“Jasenovački popis od 83.145 žrtava je više-manje točan. Kao i u svakom tako velikom i složenom popisu koji se radi osam desetljeća nakon počinjenog zločina, uvijek ima grešaka. Ima propusta, manjkavosti, ali nije bilo namjernih grešaka”, kaže.

Dodaje kako je postupak procjene žrtava puno kompleksniji nego što se čini.

“U doba kada je savezna vlast naredila SUBNOR-ima (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije) da prebrojavaju žrtve, oni su to sveli na lokalne zajednice, a tamo su ljudi bili neškolovani. Raditi popis žrtava vrlo je složen posao”, dodaje.

“Brojka od 700.000 žrtava je bila ružna manipulacija. Nastala je doba jugoslavenkog socijalizma kada je netko to ispalio i onda više nitko nije smio pitati je li točna. Ali čak je i sam Aleksandar Ranković, kada se počelo licitirati, rekao ‘dajte prestanite, to nema više nikakvog smisla’. Ali ta brojka je ostala kroz sva ova desetljeća do kraja jugoslavenskog socijalizma.”

Goldstein pritom dodaje kako je Bleiburg, unatoč tome što su se tamo svakako počinili zločini, bitno drugačiji od Jasenovca kao logora.

“Što se Bleiburga tiče, on je različit od Jasenovca. Nije bio samo zločin, iako je bio i zločin – svatko tko je likvidiran bez suda, to je zločin. To su bile i završne bitke 2. svjetskog rata u kojima je poginulo na tisuće ljudi, prvenstveno vojnika, što ustaša, što partizana, ali i jedan broj civila koji su pratili ustašku kolonu. Izvodila se pravda jer je trebalo pohvatati ratne zločince i kazniti. U toj koloni od nekih 100.000 vojnika bilo desetak tisuća onih koji su okrvavili ruke izravno ili neizravno.”

“Među njima je bilo otprilike 3.000 ljudi iz Ustaške obrane, jedinice koja je čuvala stražu po logorima, tu je bio PTS, još jedna zločinačka jedinica te Crna legija, koja je nesumljivo počinila niz zločina. Oni su znali da se predati ne smiju i imali su maksimu ‘bori se na istoku, predaj se na zapadu’, bježali su prema Austriji da se tamo predaju”, kaže Goldstein.

/Desk/

Objava Golstein kaže da je popis od 83.145 žrtava Jasenovca manje-više točan, a da je broj od 700.000 ružna manipulacija pojavila se prvi puta na Republika.

Ruski dobrovoljački korpus to je objavio u video izjavi na Telegramu nakon napada na rusku regiju Belgorod. Korpus je, zajedno s borcima iz Legije slobode Rusije, preuzeo odgovornost za niz napada unutar ruskog teritorija, uključujući napad prošli tjedan kada je Moskva rekla da su dva civila ubijena tijekom borbi.

Na video isječku čini se da se vidi desetak ruskih vojnika u zarobljeništvu, dok dvojica leže na bolničkim krevetima. Korpus je ranije rekao da je zarobio dvojicu vojnika. Muškarac iz skupine, koji nije naveo svoje ime, rekao je da je više Rusa zarobljeno tijekom dana.

РДК опубликовал видео с пленными, за которыми не приехал Гладков#белгородскаяобласть #гладков #россия #война #рдк pic.twitter.com/Png6R9HcIw

— Activatica (@Activatica) June 4, 2023

Guverner Belgoroda Vjačeslav Gladkov ranije je pristao dočekati skupinu ako su vojnici još uvijek živi. Pripadnik korpusa na videu rekao je da se Gladkov nije pojavio na dogovorenom mjestu sastanka.

“Već smo odlučili o sudbini ovih momaka. Oni će biti prebačeni na ukrajinsku stranu radi postupka razmjene”, rekao je muškarac.

Ukrajina i Rusija provodile su redovite razmjene zatvorenika.

Muškarac je rekao da se upravo vratio iz ruskog grada Nove Tavoljanke, gdje je Gladkov ranije izvijestio da se borio s grupom “ukrajinskih diverzanata”.

Rusko ministarstvo obrane kasnije je priopćilo da su njegove snage razbile skupinu, odbacivši njezine borce natrag u Ukrajinu.

