Svrha poteza je vjerojatno stvoriti pravnu osnovu kako bi Rusija mogla tvrditi da Krim, crnomorski poluotok koji je anektirala od Kijeva 2014., zapravo nikada nije ni bio dio Ukrajine.

Nacrt zakona, koji su predložili zastupnici iz oba doma ruskog parlamenta, opisuje odluku iz 1954. kao proizvoljnu i nezakonitu jer nije održan referendum, a sovjetske vlasti nisu imale pravo, bez njezina pristanka, dodjeljivati teritorij jedne konstitutivne republike drugoj.

Nije objavljeno kada će zastupnici u parlamentu raspravljati o prijedlogu zakona.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je osudio predaju Krima 1954., kada je na vlasti bio Nikita Hruščov, nazvavši je kršenjem tadašnjih zakona.

Stanovnici Krima su, kao i ostatak Ukrajine, većinski glasali za neovisnost na referendumu u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, a Rusija i Ukrajina su nakon toga međusobno priznale granice.

No, Moskva je 2014. preuzela vojnu kontrolu nad Krimom i anektirala ga referendumom koji Ukrajina i zapadne vlade smatraju nezakonitim.

/Desk/

Objava Rusi žele poništiti sovjetsku odluku o predaji Krima Ukrajini pojavila se prvi puta na Republika.

Autorice teksta su Fiona Hill, viša suradnica u Centru za SAD i Europu u Programu za vanjsku politiku na Institutu Brookings, koja je od 2017. do 2019. bila viša direktorica za Europu i Rusiju u Vijeću za nacionalnu sigurnost SAD-a, te Angela Stent, izvanredna viša suradnica na Institutu Brookings i profesorica na Sveučilištu Georgetown, prenosi Index.

Hill je u široj javnosti ponajviše zapamćena po svom svjedočenju pred američkim Kongresom na prvom postupku za opoziv tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa 2019., no ova stručnjakinja za međunarodne odnose desetljećima proučava Vladimira Putina i njegov režim u Moskvi.

U intervjuu u ožujku konstatirala je da smo “već usred trećeg svjetskog rata, bez obzira na to jesmo li ga u potpunosti prihvatili ili ne”. Stent je pak autorica knjige Putin’s World: Russia Against the West and With the Rest.

Vladimir Putin je, započinju Hill i Stent, odlučan oblikovati budućnost tako da izgleda kao njegova verzija prošlosti. Ruski predsjednik napao je Ukrajinu ne zato što se osjećao ugroženim zbog širenja NATO-a ili zapadnih “provokacija”. Naredio je svoju “specijalnu vojnu operaciju” jer vjeruje da je božansko pravo Rusije da vlada Ukrajinom, da izbriše nacionalni identitet te zemlje i da integrira njezin narod u “Veliku Rusiju”.

Putin je, podsjećaju, detaljno izložio ovu misiju u traktatu od 5000 riječi objavljenom u srpnju 2021. pod naslovom “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”, čija je glavna teza ta da su Bjelorusi, Rusi i Ukrajinci svi potomci Rusa, drevnog naroda koji je naselio zemlje između Crnog i Baltičkog mora.

Osim što ih veže zajednički teritorij i jezik te pravoslavna vjera, što je manje ili više nesporno, Putin inzistira da Ukrajina nikada nije bila suverena, osim nekoliko povijesnih interludija kada je neuspješno pokušala postati neovisna država.

Lenjin je Rusiji “ukrao” njen povijesni dio i “stvorio” Ukrajinu

Po njegovom viđenju povijesti, Rusiji je “ukraden” njen središnji teritorij kada su boljševici stvorili Sovjetski Savez 1922. godine i osnovali Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Zapad je nakon raspada SSSR-a koristio Ukrajinu kao platformu za prijetnje Rusiji i podupirao uspon tamošnjih “neonacista”. Putinov esej, koji je navodno dobio svaki ruski vojnik poslan u Ukrajinu, završava tvrdnjom da Ukrajina može biti suverena samo u partnerstvu s Rusijom, jer “mi smo jedan narod”.

