O tome kako je manifestacija zamišljena nakon Drugog svjetskog rata kao simbol europskog povezivanja postala prostor političkih sukoba, u Novom danu govorili su profesor Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani Faris Kočan i bivša šefica bh. delegacije na Eurosongu Lejla Babović.

Babović je ocijenila da je Eurosong posljednjih godina izgubio svoju prvobitnu bit i postao mjesto na kojem se isprepleću politički interesi.

“Eurosong je trebao biti natjecanje najboljih pjesama predstavnika europskih zemalja. Nažalost, posljednjih desetak godina pobjegao je od svoje biti”, rekla je Babović.

Prema njezinim riječima, ključni trenutak dogodio se nakon ruske agresije na Ukrajinu, kada je Europska radiodifuzna unija (EBU) bez konzultacija s članicama odlučila isključiti Rusiju iz članstva, dok je, kako tvrdi, ostala nijema kada je riječ o ratu u Gazi.

“Svi smo bili šokirani agresijom Rusije na Ukrajinu, ali kada se dogodilo ono što se događa u Gazi, EBU je ostao nijem. To simbolizira dvostruke standarde i dovodi do podjela”, kazala je.

Upozorila je da bi eventualna pobjeda Izraela mogla imati ozbiljne posljedice za budućnost Eurosonga i samog EBU-a.

Posebnu pozornost ove godine privukla je odluka Slovenije da umjesto prijenosa Eurosonga emitira program posvećen Gazi i Palestini. Profesor Faris Kočan kaže da većina građana Slovenije podržava takav potez.

“Nakon što je predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar javno rekla da gledamo genocid u Gazi, istraživanja su pokazala da se s tim slaže više od 60 posto građana”, rekao je Kočan.

Dodao je da Eurosong nikada nije bio potpuno neutralan prostor zabave, nego mjesto šireg društvenog i političkog pozicioniranja.

“Ako je Rusija bila isključena zbog međunarodnog prava i rata, onda uopće nije tema bi li Izrael mogao ili morao biti isključen”, rekao je.

Kočan smatra da je odluka slovenskog javnog servisa važan simbolički čin i poruka da kulturne institucije ne mogu biti odvojene od pitanja ljudskih prava i međunarodnog prava.

Babović je podsjetila da je RTV Slovenija emitirala desetodnevni program posvećen Palestini, uključujući i dokumentarni film “Eurovizija – euroiluzija”, koji analizira odnose politike i Eurosonga.

Govoreći o samom natjecanju, Babović je rekla da se Eurosong posljednjih godina pretvorio u spektakl u kojem su pjesme često u drugom planu.

“Imali smo razne cirkuske akrobacije i čudesa. Nadam se da će se Eurosong vratiti svojim korijenima i da će glazba ponovo biti u prvom planu”, rekla je.

Dodala je da bi manifestacija trebala vratiti više “humanog pristupa”, pa čak i razmotriti povratak živog orkestra, upozoravajući da bi pretjerana automatizacija i umjetna inteligencija mogli dodatno udaljiti Eurosong od njegove osnovne ideje.

Sugovornici su govorili i o Bosni i Hercegovini, koja zbog financijske i političke krize BHRT-a godinama ne sudjeluje na Eurosongu.

Babović je upozorila da se BHRT nalazi u najtežoj situaciji do sada te da se javni servis “otvoreno urušava političkim odlukama”.

“Javni servis na razini države jedan je od simbola države. Kada se urušava BHRT, jasno je da iza toga stoji politički plan koji želi pokazati da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna zemlja”, rekla je.

Dodala je da zaposlenici na BHRT-u nastavljaju borbu za opstanak servisa i pozivaju društveno odgovorne pojedince i tvrtke da pomognu.

Kočan smatra da se diljem regije među mladima pojavljuju novi oblici otpora i želja za društvenim promjenama, te da je reakcija na Eurosong samo dio šireg nezadovoljstva političkim elitama i stanjem u društvu.

