Lav, prvi američki papa, nije imenovao te svjetske čelnike u poruci objavljenoj uoči Svjetskog dana mira Katoličke Crkve koji se obilježava 1. siječnja, ali je pozvao vjernike da se odupru takvom korištenju vjere.

Nažalost, sve se češće uvlači jezik vjere u političke bitke, blagoslivlja nacionalizam i opravdava nasilje i oružana borba u ime religije, rekao je papa Lav.

Vjernici moraju aktivno odbaciti takve oblike bogohuljenja koji oskvrnjuju sveto ime Božje, rekao je.

Lav je upozorio i protiv korištenja umjetne inteligencije u ratovanju u poruci od četiri stranice koju godišnje objavljuje vođa Crkve s 1,4 milijarde članova.

Postoji sve veća tendencija među političkim i vojnim vođama da izbjegavaju odgovornost jer se odluke o životu i smrti sve više ‘delegiraju’ strojevima, rekao je.

Ovo označava neviđenu i destruktivnu izdaju pravnih i filozofskih načela humanizma koja su temelj i zaštita svake civilizacije.

Lav, kojeg su kardinali svijeta izabrali u svibnju za nasljednika pokojnog pape Franje, nekoliko je puta u svojoj prvoj godini govorio o izazovima koje predstavlja umjetna inteligencija.

Također je osudio nasilje u ime vjere na svom prvom putovanju u inozemstvo kao papa, uputivši poruku kršćanskim vođama na Bliskom istoku tijekom posjeta Turskoj prošlog mjeseca da moraju “snažno odbaciti korištenje religije za opravdavanje rata, nasilja ili bilo kojeg oblika fundamentalizma”.

U novoj poruci, papa je također izrazio žaljenje zbog porasta vojnih rashoda, navodeći podatke Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stockholmu da su se svjetski vojni izdaci povećali za 9,4 posto u 2024., dosegnuvši ukupno 2,7 bilijuna dolara ili 2,5 posto globalnog BDP-a.

(Izvor: Hrt.hr)

Objava Papa Lav osudio vođe koji se pozivaju na religiju za nasilje i nacionalizam pojavila se prvi puta na Republika.

To je bio i povod razgovora Dnevnog avaza s direktorom ovog festivala Harisom Pašovićem.

Tema ovogodišnjeg Sarajevo Festa je sekularizam. Zašto?

– Kad sam predložio tu temu kod nas u kolektivu, nekako je bilo i meni i svima nama jasno da mi oko sebe vidimo sve veći pritisak religije na ulazak u institucije i pritisak na sekularizam. To je nešto što ne odgovara europskim standardima, a ne odgovara ni većini stanovništva, koje ne želi živjeti u teokratskoj državi. Mi to imamo od svećenika koji blagoslivljaju otvaranje pošte u Hercegovini, preko blagoslivljanja otvaranja škola u RS, do skraćivanja nastave za vrijeme ramazana u Sarajevu, uvođenje nekih policijskih metoda kontrole učenika, itd…

No, pristalice toga vam mogu kazati da to većina želi i da je na ostalima da poštuju njihovu kulturu…

– A što ako oni kažu da „većina želi šerijat, što ne uvedemo šerijat“. Da li smo europska država ili nismo, to je osnovno pitanje sada.

Čini li vam se da i nema većeg otpora svemu tome?

– Danas je veći pritisak pokušaja uvođenja religije u javne institucije nego ranije zato što svi oni koji trebaju o tome govoriti, a to su intelektualci, akademici i umjetnici, povlače se i na neki način sudjeluju u tom novom hypeu koji je više pomodan nego što je stvarno religiozan. Ali što će biti kad se jednog dana probudimo u nekoj teokratskoj državi, kao što se to dogodilo u Iranu? Tada će biti kasno.

Zar BiH stvarno može postati Iran?

– Vrlo lako. Mi imamo galopirajući pritisak religije na mlade, na institucije, apsolutno se može dogoditi i apsolutno je sekularnost ugrožena.

Nedavno ste u jednom gostovanju izrazili zabrinutost zbog načina reakcije sarajevske javnosti na zločine u Gazi?

