Čini se da, kada je riječ o predsjedniku najjače političke stranke bh Srba Miloradu Dodiku i njegovim suradnicima, Tužiteljstvo BiH ima “poseban tretman”. Unatoč što su veličanje Ratka Mladića, zapovjednika Glavnog štaba Vojske RS-a, osuđenog za genocid i zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH, osudile i države-članice Europske Unije te jasno kazale kako onima koji veličaju osobe osuđene za ratne zločine nema mjesta u EU.

Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv svećenika Petra (Bonifacije) Barbarića, rođenog 1936. godine u Ljubuškom, državljanina BiH i Republike Hrvatske zbog veličanja generala HVO-a i HV-a Slobodana Praljka. Dok će vremešni svećenik morati odgovrati za svoje djelo, Tužiteljstvo BiH šuti na tisuće i tisuće prijava o veličanju srpskog generala Ratka Mladića osuđenog za genocid.

Za što se tereti svećenik

Ovog 90-godišnjeg svećenika Tužiteljstvo tereti da je 2. studenoga 2025. godine, na mjesnom groblju u Čapljini, kod nezakonito podignutog spomenika, održao govor u cilju veličanja ličnosti Slobodana Praljka (koji je ukopan u Zagrebu), pravomoćno osuđenog za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), presudom od 29. studenoga, 2017. godine. Praljak je nakon izricanja presude rekao kako nije zločinac te da odbacuje presudu nakon cega je u sudnici popio otrov te uskoro i preminuo.

Tužiteljstvo navodi kako je govor Petra Barbarića prenijelo više elektronskih medija, odnosno internet portala te da se zabilježio veliki broj pregleda kao i reakcija javnosti i građana. Optuženi se tereti da je veličao osobu pravomoćno osuđenu presudama MKSJ-a za kaznena djela zločina protiv čovječnosti i ratne zločine, čime je počinio kazneno djelo – Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a. stav 6. KZ-a BiH. Sud BiH potvrdio je optužnicu.

Kako se navodi, istraga u predmetu bit će nastavljena s ciljem otkrivanja i osoba koje su izvršile nezakonito postavljanje spomenika, priopćeno je iz Tužiteljstva BiH.

Kako su već prethodno prenijeli mediji, Barbarić je u svom govoru iz studenoga rekao:”Braćo i sestre, danas je poseban dan. General Praljak vratio se u svoju Hercegovinu, svoju Čapljinu. Ovo što vidite, to su sve napravili anđeli, a anđeli su ispružena ruka božija. Zato ne spominjemo nikoga posebno, već se samo zahvaljujemo ispruženoj ruci božijoj, našim anđelima koji su ovo ostvarili”.

Rekao je kako je Praljkov cilj “osloboditi Hercegovinu od agresora, što su tada bili Srbi” te da “za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata za muslimanski narod, u svakom pogledu, nitko nije učinio koliko je učinio Praljak”, te da “Hrvati i u Hrvatskoj i BiH nikoga nisu napali već su branili sebe i vjekovne prostore”.

Zbog svega navedenoga, vremešni svećenik mogao bi biti osuđen na najmanje 3 godine zatvora, a možda i zbog visoke starosti, na kućni pritvor. Ovo je do sada jedina potvrđena optužnica Tužiteljstva BiH za veličanje nekoga od osuđenih pripadnika HVO-a. No, očito je kako Tužiteljstvo BiH u ovim slučajevima nema isti, profesionalan i nepristran, pristup.

Nakon događaja u Čapljini u prosincu 2025. godine, Mostarsko-duvanjska biskupija u odgovoru za N1 navela je kako je Bonifacije Barbarić otpušten iz Franjevačkog reda te da mu je zabranjeno bilo kakvo svećeničko djelovanje. Iz Biskupije su tada poručili da nisu bili upoznati s njegovim postupcima te da oni nisu izvedeni uz odobrenje ili znanje crkvenih vlasti.

