Zanimljivo je da se i u odluci o njegovom prijevremenom, uvjetnom puštanju na slobodu spominju disciplinske mjere koje su mu u tri navrata izrečene zbog “proizvodnje alkohola” u haškom pritvoru.

“Knjiga također govori o razdoblju moje mladosti, o srednjoškolskoj dobi, zatim studentskim godinama. Govori o temama koje su bile među nama zatvorenicima, tamo smo razgovarali o sportu, o svemu što se događalo u ratu u Jugoslaviji, ali glavna tema knjige je proizvodnja vina u zatvoru i tome je posvećeno najviše pozornosti. Mislim da će biti zanimljivo za one koji budu to čitali”, rekao je Ćorić.

Predstavljanje Ćorićeve knjige održano je u organizaciji Naklade Pavičić, a uredio ju je hrvatski izdavač Josip Pavičić, dugogodišnji novinar i pisac.

“Ovo je teška knjiga koja se bavi tragičnom pozicijom Hrvata koji su okrivljeni nevini. S druge strane to je holivudski sadržaj o proizvodnji velike količine vina u uvjetima gdje su stražari svi naoružani rukavicama, ponašaju se kao da su u nekoj zaraznoj klimi. Tu Valentin Ćorić proizvodi vino, koje nije vino – nego simbol slobode”, rekao je na predstavljanju knjige Slobodan Prosperov Novak, hrvatski povjesničar književnosti.

Sam Ćorić je u izjavi za medije nakon promocije svoje knjige kazao kako “razumije sve ljude koje je ovakav događaj uznemirio”.

“Ljude razumijem. Oni su prošli to što su prošli. Svi smo mi žrtve rata. Međutim, mi imamo pravnike. Neka rade svoj posao. Sudovi neka rade svoj posao u BiH i bilo gdje. Ja sam razgovarao s ljudima koji su priznali zločine. Kažu da su napravilo zlo, priznali to pred sudom i da se kaju i da mole Boga da im oprosti. Ti su ljudi bili čestiti. Pozivam one koji imaju nečistu savjest da priznaju zločine, bar sebi”, poručio je Ćorić., kazavši kako ga  “kritiziraju ljudi koji nisu ni pročitali knjigu”.

“Reakcije koje slušam, ovo je za sudske sporove. Takve stvari govore, ali ja se neću spustiti na taj nivo. Neka razgovaraju s Bošnjacima i Srbima koji su radili sa mnom na dužnostima u BiH, neka mi nađu jednog koji će reći da nešto nije ljudski. Nisam ja idealan. Ovo ne doprinosi ničemu dobrom. Ovo pljuvanje po meni. Ti ljudi nisu pročitali knjigu”, rekao je, poručivši kako je “zlo koje dolazi od bilo koga – zlo”.

“Ja sam o toj presudi rekao sve u završnom govoru. Sve što sam imao reći. Taj govor je objavljen u knjizi. Pročitajte pa ćete vidjeti. To je duga priča. Ja se osjećam dobro. Bio sam u Sarajevu, Banjoj Luci, družim se s prijateljima. Ovdje je večeras bilo i Bošnjaka. Neka pitaju policajce, ministre, kako je Valentin Ćorić funkcionirao u ratu, prije rata i poslije pa neka objave izjave”, zaključio je Ćorić.

Podsjetimo, Ćorić tijekom Žalbenog pretresa u Haagu rekao: “Najiskrenije se kajem za svaku žrtvu, posebno civilne žrtve, i patnje koje im je nanio ovaj tragični rat. Ako sam tijekom rata nekim ljudima nanio nepravdu ili im prouzročio nesreću, iskreno ih molim da mi oproste”.

Oštre reakcije bošnjačkih stradalnika, ali i političara

Predstavljanje knjige Valentina Ćorića izazvalo je snažne reakcije u javnosti, prvenstveno jer se radi o haškom osuđeniku koji je, u objedinjenom suđenju u predmetu ‘Prlić i ostali’, protiv hrvatske šestorke, kao nekadašnji načelnik Uprave Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i ministar unutarnjih poslova Herceg-Bosne, pred haškim sudom osuđen na 16 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima.

