Koliko dobro i koliko brzo možete prepoznati kad vam netko laže? Istraživanja su pokazala da su ljudi, općenito govoreći, prilično loši u razlikovanju istine od laži. Stoga ne iznenađuje da je su ljudi tijekom povijesti pokušavali na različite načine prepoznati laž. Čak i uz pomoć tehnologije.

Upravo zato ne bi trebalo iznenaditi što su se ljudi za pomoć okrenuli sve popularnijem rješenju – umjetnoj inteligenciji. Naime, kako piše MIT Technology Review, neki vjeruju da bi upravo umjetna inteligencija mogla pomoći u poboljšanju našeg prepoznavanja laži i čak biti bolja u tome od poligrafskih testova.

A takvi bi se sustavi mogli koristiti ne samo za prepoznavanje laži u policijskim istragama i ispitivanjima, već da nam, jednog dana, pomognu odvojiti činjenice od lažnih vijesti, procijeniti tvrdnje pa čak i pomoći razdvojiti pretjerivanja od istinitih činjenica.

Pitanje je samo hoćemo li vjerovati tom sustavu i trebamo li mu vjerovati?

Naime, grupa znanstvenika sa njemačkog Sveučilišta u Würzburgu osmislila je alat koji koristi umjetnu inteligenciju i znatno je bolji od ljudi u uočavanju laži. Čak su i proveli niz eksperimenata na ljudima ne bi li provjerili kako alat funkcionira. U studiji objavljenoj u časopisu iScience, ističu kako je alat, na neki način, ipak bio od pomoći, jer je ljudima koji su ga koristili pomogao da bolje uoče laž.

No, njemački su znanstvenici primijetili i zanimljiv fenomen. Iako su ispitanici tijekom eksperimenata bili svjesni da je 50 posto izjava koje su ocjenjivali sigurno lažno, kao takvima su ih ocijenili samo 19 posto. Ali, kad su koristili alat s umjetnom inteligencijom, lažnima su ocijenili 58 posto izjava.

Ukupno gledano, ljudi su lažne izjave prepoznali u polovici slučajeva. AI je bila nešto bolja sa 67 posto prepoznatih lažnih izjava. Bolje od čovjeka, ali još daleko od savršenog.

Znanstvenici koji su osmislili alat ističu kako im je bio cilj stvoriti AI alat koji će biti bolji od čovjeka, a ne koji će biti savršen u prepoznavanju lažnih izjava.

Stvaranje savršenog alata umjetne inteligencije koji bi prepoznavao svaku laž, mogao biti imati negativan utjecaj na ljude i društvo općenito, jer bi mogao pobuditi sumnjičavost i nepovjerenje.

Njemački znanstvenici stoga ističu kako bi trebalo pronaći balans između alata koji će nam pomoći da lakše prepoznamo dezinformacije i lažne vijesti koje se šire društvenim mrežama, ali i zadržimo tračak povjerenja u ljude i njihovu čestitost.

Objava Umjetna inteligencija nadmašila čovjeka u još jednom području, ali trebamo li je koristiti? pojavila se prvi puta na Republika.

Ljudska komunikacija je verbalna i neverbalna: puno zaključujemo iz toga kako netko drži glavu dok razgovara, nesvjesno izvlačimo zaključke na osnovi boje glasa ili govora tijela druge osobe, objašnjavaju BBC-jevi stručnjaci za timski rad, profesori Gianpiere Petriglieri i Marissa Shuffler. Razgovor vođen preko videoveze od nas zahtijeva više pažnje, pa i više energije. “Naši umovi su zajedno, iako naša tijela osjećaju da nismo.

Konfliktni osjećaji

Ta disonanca izaziva konfliktne osjećaje, i to nas iscrpljuje. Ne možete se prirodno opustiti u razgovoru”, objašnjava Gianpiere Petriglieri. Slika i ton nisu perfektno sinkronizirani, obično kasne sekundu ili dvije. Studija iz 2014. pokazala je da već tako malo kašnjenje izaziva dojam da je sugovornik manje prijateljski raspoložen, ili da manje pažnje ulaže u razgovor. I odmah se ne osjećamo sasvim dobro.

Jedan od izvora nelagode je šutnja: u običnom, živom razgovoru to je normalni dio komunikacije. No stanka tijekom videopoziva izaziva nelagodu i strah: je li pukla veza? Dodatnu nelagodu izaziva onaj mali prozorčić u kojem vidimo sebe. “Kad sudjelujete na videokonferenciji svjesni ste da vas svi gledaju.

Više nego inače osjećate se pod pritiskom društvenih očekivanja”, objašnjava Marissa Shuffler. Ne možete izbjeći da gledate vlastito lice, dvostruko ste svjesniji svoga ponašanja i to pojačava nelagodu. Napornije je i stresnije od običnog razgovora. A taj se stres treba pridodati onome kojeg izaziva život sa strahom od zaraze, s radom od kuće i zatvorenim uobičajenim kanalima druženja i opuštanja.

Udar na hormone

To što su svjesni da ih promatra puno tuđih očiju za mnoge ljude može biti jako stresno, to je udar na hormone nadbubrežne žlijezde, piše Eleanor Gordon-Smith u The Guardianu. Istovremeno se gledamo kroz vlastite oči i kroz oči onih koji nas promatraju. “Vidite sebe kako gledate i kako vas gledaju. To ometa vašu sposobnost da mislite, ili samo da budete.

Velik dio dana sada provodimo gledajući sebe kako nas gledaju, poput digitalnog narcisa učimo koliko je bolno pretvarati se da smo opušteni, kao da nas ne promatraju. Svijest o tome je iscrpljujuća”, tumači Gordon-Smith.

Već i činjenica da smo odvojeni od ljudi koje sada gledamo preko zaslona računala može biti izvor stresa.

Otežavajući faktor jest to što nam se život sveo uglavnom na četiri zida. Aspekti našeg života koji su nekad bili odvojeni – posao, obitelj, druženje s prijateljima – sada se odvijaju na istome mjestu. Raznolikost je zdrava, smatraju psiholozi, to ste ispunjeniji što ste više dijelova svoje ličnosti uspjeli realizirati. A sad ste se sveli na produžetak računala.

Objava ZOOMOR: Zašto nas hit aplikacija za video chat toliko iscrpljuje pojavila se prvi puta na Republika.