Tisuće prijava za veličanje Mladića – Tužiteljstvo ništa

Naime, Bh portal Detektor, Balkanska istraživačka mreža BiH (BIRN BiH), medijska nevladina organizacija sa sjedištem u Sarajevu, specijblizirana za praćenje i izvješćivanje sa suđenja za ratne zločine, korupciju i terorizam, prije nekoliko dana je objavio da, iako Državno tužiteljstvo tvrdi kako nije zaprimilo nijedno službeno izvješće policijskih agencija za izazivanje mržnje, odnosno veličanje nakon smrti Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida i drugih zločina počinjenih u BiH, pravni stručnjaci objašnjavaju da tužiteljima nisu potrebna izvješća kako bi obavljali svoj posao.

Čini se da, kada je riječ o predsjedniku najjače političke stranke bh Srba Miloradu Dodiku i njegovim suradnicima, Tužiteljstvo BiH ima “poseban tretman”. Unatoč što su veličanje Ratka Mladića, zapovjednika Glavnog štaba Vojske RS-a, osuđenog na doživotni zatvor za genocid i zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH, osudile i države-članice Europske Unije te jasno kazale kako onima koji veličaju osobe osuđene za ratne zločine nema mjesta u EU.

Osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić pokopan je 7. rujna 2026. godine na Topčiderskom groblju u Beogradu, uz nazočnost cjelokupnog vrha Republike Srpske, a mediji su bilježili i mnoge izjave “zahvale” i “čuvanja Mladićeve zaostavštine” i najviših dužnosnika bh entiteta. Ovakve izjave, sa zgražanjem i osudom, prenijeli su ne samo bh, nego i regionalni i svjetski mediji. Tužiteljstvo ih je svakako vidjelo.

Izgleda da za Tužiteljstvo BiH to nije dovoljan razlog za isti pristup za sve – podizanje optužnice zbog veličanja osobe osuđene na najteži zločin – zločin genocida.

Detektor navodi: “Uvidom u izvješće platforme ‘Registar 145a’, građanske inicijative koja je nastala s ciljem zakonskog prijavljivanja negiranja genocida i veličanja osuđenih ratnih zločinaca, navodi se da je Mladićeva smrt izazvala je najveći val veličanja osuđenog ratnog zločinca u javnom prostoru BiH”.

Također navodi i podatak kako su “u samo četiri dana, od 27. do 30. rujna 2026. godine, verificirana 73 predmeta, a Registar je zaprimio 4.385 prijava – gotovo dvostruko više u cijela prethodna 44 dana rada”.

Nekadašnji istražitelj Državnog tužiteljstva Ramiz Huremagić, kazao je za Detektor kako je stav Tužiteljstva da nisu zaprimili izvješće dokaz koliko se pravosuđe otuđilo od građana i društva.

“Tužiteljstvo javnost BiH i njene građane smatra apsolutnim analfabetama. Nismo toliko nepismeni da ne znamo kako Tužiteljstvu ne treba izvješće policije ako je o postojanju osnova sumnje za neko kazneno djelo iz svoje nadležnosti doznalo na neki drugi način. A očito, u ovom slučaju jest, jer postoje tisuće prijava građana o počinjenju ovog djela”, rekao je Huremagić.

Odgovornost je, prema riječima Huremagića, “pojam koji više ne stanuje u Tužiteljsvu, dok rezultata nema”.

“Naprosto, Tužilaštvo BiH je odavno brod bez kormilara i morskim miljama daleko od svoje prave svrhe i uloge, žeton i igrač u raznim (političkim) potkusurivanjima i prepucavanjima, te institucija čije bi se i samo postojanje moglo dovesti u pitanje kada bi se isključivo gledao omjer uloženog i dobivenog, odnosno pitanje same vrijednosti onoga što Tužiteljstvo (ne) pruža građanima za njihov novac”, rekao je Huremagić za Detektor.

Inzkov zakon i kazne

Podsjetimo kako je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko 22. srpnja 2021. godine, donio Odluku kojom se donosi Zakon o dopuni Kaznenog zakona BiH, kojom je dopunjen član 145a.

Ovim je zabranjeno poticanje na nasilje ili mržnju; poricanje odobravanje ili grubo umanjivanje genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina pravomoćno utvrđenih odlukama međunarodnih ili domaćih sudova; dodjeljivanje priznanja, nagrada, spomenica ili privilegija osobama pravomoćno osuđenim za ratne zločine; imenovanje javnih objekata (ulica, trgova, parkova, mostova, ustanova) ili registracija naziva po osobama osuđenim za ratne zločine; svaki drugi oblik veličanja osoba osuđenih pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin.