Reagirali su iz Udruženja logoraša Mostar, Kluba vijećnika Koalicije za Mostar 2020 itd., ali i iz Naše stranke, koalicijskog partnera u vlasti HDZ-a BiH, kritizirajući predsjednika stranke Dragana Čovića jer je nazočio promociji Ćorićeve knjige.

„Dok nas Dragan Čović uvjerava da je promicatelj europskih vrijednosti, istovremeno prisustvuje na promociji knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića. Poručujemo Čoviću da Europa i podrška ratnim zločincima ne idu zajedno. Sramotna je i činjenica da je promocija održana u instituciji koju je osnovao Grad, a izgradili je svi građani Mostara. Ona ne smije služiti za promoviranje ratnih zločinaca. S podrškom zločincima se udaljavamo od EU, ali i od nas samih. To nije ono što treba građanima BiH. Njima treba pomirenje, a pomirenja nema dok se ne odreknemo svih ratnih zločinaca“, zaključili su i poručili iz Naše stranke.

Uvjetno, prijevremeno puštanje na slobodu

Ćoriću je  16. siječnja 2019, nakon što je odslužio dvije trećine kazne, odobreno uvjetno prijevremeno puštanje na slobodu po osnovu Odluke tadašnjeg predsjednika Mehanizma, sudca Theodora Merona. Prijevremeno puštanje na slobodu odobreno mu je pod određenim uvjetima, navedenim u toj odluci.

“Smatram da, uprkos težini kaznenih djela za koja mu je izrečena osuđujuća presuda, činjenica je da je Ćorić 24. rujna 2018. izdržao dvije trećine kazne, te je stoga već izdržao više od tri mjeseca povrh tog datuma, kao i činjenica da je pokazao određene znakove rehabilitacije, govore u prilog njegovom prijevremenom puštanju na slobodu pod uvjetima koji su ovdje navedeni, čim to praktično bude moguće”, navodi se u Odluci predsjedavajućeg suca Mehanizma.

U istoj je i sudac Jean Claude Antonetti zauzeo opći stav kako bi Ćorićevu molbu trebalo odobriti, a naveo je i kako je “Ćorić bio pijun kao i mnogi drugi” te “kako je važno “pokazati pravičnost prilikom razmatranja njegove uloge u događajima u usporedbi s većom ulogom koju su imali drugi”, te da se “osuđene osobe imaju pravo reintegrirati u društvo, a ne da iz njega budu trajno isključene”.

Kako je u svojoj odluci naveo sudac Meron, uvjeti za Ćorićevo puštanje na slobodu bili su da on ne smije biti ni u kakvom kontaktu, izravno ili neizravno pokušati nanijeti štetu, zastrašiti ili na drugi način utjecati na žrtve ili svjedoke koji su svjedočili na njegovom suđenju ili na suđenju drugim osobama koje je osudio MKSJ, ili na bilo koji način ometati postupak pred Mehanizmom ili provođenje pravde.

“Ćorić će se ponašati časno i miroljubivo u zajednici u koju će biti pušten na slobodu i neće sudjelovati u tajnim sastancima s namjerom planiranja građanskih nereda ni u bilo kakvim političkim aktivnostima; Ćorić neće o svom predmetu, uključujući bilo koji aspekt događaja u bivšoj Jugoslaviji koji su bili predmet njegovog suđenja, razgovarati ni s kim, uključujući sredstva javnog informiranja, izuzev sa svojim ‘pro bono’ braniteljem, ukoliko ga ima; Ćorić neće kupovati, posjedovati, koristiti nikakvo oružje ili se služiti njim; Ćorić neće počiniti nikakvo kazneno djelo”, navedeno je u odluci, koju možete u cijelosti pročitati OVDJE.

U suprotnom, kako se ističe, Ćorić će biti proglašen odgovornim za nepoštovanje suda ukoliko prekrši bilo koji navedeni uvjet, a poništit će se odluka kojom se Ćoriću odobrava uvjetno puštanje na slobodu i obustavit će se njegovo uvjetno puštanje na slobodu.

“Ćorić će se, do isteka svoje kazne, pridržavati uvjeta, izuzev ukoliko neki od njih ne budu poništeni ili izmijenjeni”, istaknuto je u odluci predsjedavajućeg vijeća, sudca Merona.