– To je postala jedna euforija kada se izražava gnjev zbog zločina u Gazi, što traje već jako dugo, a ne vidim da postoji bilo kakav rezultat svih tih postova u smislu pomoći toj Gazi. Ali vidim da postoji radikalizacija mladih ljudi i što će biti ako se ti mladi ljudi počnu „raznositi“ po Sarajevu, hoće li oni koji objavljuju takve postove preuzeti odgovornost za to? A gdje im je isti takav angažman kad je u pitanju BiH? E tu nema nikakvih akcija i zabrinutosti. Tu se radi o jednoj modi koja postoje svrha sama sebi, a u svemu tome se ne proziva jedna milijarda muslimana, nego se sve težište prebacuje na Zapad – zašto on ne reagira i ne zaštiti ljudska prava. Kao da muslimani jednako nisu odgovorni kada su u pitanju ljudska prava.

Što nas očekuje na ovogodišnjem Sarajevo Festu?

– Dolazi nam jedna velika novinarka iz Turske Sedef Kabaš (Kabas), koja će govoriti o novinarstvu i autoritativnim režimima, koja je i sama iskusila težinu posljedica javnog govora. Osuđena je na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog novinarskog rada. Mi imamo jedan fenomenalan umjetnički program, gdje nam dolaze ljudi iz cijele Europe, među kojima su predstave Narodnog pozorišta u Sarajevu, Kamernog teatra 55. Ali nam dolaze i gosti iz Beograda, imamo Beogradsko dramsko pozorište, koje nam dolazi s jednom fenomenalnom predstavom koja se zove „Švejk“. Bit će dosta dobrih predstava – kaže Pašović u razgovoru za dnevni avaz.

/Desk/

Objava Pašović za Avaz: BiH vrlo lako može postati Iran – imamo galopirajući pritisak religije na mlade, institucije – sekularnost je ugrožena pojavila se prvi puta na Republika.

Oko 29 posto odraslih Amerikanaca danas se ne veže ni za jednu vjeru, prema rezultatima studije objavljene ovog tjedna. Prije 14 godina bilo ih je 16 posto, prenosi agencija France Presse.

U Americi, domu moćne, desne političke frakcije kršćana dominantna religija i dalje je kršćanstvo. No broj vjernika značajno pada, pokazuju rezultati Pewa, prenosi HINA.

Čak 78 posto odraslih Amerikanaca 2007. se deklariralo kršćanima. Sad ih je 63 posto.

Pew je one koji se ne smatraju vjernicima, pa se opisuju kao agnostici, ateisti i ‘ništa određeno’, počeo u statistikama voditi 2007. godine. Tada je bilo pet kršćana na svaku osobu koja se izjašnjavala kao agnostik ili ateist, dok ih je danas samo dvostruko više, naglasili su istraživači.

Pew nije dao razloge za taj trend, no on je u skladu s raširenim napuštanjem kršćanstva diljem zapada, piše France Presse.

U 2019. trend porasta broja agnostika ili ateista bio je posebno izražen među mlađim osobama, navodi Pew.

Istraživanje Pewa pokazuje da je sekularni pomak najveći među protestantima, dok se kod katolika zadnjih godina populacija i dalje stabilno drži religije. Anketa je provedena na gotovo 4 tisuće ispitanika između svibnja i kolovoza ove godine.

/Republika/

Objava Istraživanje: Broj vjernika u SAD-u značajno pada pojavila se prvi puta na Republika.

Preporuka njemačke kancelarke Angele Merkel – podsjetimo; kćerke protestantskog pastora – je zaprepastila i Katoličku i Protestantsku crkvu u Njemačkoj: u dogovoru s čelnicima pokrajinskih vlada je isprva bio preporučen “potpuni” lockdown preko dana Uskrsa.Uključujući i službe Božje: službena zabrana bi bilo opasno zadiranje u ustavno zajamčenu slobodu vjeroispovijesti, ali je svakako “preporučeno” da se i mise služe samo “virtualno”.

Makar je vjernicima “draži” blagdan Božića, Crkva nas uči: svi smo rođeni, ali Uskrs je pobjeda sina Božjeg nad smrću i put vjernika u život vječni. Protestantima je izuzetan blagdan već i Veliki petak, dana kad se vjeruje da je Isus raspet na križu, ali Uskrs je najveći blagdan za sve kršćanske crkve kad su na misu znali dolaziti i vjernici koji inače gotovo nikad ne idu u crkvu.