Za sve navedeno zakon određuje: za veličanje osuđenih ratnih zločinaca i dodjelu priznanja – kazna zatvora od najmanje 3 godine.
Također, za poricanje ili opravdavanje genocida – kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.

Za javno poticanje na nasilje ili mržnju – kazna zatvora od 3 mjeseca do 3 godine te ukoliko je djelo počinio službenik ili odgovorna osoba u instituciji koja se financira iz javnog proračuna, propisana je kazna zatvora od najmanje 3 godine.

/Desk/

Objava Tužiteljstvo BiH podiglo optužnicu protiv 90-godišnjeg svećenika zbog veličanja Praljka – za Dodika i ostale nema optužnice zbog veličanja Mladića – Koga se Tužiteljstvo BiH boji? pojavila se prvi puta na Republika.

Prvooptuženi Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade H-B osuđen je na najveću kaznu, 25 godina zatvora, a general Petković i Stojić, kao i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak, osuđeni su na po 20 godina zatvora. Bivši zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina, a predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušićna 10 godina zatvora.

Do sada, na prijevremenu slobodu pušten je Valentin Ćorić, a na slobodi je odavno i Pušić čije je vrijeme provedeno u pritvoru premašilo dosuđenu kaznu zatvora, dok su obrane Milivoja Petkovića i Brune Stojića, zbog ispunjavanja uvjeta o izdržane dvije trećine kazne, predale podneske na prijevremeno puštanje na slobodu. To bi, da je živ, mogao učiniti i Praljak jer je osuđen na istu kaznu.

Suđenje nekadašnjem najvišem političkom i vojnom vrhu H-B u najdužem procesu ikada pred haškim tribunalom (trajalo je čak 11 godina) trebalo je obilježiti zatvaranje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), čiju je ulogu ali i naslijeđe preuzeo Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (MRMKS).

Međutim, potez osuđenog generala Slobodana Praljka, koji je u haškoj sudnici i u izravnom prijenosu pred cjelokupnom javnošću i haškim sudcima, ne priznajući osuđujuću presudu, popio otrovnu tvar koji je skrivao u svom džepu te ubrzo preminuo, bez dvojbe je obilježio kraj ovog zajedničkog procesa kao i zatvaranje MKSJ-a.

O radu u timu obrane nekadašnjeg načelnika Glavnog stožera HVO-a,Nika Pinter, njegova odvjetnica govori u intervjuu za Dnevni list.

Razgovarala: V.S.Herceg

S ovim vremenskim odmakom, možete li ocijeniti je li kvalifikacija udruženog zločinačkog pothvata, kao i sama presuda ‘anatem’ za Hrvate u BiH? Zbog toga se mogu se čuti i mišljenja da je cjelokupan predmet ‘Prlić i ostali’ olako shvaćen i da je zanemarena njegova težina. Kako to komentirate?

–S vremenskim odmakom, jednako kao i u trenutku primanja optužnice, prepoznali smo i upozoravali na težinu kvalifikacije postavljene u optužnici, na žalost prihvaćene i u presudi, koja kvalifikacija nije primjerena kaznenom postupku u kojem je nužno individualizirati kaznenu odgovornost, utvrditi činjenice koje dokazuju protupravne radnje i namjere optuženih osoba. Da, bio je to postupak protiv Hrvata u BiH i političkog vodstva, a ne protiv izvršitelja kaznenih djela ratnog zločina. Slobodan Praljak i njegova obrana nije postupak olako shvaćala. A zašto su ga drugi takvim shvaćali, to mogu odgovoriti oni sami.

U Drugostupanjskoj presudi haški sud ukinuo je neke od optužbi koje su se stavljale na teret optuženima, no prvostupanjska presuda u cijelosti je potvrđena. Kako to tumačite?

–Ja tumačiti haške presude nisam u stanju. Stasala sam i oblikovala se u kaznenom postupku u kojem postoji procedura. Kada je procedura nestalna kategorija, daleko od kaznenopravnog zahtjeva, ne mogu davati ocjene, mogu se samo ne slagati, što i činim.

