Grupa mirovnih aktivista i ratnih veterana, bivših pripadnika Armije RBiH, Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Hrvatske vojske (HV), Vojske Republike Srpske (VRS) i Vojske Jugoslavije (VJ), danas će nazočiti obilježavanju godišnjice stradanja i u Ahmićima i u Trusini. Ove godine navršava se 31 godina od ratnih zločina u Ahmićima kod Viteza, te u Trusini kod Konjica. Tog 16. travnja 1993. pripadnici HVO-a počinili su zločin nad Bošnjacima mjesta Ahmići, dok su pripadnici Armije RBiH počinili zločin nad mještanima Trusine, Hrvatima.

“Dolazimo u miru i osuđujemo svaki zločin – za bolje društvo i našu djecu”

“Zajedno s ratnim veteranima iz BiH, Hrvatske i Srbije do sada smo prisustvovali na više od 20 komemoracija, odlazili smo na različita mjesta u sve tri države kako bismo pokazali da možemo zajedno odati počast svakoj žrtvi i osuditi svaki zločin. Tako smo 2018. godine prisustvovali komemoraciji u Trusini, a 2019. smo bili u Ahmićima. U Ahmiće i Trusinu, ta dva mjesta koja su za nas neraskidivo vezana bolom, odlazili smo i poslije, ali smo ove godine odlučili da, po prvi put, istovremeno budemo prisutni i u Ahmićima i u Trusini. Kako uvijek ističemo gdje god da idemo, mi dolazimo u miru, jasno osuđujemo svaki zločin i zajedničkim prisustvom pokazujemo da možemo graditi jednu kulturu sjećanja u kojoj će biti mjesta za sve žrtve, da zajedno možemo graditi sjećanje koje će nas učiti o vrijednosti svakog ljudskog života, međusobnom pomaganju i građenju jednog boljeg društva za sve nas i našu djecu”, kazao je Amer Delić, član Centra za nenasilnu akciju (CNA) i ratni veteran Armije BiH.

Ahmići su selo u općini Vitez, u kojem su 16. travnja 1993. godine jedinice HVO-a ubile 116 civila, a dio ubijenih nikada nije pronađen. Među stradalima su i djeca, uzrasta od tri mjeseca do sedam godina. Najstarija osoba ubijena u tom zločinu imala je 81 godinu. Za ovaj zločin odgovaralo je više osoba pred Haškim sudom, od kojih su svi već na slobodi, uključujući i Darija Kordića, koji je, po zapovjednoj odgovornosti, osuđen na 25 godina zatvora.

Također, u Trusini, koja se nalazi 20-ak kilometara od Konjica, 16. travnja 1993. u napadu Armije RBiH ubijeno je, prema podacima Suda BiH, 19 civila i trojica zarobljenih pripadnika HVO-a. Za ovaj ratni zločin pred Sudom BiH osuđeno je više osoba, a suđenje Zulfikaru Ališpagi, zapovjedniku odreda ARBiH za posebna namjene ‘Zulfikar’, nije okončano ni nakon punih 14 godina.

“Opomena da svaki rat iza sebe ostavlja pustoš”

Dragica Tomić, predsjednica udruge koja organizira komemoraciju u Trusini, kaže da je sjećanje na 16. travnja upozorenje za budućnost i opomena da svaki rat iza sebe ostavlja pustoš.

“Svaka majka isto plače, svako dijete jednako boli kad ostane bez roditelja, brat bez sestre i sestra bez brata… To nam svake godine poručuje upravo 16. travanj. Meni je iznimno značajno kada postoji zajedničko sjećanja i na Ahmiće i na Trusinu, značajno je ovo što radi Centar za nenasilnu akciju, ali želim istaknuti i da su prije nekog vremena Trusinu i Ahmiće zajednički posjetili i vjerski lideri svih zajednica u BiH, da dolaze studenti iz Sarajeva i Zagreba”, kazala je Tomić.

Ističe kako će trebati puno vremena da to postane uobičajeno.

“Ali, ohrabruje činjenica da postoje ljudi koji su pokazali kako mogu krenuti tim putem, pokazali su ratni veterani, studenti, predstavnici vjerskih zajednica… To je dokaz da se stradanja mogu zajednički obilježavati bez obzira tko je zločin počinio i iz kojeg naroda su žrtve. To je veliko za Bosnu i Hercegovinu i to je iskorak”, kaže Dragica Tomić koja je, zajedno s mirovnim aktivistima, posjetila Ahmiće i položila cvijeće na spomenik ubijenim mještanima ovog sela.

