Schmidta.

Nažalost, RS je legalna tvorevina, potvrđena u Daytonu, gdje je srpskom entitetu dopušteno da zauzme pola Bosne i Hercegovine, minus jedan posto. Isto tako, priglupa bošnjačka politika pokušala je de facto ukinuti Hrvate kao političku zajednicu u BiH, a to je Dodik sprječavao u Predsjedništvu BiH.

Međutim, on to nije radio jer voli Hrvate, nego zato što zna da u savezu s Čovićem BiH može nastaviti držati kao vječno nedovršenu državu, pa ako jednom međunarodnoj zajednici dosade i Banja Luka i Mostar i Sarajevo, RS će pripojiti “majčici Srbiji”.

To je apsolutno protiv interesa Republike Hrvatske, koja ima tisuću kilometara granice s BiH i jedino što treba je “mirna Bosna”. Herceg-Bosna je od početka bila pogrešan koncept, koji se temeljio na fiks-ideji Franje Tuđmana da BiH treba podijeliti. Kao takva, u Haagu je osuđena kao zločinački plan, uostalom Amerika je počela podržavati Hrvatsku tek kada se Tuđman odrekao hercegbosanskih iluzija i prihvatio suradnju Hrvata i Bošnjaka.

Zbog toga, Hrvatska treba zatvoriti vrata suradnji s Dodikom. To je lik koji je ona najgora vrsta balkanskog mufljuza i odavno je postalo jasno da će se jednom zabiti u zid. Ionako i bez njega postoji puno veći problem, a to je Republika Srpska, bez čije temeljite demontaže Bosna i Hercegovina nikada neće biti funkcionalna država.

Objava Jutarnji list: Što je gospodar kaosa, za kojeg su Hrvati ustaše, ponudio tim istim Hrvatima? Ako nam je on prijatelj, neprijatelje ne trebamo – Treba biti jako kratke pameti da bi se nasjelo na njegove trikove pojavila se prvi puta na Republika.

Vrlo diskutabilan tekst o HŠK Zrinjski objavila je talijanska Gazzetta dello Sport, gdje se ovaj mostarski i bh prvak etiketira kao “ustaški”, a i pokazuje egzaktnu neupućenost autora teksta Lorenza Topella.

Što je bio povod u tekstu talijanskog medija, države koja je svojedobno zajedno s Hitlerovom Njemačkom bila kolijevka fašizma u namjeri pokoravanja cijele Europe?

Skandalozan tekst naslova ‘Zrinjski Mostar, ustaška ekipa za osvajanje Europe’ – ‘Zrinjski Mostar, la squadra degli ustascia alla conquista dell’Europa’, gdje s nogometašima mostarskog kluba pozira i gradonačelnik Mostara Mario Kordić, za klub koji je ispisao povijest bh nogometa ulaskom u UEFINU konferencijsku ligu, svakako bi se mogao nazvati ‘fake news’. U mostarskom žargonu, kazali bi “niđe veze”.

Naime, da Zrinjski nema niti “U” od ustaštva govori podatak da u svom sastavu ima značajan broj igrača srpske i bošnjačke nacionalnosti, da je dopredsjednik Kluba Amir Gross Kabiri, izraelski biznismen koji je iznajmio pogone nekadašnjeg Aluminija Mostar, a ujedno je i predsjednik Židovske općine Mostar, a da se najnovijem krilaticom ‘Mostarski, europski, Zrinjski’, ‘Mostarski, europski, Zrinjski’ čak se “izgubilo” i “hrvatski”, čime, opet, nisu oduševljeni mnogi navijači. Doduše, Kabiri je, po svemu sudeći crna boja omiljena, a predstavljeni su i dresovi navijača u crnoj boji, no to je neusporedivo s ustaštvom.

No, da se vratimo na temu što je to talijanska Gazzetta dello Sport napisala o ‘Plemićima’.

U svom tekstu novinar Lorenzo Topella Mostar predstavlja kroz prošli rat i rušenje Starog mosta, a za što je, za podsjetiti je, haški sud utvrdio da je bio “legitiman vojni cilj” jer je služio za opskrbu vojnika Armije BiH.

“Od Mostara do Kopavogura prijeđe se više od 4500 kilometara i nekoliko sati vožnje avionom. Krajolici različitih planeta: s jedne strane razglednica nade i restart iz grada koji je ušao u povijest zbog bombardiranja svog najljepšeg mosta. S druge strane pogled na Grenland. U Mostaru se 1993. godine rušio Stari most, jedan od najslikovitijih i najpovijesnijih mostova u cijeloj Jugoslaviji: snimak bratoubilačkog rata. Danas, trideset godina kasnije, Bosna je ponovo na karti”, navodi novinar za kojeg nacionalizam predstavljau “crveno-bijele kockice tipične za hrvatski nacionalizam”, a za koje tvrdi kako ih “klub ponosno ističe”.

“U četvrtak sredinom kolovoza, glazba Europske lige zvonila je kroz zvučnike na stadionu u Kopavoguru, domu Breidablika na Islandu. Nasuprot njima je Zrinjski, momčad koja na svom grbu ponosno ističe crveno-bijele kockice tipične za hrvatski nacionalizam. I to nikada nije tajila, s obzirom na to da je 1945. sudjelovala na prvenstvu ustaša (kolaboracionista Osovine) kao hrvatska krajnja desnica”, piše Topella u svom bizarnom tekstu o HŠK Zrinjski, nazivajući navijače i igrače Zrinjskog “ustaškim”.

“Zrinjski, izbrisan iz jugoslavenske lige gotovo 50 godina od strane socijalističkog režima zbog nikad prikrivene ustaške nostalgije od strane kluba i njegovih navijača vraća se u život”, piše Topello te ističe kako se “hrvatski identitet Zrinjskog vidi i u sastavu momčadi” navodeći kako “pola momčadi ima crveno-bijele kockice, a druga polovica su Bosanci, a samo je jedan Srbin”. Suma-sumare ovog skandaloznog teksta u jednoj riječi – nevjerojatno.

/Republika/

Objava ETIKETIRANI ETIKETIRAJU Dok mostarski Zrinjski nema ni ‘U’ od ustaštva, novinar talijanske Gazzette nogometaše nazvao “ustaškom ekipom za osvajanje Europe” pojavila se prvi puta na Republika.

Naime, nisu se samo u Mostaru nakon posljednjeg rata ulice preimenovavale povisokim ustaškim dužnosnicima. To je radilo i Sarajevo imenujući ih po muslimanskim dužnosnicima i simpatizerima Pavelićeve NDH.

No, nije ‘ostala dužna’ ni Banja Luka gdje su brojne ulice dobile ime po istaknutim četnicima, a vođi četničkog pokreta Draži Mihailoviću daje se poseban pijetet, piše Dnevni list.