Nakon što mu je izrečena kazna zatvora od 20 godina, vaš branjenik, general Slobodan Praljak, popio je otrov i pred šokiranom javnošću, u haškoj sudnici izvršio samoubojstvo izjavljujući da nije ratni zločinac i da „s prijezirom odbacuje presudu“. Kako danas, tri godine poslije, gledate na taj njegov radikalan potez? Zašto se odlučio na samoubojstvo?

–Na ovo pitanje i danas, nakon tri godine, teško odgovaram, zbog svojeg pravnog i emotivnog odnosa prema generalu Praljku. Zašto se odlučio, zaključujem, ne znam, o tome nikada nismo razgovarali, međutim sam je dao odgovor u sudnici, nakon izricanja presude, jer nije ratni zločinac. Kao što je rekao, na samom početku suđenja, u sudnici, došao je dragovoljno u Den Haag s uvjerenjem da će imati pošteno suđenje.

„Sve što je u našoj moći, da li nismo uspjeli nešto učiniti zbog našeg umora ili činjenice da smo preopterećeni, onda da, to se može istražiti. To se može provjeriti i spremni smo odgovoriti za takve propuste. Međutim, da, moguće je biti kriv. Ljudski je pogriješiti, i ako je to slučaj, onda ćemo časno služiti svaku kaznu koja nam je izrečena. Ali nadam se da ćemo imati dovoljno moći,  snage i  dovoljno hrabrosti, dovoljno energije da utvrdimo istinu“, rekao je Praljak.

Tijekom suđenja govorio je: „Želim znati kada, gdje i pod kojim okolnostima i na koji način sam, kroz propust ili radnju, bilo riječima ili djelima ili mislima, učinio nešto pogrešno, jer ću tada moći primiti vašu presudu mirna uma. Neću prihvatiti pogreške nastale  zbog odbacivanja dokaza, čime se reducira problem, jer u budućnosti druga sudska tijela neće biti u mogućnosti provjeriti koji je način korišten da bi se donijela presuda“.

Slobodan Praljak u sebi nije imao ništa zločinačko niti je išta zapovjedio ili zločinačko izvršio. Častan čovjek, izrečenom presudom, koja nije temeljena na činjenicama, u postupku koji nije bio pravičan, kako ja to tumačim, doveden je u situaciju da nije imao drugi izbor.

Svo vrijeme bili ste Praljkova odvjetnica, a on je tijekom suđenja bio jedan od najistaknutijih od svih optuženih po svojim istupima, često je čak uzimao ulogu i vlastitog odvjetnika… Kao je on doživljavao i prihvaćao suđenje?

–Slobodan Praljak s punom ozbiljnošću i predanosti radio na obrani od optužbe, ne samo sebe,  uvjeren da samo argumentiranim i istinitim prikazom stvarnih događaja u vremenu kada su se odvijali, sud može dobiti potpunu sliku o ratnim zbivanjima pa i o kaznenoj odgovornosti. Ali kaznena odgovornost izgubila se u paušalnim i generalnim ocjenama, a i danas sam duboko uvjerena u političkim odlukama.

Praljak je iz pritvora napisao i nekoliko knjiga o ranim zbivanjima u BiH, ali i području bivše Jugoslavije. Posebno je pridavao pozornost u obrani od optužbe za rušenje Starog mosta koja je, u drugostupanjskoj presudi, ipak oborena. Dalo se zamijetiti da je bio uvjeren u svoju nevinost?

–Ovdje je više pitanja, pisanje knjiga, Stari most, pitanje nevinosti. Knjige koje je pisao, zapravo i nisu bile pisane knjige nego faktografija. Ovisno o temi, prikazani su dokumenti koji, onom tko ih želi čitati, pružaju priliku da sam donese zaključak o činjenicama. Nije nametao svoje mišljenje, jer samo činjenice koje su iznjedrili dokazi, govore za sebe. Nije ocijenio da onom tko čita treba objašnjavati što čita. Na žalost niti u postupku, a niti u knjigama, dokumente koji ukazuju na činjenice, nitko nije čitao.