“Mladi više nisu ograničeni prošlošću kao ranije. Žele stvarati bolja društva i traže pozitivne promjene”, rekao je Kočan.

Na kraju razgovora sugovornici su se složili da je danas gotovo nemoguće potpuno odvojiti umjetnost, glazbu i kulturu od politike i globalnih sukoba, posebno kada je riječ o događaju kao što je Eurosong, koji desetljećima predstavlja jednu od najvažnijih europskih kulturnih institucija.

Objava Bojkot Eurosonga širi se Europom: “Glazba više nije odvojena od politike” pojavila se prvi puta na Republika.

Kad kažem Imotski, mislim Hrvatska. Kad kažem Vukovar, mislim pobjeda. Kad molim Mariju, molim utjehu. Kad vidim Cetinu, gađam u sridu. Neno, ovako počinje pjesma „Sokolovi“ za koju si napisao stihove. Na početku originalne snimke stihove je snimio dječji glas. Zašto? Zbog snažnijeg dojma, kako bi se istaknula pripadnost, ljubav prema rodnom kraju, gradu, mjestu, selu i domovini?

Mislim da ljubav prema domovini nema potrebu za snažnijim dojmom. To je jedna univerzalna ljubav. Jednostavno se dogodilo, tako da mi je u stvaranju demosnimke palo na pamet kako bih volio čuti da te stihove izgovori dijete. I onda je došla mala Roza, kći mojeg velikog prijatelja Tonija Rajnovića iz grupe Viva, koji je sa mnom radio na melodiji za pjesmu Sokolovi. Pa smo rekli: ‘Hajde Roza, probaj ti to snimiti da čujemo kako bi zvučalo.‘ No, Roza je to sve već uvježbala kod kuće i izgovorila sve kao iz topa. Naježio sam se, a inače sam producent koji ne funkcionira na frekvenciji. Jednostavno me ne zanimaju ni mastering ni gornji ni donji pikovi, ništa me ne zanima osim emocije. Toliko me dirnulo da sam odmah rekao: ovo je gotovo, Roza, ostaješ na snimci.

Kada si odlučio, osjetio potrebu osnovati svoj novi bend koji će imati prepoznatljiv glazbeni rock stil i pjesme s domoljubnom tematikom?

Ta odluka, zapravo smislena, svjesna, ne postoji u glazbi. U trenutku kad sam bio u bolnici, mislim da sam tada treći put umirao. Vjerojatno sam jedini tip koji se s 40 temperaturom i sepsom dovezao u bolnicu na Rebro. Uredno sam parkirao automobil i došao do Hitne, i za samo pola sata bio sam na operacijskom stolu. Otkrili su da imam CRP, naučio sam što je to CRP 360, znači još je bilo malo tih brojeva pa ode Neno Bogu na istinu. U bolnici sam gledao Hrvatsku televiziju, emisiju o blaženom kardinalu Stepincu, i njegova mi se životna priča iznimno dopala. Odlučio sam o kardinalu napisati pjesmu. Nitko je nije želio snimiti od tolikih mojih izvođača s kojima surađujem i velikih frajera. Nitko nije htio pjevati pa smo onda osnovali Hrvatske ruže i one su otpjevale pjesmu o kardinalu. Iznimno mi je draga. Velike pjesme trebaju vremena.

Ruža ti je najdraži cvijet?

Iskreno da… Rođen sam na adresi Brda, Stari put 22. To nije Split, to ti je Split, pa ništa, pa onda tek Brda. Bilo je tih predivnih livada gdje su me vodile moje teta i mama, gdje su bile i tratinčice i maslačci itd. Ali tek kad sam vidio ružu, shvatio sam kako je to divan cvijet. Kako je divno biti cvijet.

Cijelu svoju karijeru pisao si pjesme o ljubavi prema svojem kraju i Hrvatskoj? „Dalmatinac sam, ovo je moj dom, tu su moji didovi, davno su sidro bacili, mene vezali“. Ili recimo: „Ti imaš sve na svijetu, ja sam luđak u kompletu, s prvim vitrom vratit ću se ja, neka tvoja ljubav čeka ludo srce iz daleka. Pismu ovu koju pivam ja, Dalmacijo moja, ružo procvala“.