No u doba korone su i mise postale “problem”. Predstojnik Evangeličke crkve u Njemačkoj Heinrich Bedford-Strohm je samo dan prije izjave kancelarke izjavio kako su mnogi župnici učinili sve kako bi vjernici u crkvama bili sigurni od virusa. Klupe su razmaknute i pazi se na udaljenost, umjesto svete vodice su sredstava za dezinfekciju, nema pjesme… “Higijenski koncept crkava se dokazao uspješnim”, kaže Bedford-Strohm.

Nije važno što misle popovi 

Potpuni “Uskršnji lockdown” je povučen, ali ne zbog prosvjeda Crkava nego predstavnika njemačke industrije i privrede. Jer njemačke crkve su prazne i bez korone, a njihov utjecaj na društvo i politiku je sve manji. Bavarski političar i ministar unutrašnjih poslova Seehofer se ljutio što je takva ideja o samo “virtualnoj” proslavi Uskrsa uopće tako olako izrečena “od neke stranke sa ‘k’ u imenu” (Kršćansko-demokratska unija, CDU). Ali makar crkve u ovoj zemlji upravljaju čitavim mnoštvom socijalnih institucija kao što su dječji vrtići, škole, bolnice, starački domovi i savjetovališta svih vrsta, njihov utjecaj je sve manji.

Razlog je svakako što je i vjernika sve manje: dugo vremena je otprilike vrijedilo načelo “trećina-trećina-trećina” – po trećina stanovništva su katolici i protestanti, a trećina nije u nekoj crkvi. Već 2019. je u Njemačkoj bilo 22,6 milijuna katolika, 20,7 milijuna građana su bili u nekoj od evangeličkih crkava, a tu je i oko dva milijuna pravoslavnih. Ukupno je to 45,75 milijuna kršćana što je još samo oko 52% stanovništva.

Još uvijek je oko 14.000 protestantskih i oko 10.000 katoličkih župa u Njemačkoj, ali golema većina se muči naći i svećenike i vjernike – i novac. Rasipnost bivšeg biskupa Limburga Tebartza van Elsta koji si je 2013. dao sagraditi velebnu rezidenciju i od novca namijenjenog potpori siromašnima je već izazvalo ogorčenje i odlazak vjernika iz Crkve.

Povjerenje je izgubljeno

Ali novac – i crkveni porez koji u Njemačkoj ubire država u ime Crkava pa tako onda raspolaže i preciznim podacima koliko je vjernika u ovoj zemlji – je tek sporedan razlog zašto Nijemci masovno okreću leđa Crkvi. Najveći val napuštanja Crkve se dogodio zbog silnog broja skandala oko spolnog napastovanja malodobnika, a tim skandalima još nije došao kraj: to sad vidimo i u Kölnu gdje je tamošnji kardinal Woelki tek nakon golemog pritiska vjernika ipak objavio izvješće o slučajevima zlostavljanja u nedavnoj prošlosti i poslao čitav niz dužnosnika te nadbiskupije “na odmor”. Ali i to se dogodilo tek nakon što su čak i njegovi župnici objavili otvoreno pismo kako više nisu u stanju objašnjavati vjernicima, zašto kardinal ne želi reći istinu i kazniti počinitelje.

Izvješće jednog odvjetničkog ureda sad jest objavljeno, ali je malo vjerojatno kako će se bivši vjernici koji su u međuvremenu napustili Crkvu, ikad više vratiti: “Tko jednom prekine svoju sponu s Crkvom, kod njega najvjerojatnije i popušta njegova religioznost”, kaže sociolog religije iz Münstera Detlef Pollack u katoličkom listu Tagespost.

Jer upravo to je najveći problem Crkve u Njemačkoj: naraštaji kojima je Crkva još bila odrednica i osobnog i društvenog života polako odumire, a mlađe generacije jednostavno ne razumiju što bi uopće trebali očekivati od Crkve. Pogotovo kad je riječ o Katoličkoj crkvi, njen odnos na primjer prema kontroli začeća je jednostavno za mlade neprihvatljiv.

Što opet hoće ti Nijemci?