Kad se tome pridodaju slične Putinove izjave, pogotovo govori koje je održao uoči invazije u veljači, postaje jasno da u njegovoj viziji svijeta Rusija predvodi novu istočnoslavensku uniju s Bjelorusijom i Ukrajinom, a možda i većinski ruskim dijelom Kazahstana i drugih susjednih zemalja.

Ostatak bivšeg SSSR-a priznaje vrhovnu vlast Moskve, a Zapad i globalni Jug (ono što smo dugo zvali Treći svijet) prihvaćaju njenu dominantnu ulogu u Euroaziji – regiji koja se prostire od Lisabona do Vladivostoka, kako je to sročio bivši ruski premijer Dmitrij Medvedev.

Ovo je više od sfere utjecaja, naglašavaju Hill i Stent – to je sfera kontrole, s mješavinom izravne teritorijalne reintegracije nekih teritorija i zemalja i dominacije u sigurnosnim, političkim i ekonomskim sferama nad drugima. Putin je krenuo u postepeno ostvarenje tog plana još 2014., kada su ruske snage u borbenim odorama bez oznaka (zbog čega su ih prozvali Mali zeleni), preuzele kontrolu nad Krimom.

Uslijedile su tajne operacije izazivanja pobune na istoku i jugu Ukrajine, prvenstveno u pograničnoj regiji Donbas. Oružani sukob ukrajinskih vlasti i ruskih separatista koji je uslijedio rezultirao je s ukupno 14.000 mrtvih u sljedećih osam godina – ne samo na ruskoj strani, kako ruski propagandisti često tvrde, već na obje. Rusi su sad otvoreno okupirali dobar dio tog teritorija.

Slično tome, Putin je u Bjelorusiji iskoristio velike prosvjede 2020. i 2021. i pomoć u njihovom slamanju kako bi čvršće vezao bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka uza sebe. Ta je zemlja zauzvrat bila jedan od poligona za “specijalnu vojnu operaciju” protiv Ukrajine.

Putin je nakon prvih zapadnih sankcija, donesenih 2014. zbog aneksije Krima i oružane eskalacije u Donbasu, poduzeo korake za zaštitu ruskog gospodarstva smanjenjem njegove izloženosti SAD-u i Europi, jačajući domaću proizvodnju kritičnih dobara. U isto vrijeme pojačao je i unutrašnju represiju zatvaranjem i likvidacijom političkih protivnika. Na Zapadu su ruske službe provodile dezinformacijske operacije i podmićivale Moskvi sklone političare.

Reakcija Zapada na njegovu invaziju Ukrajine je bila ujedinjenija i snažnija nego što se nadao. Ali Zapad mora shvatiti da ima posla s vođom koji pokušava promijeniti povijest – ne samo od kraja Hladnog rata, nego posljednjih stotinu godina, ističu autorice.

Tko kontrolira prošlost…

Povijest, odnosno povijesni narativ je za Putina moćno političko oružje koji podupire njegov legitimitet. Njegov glasnogovornik još je 2010. rekao publici Međunarodnog debatnog kluba Valdaj da Putin čita knjige o ruskoj povijesti “cijelo vrijeme”. Njegova opsesija ruskom imperijalnom prošlošću i namjera da ispravi ono što vidi kao povijesnu nepravdu – odvajanje Ukrajine od Rusije – također nije od jučer.

U svojim odajama u Kremlju strateški je smjestio kipove ruskih monarha Petra Velikog i Katarine Velike, koji su u ratovima sa Švedskim i Osmanskim Carstvom osvojili današnje ukrajinske teritorije. A 2016. je neposredno ispred vrata Kremlja podigao kip Vladimira Velikog, velikog kneza Kijevske Kneževine iz desetog stoljeća.

U Putinovoj verziji povijesti, knez Vladimir se obratio na kršćanstvo u ime cijele drevne Rusije 988. No tadašnja Kijevska Rus obuhvaćala je samo mali dio današnje Rusije, a prvi spomen Moskve kao važnog mjesta zabilježeno je tek 1147. godine.