Jako volim tu tematiku, kao što volim ljubavnu tematiku. Meni je domovina puno dala. U jednom sam trenutku i ja vraćao dug, kao i svi ostali. Kako je ljubav univerzalna, ljubav prema djetetu, ljubav prema ženi, ljubav prema domovini, ona mora biti čista, iskrena i bez ikakve zadrške. Naravno da su se tako dogodile pjesme „Dalmacijo, ružo procvala“, „Dalmatinac sam“, „Nije u šoldima sve“ i „Dalmatino“. I s Thompsonom već dugo radim, gotovo 30 godina. Družimo se i pomažem kad god mogu. Jednostavno, nametnulo se da su s godinama te pjesme postale evergreen i veliki hitovi. To su pjesme koje se pjevaju na stadionima i dvoranama. Recimo, pjesma „Geni kameni“ napisana je kao povijesna priča o mojoj obitelji, ne sadašnjoj, nego o obitelji moje babe, dida, pradjedova. Pjesma je o njihovu životnom putu. Ponekad mi je žao kada ljudi komentiraju te „Gene“ na drugi način. Ne, ta je pjesma čista kao suza.

Stihovi koje sam pročitao su iz pjesama „Dalmatinac“, koju je snimio Mladen Grdović, i „Dalmacijo“, koju je snimio tvoj bend Tutti Frutti. Zanimljivo je da je Grdović tu pjesmu izveo na Splitskom festivalu 1995. godine, a Tutti Frutti na Cro Etno Neum festivalu 1996. godine i prošli su bez nagrada, odnosno nezapaženo.

Apsolutno. Grdović je osvojio 17. mjesto. A Tutti Frutti i „Dalmacijo“ bili su na poziv Jurica Pađen da nastupimo na Etno festivalu u Neumu. Jure je prijatelj i tko bi ga odbio. Vratili smo se kao zadnji luzeri. Zanimljivo je da sedam godina „Dalmatinca“ nigdje nema. U jednom trenutku čuješ Torcidu kako ga pjeva.

Postale su navijačke himne. Kakvo je stajalište ljudi iz hrvatske glazbene industrije o domoljubnim pjesmama? Što oni kažu?

Uopće se time ne bavim.

Imaju li Hrvatske ruže potporu?

Ne bavim se time. Kao prvo, nisam domoljubni pjesnik. Autor sam zabavne, popularne i rock-glazbe. Upravo su izašle tri domoljubne. Nakon što se dogodila pjesma „Ako ne znaš šta je bilo“, odjednom svi govore – Ninčević je domoljubni autor. Jesam domoljubni autor, ali to sam bio i prije. Ali zar se morala dogoditi „Ako ne znaš šta je bilo“ da bi netko zagrebao po opusu i rekao: pa on je napisao i ovo i ovo… Mnogi su shvatili da sam zapravo onaj pjesnik iz njihove osnovne škole. Kad mi je rekao mali: Tata, učili smo u školi pjesmu „Mi smo hrvatski mornari“, a ja je ne mogu zapamtiti, ali vidim tvoje ime. Kako to ide? Znači, kad završiš u čitanki, onda si zapravo nešto napravio.

Kad razgovaramo o tvojim stihovima u kojima ističeš ljepotu i ljubav prema domovini, koliko je škakljivo, koliko paziš na taj nacionalni naboj u pjesmi da bude jak, a da nikome ne smeta. Da se ne tumači ovako ili onako.