Gladkov je kasnije objavio kratku izjavu u kojoj je rekao da je razgovarao s lokalnim vlastima. Nije spomenuo planirani sastanak s članovima skupina.

Ukrajina negira izravnu umiješanost u prekogranične napade, ali ih smatra posljedicom ruske invazije, predviđajući uspon, kako ih naziva, snaga koje se suprotstavljaju ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

“Ovi ruski ljudi uzeli su oružje protiv svoje volje. Uskoro će Rusi shvatiti svu podlost i nepravdu rata koji je pokrenuo Putin”, rekao je u videu drugi član korpusa koji se nije identificirao.

Gladkov je ranije u nedjelju rekao da su ukrajinske snage nastavile granatirati njegovu regiju tijekom noći nakon što su dvije osobe ubijene prethodne večeri, a stotine djece evakuirane dalje od granice.

Rusko selo blizu ukrajinske granice napale proukrajinske snage

Borbe su se u nedjelju vodile u ruskom selu blizu ukrajinske granice, nakon novog upada proukrajinskih snaga, dok Moskva nastavlja kampanju zračnih udara.

Guverner ruske Belgorodske oblasti, koja je ovih dana na meti ukrajinskih bombardiranja, rekao je na Telegramu da su se “borbe” vodile u selu Nova Tavoljanka.

“Diverzantska skupina je stigla, sada se borbe vode u Novoj Tavoljanki”, rekao je guverner Vjačeslav Gladkov. “Nadam se da će svi biti likvidirani”.

Dodao je da su agresori za koje je rekao da su ruski borci koji se bore na strani Kijeva, zarobili ruske vojnike i predložio je razmjenu.

“Jedino što me sprječava da s njima pregovaram je to da su naši ljudi u njihovim rukama možda već mrtvi”, napisao je na toj aplikaciji za razmjenu poruka. “Ali, ako nisu, mogu između 17 i 18 sati doći na granični prijelaz Šebekino. Jamčim im sigurnost”.

U nedjelju ujutro pozvao je stanovnike na tom području da se evakuiraju s bombardiranog područja.

Ovaj novi upad proukrajinskih snaga na ruskih teritorij događa se nakon jakih zračnih udara na središte Ukrajine, pri čemu je u jednome od njih u subotu navečer poginula dvogodišnjakinja i ranjene su 22 osobe u Dnjipru, a u drugome je u nedjelju pogođen aerodrom, priopćile su ukrajinske vlasti.

Ovih dana su se pojačali ruski zračni udari na Ukrajinu, kao i ukrajinske diverzantske akcije u Rusiji.

Ukrajinska topnička vatra nagnala je zadnjih dana tisuće stanovnika na ruskom području da se sklone u Belgorod, upravno središte istoimene oblasti.

Jedan od njih, Jevgenij Ključnjikov, stanovnik Šebekina, udaljenog 30 km, rekao je da je njegov grad sada grad duhova prekriven kraterima od projektila.

“Ako nam vlada ne pomogne obnoviti kuće i ne osigura nam smještaj, svi stanovnici (Šebekina) će biti beskućnici”, rekao je za AFP taj skladištar smješten u prihvatnom centru u Belgorodu.

Gradonačelnik tog grada Valentin Demidov rekao je da se vlastima prijavilo oko 5.000 ljudi koji bježe od bombardiranja.

Antiputinovske ruske skupine zarobile ruske vojnike, traže sastanak s ruskim guvernerom

Proukrajinske i antiputinovske ruske oružane formacije kažu da su zarobile dva ruska vojnika, prenosi Sky News.

Legija Sloboda za Rusiju i Ruski dragovoljački korpus (RVC), koji su dvaput napali rusku oblast Belgorod u proteklim tjednima, ponudili su njihovu razmjenu u zamjenu za sastanak s guvernerom regije.

Sky News ističe da nije u mogućnosti neovisno provjeriti tvrdnju.