U govoru uoči invazije, Putin je u boljševičkom vođi Vladimiru Lenjinu našao krivca za uništenje Ruskog Carstva pokretanjem Oktobarske revolucije, nakon čega je “odvojio, odcijepio ono što je povijesno ruska zemlja”.

“Boljševička, komunistička Rusija” stvorila je “zemlju koja nikada prije nije postojala” spajanjem ruskih teritorija kao što je regija Donbas, središte teške industrije, u novu ukrajinsku socijalističku republiku, objasnio nam je Putin. Istina je da su Lenjin i boljševici obnovili Rusko Carstvo i samo su ga nazvali drugačije, kažu Hill i Stent.

Uspostavili su zasebne sovjetske socijalističke republike kako bi se predstavili kao suprotnost carevima koji su vladali ujedinjenom, rusificiranom državom i ugnjetavali etničke manjine. Ali za Putina je odluka boljševika bila nelegitimna i potaknula je “gorljive nacionaliste” u Ukrajini koji su potom razvili opasne ideje neovisnosti. Putin tvrdi da poništava te stoljetne “strateške pogreške”.

“Vraćanje povijesno ruskih teritorija”

Narativ o NATO-u kao oruđu američkog imperijalizma i dominacije Europom također ima bitnu ulogu u Putinovoj verziji povijesti. Po njemu, NATO je prisilio zemlje istočne Europe, koje pripadaju povijesnoj ruskoj sferi utjecaja, da se pridruže tom savezu. U stvarnosti, te su zemlje, još uvijek u strahu nakon desetljeća sovjetske dominacije, same tražile ulazak u NATO.

Rusija, prema Putinu, nije imala “drugog izbora” nego da se brani od vojne ugroze NATO-a. Morala je napasti Ukrajinu kako bi spriječila njen ulazak u NATO, iako njen ulazak nije uopće bio u planu. Putin je ruskom parlamentu 7. srpnja rekao da je rat u Ukrajini pokrenuo “kolektivni Zapad”, koji pokušava obuzdati Rusiju i “nametnuti svoj novi svjetski poredak ostatku svijeta”.

Još 2008. je rekao američkom predsjedniku Georgeu Bushu na summitu NATO-a u Bukureštu, kada je dogovoreno da će Ukrajina i Rumunjska ući u NATO u nekom nedefiniranom trenutku u budućnosti, da “Ukrajina nije prava država.” Ironično je da je sam za to vrijeme veličao imperijalnu povijest Rusije. U lipnju je na gospodarskoj konferenciji u Moskvi poručio da je Ukrajina zapadna “kolonija”, a ne suverena država, dok ju istovremeno sam pokušava pokoriti.

Usporedio se s Petrom Velikim koji je 21 godinu vodio “Veliki sjeverni rat” protiv Švedske, tvrdeći da Rusija i danas “vraća i jača” kontrolu nad povijesno ruskim teritorijem, baš kao što je taj car činio. Mnoge zemlje bile su tuđe kolonije ili provincije – SAD je bio britanska, kao i Australija, Kanada, Indija ili Irska. Možemo slobodno dodati da su i razni dijelovi Hrvatske stoljećima bili pod austrijskom, mađarskom, osmanlijskom ili mletačkom vlašću.

To, naravno, ne daje ni Britancima ni Mađarima ili Talijanima opravdanje da traže svoje “povijesne” teritorije natrag. I dok Britancima ili Španjolcima ne bi palo na pamet tražiti natrag suverenitet nad zemljama u kojima se govori engleski ili španjolski, Putin inzistira na tome da su svi oni koji govore ruski u Ukrajini i drugdje dio “ruskog svijeta”, s posebnim vezama s Moskvom.

Prizivanje nacista

Međutim, njegovo inzistiranje da su Ukrajinci koji govore ruski ustvari Rusi samo je pomoglo u jačanju ukrajinskog nacionalnog identiteta i širem korištenju ukrajinskog jezika. Ljudi koji žive na današnjem ukrajinskom teritoriju svakako imaju fluidne i složene identitete zbog iste takve povijesti, napominju autorice.