/Republika/

Objava Ćorić u Mostaru predstavio knjigu o proizvodnji vina u haškom zatvoru – oštre reakcije bošnjačkih stradalnika i političara pojavila se prvi puta na Republika.

Prvooptuženi Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade H-B osuđen je na najveću kaznu, 25 godina zatvora, a general Petković i Stojić, kao i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak, osuđeni su na po 20 godina zatvora. Bivši zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina, a predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušićna 10 godina zatvora.

Do sada, na prijevremenu slobodu pušten je Valentin Ćorić, a na slobodi je odavno i Pušić čije je vrijeme provedeno u pritvoru premašilo dosuđenu kaznu zatvora, dok su obrane Milivoja Petkovića i Brune Stojića, zbog ispunjavanja uvjeta o izdržane dvije trećine kazne, predale podneske na prijevremeno puštanje na slobodu. To bi, da je živ, mogao učiniti i Praljak jer je osuđen na istu kaznu.

Suđenje nekadašnjem najvišem političkom i vojnom vrhu H-B u najdužem procesu ikada pred haškim tribunalom (trajalo je čak 11 godina) trebalo je obilježiti zatvaranje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), čiju je ulogu ali i naslijeđe preuzeo Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (MRMKS).

Međutim, potez osuđenog generala Slobodana Praljka, koji je u haškoj sudnici i u izravnom prijenosu pred cjelokupnom javnošću i haškim sudcima, ne priznajući osuđujuću presudu, popio otrovnu tvar koji je skrivao u svom džepu te ubrzo preminuo, bez dvojbe je obilježio kraj ovog zajedničkog procesa kao i zatvaranje MKSJ-a.

O radu u timu obrane nekadašnjeg načelnika Glavnog stožera HVO-a,Nika Pinter, njegova odvjetnica govori u intervjuu za Dnevni list.

Razgovarala: V.S.Herceg

S ovim vremenskim odmakom, možete li ocijeniti je li kvalifikacija udruženog zločinačkog pothvata, kao i sama presuda ‘anatem’ za Hrvate u BiH? Zbog toga se mogu se čuti i mišljenja da je cjelokupan predmet ‘Prlić i ostali’ olako shvaćen i da je zanemarena njegova težina. Kako to komentirate?

–S vremenskim odmakom, jednako kao i u trenutku primanja optužnice, prepoznali smo i upozoravali na težinu kvalifikacije postavljene u optužnici, na žalost prihvaćene i u presudi, koja kvalifikacija nije primjerena kaznenom postupku u kojem je nužno individualizirati kaznenu odgovornost, utvrditi činjenice koje dokazuju protupravne radnje i namjere optuženih osoba. Da, bio je to postupak protiv Hrvata u BiH i političkog vodstva, a ne protiv izvršitelja kaznenih djela ratnog zločina. Slobodan Praljak i njegova obrana nije postupak olako shvaćala. A zašto su ga drugi takvim shvaćali, to mogu odgovoriti oni sami.

U Drugostupanjskoj presudi haški sud ukinuo je neke od optužbi koje su se stavljale na teret optuženima, no prvostupanjska presuda u cijelosti je potvrđena. Kako to tumačite?

–Ja tumačiti haške presude nisam u stanju. Stasala sam i oblikovala se u kaznenom postupku u kojem postoji procedura. Kada je procedura nestalna kategorija, daleko od kaznenopravnog zahtjeva, ne mogu davati ocjene, mogu se samo ne slagati, što i činim.

Nakon što mu je izrečena kazna zatvora od 20 godina, vaš branjenik, general Slobodan Praljak, popio je otrov i pred šokiranom javnošću, u haškoj sudnici izvršio samoubojstvo izjavljujući da nije ratni zločinac i da „s prijezirom odbacuje presudu“. Kako danas, tri godine poslije, gledate na taj njegov radikalan potez? Zašto se odlučio na samoubojstvo?

–Na ovo pitanje i danas, nakon tri godine, teško odgovaram, zbog svojeg pravnog i emotivnog odnosa prema generalu Praljku. Zašto se odlučio, zaključujem, ne znam, o tome nikada nismo razgovarali, međutim sam je dao odgovor u sudnici, nakon izricanja presude, jer nije ratni zločinac. Kao što je rekao, na samom početku suđenja, u sudnici, došao je dragovoljno u Den Haag s uvjerenjem da će imati pošteno suđenje.