Također, 2022. Dragica Tomić u Trusini je ugostila predstavnike udruženja žrtava iz Stupnog Dola kod Vareša, a potom je sudjelovala i u uzvratnoj posjeti Stupnom Dolu.

Mirovni aktivisti i aktivistkinje, te ratni veterani iz regije u organizaciji Centra za nenasilnu akciju do sada su nazočili komemoracijama u BiH u Gornjem Vakufu, na Koti 715 kod Zavidovića, Stogu kod Vozuće, Novom Gradu/Bosanskom Novom, Sanskom Mostu (Hrastova glavica), Sijekovcu kod Broda, Laništima kod Brčkog, Trusini kod Konjica, Ahmićima kod Viteza, Grabovici, Uborku i Sutini kod Mostara, Briševu i Zecovima kod Prijedora, Korićanskim stijenama, Stupnom Dolu kod Vareša, Boderištu kod Brčkog, mostu na Savi u Brčkom, Bradini kod Konjica, Skelanima kod Srebrenice, Silos u Tarčinu kod Hadžića, Lozju kod Goražda, Rogatici, u Srbiji u Grdeličkoj klisuri kod Leskovca, Varvarinu kod Kruševca, Aleksincu, te u Hrvatskoj u Pakracu, Varivodama i Gošiću kod Knina.

/Republika/

Objava Ratni veterani i mirovni aktivisti u Ahmićima i u Trusini – Zajedničko sjećanje na zločine pojavila se prvi puta na Republika.

Ahmići

U selu Ahmići kod Viteza, u srednjoj Bosni, obilježava se 30. godišnjica stradanja 116 civila bošnjačke nacionalnosti, koje su ubili pripadnici HVO-a. U ranim jutarnjim satima 16. travnja 1993. godine, jedinice za posebne namjene HVO-a ‘Džokeri’ i ‘Maturice’, izvršile su napad na selo. Među ubijenima bila je i beba od tri mjeseca, a zločin su otkrile mirovne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR).

Na isti dan, 16. travnja, u Trusini se obilježena 30. godišnjica stradanja 24 Hrvata u ovom selu konjičke općine, na jugozapadu BiH. Ubijeno je 19, ranjeno četvero hrvatskih civila, a među stradalima je bilo i dvoje djece, starosti dvije i četiri godine. Ubijena su i tri vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), koji su se prethodno predali.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti.

Za zločin u ovom selu osuđeno je šest osoba, od čega je Haški tribunal izrekao pet presuda, među kojima je i kazna od 25 godina zatvora zapovjedniku HVO-a Dariju Kordiću, koji je oslobođen nakon izdržane dvije trećine kazne.

Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić osuđeni su na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u ubistvima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi. Haški tribunal osudio je i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.

Trusina

Selo Trusina se nalazi u općini Konjic u BiH. Između 8 i 9 sati ujutro 16. travnja počele su borbe između Armije BiH i HVO. Nakon prvih nekoliko sati postrojba Armije BiH pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage probila je hrvatsku obranu i tom prilikom zarobila hrvatske bojovnike. Osam pripadnika HVO-a je postrojeno i strijeljano, a 16 civila je ubijeno na raznim lokacijama.

Preostali civili, uglavnom žene i djeca su bili zatočeni u nekoliko privatnih kuća, a poslije su pušteni da odu iz sela. Među stradalima je bilo i dvoje djece, starosti dvije i četiri godine. Počinitelji su pripadnici postrojbe ‘Zulfikar’.

Za taj zločin pred Sudom BiH pravomoćno su osuđeni Edin Džeko na 13 godina, Rasema Handanović na pet i pol te Mensur Memić na deset godina zatvora.

Optuženi su i Nedžad Hodžić na 12 i Nihad Bojadžić na 15 godina zatvora. Dževad Salčin i Senad Hakalović pravomoćno su oslobođeni odgovornosti za zločine. Za zločin u Trusini optužen je i Zulfikar Ališpago, ali je zbog njegovog zdravstvenog stanja suđenje bilo prekinuto.