Stari most bio je njegova stigma od 9.11.1993. godine. Veliku energiju je utrošio kako bi stigmu rušitelja Starog mosta, koji je njemu bio posebno važan, a kojeg je 1992. u ratu sa JNA, pod izuzetno teškim uvjetima obložio drvenim gredama kako bi ga zaštito od rušenja, pokazao neosnovanom. Da, uspio je – Slobodan Praljak nije srušio Stari most.

Slobodan Praljak nije se bavio dokazivanjem nevinosti, bio je svjestan da presumpcija nevinosti u njegovom postupku nije dobrodošla. Suština njegovog pristupa postupku bila je dokazivanje činjenica. A kada se činjenice prikažu onda nema niti  odgovornosti. Dakle, pitanje je odgovornosti, jesi li odgovoran sa znanjem, pristankom, naredbom ili propustom za zločine.  Nikada nije negirao nesporno utvrđene zločine.

Kakve sveukupne dojmove nosite iz tog perioda svoga profesionalnog, odvjetničkog života?

–Bila sam privilegirana što me  general Praljak želio u svojem braniteljskom timu.  Bilo je to profesionalno, osobno i intelektualno obrazovanje, jer razgovori nisu bili samo o raspravi i dokazima. Da je bilo naporno, bilo je, ali da niti jednog trenutka ne žalim zbog  provedenog  vremena sa generalom Praljkom u sudnici, pritvoru, za beskrajnim satima rada, ne žalim. Žalim samo što Slobodana Praljka više nema.

Kako se moglo do sada doznati od obrana optužene šestorke, prije izricanja drugostupanjske presude ipak je vladao značajan optimizam. Je li se smanjenju kazne i puštanju na slobodu nadao i vaš branjenik?

–Optimizam obrana bio je temeljen na činjenicama i potpuno je razumljiv. I sama sam bila uvjerena da će prvostupanjska presuda biti izmijenjena. Slobodan Praljak nije se nadao ničemu, jedino što sam znala bilo je da ništa osim oslobađajuće presude neće priznati. Nije dozvolio da ističemo bilo koju činjenicu koja se supsumira pod olakotne okolnosti.  Dakle, nikakvog razmišljanja o smanjenju kazne ili prijevremenog puštanja nije bilo.

On je rekao: „Osjećaj krivnje, hladno, racionalno, s logičkom analizom koja je kritički ispitana desetke puta. Znam da nisam kriv. Sudče Antonetti, ako je vaša prosudba suprotna mom zaključku, poštivat ću opće načelo osporavanja svakog mišljenja, zaključka ili stava. Preispitat ću svoj stav na vlastitu odgovornost, otvoreno i hrabro. Ako nakon toga prepoznam grešku, služit ću svoje vrijeme jer ste vi pravedni. Ja ću znati što sam mogao učiniti bolje, kako sam to mogao učiniti bolje, gdje sam to mogao učiniti bolje, i kad sam mogao bolje stvari, u svojim mislima i riječima, u onome što sam učinio i na što nisam uspio. Ako me, međutim, ne uvjerite i ako vaše tumačenje činjenica nije dovoljno dobro ili lažno primjena zbroja društvenih znanosti, a ono što nije moguće, postaje moguće, ono što nije jednostavno tako postaje jednostavno, a moć da se nešto učini postaje samo zamjena za želju, onda ću biti u zatvoru samo zato što je Tribunal moćan, a to ne bi bilo ništa novo pod suncem, stvarno.“

Da Praljak nije učinio drastičan korak, on bi ovih dana stekao i uvjet za puštanje na prijevremenu slobodu kao što su taj uvjet stekli i Milivoj Petković i Bruno Stojić. Također, njihovi odvjetnički timovi u svojim podnescima, u ime svojih branjenika, ističu njihovu rehabilitaciju, preuzimanje odgovornosti i priznanje, kajanje i suosjećanje s bošnjačkim žrtvama za čije je stradanje odgovoran HVO. Je li toga bio svjestan i vaš branjenik?

