Prema pisanju Slobodne Dalmacije dvojica planinara za kojima se traga su dvojica braće iz Kaštel Lukšića, u dobi od tridesetak godina, prenosi HINA.
Glasnogovornik Policijske uprave Kranj Ronald Brajič rekao je da su tijekom noći od obitelji jednog od nestalih dobili koordinate mobitela, što bi moglo pomoći u potrazi, piše 24ur.

Sedam hrvatskih državljana krenulo je prema vrhu Tosc (2275 m) u Julijskim Alpama. Četiri planinara ostala su u Vodnikovu domu u Velom polju, dok su trojica, unatoč lošim vremenskim uvjetima, nastavila put prema vrhu na kojem ih je odnijela lavina koja se pokrenula oko 10 sati. Potom je krenula akcija spašavanja koju su otežavali loši vremenski uvjeti.

Spasilačkim službama pomažu i posebno obučeni psi, a u akciju je uključen i vojni helikopter.

Kako je za STA rekao Miha Arh, predsjednik Bohinjske gorske službe spašavanja i voditelj spasilačke akcije, u akciji sudjeluju gorski spasioci iz Bohinja, Jesenica i Radovljice, kao i gorski spasioci iz Kranjske udruge vodiča spasilačkih pasa.

/Desk/

Objava Nastavlja se potraga za stradalim hrvatskim planinarima u lavini u Julijskim Alpama – pronađeno tijelo jednog, za dvojicom braće planinara se traga pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: prof.dr. Franjo Topić

Želi li se do istine i kojim putem

I ovih se dana potvrđuje ispravnom ocjena da je na ovim prostorima previše povijesti. U Hrvatskoj su se, a i s razumljivim odjekom u Bosni i Hercegovini, stjecajem povijesnih okolnosti istog dana obilježavala ova dva metaforička mjesta. Ona će ostati još dugo mjesta podjela i različitih pogleda i ocjena. Nije to ni sporno, no sporno je što je ko nekih primjećeno da i ne žele da se dođe do istine koliko god to bilo teško i složeno. Prije svega valja jasno kazati da je zločin ubiti i jednog nevinog čovjeka.

Također svaki zločin treba ne samo verbalno osuditi, nego i pravno procesuirati. Verbalna osuda spada na svakog čovjeka i svaku instituciju i organizaciju, a procesuiranje na državne institucije. Opraštanje spada na one koji su pogođeni zločinima. Priča o točnim brojkama stradalih u Jasenovcu i Bleiburgu je po svemu ispolitizirana i nikad se nije željelo doći do preciznije brojke. Čak i danas je moguće vrlo jednostavno doći do dobro pouzdane brojke.

O Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti

Zašto se kod popisa stanovništva ne bi uvela rubrika o stradalima u II. svjetskom ratu. Apsolutna većina ljudi i danas zna gdje su im i od koga su stradali njihovi roditelji, rođaci i drugi preci. Očito se nije imalo volje i očito je da se namjerno nije htjelo to istražiti. Brojke su služile za stalna prepucavanja o inoako dovoljno velikom zlu te su i one postale dio strašnih zločina.

O Jasenovcu se govorilo i pisalo beskrajno, svakom knjigom od Novaka, Dedijera, Živojinovića, Bulajića, Terzića i drugih brojke su se povećavale i krivnja cijelom hrvatskom narodu umnožavala, a o Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti, pisanje da i ne spominjemo. I stoga je u svijesti većine naših suvremenika Bleiburg ostao neki kolateralni incident, a ne strašna tragedija. Ako se prelistaju i sadašnje novine, onda se vidi pogotovo ovdje u BiH da nema ni blizu tekstova o Bleiburgu kao o Jasenovcu i da nisku kriteriji ni blizu isti. I ovaj se put potvrđuje nevjerovatna istinitost izreke da pobjednici pišu povijest, kao da je time laž postala istina.

Nitko nije ni prozvan

Neka se kaže tko je odgovarao za Bleiburg. I danas ima živih Basta, Nagya i drugih ubojica nevinih ljudi u Bleiburgu i nijedan nije ni prozvan, a kamoli na sud pozvan. Mnoge ubojice iz Jasenovca su procesuirane i osuđene, a nijedan iz Bleiburga. Posve je razumljivo da je bilo odgovornih u Bleiburgu iz Pavelićeva režima, no čak ni za njih nije organiziran nijedan sudski proces pa makar i farsičan. Posve je ljudski razumljivo, ali nije opravdano, da krivi za tragediju Bleiburga žele učiniti sve da ne budu otkriveni i da ne odgovaraju.

Ali bi bilo pošteno da barem šute, no oni znaju da stalnim ponavljanjem i iskrivljivanjem činjenica laž za mnoge postaje istina i to im je uspjelo kod znatnog broja današnjih ljudi. Zanimljivo je da čitava plejada novinara i drugih misli da Bleiburg praktično i nije zločin jer su tamo pobijene “poražene snage”. Ako ćemo tom logikom ići, onda su i za Ratka Mladića jadni Srebreničani bili “poražena strana”, zamislite kako to zvuči zastrašujuće!

Strašna je zamjena teza da je za pokolj nevinih, odvojimo ih od krivih, odgovoran isključivo Pavelić i njegov režim jer ih je poveo u bespuće, a ispada da nisu krivi oni koji su ih pobili. Očito je da ta teza treba onima koji su tamo krivi i odgovorni i koji su i danas živi i koji time brane svoje zločine.

Očito je da to sustavno rade i oni koji su idejni nasljednici onih koji su pobili nevine ljude u Bleiburgu. Svi se slažu da zločini ne zastarijevaju, a zanimljivo je da nitko i ne pokušava tražiti proces, a ne osudu, za sudionike zločina u Bleiburgu. Nema pomirbe na zločinima. I nije pitanje dobrote i tolerancije da se za zločin kaže da je dobar.

Ono što je moguće i što treba podupirati jest da oni koji su stradali i njihova rodbina u sebi nemaju mržnje i smognu snage oprostiti, ali ne da se time zaniječe samo zlodjelo. Ostaje dobar primjer da je Račanova vlada barem rekla da je i Bleiburg zločin. Treba se po istim kriterijima odrediti i prema Jasenovcu i prema Bleiburgu. Treba prirediti obilježavanja u dva različita dana i trebaju otići i održati po istim kriterijima sastavljene govore svi, predsjednik države ili netko drugi, biskup ili netko drugi.

Ljudski i vjernički

Kad će to biti moguće? Bojim se dok se to ne dogodi da neće biti ispravnog odnosa prema Jasenovcu i Bleiburgu. Ovako se moglo isčitavati da su u ova dva mjesta bile dvije Hrvatske, podijeljene prije svega po političkim opcijama. Radi prepuštanja pokojnih pokoju i radi smirivanja živih valja svim sredstvima težiti, tražiti i ustanovljavati istinu. Jasenovac i Bleiburg su činjenice i dio naše kolektivne prošlosti i nju treba prevladavati, al ne politizirajući i ideološki, nego ljudski i vjernički.

Trebala bi prije svega Katolička crkva, a i ostale vjerske zajednice naći načina da se ova dva stratišta, naravno sa svim njihovim razlikama i specifičnostima, obilježavaju na dostojanstven način i sa svim pijetetom. Poštovanje mrrtvih i molitva za mrtve je dio ljudskih, narodnih i vjerskih obveza.

Objava O Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti pojavila se prvi puta na Republika.