U Vatikanu s druge strane jedva ima sluha za Njemačku i njene vjernike. Katolička crkva je međunarodni koncern i za mnoštvo i biskupa i vjernika Afrike ili Azije je potpuno nerazumljivo zašto njemački vjernici uopće ustraju u pitanjima poput bračne veze homoseksualnih parova. A tu je još čitavo mnoštvo pitanja koja u ovoj Crkvi ne nalaze na razumijevanje: što s vjernicima kojima je brak ipak propao, što s vjernicima gdje su partneri pripadnici različitih crkava…

Upravo na početku Velikog tjedna je tim “savjetima” za virtualne uskršnje obrede i Crkvama postalo jasno koliko je malen njihov utjecaj na njemačko društvo – pogotovo sad u pandemiji. U ne tako davno doba su se na takve pošasti u crkvama organizirale procesije i služile posebne mise – što, mora se priznati, definitivno nije dobar način kako se može obuzdati širenje nekog virusa i bolesti.

Vjera nikad nije dala odgovor, zašto Bog dopušta toliko zlo i nedaću. Ali crkva jest bilo mjesto gdje se mogla barem potražiti utjeha u samoći, nevoljama i beznađu – a toga u ovoj pandemiji ima na pretek. No vjere više nema.

(Izvor: DW)

Objava Njemačka postaje zemlja nevjernika pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Dalibor Milas, teolog/Express.hr

U Velikoj Gorici se nedavno dogodio još jedan u nizu opskurnih događaja. Ispred Muzeja Turopolja uklonjena je umjetnička instalacija snjegovića od stiropora zbog navodnog nezadovoljstva građana. Jedan od autora, Zdenko Bašić, izjavio je da se izložba jednim dijelom oslanjala na priče i legende koje su bile prepričavane u narodu te da su to legende s poganskim elementima, uz pomoć kojih je pokušao stvoriti “alternativu konzumerističkom vizualu koji nam se servira sa Zapada”. Sam umjetnik je potvrdio kako je dobio šturo objašnjenje iz Muzeja da su se ljudi žalili zbog njihova izgleda, ali i vrijeđanja vjerskih osjećaja jer su postavljeni u predbožićno vrijeme.

Ravnateljica muzeja, gospođa Biškupić, potvrdila je da je Grad inzistirao na uklanjanju instalacije zbog nezadovoljstva građana i da ovaj nepopularni potez nema nikakve veze s Crkvom. Ravnateljica je također naglasila da se “takve manifestacije rade za građane te ako građani nisu zadovoljni, onda razumije da se treba njima prilagoditi, ali da ne zna što se to građanima ne sviđa kod tih snjegovića”. Suprotno interpretacijama većine domaćih medija, čisto sumnjam da su predstavnici Katoličke crkve utjecali na zabranu izložbe u Velikoj Gorici.

Najveću odgovornost u cijeloj ovoj priči ima Ured gradonačelnika Velike Gorice, koji ovim cenzorskim postupkom nije ispao fer prema samom umjetniku i prema cijeloj struci. Budući da me živo zanimalo što je to zapravo zasmetalo velikogoričkoj javnosti, marljivo sam se posvetio iščitavanju komentara po društvenim mrežama. Činjenica je da se velikom dijelu komentatora ne sviđa Bašićev doživljaj zime i Božića kroz “snjegoviće od stiropora” te da svoje nesviđanje nemušto i nepotrebno maskiraju kršćanstvom i “povratkom božićnim izvorima”.

Još mi je zanimljivije da nigdje nisam pročitao kako su nekome u Adventu dosljedno zasmetali debeli socijalistički Djed Mraz, odnosno postsocijalistički Djed Božićnjak te krdo njegovih sobova iz Coca-Colinih reklama.

Retorika s društvenih mreža o traganju za pravim izvorima Božića i očuvanju tradicije samo svjedoči o našim strahovima od onog nepoznatog. Tko god govori o povratku izvorima, mora se prvo zapitati što s tim pokušava legitimirati.

Ako se zaista dobronamjerno i iskreno pokušavamo vratiti izvorima, zar ne bismo onda trebali otkriti prave korijene? Bilo je, naime, duhovnosti i prije kršćanstva. Zar je teško prisjetiti se nordijsko-germanske ili pak naše domaće staroslavenske mitologije i religioznosti, koje su se razvijale kroz nekoliko tisuća godina?