Poziv međunarodne zajednice

Dok su u Mostaru imena ulicama po ustaškim dužnoaniscima davali HDZ-ovci, u Sarajevu su to činili pod vlašću SDA. S druge strane, u Banja Luci je vrlo specifično stanje – brojne ulice preimenovane su u nekadšnje visoke četničke dužnosnike i to u vrijeme vladavine SDS-a, ali to isto je, popuslistički, nastavio i SNSD Milorada Dodika, stranka koja se zove ‘Savez nezavisnih socijaldemokrata’. Njihovu „pažnju“ i pijetet ima četnički vođa Draža Mihailović.

Da se povijest zna često i poigrati svjedoči činjenica da su Mostaru ‘ustaške ulice’ preimenovali oni koji su ih prvobitno tako i nazvali – vijećnici HDZ-a uz podršku SDA i jedinog srpskog vijećnika SNSD-a.

Kako će se ovaj problem riješiti u Sarajevu, gdje vladajuća trojka SDP-Naša stranka-NiP (Narod i pravda) imaju kapacitet o tome odlučiti, a posebno nakon poziva iz kruga međunarodne zajednice u BIH, pa i visokog predstavnika Christiana Schmidta da to isto učine.

Ovo će za ‘Trojku’, koja je karakterizira kao proeuropska, bivi veliki izazov, posebice u predizborno vrijeme kada bi ovi potezi mogli oduzeti određen broj glasova tzv. sarajevskoj ljevici. No, podsjetimo da je sarajevska ljevica  organizirala prosvjede protiv mise za bleiburške žrtve u Sarajevu, ali sličnih prosvjeda pod plaštom antifašizma zbog sarajevskih ustaških ulica za sada nema.

Hitlerovi i Pavelićevi sarajevski simpatizeri

Međutim, ‘praksa’ imenovanja spornim imenima nastavlja se i u novije vrijeme. Podsjetimo na kontrovezno imenovanje jedne sarajevske osnovne škole po Mustafi Busuladžiću koje je dobilo i karakter pojačanih međunarodnih tenzija.

Riječ je o muslimanskom intelektualcu kojeg znatan dio povjesničara opisuje kao suradnika fašističkih snaga, filozofa koji je, kako se navodilo, veličao Hitlerove ideje, a brojni kritičari predstavljaju ga i kao istaknutog suradnika ustaških snaga. No, za značajan dio bošnjačke elite Busuladžić je bio mučenik i intelektualac, ubijen nakon II. Svjetskog rata bez suđenja zbog verbalnog delikta.

On je bio i predsjednik organizacije ‘Mladi muslimani’, kojoj se 1940. priključio i Alija Izetbegović, nekadašnji predsjednik RBiH i predsjednik SDA, također i pripadnik ustaške ‘Handžar divizije’, otac današnjeg predsjednika te stranke Bakira Izetbegovića.

Zanimljivo je da je i tada, kao i za najavu mise zadušnice za žrtve u Bleiburgu u sarajevskoj katedrali, reagiralo izraelsko veleposlanstvo tražeći da se “posebno obrati pozornost na imenovanje jedne od škola po kontroverznoj i antisemitskoj osobi.

Na ovu notu iz Školskog odbora navedene škole tada su odgovorili da “Izrael obustavi gradnju na okupiranoj palestinskoj zemlji” te je istaknuto kako je “izmišljotina da je Busuladžić bio antisemit jer se time pravda ubojstvo koje su izvršili njegovi ideološki protivnici”. I sada ova škola nosi Busuladžićevo ime.

Šetnja sarajevskim ulicama

Za razliku od razvikanog Mostara koji je konačno uspio skinuti anatem ustaštva, glavni grad BiH to tek čeka za nekoliko sarajevskih ulica. Ulica Envera Čolakovića, nekadašnjeg atašea za kulturu NDH u Mađarskoj nalazi s na desnoj strani Miljacke, u sjevernom dijelu Starog Grada, kao i ulica Sulejman Pačariza Hodže, nekadašnjeg pukovnika i zapovjednik SS muslimanske policije koja se smjestila pod Mojmilom.

Na Ilidži imamo Ulicu Huseina Đoze, bojnika 13. SS divizije, a po njegovom imenu nazvana je i jedna osnovna škola u Goraždu. Husein efendija Đozo, bio je imam u Handžar diviziji SS vojske koja je služila na Balkanu. Pojedine grupe i glasila Đozu zovu “najistaknutijim intelektualcom Bošnjakom 20. stoljeća koji je ostavio dubok trag u životu bh. muslimana. Još veća groteska je u tome što se ova škola nalazi preko puta ulice Maršala Tita.

Jedna ulica na desnoj strani Miljacke u Novom Sarajevu zove se po Muhamedu ef. Pandži, za kojeg povjesničari kažu da je jedan od najvećih zagovornika osnivanja SS Handžar divizije i jedini hodža koji je sudjelovao u povorci okupatorskih sila kroz Sarajevo

Na Ilidži je i Ulica Osmana efendije Rastodera, pripadnika i aktiviste muslimanske policije kojeg su poslijeratne komunističke vlasti proglasile ratnim zločincem i ubijen je 1946. pod nerazjašnjenim okolnostma.

I u Crnoj Gori

Zanimljivo je da se po njemu prije pet godina nazvana i jedna ulica u Crnoj Gori, a još zanimljivija je zastupnička polemika u općini Petnjica u sjeveroistočnom dijelu te države.

Tada je predsjednik općinske skupštine u Petnjici Adnan Muhović (Bošnjačka stranka) rekao da se radi o „vrlo značajnoj osobi u nas Bošnjaka“. -On je vrlo uspješno branio Bihor od crnogorskih četnika i da njega nije bilo i mi bismo prošli kao Donji Bihor, izjavio je svojedobno Muhović za ‘Vijesti’.

Na pitanje zna li da je Rastoder proglašen ratnim zločincem, Muhović je odgovorio da „partizani sve do 1943. godine nijesu branili ovaj kraj, pa je Rastoderova uloga bila u tome da ga čuva i brani“.

U Sarajevu je i ulica nazvana po Reisu Fehimu Spahi, šestom po redu reis-ul-ulema u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske koj se izjašnjavao kao Hrvat islamske vjeroispovijesti.

On je 28. ožujka 1941. pozvao sve islamske vjerske službenike na vjernost Kraljevini Jugoslaviji, no već 26. travnja iste godine poziva muslimane na lojalnost novoj državi NDH. U Gazi Husrev-begovoj džamiji 11. svibnja Spaho je u obredu zahvale rekao: “Rodila se Nezavisna Država Hrvatska i otpočela je svoj život… Mi muslimani smo je od srca pozdravili, jer znamo, da se nijednom muslimanu neće i ne može dogoditi nikakva nepravda. Zato smo se sastali danas u ovoj velebnoj džamiji da u njoj zahvalimo Svemogućem na ostvarenju Nezavisne Države Hrvatske”.