Prigožin ponovno šokira: ‘Neću čekati Kremlj, ako vojska ne može obraniti granicu, krećem sam‘

Šef grupe Wagner iznio je “zapanjujuću” prijetnju obrane Belgoroda od partizanskih napada bez dopuštenja ruskog ministarstva obrane. Jevgenij Prigožin kaže kako neće čekati poziv da preuzme osiguranje granice, ako ruska regularna vojska ne može spriječiti daljnje upade Legije Sloboda za Rusiju, kako javlja američki think tank Institut za proučavanje rata (ISW).

Antiputinovski ruski disidenti pokrenuli su dva napada na Belgorod, od kojih je posljednji započeo u četvrtak.

ISW navodi kako je Prigožinova prijetnja da će pokrenuti vojnu akciju na ruskom tlu “bez dozvole ruskog Ministarstva obrane zapanjujuća ako se radi o bilo čemu drugom osim razmetljive retorike”.

Izjava sugerira kako šef Wagnera vjeruje da može koristiti lojalne oružane snage “prema vlastitom nahođenju i izvan kontrole stvarne ruske vojske”.

“Vladimir Putin bi morao imati golemo povjerenje u Prigožinovu osobnu lojalnost sebi da bi se uopće osjećao ugodno u takvoj situaciji”, rečeno je, prenose agencije.

/Desk/

Objava Raste otpor u Rusiji – Ruski partizani zarobili ruske vojnike i predati će ih Ukrajincima pojavila se prvi puta na Republika.

Istodobno on kaže:”„Četnici su pobili više partizana nego svi okupatori zajedno (35:20). Ti četnici su poklali 23.000 muslimana, ljudi, žena, djece u Crnoj Gori i Sandžaku…četnici su bili najprljaviji izdajnici, bili i ostali, i to su i danas.“

Inače Vladi Dapčeviću, nakon što je bio prognan iz više zemalja, u studenom 1969. godine, država Belgija odobrava stalni boravak. Prije toga je kao uvjereni staljinist bio interniran, razoružan i zadržan na Golom Otoku.

Objava O USTAŠAMA, ČETNICIMA I PARTIZANIMA Dapčević:”Pobili smo 90% ustaša, uhvatili smo i kompletnu Mihaliovićevu vladu, svi su osuđeni na vremenske kazne i izašli iz zatvora” pojavila se prvi puta na Republika.

Prilikom polaganja cvijeća na spomen-obilježju Milanović je prolazio pokraj Plenkovića i ministara. “Di ste, partizani”, pozdravio ih je, na što ni hrvatski premijer ni ministri nisu odgovorili.

Predstojnik Ureda predsjednika, Orsat Miljenić, rukovao se s Plenkovićem i ministrima.

Plenković i Milanović samo su prošli bez pozdrava. Tek kad su sjeli jedan pored drugoga rukovali su se i to je bilo sve, nije bilo nikakvoga razgovora između njih, javio je reporter N1 Hrvatska, Elvir Mešanović.

/Republikainfo.com/

Objava U RING I ZAVRŠITE VEĆ JEDNOM PRIČU Milanović pozdravio Plenkovića i ministre:”Di ste partizani” pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Edin Šaković/Dialogos.ba

(Edin Šaković rođen je u Gračanici 1981. Profesor povijesti i magistar prava, član redakcije Časopisa za kulturnu historiju “Gračanički glasnik”. Autor 60 objavljenih radova i koautor dvije monografije. Izlagao je na 10 znanstvenih skupova, konferencija i okruglih stolova, te sudjelovao u više istraživačkih i publicističkih projekata. Bavi se istraživanjem lokalne i kulturne povijesti, s posebnim interesom za razdoblje Drugoga svjetskog rata.)

Ovih dana se navršava 75. godišnjica događaja koji se u historiografiji označavaju pojmom Bleiburg, Bleiburški zločin ili Bleiburška tragedija. Ti događaji, koji su se u samoj završnici Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću zbili na širem prostoru austrijsko-slovenske granice, teritoriju Slovenije, kao i na tlu drugih jugoslavenskih republika, u vrijeme socijalističke Jugoslavije bili su prikriveni nametnutim velom šutnje. O njima se pisalo i javno govorilo tek u emigraciji.

