Sukob Powella i Trumpa: Ustavna kriza i borba za neovisnost Federalnih rezervi

Kada je predsjednik američkih Federalnih rezervi (Fed) Jerome Powell prije dva dana objavio neobično prkosnu dvominutnu video izjavu u kojoj se po prvi put javno i otvoreno suprotstavio predsjedniku Donaldu Trumpu, globalna tržišta su odmah reagirala. Zlato i srebro su dosegli rekordne vrijednosti dok su se investitori okrenuli prodaji američke imovine (tzv. „sell-America” trgovini), što je reflektiralo strahove da se najmoćnija središnja banka na svijetu suočava s političkim i pravnim pritiscima dovoljno ozbiljnim da izazovu ustavnu i financijsku krizu.

Ministarstvo pravosuđa izdalo je sudske pozive Powellu i članovima Odbora guvernera Feda radi svjedočenja pred velikom porotom. Iako je službeno predstavljen kao administrativni nadzor, ovaj potez označio je neviđenu eskalaciju tenzija između izvršne vlasti i institucije koja je dizajnirana da djeluje neovisno o političkom utjecaju, a što je Powell jasno dao do znanja u navedenoj izjavi.

Politički pritisak i pitanje kontrole

Istragu je pokrenula američka tužiteljica Jeanine Pirro, navodeći da postoji sumnja da je Powell obmanuo Senatski odbor za bankarstvo u lipnju 2025. godine, a u vezi s renoviranjem povijesnog sjedišta Feda vrijednim 2,5 milijardi dolara. Zakonodavci su doveli u pitanje je li Powell umanjio opseg i troškove projekta te jesu li detalji poput specijalnih dizala i krovnih vrtova bili adekvatno predstavljeni. Powell je ove tvrdnje odbacio kao obmanjujuće i netočne.

Većina ekonomskih stručnjaka i sudionika na tržištu smatraju da je istraga politički motivirana. U svom video obraćanju Powell je opisao istragu kao izgovor čiji je cilj prisiliti Fed na ubrzano smanjenje kamatnih stopa, čemu teži Trumpova administracija. Prema ovakvom tumačenju, spor oko renoviranja služi kao sredstvo za dublju borbu oko toga tko u konačnici kontrolira monetarnu politiku.

Uspostavljen Zakonom o Federalnim rezervama iz 1913. godine, Fed djeluje pod dvostrukim mandatom: maksimalne zaposlenosti i stabilnosti cijena. Njihova institucionalna organiziranost štiti ih od kratkoročnih političkih utjecaja kroz duge mandate guvernera i zaštitom guvernera od smjena zbog neslaganja oko politike. Stopa federalnih fondova njihov je primarni instrument koji oblikuje troškove zaduživanja u cijelom gospodarstvu i utječe na inflaciju, investicije i zaposlenost.

Zašto je neovisnost Feda oduvijek bila važna

Povijest nas uči zašto je postojanje ove institucije uvijek bilo važno. Tijekom inflacijske krize s kraja 1970-ih, predsjednik Feda Paul Volcker podigao je kamatne stope na skoro 20 posto unatoč žestokim političkim reakcijama i protestima javnosti. Inflacija je naglo pala do početka 1980-ih, čime je vraćen kredibilitet američkoj monetarnoj politici i stabilizirana očekivanja za naredna desetljeća.

Raniji politički pritisci pridonijeli su stvaranju tog problema. Tijekom 1960-ih, predsjednik Lyndon Johnson vršio je pritisak na tadašnjeg predsjednika Feda Williama McChesneya Martina da zadrži niske kamatne stope kako bi se financirali ratni troškovi i domaći programi, što je pomoglo u raspirivanju inflacije koja je netom uslijedila. Ekonomski stručnjaci ovaj obrazac opisuju kao „inflacijsku pristranost”, što odražava iskušenje vlada da daju prioritet kratkoročnom rastu nad dugoročnom stabilnošću cijena.