U Sarajevu ustaše  – u Banja Luci četnici

Kako će se s ovim provlemo suočiti u Banja Luci i Republici Srpskoj. Naime, po svemu sudeći, pred Banja Lukom i RS-om su odluke o imenima ulica po sljedbenicima i ideolozima četničkog pokreta, Stevana Moljevića, četničkog vojvode Uroša Drenovića, Rade Radića, Dragiše Vasića, Draže Mihailovića itd.

Ali to nije i kraj – u Bijeljini je nedavno, u kolovozu 2021. godine, otkrivena spomen-bista Dragoljubu Draži Mihailoviću na trgu koji nosi njegovo ime. Spomen-bistu je svečano otkrio njegov unuk Vojislav Mihailović. Po Mihailoviću nosi ime i trg u tom gradu.

Mihailović je bio četničkog pokreta kojem se pripisuju mnogobrojni zločini u Drugom svjetskom ratu, a 1946. godine na suđenju u Beogradu proglašen je krivim i osuđen na smrt, da a bi ga nakon 69 godina beogradski Viši sud rehabilitirao te zaključio kako „nije imao fer i pravično suđenje“, ukinuvši  presudu i zaključivši da je presuda „donesena u nezakonitom procesu iz političko-ideoloških razloga“.

No, posebno je za podsjetiti da je predsjednik SNSD Milorad Dodik prvi počeo s ukidanjem spornih naziva po osuđenim ratnim zločincima. Tablu studentskog doma na Palama, nazvanog ‘Dr. Radovan Karadžić’, otkrio je sam Dodik 2016. godine, da bi pod upozorenjima tadašnjev visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka ista bila tajanstveno i bez pompe skinuta 2020. godine.

Dodik je iz svega namjeravao izaći ‘uzdignute glave’ jer je ovaj ‘vruć krumpir’ skidanja table dogodio nakon “zahtjeva“ za uklanjanjem od strane Karadžićeve kćeri Sonje Karadžić-Jovičević.

Jesmo li spremni „vidjeti same sebe“ kao što žele njemački biskupi?

Po svemu sudeći, mnoga i društva i mjesta u BiH ni danas ne žele se suočiti sa svojom prošlošću, želeći sebi priskrbiti ekskluzivitet antifašizma, uz koji stoji veliki znak upitnika. Međutim, podsjetimo na poruku njemačkih biskupa prije nekoliko godina, tijekom obilježavanja 75. godina završetka rata, gdje su otvoreno kritizirali svoje prethodnike u vrijeme II. Svjetskog rata.

Predsjednik Vijeća Evangeličke Crkve u Njemačkoj (EKD) biskup Heinrich Bedford-Strohm istaknuo je trajnu njemačku odgovornost za nebrojene žrtve II. svjetskoga rata.

-Bog ne zaboravlja, to su nas naučila naša židovska braća. Spominjemo se svih mrtvih jer ih i Bog vječno slavi. I 75 godina nakon završetka rata Njemačka je obilježena krivnjom. Nasuprot zaborava i svake relativizacije poručujemo: Da, bili smo krivi, donijeli smo bijedu cijeloj Europi i velikom dijelu svijeta. Ali, i zahvalno dodajemo – naša je priča nastavljena, poručio je biskup Bedford-Strohm, posebno zahvaljujući na ponovnom daru židovskoga prijateljstva.

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije biskup Georg Bätzing tada je poručio kako je “samo onaj koji je spreman samoga sebe iskreno i cjelovito vidjeti, u stanju susresti drugoga i pridonijeti zajednici te da samo onaj koji vidi žrtve služi pomirenju”.

Iako i potez preimenovanja ulica u Mostaru oporba naziva politikanstvom, činjenica jest da je Mostar to – učinio. Jesu li na to spremni Sarajevo i Banja Luka?

Objava ULICAMA MOGA GRADA Ustaše još uvijek u Sarajevu, četnici u Banja Luci pojavila se prvi puta na Republika.

“Dopustite da vam uputim istinske i iskrene čestitke te pohvale za povijesnu odluku Grada Mostara od 14. srpnja, kojom su promijenjeni nazivi ulica dani po vrlo kontroverznim osobama, a koje su predugo opterećivale odnose naših naroda. Ovo, bez sumnje, predstavlja izuzetno hrabar potez koji će sigurno pomoći Mostaru da krene dalje u pravom smjeru. Vjerujem da ova odluka predstavlja potez zbog kojega su stanovnici ovoga grada još više ponosni što žive u Mostaru”, naveo je izraelski veleposlanik.

Nakon usvajanja odluke o promjeni naziva ulica u Mostaru, odluku su pozdravili i veleposlanik SAD u BiH Michael Murphy i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt te su pozvali Banju Luku i Sarajevo da učine isto.

Veleposlanik Izraela za Albaniju i BiH Noah Gal Gendler u svome pismu također je istaknuo da je ova odluka posebno značajna “za nas u Izraelu i za cijeli židovski svijet zato što smo duboko bili povrijeđeni odavanjem počasti takvim osobama, a iz najmračnijih razloga koje povijest poznaje”.

“Stoga je za nas ovo od izuzetnog značaja. Mislimo kako će ova odluka nesumnjivo pomoći da se još više ojačaju odnosi među našim narodima… Ova odluka predstavlja izuzetno značajan korak prema iskrenom i istinskom pomirenju svih naroda u BiH, državi za koju svi mi bezrezervno radimo sa željom da postane najponosnija moguća država. Ako mogu dodati, ovaj dan, kada je donesena odluka, zaista je sjajan dan za BiH”, poručio je veleposlanik Noah Gal Gendler.

/Desk/

Objava Izraelski veleposlanik na preimenovanju mostarskih ulica čestitao Čoviću, Kordiću i Kabiriju – nema čestitke za vijećnike SDA pojavila se prvi puta na Republika.

Istodobno on kaže:”„Četnici su pobili više partizana nego svi okupatori zajedno (35:20). Ti četnici su poklali 23.000 muslimana, ljudi, žena, djece u Crnoj Gori i Sandžaku…četnici su bili najprljaviji izdajnici, bili i ostali, i to su i danas.“

Inače Vladi Dapčeviću, nakon što je bio prognan iz više zemalja, u studenom 1969. godine, država Belgija odobrava stalni boravak. Prije toga je kao uvjereni staljinist bio interniran, razoružan i zadržan na Golom Otoku.

Objava O USTAŠAMA, ČETNICIMA I PARTIZANIMA Dapčević:”Pobili smo 90% ustaša, uhvatili smo i kompletnu Mihaliovićevu vladu, svi su osuđeni na vremenske kazne i izašli iz zatvora” pojavila se prvi puta na Republika.