“Nikad ne dozvoliti, da nam se izjednače snage, sa anamo mrskim agresorima”

Objava Sjećanje na žrtve Ahmića i Trusine – i danas se “vaga” čiji je zločin veći, pronalaze opravdanja za zločince, a iskrenog oprosta nema pojavila se prvi puta na Republika.

Mramorni spomenik s nizom imena koja se čine beskonačnim. Godina rođenja i smrti, s katoličkim ili pravoslavnim križem ili polumjesecom. Takvih je na stotine u BiH i svi su tako slični. Žrtve s ovih popisa, ubijene u nečije ime, prečesto se ponovno žrtvuju za jačanje nacionalnog ega i slanje poruka u kojima nema suosjećanja mimo “etničkih granica”. Ali, nekolicina ratnih veterana iz sve tri vojske koje su ratovale u BiH prije skoro tri desetljeća, svojom mirovnim aktivizmom poručuju: Ne u naše ime.

Mirovna organizacija Centar za nenasilnu akciju (CNA) s uredima u Sarajevu i Beogradu, godinama organizira posjete ratnih veterana sa sve tri nekada zaraćene strane, predstavnicima stradalničkih udruženja i obiteljima žrtava, mjestima stradanja i komemoracijama u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, piše Deutsche Welle.

Ovaj tjedan u Trusini gdje su pripadnici Armije RBiH pričinili stravične zločine nad Hrvatima, Bradini gdje su zvjerski ubijeni žitelji srpske nacionalnosti od vojnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, Stupnom Dolu, mjestu nečovječnog masakra nad Bošnjacima kojeg su počinili pripadnici HVO-a.

„Molim za ubojice muža i sina“

Zarasle razvaline nijemo podsjećaju da su tu nekada bili topli domovi iz kojih se čuo žamor i smijeh ukućana. Danas su samo tužno podsjećanje na nekadašnji život, a mnogi su postali i stratišta onih koji su tu živjeli. Nema razlike između Trusine, Bradine i Stupnog Dola gdje su u proteklom ratu učinjeni stravični zločini. Razlika je samo u broju imena na mramornom spomeniku.

Starica Milka Drljo, plačući se moli ispred spomenika u Trusini, rukama dodirujući imena ubijenog sina i muža. Među 27 imena na popisu su još nekoliko njenih ubijenih rođaka. U tišini prilaze bivši bošnjački i hrvatski vojnik i polažu vijenac. Tajac vlada dok stoje ispred spomen obilježja. Nerealan je to prizor, nezamisliv mnogima.

“Molim za one koji su ubili moga muža i sina, koji su spalili kuće i ubili ove ljude. Tada sam prvi puta čula ‘Allahu ekber’, ali ne mrzim nikoga. Uvijek smo živjeli s muslimanima i oni s nama. I uvijek ćemo. Bože ne daj nikome. Nikada više”, kaže Milka Drljo za DW. Njoj su i danas živa sjećanja od 16. travnja 1993. godine. Hodajući uzbrdicom do mjesnog groblja opisuje mjesto i stravične načine stradanja svojih nekadašnjih sumještana, pokazuje koja se ruševina nekada zvala nečijom kućom…

„Na mjestu gdje su zločine počinili pripadnici moga naroda“

“Na ovakvim mjestima, gdje su pripadnici vojske kojoj sam ja pripadao počinili zločine – teško i nelagodno se osjećam. Čovjek osjeća sram i odgovornost za nešto što osobno nije uradio. To doživljavam kao sramotu. Teško je čuti riječi obitelji žrtava”, potresen je Amer Delić, bivši pripadnik Armije BiH, danas član tima CNA i mirovni aktivist.

Za DW kaže da već dugo s veteranima i bivšim pripadnicima vojski koje su međusobno ratovale organiziraju ovakve mirovne akcije.

“U Stupnom Dolu i Trusini naišli smo na ljude koji su bili spremni izraziti žaljenje za svim žrtvama. Nitko snažniju poruku ne može poslati od one koju pošalju obitelji žrtava – da prevaziđu ratne rane, pozovu na solidarnost i razumijevanje i da se oslobodimo rata koji je i danas prisutan u retorikama. To treba ovom društvu i proces suočavanja s prošlošću moramo završiti – i nama i budućim generacijama omogućiti društvo u kojem nećemo biti prijetnja jedni drugima”, zaključuje on.