No Ukrajina je neovisna država od 1991., a Putin je istinski ogorčen što Ukrajinci inzistiraju na vlastitoj državnosti i identitetu. Trenutnu invaziju prikazuje kao nasljednicu “Velikog domovinskog rata”, odnosno pobjede protiv njemačkih nacista, tako što i ovaj rat predstavlja kao oslobađanje Ukrajine od nacista. Ali Ukrajinci nisu nacisti zato što slijede ideale Adolfa Hitlera, navode Hill i Stent, nego zato što su “gorljivi nacionalisti”, jer odbijaju priznati da su Rusi.

Putinova retorika o ukrajinskim nacistima najbolje prolazi u samoj Rusiji, no ona o NATO-u i posredničkom ratu sa SAD-om i Zapadom “do posljednjeg Ukrajinca” mnogo bolje prolazi na Zapadu. Zapadni političari i analitičari nastavljaju raspravljati o tome je li NATO kriv za rat. Čak je i papa Franjo rekao da je rat u Ukrajini “možda nekako isprovociran”.

Nema veze što je aneksija Krima 2014. došla kao odgovor na želju Ukrajine da se pridruži EU, a ne NATO-u. I što je Putin, nakon što su Finska i Švedska podnijele zahtjev za pridruživanje savezu u lipnju, izjavio da Rusija “nema problema sa Švedskom i Finskom kao s Ukrajinom.” Dakle, problem nije NATO, nego to što se Ukrajina želi povezati s bilo kojim entitetom ili zemljom osim Rusije.

Ipak, Putin zna da će teško ispregovarati dogovor u Ukrajini na temelju svoje verzije povijesti i pomiriti bitno različite priče iz prošlosti. Većina modernih europskih država nastala je na ruševinama imperija i većih multietničkih država, a ovaj rat mogao bi dovesti do još većeg uplitanja Rusije i potpirivanja sukoba u slabim državama poput Bosne i Hercegovine.

Pod svaku cijenu

Iz odmazde za to što SAD i europske zemlje vojno podupiru Ukrajinu, Putin je pokrenuo ekonomski i informacijski rat protiv Zapada, koristeći energiju, žito i drugu robu kao oružje. Rusija optužuje Ukrajinu da je počinila iste one zločine koje je sama izvršila, a zapadne sankcije krivi za glad u Africi, iako je sama blokirala ukrajinski izvoz žita preko Crnog mora (dok nije pristala na sporazum o deblokadi krajem srpnja). Rusija u mnogim dijelovima svijeta pobjeđuje u informacijskom ratu.

Što se potpore Zapada Ukrajini tiče, oružje je značajno uvećalo njenu sposobnost da uzvrati udarce, ali ​​arsenali zemalja donatora već su se počeli prazniti. Energetske i financijske sankcije i sankcije izvoza su opsežne i utječu na rusko gospodarstvo, ali ne mogu promijeniti Putinov pogled na povijest ili njegovu odlučnost da pokori Ukrajinu, tako da nisu promijenile njegovu računicu.

Pravi udar zapadnih kontrola izvoza osjetit će se 2023. kad će Rusiji ponestati poluvodiča i rezervnih dijelova za proizvodni sektor, a njezina industrijska postrojenja će se zatvoriti. Naftna industrija zemlje posebno će se mučiti jer gubi prijeko potrebnu tehnologiju i softver međunarodne naftne industrije.

EU se obvezala na postupno ukidanje uvoza nafte iz Rusije do kraja godine, ali ograničavanje uvoza plina mnogo je izazovnije jer niz zemalja, uključujući Njemačku, ima malo alternativa za kratkoročnu zamjenu. Računica koja je vrijedila 50 godina – Europa treba plin, a Moskva prihode od plina – više ne vrijedi jer zemlje koje još uvijek kupuju rusku naftu i plin plaćaju više cijene za to.

Čak i ako Rusija na kraju izgubi prihode od energenata, čini se da je Putin spreman platiti tu cijenu za podrivanje europske potpore Ukrajini. Pritom koristi još jednu povijesnu rusku vojnu taktiku – zaustavljanje protivničkih snaga i čekanje zime.