Riječ je o inicijativi koju je početkom ove godine pokrenuo Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, koji je organizirao tri sastanka na koje su došli predstavnici većine parlamentarnih stranaka i manjinski zastupnici, a sve kako bi se sankcionirala svaka upotreba ustaških, četničkih i fašističkih simbola.

Ako u HDZ-u ne prihvate ovaj prijedlog, opozicija će u tom slučaju u Sabor uputiti novi prijedlog izmjena Kaznenog zakona, ali nadamo se da će shvatiti koliko je ovo važno, objasnio je Peđa Grbin, predsjednik SDP-a.

U prijedlogu koji je Jutarnji list dobio na uvid stoji kako se ne traži donošenje novog zakona, nego se nakon članka 325. KZ-a dodaje članak 325.a) “Isticanje obilježja nacionalsocijalizma, fašizma, ustaškog i četničkog pokreta ili režima” sa sljedećim tekstom:

“Tko u javnom prostoru koristi, javno ističe, nosi na odjeći ili pokazuje u javnosti na drugi način simbole, parole, slogane, zastave, znakove, oznake, slike, imena, nadimke, nazive, pozdrave, pokliče, načine pozdravljanja, geste, odore ili njihove dijelove ili druga obilježja fašističkog, nacionalsocijalističkog, ustaškog i četničkog pokreta ili režima ili njihovih vodećih osoba ili postrojbi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine”.

Još se predviđa:

“Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka počini putem tiskanih ili elektroničkih medija ili računalnih ili društvenih mreža, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do četiri godine. Tko proizvodi, skladišti, distribuira, prodaje, uvozi, izvozi, posjeduje u većim količinama ili čini dostupnim javnosti materijal iz stavka 1. ovog članka, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina”.

U nacrtu novog članka predviđa se izuzetak, i to “kada se obilježja iz stavka 1. javno koriste s namjenom da služe građanskom obrazovanju, osudi ili odvraćanju od nedemokratskih pokreta ili režima, promicanju umjetnosti ili znanosti, istraživanju ili poučavanju, izvješćivanju o tekućim ili povijesnim događajima, ili sličnim svrhama, to ne predstavlja kazneno djelo iz stavaka 1., 2. i 3. ovog članka”.

Prema najavama, Sabor bi za manje od dva mjeseca trebao raspravljati o izmjenama Kaznenog zakona.

“Umjesto ozbiljnih pitanja opet ideologija”

To podržava i Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, iako smatra da se ne treba koristiti u predstojećoj kampanji. “SDSS podržava zabranu ustaških i četničkih simbola i smatramo da je dobro da se o tome razgovara. Ali, pitanje je mogu li se takve promjene postići u razdoblju predizborne kampanje”, skeptičan je Pupovac.

Samo što HDZ vjerojatno neće podržati prijedlog. “Zanimljivo kako se ova inicijativa pojavljuje upravo prije lokalnih izbora. Umjesto ozbiljnih pitanja, ponovno se želi govoriti o ideologijama”, izjavio je saborski zastupnik HDZ-a Damir Habijan.

Objava Inicijativa Židovske općine Zagreb: Isticanje ustaških i četničkih simbola kažnjavati zatvorom, zabraniti i pozdrav ‘Za dom spremni‘ pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Edin Šaković/Dialogos.ba

(Edin Šaković rođen je u Gračanici 1981. Profesor povijesti i magistar prava, član redakcije Časopisa za kulturnu historiju “Gračanički glasnik”. Autor 60 objavljenih radova i koautor dvije monografije. Izlagao je na 10 znanstvenih skupova, konferencija i okruglih stolova, te sudjelovao u više istraživačkih i publicističkih projekata. Bavi se istraživanjem lokalne i kulturne povijesti, s posebnim interesom za razdoblje Drugoga svjetskog rata.)

Ovih dana se navršava 75. godišnjica događaja koji se u historiografiji označavaju pojmom Bleiburg, Bleiburški zločin ili Bleiburška tragedija. Ti događaji, koji su se u samoj završnici Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću zbili na širem prostoru austrijsko-slovenske granice, teritoriju Slovenije, kao i na tlu drugih jugoslavenskih republika, u vrijeme socijalističke Jugoslavije bili su prikriveni nametnutim velom šutnje. O njima se pisalo i javno govorilo tek u emigraciji.

Poslije demokratskih promjena, pitanje Bleiburga i uopće komunističkog revolucionarnog nasilja sve više prodire u javnost, postajući predmetom objektivnih naučnih istraživanja: osobito u Sloveniji, zatim Hrvatskoj, a posljednjih nekoliko godina i u Srbiji. Što se tiče Bosne i Hercegovine, nažalost, i u tome uveliko zaostajemo za svojim susjedima – u samim istraživanjima, ali i u suočavanju sa tim neugodnim poglavljem historije ovih zemalja.

U Bosni i Hercegovini, tačnije u onim njenim dijelovima gdje u većini žive Bošnjaci – pitanje Bleiburga i poslijeratnih stradanja još uvijek je tabu-tema. Da je to tako, svjedoče aktuelni istupi i reakcije povodom najavljane vjerske komemoracije posvećene žrtvama Bleiburga u Sarajevu. Radi se uglavnom o paušalnim, tendencioznim, ideološki ostrašćenim istupima, duboko ispolitiziranim, uz to još i krajnje ignorantskim, s očiglednim nepoznavanjem ili neuvažavanjem elementarnih činjenica. Poražavajuće je to za naše društvo, posebno što ga s druge strane prtišću problemi sveopće korupcije, devalvacije obrazovanja i nauke, nesputana mitomaniju i potpuni intelektualni autizam.

Poražavajuće je i u moralnom smislu, jer – kada je Bleiburg u pitanju, uistinu se radilo o zločinu, i to zločinu sa više desetina hiljada žrtava. To nije mišljenje ili stav, to su naprosto historijske činjenice. Od zajednice koja je i sama pretrpjela masovne, organizirane zločine u bliskoj prošlosti, ali i koja se svakodnevno suočava sa različitim pokušajima negiranja, osporavanja ili umanjivanja razmjera tih zločina – očekivao bi se barem minimum ljudske empatije. Ali to je za neke druge analize. Ovdje, kao historičar, koji je i neposredno istraživao stradanja i žrtve u onome što se naziva Bleiburškim zločinom (makar i unutar jedne lokalne zajednice), želim upravo ukazati na neke elementarne historijske činjenice, dakle na ono što je nauka i struka na osnovu historijskih izvora jasno utvrdila.

Progovorimo, dakle, o činjenicama – sviđale se one danas nekome ili ne.

Šta je, ustvari, Bleiburg?