“Budućnosti i ozdravljenja društva nema bez oprosta”, kaže za DW Dragica Tomić, predsjednica Udruge poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic. Podsjeća da se na isti dan dogodio i zločin nad Bošnjacima u selu Ahmići.

I ona zajedno s vojnim veteranima obilazi mjesta stradanja.

„Nijedan narod ne može biti loš, već pojedinci“

Još jedan vijenac je u vozilu. Onaj koji će biti položen pred spomenik u Bradini sa 88 imena stradalih žitelja srpske nacionalnosti. Nakon Trusine gdje je okrjepu svima u hladovini obnovljene ckve pružio mjesni župnik, polazi se za Bradinu, mjesto u istoj općini Konjic. Tu je samo u jednom danu ubijeno je 47 osoba od bošnjačkih i hrvatskih vojnika. Nekada je tu živjelo tisuću stanovnika, a danas samo dva povratnika.

“Nijedan narod ne može biti loš. Zločine su činili pojedinci. Molimo se za sve žrtve kao i žrtve rata u Ukrajini. Pričinjeni su takvi monstruozni zločini da se možemo upitati, jesu li ljudi koji su to učinili psihički poremećene osobe. U Bradinu se ljudi ne vraćaju, prošli su troture, ali treba uvijek kazati da to čine pojedinci ili grupe pojedinaca, ali kao svećenici trudimo se graditi nove, bolje odnose”, ovim riječima je dočekao neuobičajene posjetitelje mladi, pravoslavni svećenik Dejan Grčić.

Kaže da se u Bradini vjernici rijetko okupe i to samo na godišnjicu stradanja, 26. svibnja. “Ono što boli obitelji je da još nitko nije procesuiran. Mi svakako ništa ne bi dobili time da je netko osuđen, ali obitelji bi barem dobile pravnu satisfakciju”, smatra on.

„Narod nije posvađan“

Dan poslije, kao preslikan scenarij posjeta i u Stupnom Dolu, mjestu pet kilometara udaljenom od Vareša gdje su 23. listopada 1993. godine zvjerski ubijena 32 civila, među njima i petoro djece, od strane pripadnika HVO-a. Nekada mjesto suživota Hrvata i Bošnjaka, a danas gorak okus prošlosti.

“Velika je čast što smo smogli snage zajedno posjećivati mjesta stradanja, što smo ponovno zajedno jer mi jedni bez drugih ne možemo. Ubijali su se nevini ljudi, djeca, ali ima dobrih ljudi iz BiH, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, koji odaju počast svim žrvama iz svih naroda. Uvijek sam govorio da moramo živjeti u zajedništvu, djeca se moraju družiti i živjeti kako ne bi doživjeli iskustva kakva mi imamo”, poručio je Emir Likić, bivši pripadnik Armije BiH iz Stupnog Dola.

On je po prvi put bio i u Trusini, gdje su pripadnici njegovog naroda počinili zločin. “To je bilo prvi put da dođem u jedno hrvatsko selo odati počast nevinim žrtvama”, kaže on za DW, pri tom ponovivši “Narod nije posvađan, uvijek prašta. ‘Glavešine’ su odradile svoj dio posla”.

„Predstavljam samo sebe”

Đoko Pupčević iz Šamca, ratni veteran i vojni invalid i pripadnik Vojske Republike Srpske, a danas mirovni aktivista CNA i Trauma centra iz Novog Sada, Ivo Anđelić, nekadašnji pripadnik HVO-a iz Brčkog, Mirko Zečević Tadić ratni vojni invalid iz 108. brigada Ravne Brčko HVO-a, invalid bez noge i aktivni planinar, također su bili među onima koji su se poklonili žrtvama u Stupnom Dolu, Bradini i Trusini.

“Bili smo vojnici, ali kad dođemo na ovakva mjesta, ne znam koji je bio cilj ubijanja nevinih civila. Jako se teško osjećam na ovim mjestima. Pokušavamo poslati poruku pomirenja, ali i tražiti istinu, povjerenje među ljudima. Mi, koji smo bili u različitim vojskama imamo i odgovornosti, kao roditelji prema našoj djeci i njihovoj budućnosti. Bio sam i u Ahmićima i u Stupnom Dolu gdje su zločine počinili, na žalost, pripadnici moga naroda. Nema nikakve dvojbe da se za to trebaju osuditi”, kaže Ivo Anđelić za DW.

