Novi film Stevena Spielberga, „Dan razotkrivanja“ (Disclosure Day), jedno je od onih kinematografskih ostvarenja koja vas obuzmu od samog početka i rijetko kada razočaraju. Riječ je o uzbudljivoj znanstveno-fantastičnoj avanturi u kojoj se Spielberg vraća žanru što ga je svojevremeno napučio šarmantnim i užasavajućim izvanzemaljcima, genetski modificiranim dinosaurima i vidovnjacima – žanru koji je iznjedrio neke od njegovih najvećih komercijalnih i kritičkih uspjeha. Tijekom prvog gledanja, u svoju sam bilježnicu zapisala: „Tako se dobro zabavljam.“ Iako je to bila pomalo redundantna opaska, poslužila je kao podsjetnik na istinski nalet adrenalina koji me držao i dugo nakon što se na ekranu odjavila špica.

U svom najdojmljivijem dijelu, „Dan razotkrivanja“ funkcionira kao svojevrsni duhovni nastavak „Bliskih susreta treće vrste“, blockbustera iz 1977. godine koji je, dvije godine nakon „Ralja“, zacementirao Spielbergov status predvodnika Novog Hollywooda. U desetljećima koja su uslijedila, redatelj je počeo širiti svoje horizonte ozbiljnijim, težim temama u filmovima koji su u određenim krugovima dočekani kao dokaz njegove autorske zrelosti. No, čitavo se vrijeme paralelno vraćao znanstvenoj fantastici – elastičnom žanru koji mu je dopuštao da se drži prepoznatljivih arhetipova, omiljenih tema i narativnih obrazaca, dok je istovremeno pomicao vlastite granice u stilskom, tehničkom i kozmičkom smislu.

Koherentni maksimalizam i vrhunska glumačka postava

Na narativnom planu unutar filma događa se mnogo toga, no taj je maksimalizam koherentan i strateški osmišljen. Scenarij potpisuje David Koepp, majstor žanra koji je ujedno autor nekih od najboljih nedavnih predložaka za Stevena Soderbergha. Spielberg je osmislio priču koja se u biti razvija kao cjelovečernja potjera s grupom simpatičnih, zagonetno povezanih likova koji jure prema zajedničkoj sudbini dok bježe od moćnih sila. Kako utrka odmiče, film vješto balansira između komedije i napetosti, akcije i kontemplacije, miješajući zvuk škripe guma s trijeznim interludijima koji se dotiču vjere, razuma, traume, samoupravljanja, općeg dobra i viših sila.

Film se otvara usred potjere s klasičnim spielbergovskim „malim čovjekom“, Danielom Kellnerom (Josh O’Connor), koji se bori protiv falange moćnika predvođenih Noahom Scanlonom (Colin Firth) – uglađenim korporativnim igračem aristokratskog naglaska i grabežljivog pogleda. Radnja je smještena u noćni ambijent generičke metropole; Daniel uz sebe ima preplašenu ženu, Jane Blankenship (Eve Hewson), i tajanstveni mali predmet koji Noah očajnički želi. Daniel, međutim, posjeduje zavidne vještine te brzim i spretnim manevrima uspijeva pobjeći u SUV-u. To je tek prvi u nizu zabavno nevjerojatnih bijegova koje Spielberg režira s onom vrstom koreografske virtuoznosti kakvu filmaši usavršavaju još od ranih dana kinematografije.

Nakon što Daniel i Jane nestanu s radara, u brzim se sekvencama pojavljuju i drugi likovi koji pletu mrežu intrigantnih odnosa. Nešto iznimno veliko, potencijalno eksplozivno i očito opasno sprema se u pozadini, što dodatno produbljuje misterij i stvara osjećaj nelagode. S jedne strane nalazi se Hugo Wakefield (Colman Domingo), očinska figura smještena u prostoru koji nalikuje unutarnjem gradilištu okruženom lažnim zidovima i radnicima. On sidri nekoliko priča koje se s vremenom spajaju i stalno pruža smjernice Danielu. Hugo ujedno utjelovljuje vrijednosti koje su u izravnoj suprotnosti s Noahovim, čime se uvodi šira manihejska podjela u fabuli.

Autobiografske reference i humor

Kao što je i obećano, u filmu ima izvanzemaljaca, iako oni uglavnom lebde u pozadini umjesto da preuzmu središnje mjesto kao što je to bio slučaj s E.T.-jem. Spielberg i Koepp gledatelje intrigiraju vanzemaljskom prisutnošću rano u filmu na dramatičan i trijezan način, inkorporirajući ih u progresivno složenu urotničku mrežu. No, najveće i najugodnije iznenađenje leži u tome koliko je film zapravo duhovit. To posebno dolazi do izražaja u scenama s Emily Blunt u ulozi Margaret Fairchild, televizijske prezentatorice vremenske prognoze iz Kansas Cityja koja – u onome što se čini kao jedna od mnogih autobiografskih aluzija u filmu – žudi za tim da je javnost shvati ozbiljnije. Margaret u interpretaciji Emily Blunt brbljava je i dinamična, pravi ljudski ciklon čiji se ritmovi savršeno stapaju s ubrzanim tempom filma.

„Dan razotkrivanja“ inzistira na ideji da je kinematografija sama po sebi stroj za empatiju u koji se svi možemo ukrcati.