Pojmom Bleiburški zločin ili jednostavno Bleiburg u historiografiji se označavaju stradanja zarobljenih pripadnika poraženih vojnih formacija i dijela izbjeglih civila, koji su se povlačili ispred pobjedničke Jugoslavenske armije prema Austriji, u namjeri da se predaju snagama Zapadnih saveznika.

Dio njih je zarobljen, dio se predao Jugoslavenskoj armiji na samom Bleiburškom polju (na jugu Austrije, neposredno uz granicu sa Slovenijom) – nakon što su Britanci odbili njihovu predaju, dok je dio onih koji su se prethodno uspjeli predati Britancima kasnije izručen jugoslavenskim vlastima.

Zarobljenici su sprovođeni u logore na području Slovenije, gdje je vršena gruba selekcija. Najveći dio je odmah pogubljen, na brojnim većim ili manjim stratištima, dok je ostatak (uglavnom mlađi zarobljenici) u tzv. marševima smrti potjeran u različite logore širom Jugoslavije, uz teška stradanja, mučenja i brojna pojedinačna ili masovna ubistva. Veći dio preživjelih zadržan je na prisilnom radu (gdje su mnogi podlegli nehumanim uvjetima), dok je dio najmlađih zarobljenika mobiliziran u jedinice Jugoslavenske armije i zadržan na služenju vojnog roka.

Žrtve i stradalnici Bleiburga bili su većinom pripadnici različitih vojnih formacija: oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske (NDH), uključujući i muslimanske milicije (tzv. zeleni kadar), zatim Slovenskog domobranstva, njemačkih legionarskih jedinica, srpskih i crnogorskih četnika itd. Najveći dio njih bili su po sili zakona ili neposrednom prinudom mobilisani, bez vlastie volje ili izbora. Značajan broj žrtava činili su izbjegli civili, uključujući žene, pa čak i djecu.

Koliko je ljudi stradalo?

Ukupan broj žrtava veoma je teško, pa vjerovatno i nemoguće precizno ustanoviti. Postoje samo različite procjene, kakve se kreću od negacionističkih tvrdnji o par hiljada (ili čak par stotina stradalih) pa sve do mitomanskih pretjerivanja sa stotinama hiljada navodnih žrtava.

Po ocjeni većeg broja istraživača, najrealnijom se čini procjena austrijskog historičara M. Portmanna, da ukupan broj žrtava Bleiburškog zločina iznosi oko 80.000 ljudi. Istina, s obzirom na novija istraživanja masovnih grobnica, posebno u Sloveniji, neki drže da bi taj broj mogao biti i veći, ali da vjerovatno ne prelazi 100.000 žrtava. Procentualno, najveći broj stradalih su Hrvati, zatim Slovenci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Nijemci i drugi.

Većina od ukupnog broja žrtava pogubljeni su u masovnim egzekucijama, vansudski, bez ikakvog pokušaja ustanovljenja bilo kakve krivice, protivno svim pravnim normama i ljudskim obzirima. Imajući u vidu tu činjenicu – pitanje samoga broja ubijenih i nije pitanje od primarnog značaja.

Bošnjačke žrtve Bleiburga

Kada je riječ o Bošnjacima, muslimanima s područja Bosne i Hercegovine i Sandžaka – pripadnicima oružanih snaga NDH, muslimanskih milicija i njemačkih legionarskih jedinica, te izbjeglih bošnjačkih civila – za sada je veoma teško pouzdano kazati koliko ih je stradalo u okviru Bleiburškog zločina.

Procjene se kreću od nekoliko hiljada do dvadesetak hiljada. Nažalost, sistematskih istraživanja nije bilo. Izuzetak su neke manje lokalne sredine poput Gračanice, u kojoj je prije deset-petnaest godina vršeno istraživanje ljudskih gubitaka, čiji rezultati mogu biti ilustrativni.

Tom prilikom su prikupljeni poimenični podaci za 744 u ratu stradale osobe (vojnici i civili), od čega je njih 382 (dakle, više od pola) život izgubilo u kontekstu Bleiburga. Među njima su i jedna žena, te deseterica maloljetnika.

Prave razmjere tragedije ogledaju se na primjeru Piskavice, sela koje je pred Drugi svjetski rat imalo svega 45 kuća i 182 stanovnika: na Bleiburgu su stradala dvadesetorica Piskavljana.

Podaci za sam grad Gračanicu još uvijek nisu obrađeni, a u međuvremenu se, naknadnim provjerama, došlo do imena većeg broja stradalnika koji prethodno nisu bili evidentirani. Ogromna većina stradalih su bili pripadnici lokalnih, milicijskih jedinica, koje su do općeg povlačenja djelovale na širem prostoru Gračanice. Napominjem da na tom području tokom Drugoga svjetskog rata gotovo da i nije bilo ratnih zločina počinjenih od strane domaćih ljudi, a pogotovu nije bilo pokolja niti težih stradanja civilnog stanovništva.

Karakter zločina

U pravnome pogledu, događaji koji se označavaju pojmom Bleiburg nedvosmisleno predstavljaju zločine – u svjetlu tada važećih međunarodnih pravnih propisa, poput Haških konvencija iz 1889. i 1907. godine, te Ženevske konvencije iz 1929. godine, čije su ugovorne snage bile i Nezavisna država Hrvatska, i Demokratska Federativna Jugoslavija, i Velika Britanija, koja je protivpravno izručila veće skupine zarobljenika čiju je predaju prethodno prihvatila. Zločini i egzekucije ratnih zarobljenika koji su uslijedili predstavljaju teške povrede spomenutih konvencija i nesumnjiv ratni zločin, za koji je odgovorna jugoslavenska strana.

Brojni prikupljeni dokazi – i arhivska građa, prvenstveno ona koja potiče od Jugoslavenske armije i komunističkih organa, i iskazi preživjelih svjedoka, i svjedočanstva pojedinih izvršitelja zločina koji su se odvažili o svemu progovoriti, naposlijetku i forenzički dokazi – sve to nedvojbeno upućuje na činjenicu i da se radilo o unaprijed planiranom i sistematski izvršenom zločinu, u čijoj realizaciji su učestvovale različite odabrane jedinice i strukture jugoslavenskog vojnog i sigurnosnog aparata.

Razmjera zločina, način kako su vršena sprovođenja, selekcije i pogubljenja ljudi, skrivanje tijela i prikrivanje tragova zločina, s obzirom na ukupni broj angažiranih izvršitelja, neposrednih egzekutora, obezbjeđenje, logistiku… – sve to ukazuje na činjenicu da je Bleiburški zločin osmišljen, isplaniran i koordiniran s najvišeg nivoa, te se ni u kom slučaju ne može govoriti o nekakvim incidentima, ekscesima, djelovanju “na svoju ruku” niti samovolji pojedinih jedinica ili njihovih komandanata.