Baš kao što je Napoleonova vojska ostala zarobljena u snijegu u blizini Moskve, a njemački vojnici se smrznuli na smrt kod Staljingrada, Putin planira natjerati Francuze i Nijemce da se tresu od zime u svojim domovima. U govoru na Sanktpeterburškom gospodarskom forumu u lipnju predvidio je da će, dok se Europljani suočavaju s hladnom zimom i trpe ekonomske posljedice sankcija, na vlast doći populističke stranke.

Razlog za samouvjerenost mu daje i snažna potpora ratu unutar Rusije, barem prema anketama neovisnog Levada centra koje pokazuju da je Putinov rejting porastao od veljače. Ali postoji dobar razlog za skepsu oko aktivne podrške, primjećuju Hill i Stent. Stotine tisuća ljudi koji se protive ratu napustilo je zemlju, a Rusi koji su ostali i javno kritizirali rat maltretirani su ili zatvarani. Drugi su ravnodušni ili pasivno podržavaju rat.

Život većine ljudi u Moskvi i drugim velikim ruskim gradovima odvija se normalnim tokom, jer vojnici koji ginu u Ukrajini uglavnom nisu njihova djeca. Oni su iz siromašnih, ruralnih područja, a mnogi od njih nisu etnički Rusi. Glasine da plaćenička skupina Wagner vrbuje zatvorenike za borbu upućuju na akutni nedostatak ljudstva. Ipak, dobrovoljci su potaknuti propagandom koja dehumanizira Ukrajince.

Podijeli pa vladaj

Unatoč sve glasnijim pozivima na dogovoreno rješenje koje bi uključivalo ukrajinske teritorijalne ustupke, čini se da Putin nije zainteresiran za kompromis koji bi ostavio Ukrajinu kao suverenu, neovisnu državu, bez obzira na njezine granice.

Hill i Stent pišu da im je nekoliko bivših visokih američkih dužnosnika reklo kako se činilo da su se u travnju ruski i ukrajinski pregovarači okvirno dogovorili o obliku privremenog rješenja: Rusija će se povući na svoje položaje od 23. veljače, kada je kontrolirala dio Donbasa i Krim, a u zamjenu će Ukrajina obećati da neće tražiti članstvo u NATO-u i umjesto toga dobiti sigurnosna jamstva od niza zemalja.

Ali kao što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio u srpnju, kompromis više nije opcija, pa čak ni davanje Rusiji cijelog Donbasa nije dovoljno: “Sada je geografija drugačija. Tu su također regije Herson i Zaporižja te niz drugih teritorija”. Ali cilj očito nisu pregovori, već ukrajinska kapitulacija.

Pregovori bi, ako ih ne bude pratila postojana vojna podrška Ukrajini, mogli samo olakšali operativnu stanku Rusiji. Nakon nekog vremena krenula bi dalje, vjerojatno na Odesu i druge crnomorske luke, s ciljem da Ukrajinu ostavi bez izlaza na more. Uspije li u tome, Putin bi ponovno krenuo i na Kijev, s ciljem svrgavanja Volodimira Zelenskog i postavljanja marionetske proruske vlade. Putinov rat u Ukrajini vjerojatno će trajati još dugo.

Veliki broj država na globalnom Jugu smatra ovaj rat lokalnim europskim sukobom koji ih se ne tiče. Kina je čak retorički podržala Rusiju, odbila uvesti sankcije i podržala je u UN-u. Indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar sažeo je stav mnogih zemalja u razvoju kada je rekao da je Rusija “vrlo važan partner u nizu područja”.

Njih prije svega brinu gorivo, hranu, gnojivo, a također i oružje, a ne to što je Rusija agresijom na susjednu zemlju prekršila Povelju UN-a i međunarodno pravo.Putin se od 2014. marljivo udvarao tim zemljama i trud se očito isplatio.

Rusija je 2015. poslala svoju vojsku u Siriju u pomoć predsjedniku Bašaru al-Asadu u ratu, a s vremenom je postala jedna od rijetkih velikih sila koja može razgovarati sa svim stranama uključenima u taj rat. U Africi ruske paravojne skupine pružaju potporu brojnim vođama. A u Latinskoj Americi ruski utjecaj je porastao dolaskom više ljevičarskih vlada na vlast.