Poslije demokratskih promjena, pitanje Bleiburga i uopće komunističkog revolucionarnog nasilja sve više prodire u javnost, postajući predmetom objektivnih naučnih istraživanja: osobito u Sloveniji, zatim Hrvatskoj, a posljednjih nekoliko godina i u Srbiji. Što se tiče Bosne i Hercegovine, nažalost, i u tome uveliko zaostajemo za svojim susjedima – u samim istraživanjima, ali i u suočavanju sa tim neugodnim poglavljem historije ovih zemalja.

U Bosni i Hercegovini, tačnije u onim njenim dijelovima gdje u većini žive Bošnjaci – pitanje Bleiburga i poslijeratnih stradanja još uvijek je tabu-tema. Da je to tako, svjedoče aktuelni istupi i reakcije povodom najavljane vjerske komemoracije posvećene žrtvama Bleiburga u Sarajevu. Radi se uglavnom o paušalnim, tendencioznim, ideološki ostrašćenim istupima, duboko ispolitiziranim, uz to još i krajnje ignorantskim, s očiglednim nepoznavanjem ili neuvažavanjem elementarnih činjenica. Poražavajuće je to za naše društvo, posebno što ga s druge strane prtišću problemi sveopće korupcije, devalvacije obrazovanja i nauke, nesputana mitomaniju i potpuni intelektualni autizam.

Poražavajuće je i u moralnom smislu, jer – kada je Bleiburg u pitanju, uistinu se radilo o zločinu, i to zločinu sa više desetina hiljada žrtava. To nije mišljenje ili stav, to su naprosto historijske činjenice. Od zajednice koja je i sama pretrpjela masovne, organizirane zločine u bliskoj prošlosti, ali i koja se svakodnevno suočava sa različitim pokušajima negiranja, osporavanja ili umanjivanja razmjera tih zločina – očekivao bi se barem minimum ljudske empatije. Ali to je za neke druge analize. Ovdje, kao historičar, koji je i neposredno istraživao stradanja i žrtve u onome što se naziva Bleiburškim zločinom (makar i unutar jedne lokalne zajednice), želim upravo ukazati na neke elementarne historijske činjenice, dakle na ono što je nauka i struka na osnovu historijskih izvora jasno utvrdila.

Progovorimo, dakle, o činjenicama – sviđale se one danas nekome ili ne.

Šta je, ustvari, Bleiburg?

Pojmom Bleiburški zločin ili jednostavno Bleiburg u historiografiji se označavaju stradanja zarobljenih pripadnika poraženih vojnih formacija i dijela izbjeglih civila, koji su se povlačili ispred pobjedničke Jugoslavenske armije prema Austriji, u namjeri da se predaju snagama Zapadnih saveznika.

Dio njih je zarobljen, dio se predao Jugoslavenskoj armiji na samom Bleiburškom polju (na jugu Austrije, neposredno uz granicu sa Slovenijom) – nakon što su Britanci odbili njihovu predaju, dok je dio onih koji su se prethodno uspjeli predati Britancima kasnije izručen jugoslavenskim vlastima.

Zarobljenici su sprovođeni u logore na području Slovenije, gdje je vršena gruba selekcija. Najveći dio je odmah pogubljen, na brojnim većim ili manjim stratištima, dok je ostatak (uglavnom mlađi zarobljenici) u tzv. marševima smrti potjeran u različite logore širom Jugoslavije, uz teška stradanja, mučenja i brojna pojedinačna ili masovna ubistva. Veći dio preživjelih zadržan je na prisilnom radu (gdje su mnogi podlegli nehumanim uvjetima), dok je dio najmlađih zarobljenika mobiliziran u jedinice Jugoslavenske armije i zadržan na služenju vojnog roka.

Žrtve i stradalnici Bleiburga bili su većinom pripadnici različitih vojnih formacija: oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske (NDH), uključujući i muslimanske milicije (tzv. zeleni kadar), zatim Slovenskog domobranstva, njemačkih legionarskih jedinica, srpskih i crnogorskih četnika itd. Najveći dio njih bili su po sili zakona ili neposrednom prinudom mobilisani, bez vlastie volje ili izbora. Značajan broj žrtava činili su izbjegli civili, uključujući žene, pa čak i djecu.

Koliko je ljudi stradalo?

Ukupan broj žrtava veoma je teško, pa vjerovatno i nemoguće precizno ustanoviti. Postoje samo različite procjene, kakve se kreću od negacionističkih tvrdnji o par hiljada (ili čak par stotina stradalih) pa sve do mitomanskih pretjerivanja sa stotinama hiljada navodnih žrtava.