Tezno, Kočevski Rog, Huda Jama…

Na prostoru Republike Slovenije, do 2009. godine, radom posebne državne komisije za otkrivanje prikrivenih grobišta, ustanovljena je ukupno 581 masovna grobnica. Više od hiljadu masovnih grobnica rasijano je po teritoriju Hrvatske, Srbije, te Bosne i Hercegovine. Istraživanje i ekshumacija masovnih grobnica u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji vršeno je na institucionalan način, u okviru državnih institucija i radnih tijela.

Mali broj grobnica za sada je cjelovito istražen. Jedna od takvih je nekadašnji tenkovski rov u šumi Tezno pokraj Maribora, gdje su na oko 70 m širine iskopani posmrtni ostaci 1179 osoba. Kasnija sondiranja su pokazala da se ljudski ostaci nalaze na skoro čitav kilometar dužine rova, pretvorenog u masovnu grobnicu koja krije tijela najmanje 15.000 žrtava!

Kraške jame Kočevskog Roga, uz Tezno najvećeg stratišta, po pretpostavci kriju nekoliko desetina hiljada žrtava. Napuštena rudarska jama Barbarin rov u Hudoj Jami kod Laškog, paradigma je Bleiburškog zločina: tu je otkriveno 1.416 ljudskih tijela, zazidanih višestrukim pregradama u napuštena okna. Mnogi od njih su, prema forenzičkim izvještajima, bili živi u trenutku kada su zazidani, a među njima su pronađena i tijela invalida, kao i velikog broja žena…

Jezivih primjera ima i drugdje. Zloglasna jama Jazovka na Žumberku, u Hrvatskoj, krije tijela više od četiri stotine invalida i ranjenika, te bolničkog osoblja i časnih sestara, koji su odvedeni iz zagrebačkih bolnica i surovo pobijeni. U Gračanima kod Zagreba, u jednoj od sedam grobnica (iz kojih je ekshumirano 295 žrtava) nađena su tijela 30 maloljetnika, učenika jedne kadetske škole. U jednoj od 23 jame u Macelju, u kojima su nađeni ostaci 1163 osobe, pronađena su i tijela 25 svećenika…

Sve te masovne grobnice bile su skrivene, svi tragovi izbrisani, potpuna šutnja nametnuta. Ubijenim je bio namijenjen damnatio memoriae.

“Sve svršite u prvim danima”

Danas se pouzdano zna da je neposredan organizator vansudskih egzekucija bila OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda), jugoslavenska komunistička tajna policija, formirana još u maju 1944. godine. Neposredni izvršitelji najčešće je bio Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), osnovan u avgustu 1944. godine. U egzekucijama su sudjelovali i odabrani dijelovi regularnih jedinica Jugoslavenske armije. O svemu tome, detaljne su obavijesti dali neki od neposrednih organizatora egzekucija, poput majora Sime Dubajića (koji je zapovijedao pogubljenjima u Kočevskom Rogu), ili pak Zdenka Zavadlava, zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora. Potvrđuju to i sačuvani arhivski dokumenti.

“Sve i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati”, stoji u nalogu OZN-e 1. jugoslavenske armije od 6. maja 1945., uz uputu da zarobljenike treba “čistiti” na licu mesta. “Oficire čistite sve redom”, nalaže se dalje, “osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati… Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan.”

Kako se to čišćenje odvijalo, svjedoče dokumenti pojedinih jedinica Jugoslavenske armije. U depešama 15. majevičke NOU brigade od 20. do 22. maja stoji: “Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade… Danas smo nastavili sa streljanjem… Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku celog dana radili smo isto što i juče (likvidacija)”.

U operativnom dnevniku III. bataljona 6. istočnobosanske NOU brigade zapisano je: “23. maj 1945. Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana… 24. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak… 25. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak…”

Višednevne vansudske likvidacije zarobljenika oslikavaju strašnu dinamiku zločina. Znakovite su, međutim, direktive dvojice istaknutih osoba jugoslavenskog vojnog i političkog vrha.

Aleksandar Ranković, šef komunističkog sigurnosnog aparata i u to vrijeme desna ruka maršala Tita, pisao je 15. maja u ime Vrhovnog štaba OZN-i za Hrvatsku, izražavajući nezadovoljstvo slabim rezultatima u “streljanju bandita”. U direktivi se između ostalog podcrtava: “Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Postoji i jedna slična depeša Edvarda Kardelja, od 25. juna 1945. – dakle četrdeset dana po otpočinjanju masovnih likvidacija, u kojoj se najavljuje skoro proglašenje opće amnestije i podcrtava: “Nemate… nikakvog razloga biti tako spori u čišćenju kao do sad.”

Povijesni kontekst zločina

Da bi se Bleiburški zločin na ispravan način razumio, potrebno ga je sagledati u širem povijesnom kontekstu. Taj zločin se desio u završnici rata i neposredno nakon rata, rata koji je na jugoslavenskim prostorima bio izuzetno težak i krvav. Uz zločine užasnih razmjera, bio je to i građanski rat, u kome su sukobi bijesnili kako na ideološko-političkoj, tako i na nacionalnoj osnovi. Da li je i u kojoj mjeri Bleiburški zločin bio posljedica tih razdora? Da li je i u kojoj mjeri bio posljedica prethodno izvršenih zločina? Pitanja su to koja itekako utječu na historiografsku prosudbu.

U široj javnosti, ali i kod nekih istraživača i historičara mogu se susresti teze po kojima je Bleiburg bio nacionalno motiviran zločin, usmjeren posebno protiv Hrvata, koji su procentualno i najveće žrtve. Bleiburg neki tumače i kao genocid nad Hrvatima, štaviše – kao “hrvatski holokaust”. Već sama činjenica da su među stradalima pripadnici različitih naroda i različitih vojnih formacija govori da su takva stajališta (koja su, inače, posebno dominirala u literaturi publiciranoj od hrvatske emigracije) potpuno neutemeljena.

S druge strane, pak, nastoji se dokazati da je Bleiburški zločin ustvari predstavljao niz osvetničkih incidenata koji su bili izravna posljedica ranijih zločina NDH i ustaškog režima, ali i sastavni dio retribucija kakve su, navodno, bile uobičajene u cijeloj Evropi u tom vremenu. Razmjere zločina se pri tome nastoje umanjiti, a odgovornost jugoslavenskog državnog i partijskog vrha potpuno negirati.

Ovakvi stavovi su, očekivano, prisutni među pojedincima i organizacijama ideološki i politički vezanim uz jugoslavensko komunističko naslijeđe, za koje je karakterističan i prilično isključiv stav prema neistomišljenicima – koji se u nedostatku argumenata često optužuju za “revizionizam”, “neofašizam”, “ustaštvo” i sl.