Na Rusiju se tamo još uvijek gleda kao na borca ​​potlačenih protiv američkog imperijalizma. Te zemlje tvrde da se ono što Rusija radi u Ukrajini ne razlikuje od onoga što je SAD učinio u Iraku ili Vijetnamu, a za rusku invaziju krive prijetnju NATO-a. To je djelomično uspjelo zahvaljujući propagandi Kremlja koja je pojačala Putinove narative o NATO-u i posredničkim ratovima te podlim akcijama Zapada.

Zablude o veličini

U svakom slučaju, Putinove manipulacije poviješću sugeriraju da ima ciljeve dalje od Ukrajine – diljem Euroazije. Baltičke države mogle bi biti na njegovom kolonijalnom popisu, kao i Poljska kojom je Rusija djelomično vladala od 1772. do 1918. Velik dio današnje Moldavije bio je dio Ruskog Carstva, kao i Finska, između 1809. i 1918. Putin možda neće moći osvojiti te zemlje koje su uglavnom članice NATO-a, ali želi ih zastrašiti i izbaciti iz ravnoteže.

U svom idealnom svijetu, Putin će prijetnjama steći utjecaj i kontrolu nad unutarnjom i vanjskom politikom susjednih zemlja. Globalni Jug će ostati neutralan u sukobu Rusije sa Zapadom, a možda je i podržati. S organizacijom BRICS – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, koju se namjerava proširiti na Argentinu, Iran, a možda i Egipat, Saudijsku Arabiju i Tursku, Rusija želi postati lider svijeta u razvoju, po uzoru na Sovjetski Savez.

Stoga je imperativ Zapada da ostane ujedinjen u podršci Ukrajini i suprotstavljanju Rusiji, zaključuju Hill i Stent. Kratkoročno, to znači zajednički rad na suzbijanju ruskih dezinformacija o ratu i lažnih povijesnih narativa, kao i zastrašivanja Europe nuklearnim oružjem i isključenjem energije.

Na srednji i dugi rok, SAD i njegovi saveznici i partneri trebaju vidjeti kako restrukturirati međunarodnu sigurnosnu arhitekturu kako bi spriječili Rusiju da ugrožava susjede. Ali za sada je NATO jedina institucija koja može jamčiti sigurnost Europe.

Nakon skoro četvrt stoljeća na vlasti, Putin nastoji obnoviti svoju verziju Ruskog Carstva. On “okuplja sve (ruske) zemlje” kao što su to činili veliki ruski carevi i preokreće naslijeđe Lenjina, boljševika i posthladnoratovskog dogovora. Na taj način Putin želi da Rusija bude jedina iznimka u neumoljivom usponu i padu imperijalnih država.

Ironično je to što na taj način poništava jedno od najvećih postignuća svog navodnog najvećeg heroja, Petra Velikog, koji je otvorio prozor prema Zapadu putujući Europom, pozivajući europske obrtnike i druge da dođu u Rusiju i pomognu u razvoju njezina gospodarstva. Putin je pak svojom agresijom zatvorio taj prozor. Petar Veliki je odveo Rusiju u budućnost. Putin je gura u prošlost, prenosi Index.

/Desk/

Objava Foreign Affairs: Ukrajina je samo početak. Kakav svijet želi Putin… pojavila se prvi puta na Republika.

Informaciju o smrti Gorbačova objavila je Moskovska središnja klinička bolnica.

– Mihail Sergejevič Gorbačov preminuo je večeras nakon duge i teške bolesti – objavila je Moskovska središnja klinička bolnica.

Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je 2. ožujka 1931. godine u mjestu Privoljnoje koje se danas nalazi u Ukrajini.

Gorbačov je u Moskvu stigao u rujnu 1950. godine, a pravo je na Moskovskom sveučilištu diplomirao 1955. godine.

Politički je napredovao u Stavropoljskom kraju, gdje je 1970. postao prvi sekretar regionalnoga partijskoga komiteta, a 1971. član Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza – KPSS-a. Prešao je 1978. u Moskvu te je kao štićenik partijskog ideologa Mihaila Suslova i šefa KGB-a Jurija Andropova brzo napredovao, poziva se Jutarnji list na navode Enciklopedija.hr.