Njegov suborac Mirko Zečević Tadić, iako ratni invalid bez noge, danas je pasionirani planinar koji se popeo na krov Afrike, Kilimanjaro i neumorno izdržava napor ovog aktivizma.

“Neki me suborci pitaju kako mogu ići u Srbiju. Rekao sam da ne predstavljam ni hrvatske generale ni Herceg Bosnu, već samo sebe. Idem u svoje ime i odajem počast ljudima koji su nevini ubijeni”, dijeli svoja razmišljanja ovaj ratni veteran kazavši kako ipak zamijeti promjenu razmišljanja na bolje kod mnogih suboraca.

Isto misli i veteran VRS-a, Đoko Pupčević, koji kaže: “Oprostiti moramo da bi živjeli normalno, a zaboraviti je teško, pogotovo ako je netko izgubio najmilije. Na koje god mjesto stradanja idemo, vidim nevine žrtve. Svi smo mi ljudi koji su silom prilika bili na jednoj, drugoj, ili trećoj strani i svi smo stradalnici proteklog rata, a ljudi koji su činili zločine su monstrumi, bez obzira na kojoj strani bili, i svi moraju odgovarati”.

Važan korak u izgradnji mira

Ali, Trusina, Bradina i Stupni Dol nije kraj. Ovi veterani i aktivisti nastavljaju biti primjer. Još ih čeka obilazak brojnih spomenika sa ispisanim imenima diljem Hrvatske, BiH i Srbije.

“Iako su prošla desetljeća od ratnih stradanja, na žalost, rijetke su prilike u kojima se suosjećanje za žrtve pokazuje i preko ‘etničkih granica’, prilike u kojima zajednički možemo žalovati i odati poštovanje svim žrtvama. Duboko vjerujemo da ovakvi simbolični činovi iskazivanja poštovanja prema svim žrtvama, prepoznavanja boli i patnje te osude svih ratnih zločina doprinose izgradnji povjerenja među običnim ljudima i zajednicama, što je važan korak u izgradnji mira na našim prostorima”, zaključuje Tamara Zrnović iz CNA Sarajevo-Beograd.

Možda će uskoro ovakav pogled biti pravilo, a ne iznimka, nadaju se ratni veterani i aktivisti, piše DW.

/desk/

Objava Ratni veterani – nekada se gledali preko nišana, a danas odaju počast stratištima sva tri naroda, bez etničkih granica pojavila se prvi puta na Republika.

Obje strane obilježavaju “svoja” stradanja i još uvijek nema međusobne solidarnosti i iskrene ruke pomirenja, a sjećanje na stradale žrtve pretvaraju se u isprobane političke scenarije i stalna potpirivanja međunacionalne mržnje.

Možda je jedan od najboljih komentara o spomenu na “vaše i naše” žrtve napisao Muhamed Kovačević, novinar koji često istražuje ratne zločine počinjene u posljendjem ratu u BiH.

“Danas je godišnjica zločina, za kojeg onomad Munira Subašić reče i da nije neki zločin, jer nije genocid. Jedini pravi zločin prema Boshnjacima je bio u Srebrenici, tako da ovi Ahmići, ma koliko se god trudili, ne mogu dobaciti do jedinog pravog zločina. I ne samo Ahmići naravno.

Usput godisnjica je i zlocina u Trusini, kojeg su počinile jedinice ARBiH. To tek nije zločin, jer njega nije počinila ARBiH, nego pojedinci, koji su sasvim slučajno bili pripadnici armije koja ih, opet sasvim slučajno, nakon tog zločina nije procesuirala. A opet, da bi zločin bio zločin, moraš ne samo ubiti civile, nego ih i mrziti. A pošto pripadnici armije nisu nikog mrzili, onda i nije zločin. Nego, eto tako tamo neki pobili ljude. Nikad ne dozvoliti, da nam se izjednače snage, sa anamo mrskim agresorima. A to što su se dva zločina desila na isti datum? Pa slučajnost naravno! Neka je pokoj i rahmet na duše stradalih. Njih svakako niko i ne benda.”, napisao je novinar Muhamed Kovačević na svom Facebook profilu.

/Republikainfo.com/

Objava Godišnjica zločina u Ahmićima i Trusini – ni do danas nema zajedničke solidarnosti pojavila se prvi puta na Republika.