Prva stvar, moja retorika je uvijek ista. To kažem na svim svojim nastupima, ne mrzite nikoga. Mržnja nije emocija, mržnja je bolest. Jednako tako kažem mladima da budu obrazovani, prosvijećeni Hrvati i da nikad ne daju da ih ijedna politika razdijeli. Također, da poštuju sve vjere, sve nacije, sve različitosti, ali da ovu našu ne daju nikome ni po cijenu života. Po tome možeš vidjeti da nisam član nijedne stranke, moja je stranka domovina. I u mojim će pjesmama teško bilo tko naći bilo što uvredljivo, osim apsolutno čiste ljubavi. Uzmi bilo koju moju pjesmu, nećeš naći ništa. Što bi trebalo iritirati bilo koga? Na kraju krajeva, „Ako ne znaš šta je bilo“ je unutarnjopolitička i ljubavna pjesma. Ne vidim kome bi smetala, zato što je svaka riječ u njoj istinita. Mogu je potvrditi jer sam sve te terene, osim Vukovara, vidio uživo i znam o čemu govorim.

Prvi tvoji stihovi koji su snimljeni bili su za pjesmu „Noćas si lijepa“ u izvedbi Mišo Kovač. Tu prvu priliku dao ti je Slobodan Kovačević, autor glazbe i tadašnji vođa legendarne grupe More. Stihove si počeo pisati još kao dječak, jedni od prvih stihova, to si mi ispričao u jednoj od emisija Music Pub, bili su: Kad umrem, darujte me darom, stavite me u grob sa gitarom.

Da, to je pjesma koju moja mater nije mogla slušati. Smrt je tema koje se apsolutno ne bojim. U životu sam sve vidio, od Boga sam dobio sve. Nemam se razloga bojati.

Tvoje pjesme su i: Nasloni glavu na moje rame, Krila leptira, Stvari lagane, Žuto lišće ljubavi, Kad zaspu anđeli (jedna od najljepših balada koju smo imali na Eurosongu), to je bila suradnja sa Zdenko Runjićem, Lipa si lipa, Ja sam samo vagabundo, Kazna mi što te ljubim. Napisao si niz uspješnih pjesama za Toni Cetinskiog, Blago onom tko te ima, Onaj tko te ljubi sretan je, Lagala nas mala, Čovjek od leda … napisao si stihove za pjesmu Piši mi, najvažniju pjesmu u karijeri grupe Magazin, nakon nje dogodio se veliki uspjeh grupe i pjesme Oko moje sanjivo, Put putujem, Kako sam te samo voljela. Pjesme si pisao i za Novi fosili, Djeca ljubavi, Ispod mjeseca boje trešanja, Obriši suze generacijo i Nebeske kočije. Hitove: Evo noći, evo ludila, Trava zelena, Nije u šoldima sve, Da je meni s tobom kroz pasike, Sićaš li se lungo mare, Mirno spavaj ružo moja, Srna i vuk, Bijele ruže…

Neke su postale narodne, svi ih vole i pjevaju. Dobio si mnogo nagrada za svoj rad. To su nagrade s festivala, Zlatne ploče, Zlatne ptice, Porin, Dora i Cesarica. U ime ekipe emisije Music Pub, ekipe Drugog programa i svoje osobno, jer sam te prvo upoznao preko tvojih pjesama kao slušatelj radija, kao srednjoškolac. Poslije sam te imao prigodu upoznati i kao osobu i glazbenika. Mnogo smo toga zajedno preslušavali i predstavljali na radiju. S velikim zadovoljstvom dodjeljujem ti posebno priznanje Music Pub.

Eto, šok. Isuse, što je lijepa nagrada. Čekaj, moram ti zahvaliti. Moram ustati. Ugravirano je „Posebno priznanje – Nenad Ninčević, hvala za sve lijepe glazbene godine“. Turki, puno ti hvala. Ovo je predivno. Nešto predivno. Nisam očekivao.

(Izvor: jutarnji.hr)

Objava Nenad Ninčević o nagrađenom hitu ‘Geni kameni’: “To je priča o putu moje babe i dida, žao mi je kad je ljudi pogrešno tumače.” pojavila se prvi puta na Republika.

Kadirić je zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji skupa i podsjetio na veliku podršku glumca Enisa Bešlagića, inicijatora okupljanja “Srcem za Halida”.