Za generalnoga sekretara CK KPSS-a izabran je 1985. godine. Potaknuo je program brze tehnološke modernizacije gospodarstva i državne uprave.

Njegova politika ‘glasnosti‘ – slobode govora – omogućila je do tada nezamislivu kritiku stranke i države, ali je također ohrabrila nacionaliste koji su počeli vršiti pritisak za neovisnost u baltičkim republikama Latviji, Litvi, Estoniji i drugdje.

Mnogi Rusi nikada nisu oprostili Gorbačovu turbulencije koje su njegove reforme izazvale, smatrajući kasniji pad životnog standarda previsokom cijenom za demokraciju.

Zbog slabih rezultata 1987. potaknuo je korjenitije reforme radi oslobođenja kulture od političke stega i radi veće slobode tiska, kao i restrukturiranja gospodarskog i političkog sustava, uvođenjem tržišnih mehanizama i elemenata izborne konkurencije.

Usmjeravao je vanjsku politiku prema smanjivanju napetosti između velesila te okončanju hladnoga rata. U prosincu 1987. potpisao je s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom sporazum o uništenju zaliha nuklearnih projektila srednjega dometa, a tijekom 1988–89. nadzirao je povlačenje sovjetske vojske iz Afganistana, navodi Enciklopedija.hr.

Njegova je politika ohrabrivala reformske promjene u državama Istočnoga bloka. Kada su uspostavljene nekomunističke vlade u Poljskoj, Demokratskoj Republici Njemačkoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj, složio se s odlaskom sovjetske vojske iz tih država. U ljeto 1990. pristao je na ujedinjenje Njemačke.

Hladni je rat okončao bez krvoprolića.

Kako bi učvrstio svoju vlast, u listopadu 1988. preuzeo je i mjesto predsjednika prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a, kojemu su ustavnim promjenama bile dane široke izvršne ovlasti. U ožujku 1990. izabran je za prvoga predsjednika SSSR-a.

Njegova je reformska politika dovela do demokratizacije i decentralizacije sovjetskog društva i države, ali nije mogla riješiti sve dublju gospodarsku i političku krizu.

Za neuspjelog puča konzervativnih snaga u kolovozu 1991., dok je tri dana bio u kućnom zatvoru, izgubio je politički utjecaj.

Nakon odluke konstitutivnih republika da umjesto SSSR-a uspostave Zajednicu neovisnih država, Gorbačov je 25. XII. 1991. podnio ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, pa je ta država prestala postojati.

Za doprinos svjetskom miru dobio je Nobelovu nagradu za mir 1990. godine.

U jednom od svojih posljednjih intervjua, koje je Gorbačov dao za rusku državnu agenciju Interfax kritizirao je širenje NATO-a

U njemu je bivši predsjednik SSSR-a, tada 90-godišnji Gorbačov, uoči diplomatskih razgovora koje će SAD i Rusija voditi o Ukrajini, kritizirao širenje NATO-a tvrdeći kako su “Sjedinjene Države postale arogantne nakon raspada Sovjetskoga Saveza”.

Gorbačov je u intervjuu bio vrlo kritičan prema stavu koji je Zapad zauzeo prema Rusiji nakon raspada Sovjetskoga Saveza 1991. godine.

– Raspoloženje na Zapadu bilo je trijumfalno, osobito u Sjedinjenim Državama… Postali su arogantni i samouvjereni. Proglasili su pobjedu u Hladnome ratu, a zapravo su Moskva i Washington zajedničkim snagama izvukli svijet iz sukoba i utrke za nuklearnim naoružanjem… Ali ne, ‘pobjednici‘ su odlučili izgraditi novo carstvo, otud je i nastala ideja o proširenju NATO-a – izjavio je bivši sovjetski čelnik, koji je odigrao ključnu ulogu u okončanju Hladnoga rata.

Gorbačov je bio vrlo kritičan prema širenju NATO saveza na istok.