–Slobodan Praljak je tijekom suđenja, ne jednom, rekao da suosjeća sa žrtvama, no nije se kajao jer se nije imao za što kajati. Da mu je bilo teško zbog svake žrtve, bilo je, ali kajanje dolazi uz krivnju, a on nije bio kriv. Ne, sigurna sam da naši podnesci ne bi sadržavali pojam kajanja. Jednako sam tako sigurna da je prihvatio argumente presude da bi svoju kaznu služio do kraja, bez podnašanja podneska za prijevremeno puštanje sa izdržavanja kazne. No, to je, kako sam upoznata, stav generala Praljka. Sigurna sam da bi ostale suoptužene podržao u njihovim nastojanjima, jer i njih nije smatrao odgovornim niti krivima. Kako je znao da su ljudi različiti u nošenju tereta života, imao je puno razumijevanje za nastojanja da se postojeća pozicija ublaži. Mislim da drugi odvjetnici rade sjajno i zavidim im što se još uvijek mogu boriti i zalagati za svoje klijente.

(Izvor: Dnevni list)

Objava Nika Pinter, odvjetnica Slobodana Praljka: ‘Zašto se odlučio na takav potez – sam je dao odgovor u sudnici: Jer nije ratni zločinac’ pojavila se prvi puta na Republika.

Za rušenje Starog mosta pred haškim sudom, u postupku ‘Prlić i ostali’ protiv nekadašnjeg vojnog i političkog vrha Herceg-Bosne, bio je optužen general Slobodan Praljak. No, haški sud je Praljka oslobodio krivice navodeći da je rušenje Starog mosta bilo legitiman vojni cilj jer su ga snage Armije BiH koristile za opskrbu svojih jedinica.

Nakon rata obnova Starog mosta počela je 2003. godine i financirale su je Hrvatska, Italija, Turska, Nizozemska, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i Grad Mostar. Svečano otvaranje novog-Starog mosta održano je u srpnju 23. srpnja 2004. godine, a među brojnim visokim uzvanicima bio je i britanski princ Charles.

Stari most – vojni interes

U prvostupanjskoj optužnici haško vijeće ustvrdilo je da je Stari most bio “vojni interes” ali ne i “vojna nužda” zbog činjenice da je njegovim rušenjem muslimansko stanovništvo bilo u potpunoj izolaciji.

„Vijeće je utvrdilo i da je Oružanim snagama HVO-a bilo u vojnom interesu da se most uništi, budući da je njegovo uništenje praktički u potpunosti onemogućavalo daljnje opskrbljivanje jedinica ABiH s vojne točke gledišta, rušenje Starog mosta 9. studenog 1993. je imalo za posljedicu presijecanje glavne preostale linije opskrbe za vojnike ABiH koji su se nalazili u muslimanskoj enklavi na desnoj obali. Osim toga, pokazalo se da je u vrijeme događaja zapovjedništvo HVO-a znalo da ABiH koristi most u te svrhe. …Rušenjem Starog mosta stanovnici muslimanske enklave na desnoj obali Neretve također bili osuđeni na gotovo potpunu izolaciju. Zbog čega je presudilo da se radi o razaranju koje nije opravdano vojnom nuždom te utvrdilo da je time počinjen ratni zločin povrede ratnog prava i običaj ratovanja, opsežnog razaranja koje nje opravdano”, stajalo je u prvostupanjskoj presudi.

No, nakon što je Praljkova obrana uložila žalbu, drugostupanjska, pravomoćna presuda bila je značajno drukčija – haško vijeće odlučilo je da je Stari most bio legitimni vojni cilj, a njegovo rušenje nije bilo zločin usmjeren prema civilnom stanovništvu.

„U Mostaru je Stari most omogućavao pristizanje materijala i ljudstva za ABiH i to je bio jedini put kojim je dio istočnog Mostara opskrbljivan vojnim materijalom. Dakle,uništivši Stari most, HVO je presjekao dotur namirnica i municije, čime je ostvario vojnu prednost. Stari most u Mostaru je, dakle, za HVO bio vojni cilj, most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni svaki saobraćaj i snabdijevanje namirnicama”, stoji u drugostupanjskoj presudi haškog suda.

Sudac Antonetti: Stari most u trenutku rušenja nije bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005.