Powellov mandat ponovo je oživio ove tenzije. Nakon što je inflacija u Americi porasla na skoro devet posto odmah poslije pandemije, Fed je podigao stope sa skoro nule na preko pet posto u najagresivnijem ciklusu pooštravanja monetarne politike u posljednja četiri desetljeća. Do 2024. godine inflacija je popustila i stabilizirala se na oko tri posto. Powellova suzdržanost prema brzom smanjenju stopa izazvala je političke kritike lidera koji traže brže ekonomske poticaje.

Kada dnevna politika zarobi monetarnu

Primjer Turske najbolje pokazuje posljedice podređivanja središnjih banaka političkoj vlasti. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan više puta je smjenjivao guvernere koji su se odupirali pritisku da smanje stope, tvrdeći da visoke kamatne stope uzrokuju inflaciju. Inflacija je 2022. godine u toj zemlji dosegla skoro 85 posto, lira je izgubila više od 80 posto svoje vrijednosti u odnosu na dolar, ušteđevine kućanstava su propale, a devizne rezerve su postale negativne. Tek 2023. godine politika se preokrenula ka ustaljenom pooštravanju.

Argentina nudi dugotrajniji primjer. Višekratno monetarno financiranje vladinih deficita proizvelo je kroničnu inflaciju koja je do 2023. godine premašila 200 posto i prisilila građane da se u osnovnim transakcijama u velikoj mjeri oslanjaju na američke dolare. Oba slučaja ilustriraju kako politička kontrola narušava stabilnost valute, povjerenje investitora i životni standard.

Sjedinjene Države su u još većem riziku jer dolar funkcionira kao primarna svjetska rezervna valuta. Globalna trgovina i rezerve ovise o povjerenju u američke institucije i kredibilitet Feda. Ako investitori povjeruju da je monetarna politika politički ograničena, zahtijevat će veće prinose na američki dug, što će povećati troškove zaduživanja u cijelom gospodarstvu i oslabiti dolar. Povijest nas uči da status rezervne valute može oslabiti kada opadne povjerenje u institucije.

Politički utjecaj na monetarnu politiku također stvara ono što se u ekonomiji naziva „problemom vremenske nekonzistentnosti”. Kratkoročni poticaji donose trenutnu korist, dok se inflacija pojavljuje kasnije. Neovisne središnje banke postoje upravo kako bi se oduprle ovom ciklusu kroz održavanje dugoročne discipline.

Prekretnica za neovisnost središnjih banaka

Međunarodne središnje banke reagirale su sa zabrinutošću. Neovisnost Europske središnje banke pravno je zaštićena, dok se operativna neovisnost Banke Engleske smatra zaslužnom za desetljeća relativne stabilnosti. Tržišta u razvoju, koja su radila na uspostavljanju kredibilnih monetarnih institucija, vide pritisak na Fed kao znak za uzbunu.

Tržišta su već izrazila zabrinutost. Rast cijena zlata signalizira potražnju za imovinom koja neće promijeniti svoju vrijednost tijekom institucionalne neizvjesnosti, dok investitori ponovo procjenjuju svoju izloženost imovini denominiranoj u dolarima.

Posljednja velika konfrontacija u SAD-u oko monetarne neovisnosti dogodila se 1951. godine, kada je Sporazum između Ministarstva financija i Feda formalizirao autonomiju Feda. Trenutna istraga ulazi u nepoznatu teritoriju. Powellov mandat traje do svibnja 2026. godine, a iako ne može biti smijenjen zbog neslaganja oko politike, pravni postupci bi mogli narušiti kontinuitet rukovođenja i vođenja politike.

Ono što je na kocki nadilazi spor oko renoviranja. Ova situacija dovodi u pitanje princip da monetarna politika mora ostati izolirana od političkog pritiska. Povijesni presedani i međunarodno iskustvo dosljedno pokazuju da politizirano središnje bankarstvo proizvodi inflaciju, nestabilnost valute i dugoročnu ekonomsku štetu. Konačni ishod svega oblikovat će ne samo kredibilitet SAD-a, već i stabilnost globalnog financijskog sustava.

Objava Sukob Powella i Trumpa: Ustavna kriza i borba za neovisnost Federalnih rezervi pojavila se prvi puta na Republika.