Po ocjeni većeg broja istraživača, najrealnijom se čini procjena austrijskog historičara M. Portmanna, da ukupan broj žrtava Bleiburškog zločina iznosi oko 80.000 ljudi. Istina, s obzirom na novija istraživanja masovnih grobnica, posebno u Sloveniji, neki drže da bi taj broj mogao biti i veći, ali da vjerovatno ne prelazi 100.000 žrtava. Procentualno, najveći broj stradalih su Hrvati, zatim Slovenci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Nijemci i drugi.

Većina od ukupnog broja žrtava pogubljeni su u masovnim egzekucijama, vansudski, bez ikakvog pokušaja ustanovljenja bilo kakve krivice, protivno svim pravnim normama i ljudskim obzirima. Imajući u vidu tu činjenicu – pitanje samoga broja ubijenih i nije pitanje od primarnog značaja.

Bošnjačke žrtve Bleiburga

Kada je riječ o Bošnjacima, muslimanima s područja Bosne i Hercegovine i Sandžaka – pripadnicima oružanih snaga NDH, muslimanskih milicija i njemačkih legionarskih jedinica, te izbjeglih bošnjačkih civila – za sada je veoma teško pouzdano kazati koliko ih je stradalo u okviru Bleiburškog zločina.

Procjene se kreću od nekoliko hiljada do dvadesetak hiljada. Nažalost, sistematskih istraživanja nije bilo. Izuzetak su neke manje lokalne sredine poput Gračanice, u kojoj je prije deset-petnaest godina vršeno istraživanje ljudskih gubitaka, čiji rezultati mogu biti ilustrativni.

Tom prilikom su prikupljeni poimenični podaci za 744 u ratu stradale osobe (vojnici i civili), od čega je njih 382 (dakle, više od pola) život izgubilo u kontekstu Bleiburga. Među njima su i jedna žena, te deseterica maloljetnika.

Prave razmjere tragedije ogledaju se na primjeru Piskavice, sela koje je pred Drugi svjetski rat imalo svega 45 kuća i 182 stanovnika: na Bleiburgu su stradala dvadesetorica Piskavljana.

Podaci za sam grad Gračanicu još uvijek nisu obrađeni, a u međuvremenu se, naknadnim provjerama, došlo do imena većeg broja stradalnika koji prethodno nisu bili evidentirani. Ogromna većina stradalih su bili pripadnici lokalnih, milicijskih jedinica, koje su do općeg povlačenja djelovale na širem prostoru Gračanice. Napominjem da na tom području tokom Drugoga svjetskog rata gotovo da i nije bilo ratnih zločina počinjenih od strane domaćih ljudi, a pogotovu nije bilo pokolja niti težih stradanja civilnog stanovništva.

Karakter zločina

U pravnome pogledu, događaji koji se označavaju pojmom Bleiburg nedvosmisleno predstavljaju zločine – u svjetlu tada važećih međunarodnih pravnih propisa, poput Haških konvencija iz 1889. i 1907. godine, te Ženevske konvencije iz 1929. godine, čije su ugovorne snage bile i Nezavisna država Hrvatska, i Demokratska Federativna Jugoslavija, i Velika Britanija, koja je protivpravno izručila veće skupine zarobljenika čiju je predaju prethodno prihvatila. Zločini i egzekucije ratnih zarobljenika koji su uslijedili predstavljaju teške povrede spomenutih konvencija i nesumnjiv ratni zločin, za koji je odgovorna jugoslavenska strana.

Brojni prikupljeni dokazi – i arhivska građa, prvenstveno ona koja potiče od Jugoslavenske armije i komunističkih organa, i iskazi preživjelih svjedoka, i svjedočanstva pojedinih izvršitelja zločina koji su se odvažili o svemu progovoriti, naposlijetku i forenzički dokazi – sve to nedvojbeno upućuje na činjenicu i da se radilo o unaprijed planiranom i sistematski izvršenom zločinu, u čijoj realizaciji su učestvovale različite odabrane jedinice i strukture jugoslavenskog vojnog i sigurnosnog aparata.