Geneza ovog ostvarenja može se pratiti unatrag do Spielbergovog promatranja zvijezda tijekom odrastanja u Arizoni; stoga ne čudi što film djeluje izrazito osobno, posebice ako se usporedi s hladnoćom njegove verzije „Rata svjetova“. Do tinejdžerskih dana ta se strast stopila s ljubavlju prema filmu, što je rezultiralo ostvarenjem „Firelight“ (1964.), dugometražnim filmom o znanstvenicima koji istražuju otmice izvanzemaljaca. U desetljećima nakon toga, režirao je žanrovske klasike koji, čak i kada zanemaruju strogu znanost, redovito dosežu fantastične visine. Mnogi od njih pulsiraju istim moralnim pitanjima koja je otvarao i drugdje, ponajviše o tome kakvu odgovornost ljudi duguju drugima, bilo da je riječ o ljudima, strojevima ili izvanzemaljcima.

Autorefleksija filmskog velikana

Koliko god Spielberg duboko mario za teme kojih se ovdje dotiče – a smatram da ih shvaća ozbiljno – film nikada ne dopušta da ga one opterete. Na trenutke funkcionira poput kompilacije njegovih najvećih hitova. Poput svojih filmskih suvremenika iz 1970-ih, Spielberg je dugo punio svoja djela aluzijama na omiljene filmske klasike. Tajanstveni monument koji se uzdiže u „Bliskim susretima“, primjerice, evocira Monument Valley, prepoznatljivu scenografiju Johna Forda, dok je „A.I. Umjetna inteligencija“ bogato ukrašena referencama na Disneyev animirani film „Pinokio“. Kao ključna figura i most između Novog Hollywooda i njegovih korporativnih nasljednika, Spielberg sam po sebi dominira američkom kinematografijom već više od pola stoljeća.

U „Danu razotkrivanja“, s druge strane, najpamtljivije aluzije odnose se na Spielbergovu vlastitu filmografiju, uključujući rane uspjehe („Dvoboj“) kao i one kasnije („Specijalni izvještaj“). Primjerice, Wyatt Russell, koji glumi Margaretina dečka Jacksona, sin je Goldie Hawn, zvijezde Spielbergovog filma „ there Sugarland Express“. Ostaje nejasno je li Jacksonova gitara posveta motivu iz kratkometražnog filma „Amblin’“, još jednog od redateljevih ranih radova, no sklona sam vjerovati da su zlatna i ljubičasta boja koju Margaret nosi u jednom trenutku oda Los Angeles Lakersima iz Spielbergovog dugogodišnjeg rodnog grada. Ovi autoreferencijalni trenuci iznimno su ugodni i evociraju slobodoumni duh u stilu braće Marx ili Zekoslava Mrkve. U suvremenoj kinematografiji uobičajeno je vidjeti takva namigivanja publici, makar samo kao dar obožavateljima (fan service).

Spielberg u ovom filmu ne spava na lovorikama, već ih ponosno pokazuje, što je u potpunosti razumljivo – to je pravo itekako zaslužio. Također smatram da sa svakom referencom na svoj raniji rad on iznosi de facto argument o filmovima, njihovoj prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnosti. Bio je u srednjim dvadesetima kada je režirao „Dvoboj“, televizijski film koji je snimio pod ugovorom s Universal Studiosom, a koji je pomogao postaviti temelje za karijeru od koje su profitirali i industrija i publika. To je putanja koja se, u vremenu pada velikih studija, danas čini gotovo nemogućom. Činjenica da je Firthov negativac arogantni korporativni moćnik koji s prijezirom gleda na druga ljudska bića u tom je smislu vrlo znakovita.

Zaključak

Spielberg i njegova izvrsna glumačka postava – pri čemu suptilna mekoća Josha O’Connora savršeno funkcionira nasuprot energične britkosti Emily Blunt – održavaju dinamiku svih dijelova priče, čak i tijekom nekih naglih tranzicija. Redatelj djeluje posebno nadahnuto tijekom akcijskih sekvenci koje posjeduju privlačnu ležernost; neke od divljih, nevjerojatno koreografiranih scena kaosa prije će vas natjerati na smijeh odobravanja nego na šokirani uzdah. Spielberg se više ne trudi pod svaku cijenu impresionirati publiku. On je na vrh planine stigao odavno, što mu sada daje slobodu da vas jednostavno uvuče u svoj ritam i pruži vam dobar provod. Iako netko može odbaciti njegove ideje ili iskrenost, nitko ne može osporiti njegovu redateljsku maestralnost.

Ono što najviše fascinira kod Spielbergovog interesa za znanstvenu fantastiku jest koliko taj žanr amblematski predstavlja samu kinematografiju – u svojoj prostranosti, odnosu prema stvarnom svijetu, kapacitetu za izazivanje strahopoštovanja i potencijalnom idealizmu. „Što si očekivao pronaći?“ pitaju lika Richarda Dreyfussa u „Bliskim susretima treće vrste“ neposredno prije velikog finala. „Odgovor!“ gotovo da viče on. Nakon što je vidio tajanstvene leteće objekte, njegov lik postaje opsjednut otkrivanjem istine, a potraga završava njegovim odlaskom od obitelji na kozmičko putovanje. Ovdje, nasuprot tome, Spielberg stvara funkcionalnu, alternativnu obitelj u filmu koji ultimativno dokazuje da je film stroj za empatiju stvoren za sve nas.

Objava Povratak kozmičkim korijenima: Spielberg u novom filmu „Dan razotkrivanja“ donosi spoj svojih najvećih znanstveno-fantastičnih hitova pojavila se prvi puta na Republika.