„Sve što je u našoj moći, da li nismo uspjeli nešto učiniti zbog našeg umora ili činjenice da smo preopterećeni, onda da, to se može istražiti. To se može provjeriti i spremni smo odgovoriti za takve propuste. Međutim, da, moguće je biti kriv. Ljudski je pogriješiti, i ako je to slučaj, onda ćemo časno služiti svaku kaznu koja nam je izrečena. Ali nadam se da ćemo imati dovoljno moći,  snage i  dovoljno hrabrosti, dovoljno energije da utvrdimo istinu“, rekao je Praljak.

Tijekom suđenja govorio je: „Želim znati kada, gdje i pod kojim okolnostima i na koji način sam, kroz propust ili radnju, bilo riječima ili djelima ili mislima, učinio nešto pogrešno, jer ću tada moći primiti vašu presudu mirna uma. Neću prihvatiti pogreške nastale  zbog odbacivanja dokaza, čime se reducira problem, jer u budućnosti druga sudska tijela neće biti u mogućnosti provjeriti koji je način korišten da bi se donijela presuda“.

Slobodan Praljak u sebi nije imao ništa zločinačko niti je išta zapovjedio ili zločinačko izvršio. Častan čovjek, izrečenom presudom, koja nije temeljena na činjenicama, u postupku koji nije bio pravičan, kako ja to tumačim, doveden je u situaciju da nije imao drugi izbor.

Svo vrijeme bili ste Praljkova odvjetnica, a on je tijekom suđenja bio jedan od najistaknutijih od svih optuženih po svojim istupima, često je čak uzimao ulogu i vlastitog odvjetnika… Kao je on doživljavao i prihvaćao suđenje?

–Slobodan Praljak s punom ozbiljnošću i predanosti radio na obrani od optužbe, ne samo sebe,  uvjeren da samo argumentiranim i istinitim prikazom stvarnih događaja u vremenu kada su se odvijali, sud može dobiti potpunu sliku o ratnim zbivanjima pa i o kaznenoj odgovornosti. Ali kaznena odgovornost izgubila se u paušalnim i generalnim ocjenama, a i danas sam duboko uvjerena u političkim odlukama.

Praljak je iz pritvora napisao i nekoliko knjiga o ranim zbivanjima u BiH, ali i području bivše Jugoslavije. Posebno je pridavao pozornost u obrani od optužbe za rušenje Starog mosta koja je, u drugostupanjskoj presudi, ipak oborena. Dalo se zamijetiti da je bio uvjeren u svoju nevinost?

–Ovdje je više pitanja, pisanje knjiga, Stari most, pitanje nevinosti. Knjige koje je pisao, zapravo i nisu bile pisane knjige nego faktografija. Ovisno o temi, prikazani su dokumenti koji, onom tko ih želi čitati, pružaju priliku da sam donese zaključak o činjenicama. Nije nametao svoje mišljenje, jer samo činjenice koje su iznjedrili dokazi, govore za sebe. Nije ocijenio da onom tko čita treba objašnjavati što čita. Na žalost niti u postupku, a niti u knjigama, dokumente koji ukazuju na činjenice, nitko nije čitao.

Stari most bio je njegova stigma od 9.11.1993. godine. Veliku energiju je utrošio kako bi stigmu rušitelja Starog mosta, koji je njemu bio posebno važan, a kojeg je 1992. u ratu sa JNA, pod izuzetno teškim uvjetima obložio drvenim gredama kako bi ga zaštito od rušenja, pokazao neosnovanom. Da, uspio je – Slobodan Praljak nije srušio Stari most.

Slobodan Praljak nije se bavio dokazivanjem nevinosti, bio je svjestan da presumpcija nevinosti u njegovom postupku nije dobrodošla. Suština njegovog pristupa postupku bila je dokazivanje činjenica. A kada se činjenice prikažu onda nema niti  odgovornosti. Dakle, pitanje je odgovornosti, jesi li odgovoran sa znanjem, pristankom, naredbom ili propustom za zločine.  Nikada nije negirao nesporno utvrđene zločine.

Kakve sveukupne dojmove nosite iz tog perioda svoga profesionalnog, odvjetničkog života?