Razmjera zločina, način kako su vršena sprovođenja, selekcije i pogubljenja ljudi, skrivanje tijela i prikrivanje tragova zločina, s obzirom na ukupni broj angažiranih izvršitelja, neposrednih egzekutora, obezbjeđenje, logistiku… – sve to ukazuje na činjenicu da je Bleiburški zločin osmišljen, isplaniran i koordiniran s najvišeg nivoa, te se ni u kom slučaju ne može govoriti o nekakvim incidentima, ekscesima, djelovanju “na svoju ruku” niti samovolji pojedinih jedinica ili njihovih komandanata.

Tezno, Kočevski Rog, Huda Jama…

Na prostoru Republike Slovenije, do 2009. godine, radom posebne državne komisije za otkrivanje prikrivenih grobišta, ustanovljena je ukupno 581 masovna grobnica. Više od hiljadu masovnih grobnica rasijano je po teritoriju Hrvatske, Srbije, te Bosne i Hercegovine. Istraživanje i ekshumacija masovnih grobnica u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji vršeno je na institucionalan način, u okviru državnih institucija i radnih tijela.

Mali broj grobnica za sada je cjelovito istražen. Jedna od takvih je nekadašnji tenkovski rov u šumi Tezno pokraj Maribora, gdje su na oko 70 m širine iskopani posmrtni ostaci 1179 osoba. Kasnija sondiranja su pokazala da se ljudski ostaci nalaze na skoro čitav kilometar dužine rova, pretvorenog u masovnu grobnicu koja krije tijela najmanje 15.000 žrtava!

Kraške jame Kočevskog Roga, uz Tezno najvećeg stratišta, po pretpostavci kriju nekoliko desetina hiljada žrtava. Napuštena rudarska jama Barbarin rov u Hudoj Jami kod Laškog, paradigma je Bleiburškog zločina: tu je otkriveno 1.416 ljudskih tijela, zazidanih višestrukim pregradama u napuštena okna. Mnogi od njih su, prema forenzičkim izvještajima, bili živi u trenutku kada su zazidani, a među njima su pronađena i tijela invalida, kao i velikog broja žena…

Jezivih primjera ima i drugdje. Zloglasna jama Jazovka na Žumberku, u Hrvatskoj, krije tijela više od četiri stotine invalida i ranjenika, te bolničkog osoblja i časnih sestara, koji su odvedeni iz zagrebačkih bolnica i surovo pobijeni. U Gračanima kod Zagreba, u jednoj od sedam grobnica (iz kojih je ekshumirano 295 žrtava) nađena su tijela 30 maloljetnika, učenika jedne kadetske škole. U jednoj od 23 jame u Macelju, u kojima su nađeni ostaci 1163 osobe, pronađena su i tijela 25 svećenika…

Sve te masovne grobnice bile su skrivene, svi tragovi izbrisani, potpuna šutnja nametnuta. Ubijenim je bio namijenjen damnatio memoriae.

“Sve svršite u prvim danima”

Danas se pouzdano zna da je neposredan organizator vansudskih egzekucija bila OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda), jugoslavenska komunistička tajna policija, formirana još u maju 1944. godine. Neposredni izvršitelji najčešće je bio Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), osnovan u avgustu 1944. godine. U egzekucijama su sudjelovali i odabrani dijelovi regularnih jedinica Jugoslavenske armije. O svemu tome, detaljne su obavijesti dali neki od neposrednih organizatora egzekucija, poput majora Sime Dubajića (koji je zapovijedao pogubljenjima u Kočevskom Rogu), ili pak Zdenka Zavadlava, zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora. Potvrđuju to i sačuvani arhivski dokumenti.

“Sve i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati”, stoji u nalogu OZN-e 1. jugoslavenske armije od 6. maja 1945., uz uputu da zarobljenike treba “čistiti” na licu mesta. “Oficire čistite sve redom”, nalaže se dalje, “osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati… Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan.”

Kako se to čišćenje odvijalo, svjedoče dokumenti pojedinih jedinica Jugoslavenske armije. U depešama 15. majevičke NOU brigade od 20. do 22. maja stoji: “Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade… Danas smo nastavili sa streljanjem… Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku celog dana radili smo isto što i juče (likvidacija)”.