Za razliku od Jugoslavije, politika retribucije i kažnjavanja ratnih zločinaca i kolaboracionista u demokratskim državama Evrope zasnivala se na pravu i zakonu, te provodila sudskim i administrativnim mjerama. Smrtna kazna je u pravilu izricana za najteže zločine, nakon sudskog i dokaznog postupka. Pojave vansudskih likvidacija bile su incidentne i uglavnom vezane uz određene skupine gerile i pokreta otpora, u kratkome, prijelaznom vremenu do uspostave demokratske vlasti.

U Jugoslaviji, na drugoj strani (kao i u Sovjetskom Savezu, čiji su model jugoslavenski komunisti tada slijepo slijedili) – masovne egzekucije, u pravilu bez suda i izvođenja dokaza, organizirala je sama državna vlast. Pravdati Bleiburški zločin na način – “i drugi su to radili”, dakle, nema smisla.

Povezivati Bleiburški zločin sa ranijim zločinima, osobito onima za koje je odgovoran ustaški režim može se tumačiti kao suptilan pokušaj opravdavanja – jednako kao i dovođenje ovog zločina u kontekst nekakvog “kažnjavanja” za zločine ustaša.

U ukupnoj masi od stotinjak hiljada pripadnika oružanih snaga NDH, pripadnici elitnih ustaških snaga činili su apsolutnu manjinu. Broj istinskih ratnih zločinaca, koji bi i pred redovnim sudovima u demokratskim zemljama dobili najteže kazne – bio je još manji. A što se tiče kolektivnog “kažnjavanja” – one koji bi Bleiburški zločin umanjivali ili pravdali na takav način treba podsjetiti da krivična odgovornost ne može biti kolektivna. Dovoditi Bleiburški zločin u vezu sa, recimo, Jasenovcem i pokušavati ga opravdati kroz insinuiranje kolektivne krivice stradalnicima i žrtvama zbog zločina ustaškog režima samo je po sebi neutemeljeno, jer jedan se zločin ne može pravdati drugim.

Teza o osveti i kolektivnom kažnjavanju je, bez obzira na to, veoma upitna. Osveta kao lični motiv možda je vodila pojedince koji su uzimali učešća u zločinu, ali već smo naglasili da Bleiburg nije bio niz osvetničkih ekscesa, već dobro isplaniran i sistematski izvršen zločin. S druge strane, iz brojnih se dokumenata vidi da su optužbe ili sumnja na ratne zločine bili samo jedan, ako ne i sporedni kriterij u odabiranju zarobljenika za “čišćenje”: gledalo se puno toga drugog, od vojne formacije, roda, čina, godine mobilizacije pa do godišta dotičnog.
Koja je pozadina samoga Bleiburga i kako objasniti taj zločin?

Ono što nazivamo Bleiburgom predstavlja, zapravo, samo jedan segment ukupnih represalija i revolucionarnog nasilja jugoslavenskih komunista, koji su se, predvodeći Narodnooslobodilačku borbu, uporedo borili i za preuzimanje apsolutne vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji, uspostavu jednopartijskog komunističkog režima, te izgradnju socijalističkog društveno-ekonomskog poretka. U toj borbi, komunisti su se obračunavali sa svim stvarnim, pretpostavljenim i potencijalnim ideološkim i političkim protivnicima, tačnije sa svim ljudima i skupinama za koje se znalo ili pretpostavljalo da će biti ili bi mogli biti smetnja u izgradnji nove vlasti.

Prva faza tog obračuna uvijek su bile masovne, vansudske likvidacije. Kasnije će uslijediti namješteni sudske procese sa smrtnim kaznama i dugotrajnom robijom, konfiskacija imovine i druge represivne mjere. Posebno treba spomenuti sistematsko etničko čišćenje njemačke nacionalne manjine s područja Jugoslavije, u kome je pola miliona etničkih Nijemaca (Folksdojčera) protjerano iz Jugoslavije, a skoro 60.000 ih je izgubilo život u logorima – pola od tog broja bili su žene i djeca. Ukupan broj žrtava revolucionarnog nasilja na području Jugoslavije procjenjuje se na oko 180.000 ljudi (prema M. Portmannu).

Bleiburškom zločinu su prethodile masovne likvidacije u drugim krajevima Jugoslavije, u mjestima i područjima koja su partizanske jedinice prethodno oslobodile. Naličje pobjede antifašističkih snaga Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije Jugoslavenske armije) redovito su bile komunističke akcije “čišćenja” u režiji OZN-e, te sprovedbi KNOJ-a i odabranih likvidatorskih odreda.

Obimna izvorna građa, od arhivskih dokumenata do memoaristike, potvrđuje da je to bio dobro “uhodan” sistem. U novije vrijeme, temeljito su istražene likvidacije na području Beograda i Srbije, koje se dešavaju od jeseni 1944. godine, gdje su među arhivskog građom sigurnosnih službi pronađeni čak i OZN-ini poimenični spiskovi strijeljanih građana. Takvi su se postupci dešavali i u oslobođenim gradovima i mjestima Bosne i Hercegovine. Vrijedi istaknuti novija istraživanja Nihada Halilbegovića, koji je na osnovu iskaza svjedoka donosi podatke o masovnim ubistvima i grobnicama na području Sarajeva.

Može se spomenuti i težak zločin partizanskih jedinica koji se zbio nakon oslobađanja Doboja, kada je, radi navodne mobilizacije, sakupljeno više stotina mladića i dječaka, civila, koji su potom pobijeni. Bio je to, inače, jedan od rijetkih zločina o kome se javno progovorilo još za vrijeme socijalističke Jugoslavije (sredinom 1980-tih godina na njega je kao na “grešku” ukazao Dedo Trampić, poznati dobojski komunist).

U svakom slučaju, komunistička praksa “obračuna s narodnim neprijateljima” i masovnih likvidacija u oslobođenim krajevima sigurno je potaknula izbjeglički val među pripadnicima oružanih snaga NDH u rasulu, kao i među civilima. Dakle, oni koji postavljaju pitanje – “A zašto su bježali ako nisu bili krivi?” – odgovor mogu i sami naslutiti.

Odgovornost državnog i partijskog vrha

U svemu ovome, postavlja se pitanje odgovornosti maršala Josipa Broza Tita, koji se nalazio na čelu političkog i partijskog vodstva. Među arhivskom građom sačuvana je njegova zapovijed od 14. maja 1945. godine, u kojoj je naređeno da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika. Neki istraživači, istina, sumnjaju u autentičnost tog dokumenta. No, bez obzira na to, ono što se u narednim danima, sedmicama i mjesecima dešavalo pokazuje da je ta zapovijed, ako je i autentična, od početka bila samo mrtvo slovo na papiru.