–Bila sam privilegirana što me  general Praljak želio u svojem braniteljskom timu.  Bilo je to profesionalno, osobno i intelektualno obrazovanje, jer razgovori nisu bili samo o raspravi i dokazima. Da je bilo naporno, bilo je, ali da niti jednog trenutka ne žalim zbog  provedenog  vremena sa generalom Praljkom u sudnici, pritvoru, za beskrajnim satima rada, ne žalim. Žalim samo što Slobodana Praljka više nema.

Kako se moglo do sada doznati od obrana optužene šestorke, prije izricanja drugostupanjske presude ipak je vladao značajan optimizam. Je li se smanjenju kazne i puštanju na slobodu nadao i vaš branjenik?

–Optimizam obrana bio je temeljen na činjenicama i potpuno je razumljiv. I sama sam bila uvjerena da će prvostupanjska presuda biti izmijenjena. Slobodan Praljak nije se nadao ničemu, jedino što sam znala bilo je da ništa osim oslobađajuće presude neće priznati. Nije dozvolio da ističemo bilo koju činjenicu koja se supsumira pod olakotne okolnosti.  Dakle, nikakvog razmišljanja o smanjenju kazne ili prijevremenog puštanja nije bilo.

On je rekao: „Osjećaj krivnje, hladno, racionalno, s logičkom analizom koja je kritički ispitana desetke puta. Znam da nisam kriv. Sudče Antonetti, ako je vaša prosudba suprotna mom zaključku, poštivat ću opće načelo osporavanja svakog mišljenja, zaključka ili stava. Preispitat ću svoj stav na vlastitu odgovornost, otvoreno i hrabro. Ako nakon toga prepoznam grešku, služit ću svoje vrijeme jer ste vi pravedni. Ja ću znati što sam mogao učiniti bolje, kako sam to mogao učiniti bolje, gdje sam to mogao učiniti bolje, i kad sam mogao bolje stvari, u svojim mislima i riječima, u onome što sam učinio i na što nisam uspio. Ako me, međutim, ne uvjerite i ako vaše tumačenje činjenica nije dovoljno dobro ili lažno primjena zbroja društvenih znanosti, a ono što nije moguće, postaje moguće, ono što nije jednostavno tako postaje jednostavno, a moć da se nešto učini postaje samo zamjena za želju, onda ću biti u zatvoru samo zato što je Tribunal moćan, a to ne bi bilo ništa novo pod suncem, stvarno.“

Da Praljak nije učinio drastičan korak, on bi ovih dana stekao i uvjet za puštanje na prijevremenu slobodu kao što su taj uvjet stekli i Milivoj Petković i Bruno Stojić. Također, njihovi odvjetnički timovi u svojim podnescima, u ime svojih branjenika, ističu njihovu rehabilitaciju, preuzimanje odgovornosti i priznanje, kajanje i suosjećanje s bošnjačkim žrtvama za čije je stradanje odgovoran HVO. Je li toga bio svjestan i vaš branjenik?

–Slobodan Praljak je tijekom suđenja, ne jednom, rekao da suosjeća sa žrtvama, no nije se kajao jer se nije imao za što kajati. Da mu je bilo teško zbog svake žrtve, bilo je, ali kajanje dolazi uz krivnju, a on nije bio kriv. Ne, sigurna sam da naši podnesci ne bi sadržavali pojam kajanja. Jednako sam tako sigurna da je prihvatio argumente presude da bi svoju kaznu služio do kraja, bez podnašanja podneska za prijevremeno puštanje sa izdržavanja kazne. No, to je, kako sam upoznata, stav generala Praljka. Sigurna sam da bi ostale suoptužene podržao u njihovim nastojanjima, jer i njih nije smatrao odgovornim niti krivima. Kako je znao da su ljudi različiti u nošenju tereta života, imao je puno razumijevanje za nastojanja da se postojeća pozicija ublaži. Mislim da drugi odvjetnici rade sjajno i zavidim im što se još uvijek mogu boriti i zalagati za svoje klijente.

(Izvor: Dnevni list)

Objava Nika Pinter, odvjetnica Slobodana Praljka: ‘Zašto se odlučio na takav potez – sam je dao odgovor u sudnici: Jer nije ratni zločinac’ pojavila se prvi puta na Republika.