“Svima hvala, hvala puno Enisu Bešlagiću koji je ovo sve pokrenuo. Bio je uz nas na svakom snimanju posljednjih nekoliko albuma. Hvala za sve što je učinio i tu smo za njega i ubuduće”, rekao je Kadirić.

Dodao je da pjesme još nisu u potpunosti završene, ali će uskoro biti objavljene kako bi se kompletirao posljednji album Halida Bešlića.

Objava Uskoro očekujemo izlazak neobjavljenih pjesama Halida Bešlića? pojavila se prvi puta na Republika.

Odabir i stvaranje popisa najboljih stvari svih vremena, bilo da je riječ o glazbi, sportu, filmovima i slično, prilično je nezahvalan posao.

Svako vrijeme i razdoblje imaju nešto svoje i zato je jako teško dati objektivan odgovor na pitanje o usporedbi npr. Pelea, Maradone, Messija i Ronalda.

Nogomet se prilično promijenio, kao i režim treninga, medijsko praćenje, financije, izloženost sportaša javnosti i slično, što sve utječe na stvaranje dojma oko njih.

Slično možemo kazati i za glazbu.

Oni stariji će vjerojatno reći kako niti jedan današnji glazbenik ili grupa nemaju takav utjecaj kakav su npr. imali Beatlesi ili Michael Jackson, dok se dio mladih koji je odrastao na modernoj glazbi vjerojatno pita što su to slušali njihovi roditelji, bake i djedovi.

Usprkos tome, za neke bendove i pjesme možemo reći da su bezvremenski jer se slušaju već desetljećima te se njihova kvaliteta prepoznaje i danas.

Ekipa iz Applea, uz pomoć stručnjaka i profesionalaca iz glazbene industrije, producenata, tekstopisaca itd. pokušala je iz tog mozaika različitih bendova, pjevača i pjevačica te različitih žanrova glazbe koja se proteže kroz desetljeća izdvojiti 100 najboljih albuma svih vremena, a njihov izbor pokazao se prilično kontroverzan, piše Zimo.

Pogotovo kada je u pitanju najbolji album svih vremena.

Naime, kao najbolji album svih vremena odabrali su – “The Miseducation of Lauryn Hill”, pjevačice Lauryn Hill.

Svjetsku slavu prvo je stekla kao dio grupe Fugees sredinom devedesetih, da bi 1998. godine objavila svoj debitantski album.

Kritika i publika pohvalile su “The Miseducation of Lauryn Hill”, a album se odlično prodavao. No teško da je itko onda mogao pomisliti da će solo debi Hill netko proglasiti najboljim albumom svih vremena.

Da je to mjesto pripalo Michaelu Jacksonu s albumom “Thriller” ili da su ga osvojili The Beatles s “Abbey Road”, vjerojatno bi se malo tko bunio, no na Appleovoj listi, oni zauzeli drugo i treće mjesto.

Među top 10 nalazi se i Prince and the Revolution (Purple Rain), Frank Ocean (Blonde), Stevie Wonder (Songs in the Key of Life), zatim sedmi je Kendrick Lamar (good kid, m.A.A.d city), osma Amy Winehouse (Back to Black), a popis završavaju Nirvana (Nevermind) i Beyoncé (Lemonade).

Beyoncé, zajedno s Princeom, Stevie Wonderom, The Beatlesima i Radioheadom jedini su glazbenici koji imaju više od jednog albuma među top 100 albuma svih vremena prema Appleu.

Ono što je još vidljivo na ovom popisu, u odnosu na neke druge liste poput npr. Rolling Stonea, jest što se na njemu nalaze 4 albuma iz ovog stoljeća te velika prisutnost hip hop i r’n’b izvođača.

Također, treba naglasiti kako je na ovom popisu i jedna od najvećih glazbenih zvijezda današnjice Taylor Swift čiji se album “1989 (Taylor’s Version)” nalazi na 18. mjestu.

/Desk/

Objava Apple je odabrao 100 najboljih albuma svih vremena – mnogi su iznenađeni izborom pojavila se prvi puta na Republika.