Imajući u vidu organizaciju i strukturu sistema, te hijerarhiju partijske organizacije komunista – svaka je pretpostavka da se takav jedan organiziran zločin mogao desiti bez znanja i odobrenja Centralnog komiteta na čelu s Titom ne samo neutemeljena, već i potpuno apsurdna. Naposlijetku, sam je Tito u govoru održanom u Ljubljani 27. maja 1945. jasno kazao: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.”

Zaključak

Dugogodišnji istraživački rad i historiografski napori dali su veoma značajne rezultate u spoznaji i razumijevanju povijesnog fenomena kojeg nazivamo Bleiburgom. Naravno, kao i svaki istraživački problem, i tema Bleiburga nije niti može biti zaključena, i sigurno je da će buduća istraživanja u mnogome proširiti ta saznanja.

Međutim, neke naučno utvrđene činjenice su neupitne:

Ono što se označava kao Bleiburški zločin ili Bleiburg i što se dešavalo od maja do avgusta 1945. bilo je unaprijed planiran i sistematski izvršen zločin strahovitih razmjera, u kome je, bez suda i zakona, surovo pobijeno najmanje 80.000 ljudi.
Bleiburški zločin je dio sistematskih represalija kojima su pobjednički komunisti nastojali u prvim danima svoje vlasti fizički eliminirati što je moguće veći broj svojih stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Bio je to hladno proračunat i planiran čin, primarno ideološki motiviran.
Tvrdnje o ekscesnoj naravi zločina i osveti kao primarnom motivu ne mogu izdržati kritički historiografski sud.

Historijske činjenice o Bleiburškom zločinu ne treba promatrati kroz prizmu političkih manipulacija i zloupotreba tog zločina. Niti jedan zločin tih razmjera nije pošteđen zloupotreba. Irelevantno je, u tom pogledu, pitanje načina i forme komemoracija i drugih manifestacija javnoga sjećanja, političkih poruka i simbolike. Te forme i ti sadržaji mogu biti izloženi kritici. Ali negirati i osporavati sam zločin i dovoditi u pitanje temeljno ljudsko i civilizacijsko pravo žrtava na sjećanje – van svake je pameti i moralnih obzira.

Kako će jedno društvo reagirati na prethodno podcrtane činjenice – ovisi od mnogo čega. U prvom redu, od njegove građanske i demokratske osviještenosti, ali i civilizacijske zrelosti. Sudeći po javnim istupima kojima ovih dana svjedočimo – ta zrelost je daleko od nas. Po svemu sudeći, nismo odmakli dalje od puberteta.
Post scriptum – osnovna literatura

O Bleiburgu postoji brojna naučna literatura. Ovom prilikom, za čitatelje izdvajam neke od važnijih naslova, uz kratko pojašnjenje. Svaka od ovih referenci dostupna je i online: Google je naš prijatelj.

Post scriptum – osnovna literatura

O Bleiburgu postoji brojna naučna literatura. Ovom prilikom, za čitatelje izdvajam neke od važnijih naslova, uz kratko pojašnjenje. Svaka od ovih referenci dostupna je i online: Google je naš prijatelj.

• Martina Grahek Ravančić: Bleiburg i križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura. (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje.) Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015. [Radi se o do danas najpotpunijoj studiji posvećenoj pitanju Bleiburga. Prvo izdanje monografije (iz 2009.) dostupno je online.]
• Michael Portmann, “Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory During and After WWII”. Tokovi istorije, 1-2/2004, 45-74. [Veoma informativan članak u kome autor iznosi i objektivne procjene ukupnog broja žrtava komunističkih progona na području Jugoslavije.]
• Crimes committed by totalitarian regimes: reports and proceedings of the 8 April European Public Hearing on Crimes Committed by Totalitarian Regimes. Peter Jambrek. Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council of the European Union, 2008. [Obiman zbornik radova sa javne rasprave posvećene zločinima totalitarnih režima; veći broj radova se bavi zločinima jugoslavenskog komunizma, uključujući i različite aspekte Beiburškog zločina.]
• Dominik Vuletić, “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina”, Pravnik, 41, No. 85 (2007), 125-150.
• Vladimir Geiger, “Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Blajburgu”. Istorija 20. veka, 2/2010, 29-52. [Pored pitanja odgovornosti jugoslavenskog državnog, vojnog i partijskog vrha, na čelu sa Josipom Brozom Titom, autor se kritički i polemički osvrće na različite pokušaje iskrivljivanja, relativiziranja i osporavanja Bleiburškog zločina.]
• Vladimir Geiger, Martina Grahek Ravančić: “Jasenovac i Bleiburg između manipulacija i činjenica”. U: Andriana Benčić, Stipe Odak, Danijela Lucić (ur.), Zbornik radova: Jasenovac – manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2018., 19-63. [U svjetlu najvažnijih utvrđenih činjenica o Jasenovcu i Bleiburgu autori se bave primjerima očiglednih manipulacija s ova dva zločina.]
• Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti. Zdravko Dizdar et alt. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005. [Zbornik dokumenata komunističke provenijencije od kojih se mnogi direktno odnose na Bleiburški zločin. Postoje još tri toma koja su naknadno objavljena.]
• Mitja Ferenc: “Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor)”. Časopis za suvremenu povijest, 44, No. 3, 2012., 539-569. [U radu posvećenom najvećoj masovnoj grobnici u Sloveniji, autor na osnovu arhivske građe i iskaza svjedoka opisuje likvidacije u protivtenkovskom rovu u Teznom, te iskopavanja, ekshumaciju žrtava i istražna sondiranja.]
• Mitja Ferenc, “(Zle)Huda Jama. Zločin u rudarskom oknu Barbara rov u Hudoj Jami kod Laškog”. Hereticus, IX, No. 1-2, 2011., 37-53.
• Omer Hamzić, “‘Oni su odstupili’ – Blajburg 1945. i Bošnjaci u historiografiji i sjećanjima: primjer Gračanice”. Društvena i humanistička istraživanja, vol. II, no. 2 (3), 2017., 145-165. [Autor se osvrće na kulturu sjećanja i specifičnu percepciju Bleiburškog zločina u narodnom pamćenju Bošnjaka na primjeru gračaničkog kraja.]
• Srđan Cvetković, Između srpa i čekića: Likvidacija “narodnih neprijatelja” 1944-1953. Knjiga prva. Beograd: Službeni glasnik, 2015. [Obimna studija posvećena različitim vidovima represije na području Srbije, između ostalog donosi podatke o pogubljenjima i masovnim grobnicama.]
• Nihad Halilbegović, “Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu: masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949.” U: Zbornik radova s naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, Sarajevo: Udruženje “Mladi muslimani”, 2012., 225-246. [Autor donosi ranije nepoznate podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama na području Sarajeva.

(Izvor: Dialogos.ba)

Objava Činjenice o Bleiburgu – sviđalo se to nekome ili ne pojavila se prvi puta na Republika.