Ako ćemo se doista vraćati izvorima, trebamo li se onda “vratiti” Svarogu, Perunu, Triglavu, Danici ili Velesu? Uvjeren sam da će takvi teško prihvatiti da je zapravo ukrašavanje božićnog bora vezano za germanska poganska plemena: prvo je sveti Bonifacije pokušao Germanima predstaviti kršćanski nauk o Presvetom trojstvu koristeći bijelu jelu zbog njezina naizgled trokutastog oblika, da bi potom u Njemačkoj započela tradicija ukrašavanja jele pred Božić, i to jabukama, orasima i perecima. Sve religije ovoga svijeta imaju u sebi utkane razne “poganske” (čitaj: strane) elemente.

To ne treba nikome smetati niti se toga treba sramiti. Nije ovo problem samo Velike Gorice, nego našeg monolitnog društva općenito.

Kod nas nipošto ne smije biti odskakanja od uvriježenog. Većini kao da nedostaje koncentracija pročitati dvije-tri kompliciranije rečenice, a da o razumijevanju pročitanog i ne govorim. Sve sam uvjereniji da naše društvo treba prvenstveno opismeniti, potom naučiti demokraciji i pluralizmu, pa mu tek onda dati pravo glasa. Čini se da je to kod nas išlo obrnutim redoslijedom. Zato i jesmo osuđeni na aktualno stanje.

No kao što rekoh, argument građana Velike Gorice da “snjegovići od stiropora” vrijeđaju “predbožićnu atmosferu” nije validan. Iščitavajući komentare velikogoričkih građana stekao sam dojam da mnogim protivnicima “snjegovića” nije do kraja jasno da sintagma “ne sviđa mi se” nije nužno jednaka onoj “ovo ništa ne valja”. Senzibilitet i preferencije su dvije posve različite kategorije.

Poklonici umjetnosti će se sjetiti one temeljne definicije kič-čovjeka kojega nedostatak obrazovanja i navike navode na potpuno pogrešan pristup umjetnosti. Vera Horvat Pintarić kič-čovjeka smatra “sebičnim, površnim, okrutnim i nasrtljivo samouvje renim”. Vulgarni kič-čovjek (npr. ja u trenucima slabosti) misli da umjetnost, u prvom redu, treba biti ugodna, dopadljiva i ukrasna ili, da skratim priču, ako mi se nešto ne sviđa, to onda nije umjetnost, nego nešto “bez veze”. Po definiciji, kič služi provociranju ugode, sviđanja bez razmišljanja.

To što je netko sposoban pročitati tekst/ knjigu, pogledati film ili sliku te poslušati album klasične glazbe, ne znači da je automatski sposoban to djelo shvatiti u punini i objektivno ga procijeniti. Često mi se dogodilo da neku kompliciranu knjigu (čitaj: bilo što od Immanuela Kanta) ili film (čitaj: bilo što od Tarkovskog) nisam shvatio na pravi način, ali gotovo nikad nisam pomislio “to je zato što je taj i taj autor glup i nema pojma što radi”, nego sam krivicu ponašao u vlastitom neznanju i potražio pomoć od onih koji su stručniji. Postoje brojni stručnjaci koji se bave određenim granama umjetnosti i njihov sud je najpouzdanije postojeće mjerilo kvalitete umjetničkog djela.

Naravno, nekad se zna dogoditi da iduća generacija stručnjaka i kritičara potpuno drugačije procijeni nešto što je ona prošla smatrala “nižom vrstom” umjetnosti i obrnuto.

No unatoč tim generacijskim korekcijama, sudovi i procjene stručnjaka su uvijek pouzdanije mjerilo kvalitete od broja prodanih primjeraka ili ulaznica te mišljenja anketiranih slučajnih prolaznika na glavnoj ulici nekoga grada ili, kad je riječ o ovom primjeru, raspoloženja plebsa na društvenim mrežama.

Ako imam zdravstveni problem, prvenstveno će me zanimati mišljenje liječnika. Dijagnoze pravnika, arhitekata i automehaničara imat će puno manju ili gotovo nikakvu težinu. Ne vidim zašto tako ne bi bilo i na polju umjetnosti. Jasno da i stručnjak može pogriješiti u procjeni. Jedino što je veća vjerojatnost da će pogriješiti manji stručnjak. A o nestručnjaku da i ne govorimo. Ovdje imam osjećaj da Ured gradonačelnika Velike Gorice ne obiluje, nažalost, stručnjacima bilo kakve vrste.

A što je sljedeće: paljenje knjiga?

Objava Narod prvo treba opismeniti, pa mu onda dati pravo glasa pojavila se prvi puta na Republika.