– Kako se u takvoj poziciji može računati na ravnopravne odnose sa Sjedinjenim Državama i Zapadom – upitao se Gorbačov, ali i izrazio nadu u popravljanje odnosa između Moskve i Washingtona.

Gorbačov se prisjetio i posljednjih dana SSSR-a.

– Imali smo tada saznanja da ima ljudi na Zapadu, pa i u vladajućim krugovima, koji su trljali ruke kad su vidjeli naše poteškoće. U kabinetu Georgea Busha postojala je cijela frakcija koju je vodio ministar obrane Cheney. Rekli su da je Gorbačov beznadni komunist i da sve oklade treba staviti na Jeljcina. Nisu skrivali radost nakon raspada Saveza. Ali prije svega, mi smo odgovorni za našu zemlju, a ne Zapad. Drugo, bili su potrebni novi odnosi sa Zapadom, uključujući osobne odnose sa zapadnim čelnicima. Bilo bi nemoguće okončati Hladni rat, utrku u naoružanju i riješiti regionalne sukobe koji bjesne u svijetu. Zatim smo počeli komunicirati i oko globalnih pitanja, kao što su ekologija, energija i tako dalje. Ovo je danas relevantno kao i uvijek. Samo zajedno možemo se nositi s pandemijom i klimatskim problemom.

Uglavnom, ovo iskustvo je bilo neprocjenjivo i mislim da ga sada treba iskoristiti. Napokon su počeli ozbiljni razgovori o nuklearnom oružju, strateškoj stabilnosti i europskoj sigurnosti. Potrebno je proširiti dnevni red i nastaviti dijalog i u teškim trenucima. Siguran sam da će uroditi plodom – govorio je tada Gorbačov.

‘Nije me se slušalo‘

– Ljudi bi trebali znati činjenice, jer se stanje ne može procjenjivati ​​nagađanjem. A činjenice su sljedeće: za Sovjetski Savez sam se borio do kraja i upozoravao na posljedice nesmotrenosti. Jeljcin mi je tada rekao, nemoj plašiti ljude. Naravno, bio sam u teškoj situaciji nakon puča. Ali smatrao sam da mi je dužnost upozoriti na posljedice.

Što se tiče lekcija. Mislim da je glavna pouka da državnost treba sačuvati. Bila je to nevjerojatna, lakoća, rekao bih nepromišljenost u kojoj su tada držali državnu sudbinu, i to gotovo svi, i komunisti i demokrati. Trojica muškaraca koji su se sastali u Beloveškoj Pušči izjavili su da Sovjetski Savez više ne postoji! To znači da nije bilo ustava, zakona, ničega od onoga što regulira obranu, granice i financije. Čak ni o nuklearnom oružju nije postignut sporazum. Oko toga je mjesecima vladala potpuna neizvjesnost, dok nije potpisan protokol, a gdje? U Lisabonu! A obveza uklanjanja nuklearnog oružja iz republika bivšeg Sovjetskog Saveza nije ispunjena sve do 1996.

Mnogi su tada mislili da će biti lako izgraditi novu državnost, a da ne govorimo o tome da će gospodarstvo nekim čudom procvjetati za nekoliko mjeseci. Ali čuda se ne događaju samo tako, ne u tako kompliciranom području kao što su reforme. Reforme su bile potrebne, ali morale su biti dobro osmišljene, a ne ‘šok‘.

I još jedna lekcija se bavi etničkim odnosima. Separatisti su obećali da će se sve vrlo brzo riješiti i da će se u neovisnim republikama poštivati ​​prava svih. A što smo vidjeli u stvarnosti? Pojavili su se apatridi, ‘građani drugog reda‘, ponovno su se rasplamsali etnički sukobi, počeli su krvavi sukobi i ratovi. I opet moram podsjetiti, upozoravao sam one koji su raspirivali sukobe, upozoravao sam vođe, inteligenciju, narod… Nitko nije imao koristi od toga što me se nije poslušalo – zaključio je u intervjuu Gorbačov, podsjeća Jutarnji list.

/Desk/

Objava Preminuo posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza pojavila se prvi puta na Republika.