U ovom dijelu predsjedavajući sudac Jean-Claude Antonetti izašao je s izdvojenim mišljenjem te ocijenio da je “moguće i dozvoljeno uništiti prometnice i mostove ako iste koristi neprijatelj”, te je naveo da je “Stari most legitimni vojni cilj, oštećen u sukobu s VRS-a” te da su paljbe nastavljene i kasnije.
“Stari most nije u trenutku rušenja bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005. godine. Vlada Republike BiH nije zaštitila, dok je, pak, Odbor HZHB već 1992. tražio da se utvrdi u kakvom je stanju Stari most koji je bio ranije oštećen. Međunarodno konvencionalno pravo je da se zaštiti kulturna baština, opći režim zaštite postoji, a u slučaju kada vojna potreba imperativno nalaže takva odstupanja, shodno tome, zaraćena strana ima pravo to iskoristiti i tako ostvariti vojnu prednost”, naveo je, između ostaloga u drugostupanjskoj presudi predsjedavajući sudac u predmetu ‘Prlić i ostali’.

Inače, podsjetimo da je od početka agresije JNA i paravojnih formacija koje su ih pratile, od ožujka do kolovoza 1992. godine Mostar pretrpio nevjerojatan urbicid. U tom pohodu bolnice, kazališta, knjižnice, džamije, samostani i crkva spaljivani su i rušeni, a JNA su minirale i srušile 10 mostarskih mostova.

No. unatoč presudi haškog suda, godinama se sve nekada zaraćene strane prema istoj odnose kao prema švedskom stolu” – ‘uzmu’ što im se sviđa, a što ne, nastoje prešutjeti ili prikriti ili ponovno nacionalistički izmanipulirati javnost. Tako je i sa Starim mostom, genocidom u Srebrenici, veličanjem “svojih” osuđenih ratnih zločinaca, a nepriznavanju vlastite krivnje itd. Te katarze suočavanja sa prošlošću i dalje nema ni kod jedne strane.

Podsjetimo da je hrvatska šestorka u Haagu ukupno osuđena na 111 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima, a nakon izricanja presude general Praljak popio je otrov izjavivši kao “presudu s prijezirom odbacuje”. Također, presuđena je i kvalifikacija “udruženi zločinački pothvat” što je najvećim dijelom posljedica dugogodišnjeg ignoriranja važnosti ovog sudskog procesa od strane hrvatske politike, kako u BiH, tako i u susjednoj Hrvatskoj. Ova kvalifikacija bošnjački je  ‘jackpot’ i često spominjan prilikom političko-nacionalističkih obračuna, no kada je riječ o Starom mostu i dalje se inzistira na nepoštovanju odluke haškog suda.

/Republikainfo.com/

Objava Na današnji dan srušen Stari most – Haški sud: Legitiman vojni cilj pojavila se prvi puta na Republika.

Najjača bošnjačka Stranka demokratske akcije (SDA) oštro je u nedjelju reagirala prema hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović jer je na društvenim mrežama objavila fotografiju Slobodana Praljka, generala HVO-a koji je nakon osuđujuće presude pred haškim tribunalom izvršio javno samoubojstvo u sudnici prije dvije godine – 29. studenoga 2017.

Ona je na svom Facebook profilu objavila story s fotografijom generala Praljka, na kojoj se nalaze i hrvatska zastava te bijeli križ. Istu fotografiju na storyju objavio je u petak i njen savjetnik Tomislav Madžar. Međutim, od smrti generala Praljka protekle su dvije godine, a hrvatska predsjednica prošle godine na svojim društvenim statusima nije pokazala ovakav pijetet prema generalu Praljku a nije, kao ni većina hrvatskih političara, nazočila komemoraciji za Slobodana Praljka u Zagrebu 2017. godine. Također, hrvatska predsjednica je u međuvremenu obrisala post.

Na pitanje zašto nije došla na komemoraciju generalu Praljku, ona je tada odgovorila:

“Država se vodi razumom, a ne emocijama”.

Praljak je prije dvije godine u sudnici izvršio samoubojstvo nakon što je osuđen na 20 godina zatvora u predmetu ‘Prlić i ostali’ zajedno sa još petoricom najviših političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne.

Inače, kada je haški sudac pročitao presudu generalu Slobodanu Praljku, on je izjavio da nije ratni zločinac i da s prijezirom odbacuje presudu te je na očigled sveopće javnosti koja je s velikim zanimanjem pratila izricanje presude, popio otrov iz bočice koju je držao u ruci, u televizijskom prijenosu uživo.

SDA smatra da je “odavanjem počasti osuđenom ratnom zločincu hrvatska predsjednica još jednom pokazala svoje pravo lice i svoje agresivne namjere prema BiH”.

U jednoj od vladajućih stranaka u BiH to su usporedili sa “situacijom u kojoj bi neki njemački političar veličao generale iz nacističkog razdoblja”.

“Odavanjem počasti osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je još jednom pokazala svoje pravo lice i svoje agresivne namjere prema Bosni i Hercegovini. Odavati počast osuđenom ratnom zločincu znači direktno vrijeđati žrtve njegovih zločina. U uređenim europskim državama nezamislivo je da predsjednici odaju počast zločincima, npr. nacističkim generalima osuđenim pred Nirnberškim tribunalom. Očigledno je da Kolinda Grabar-Kitarović ne poštuje to temeljno moralno i civilizacijsko pravilo, te se umjesto sa žrtvama, solidarizira s njihovim krvnicima. Važno je podsjetiti se da je Praljak pred Haškim tribunalom osuđen za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem podjele Bosne i Hercegovine i pripajanja njenih dijelova Hrvatskoj. Odavanje počasti takvoj figuri, znači slanje veoma jasne političke poruke prema BiH, koju vrlo dobro razumijemo. Predsjednica RH mora da zna da nikada neće ostvariti ono što čak ni Praljak i njegovi mentori nisu uspjeli ostvariti silom oružja. Sama činjenica da ipak pretendira ka tome, ukazuje da ona ne želi stabilnost i dobrosusjedske odnose sa BiH. Očigledno je jedini cilj pribiranje jeftinih političkih poena bez obzira na štetu koju njene riječi i postupci uvijek nanovo nanose povjerenju među građanima dviju zemalja”, stoji u priopćenju-reakciji iz SDA.

Na istupe Grabar Kitarović iz SDA su i nedavno reagirali. Prije dva dana ju je bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović optužio da “vrijeđa Bošnjake” i da pripada “retrogradnim snagama koje unose podjele među narodima u toj zemlji.

Bio je to komentar na njezine izjave dane prošlog tjedna tijekom posjete Hrvatima u BiH kada je, aludirajući na Bošnjake, rekla da “treba onemogućiti da brojniji narodi Hrvatima nameću predstavnike na izborima” i da “neće dopustiti da BiH prisvaja jedan narod”.

Grabar-Kitarović je u kampanji za drugi mandat na predsjedničkim izborima 22. prosinca te je vrlo izgledno da je i ovo “talasanje” u cilju predizborne kampanje te mobiliziranje ionako “uspavanih” i iseljenih glasača u BiH, čiji su glasovi presudili za njezin mandat predsjednice i na prošlim predsjedničkim izborima.

Svojim oštrim reakcijama na svaki njezin (ne)primjeren istup (ne)namjerno joj pomaže upravo i najjača bošnjačka stranka u BiH.

Međutim, posljednjih dana viralna je snimka iz 2005. godine na kojoj ona, kao tadašnja ministrica europskih poslova s tadašnjim premijerom Hrvatske Ivom Sanaderom, glavnim tužiteljem Mladenom Bajićem i Hidom Biščevićem, novinarom i dipomatom i bivšim savjetnikom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana srdačno dočekuje hašku tužiteljicu Carlu del Ponte u luksemburškom hotelu Novotel.

Riječ je o sceni iz dokumentarnog filma ‘Carlina lista’ redatelja Marcela Schupnbacha. On i njegova ekipa pratili su i snimali Carlu Del Ponte iz dana u dan, u razdoblju od ožujka 2005. do prosinca 2005., upravo u vrijeme uhićenja generala Gotovine.

(Republikainfo.com/V.S.)

Objava KGK u kampanji koristi i generala Praljka, ali nije mu došla na komemoraciju 2017. pojavila se prvi puta na Republika.