U operativnom dnevniku III. bataljona 6. istočnobosanske NOU brigade zapisano je: “23. maj 1945. Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana… 24. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak… 25. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak…”

Višednevne vansudske likvidacije zarobljenika oslikavaju strašnu dinamiku zločina. Znakovite su, međutim, direktive dvojice istaknutih osoba jugoslavenskog vojnog i političkog vrha.

Aleksandar Ranković, šef komunističkog sigurnosnog aparata i u to vrijeme desna ruka maršala Tita, pisao je 15. maja u ime Vrhovnog štaba OZN-i za Hrvatsku, izražavajući nezadovoljstvo slabim rezultatima u “streljanju bandita”. U direktivi se između ostalog podcrtava: “Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Postoji i jedna slična depeša Edvarda Kardelja, od 25. juna 1945. – dakle četrdeset dana po otpočinjanju masovnih likvidacija, u kojoj se najavljuje skoro proglašenje opće amnestije i podcrtava: “Nemate… nikakvog razloga biti tako spori u čišćenju kao do sad.”

Povijesni kontekst zločina

Da bi se Bleiburški zločin na ispravan način razumio, potrebno ga je sagledati u širem povijesnom kontekstu. Taj zločin se desio u završnici rata i neposredno nakon rata, rata koji je na jugoslavenskim prostorima bio izuzetno težak i krvav. Uz zločine užasnih razmjera, bio je to i građanski rat, u kome su sukobi bijesnili kako na ideološko-političkoj, tako i na nacionalnoj osnovi. Da li je i u kojoj mjeri Bleiburški zločin bio posljedica tih razdora? Da li je i u kojoj mjeri bio posljedica prethodno izvršenih zločina? Pitanja su to koja itekako utječu na historiografsku prosudbu.

U široj javnosti, ali i kod nekih istraživača i historičara mogu se susresti teze po kojima je Bleiburg bio nacionalno motiviran zločin, usmjeren posebno protiv Hrvata, koji su procentualno i najveće žrtve. Bleiburg neki tumače i kao genocid nad Hrvatima, štaviše – kao “hrvatski holokaust”. Već sama činjenica da su među stradalima pripadnici različitih naroda i različitih vojnih formacija govori da su takva stajališta (koja su, inače, posebno dominirala u literaturi publiciranoj od hrvatske emigracije) potpuno neutemeljena.

S druge strane, pak, nastoji se dokazati da je Bleiburški zločin ustvari predstavljao niz osvetničkih incidenata koji su bili izravna posljedica ranijih zločina NDH i ustaškog režima, ali i sastavni dio retribucija kakve su, navodno, bile uobičajene u cijeloj Evropi u tom vremenu. Razmjere zločina se pri tome nastoje umanjiti, a odgovornost jugoslavenskog državnog i partijskog vrha potpuno negirati.

Ovakvi stavovi su, očekivano, prisutni među pojedincima i organizacijama ideološki i politički vezanim uz jugoslavensko komunističko naslijeđe, za koje je karakterističan i prilično isključiv stav prema neistomišljenicima – koji se u nedostatku argumenata često optužuju za “revizionizam”, “neofašizam”, “ustaštvo” i sl.

Za razliku od Jugoslavije, politika retribucije i kažnjavanja ratnih zločinaca i kolaboracionista u demokratskim državama Evrope zasnivala se na pravu i zakonu, te provodila sudskim i administrativnim mjerama. Smrtna kazna je u pravilu izricana za najteže zločine, nakon sudskog i dokaznog postupka. Pojave vansudskih likvidacija bile su incidentne i uglavnom vezane uz određene skupine gerile i pokreta otpora, u kratkome, prijelaznom vremenu do uspostave demokratske vlasti.

U Jugoslaviji, na drugoj strani (kao i u Sovjetskom Savezu, čiji su model jugoslavenski komunisti tada slijepo slijedili) – masovne egzekucije, u pravilu bez suda i izvođenja dokaza, organizirala je sama državna vlast. Pravdati Bleiburški zločin na način – “i drugi su to radili”, dakle, nema smisla.

Povezivati Bleiburški zločin sa ranijim zločinima, osobito onima za koje je odgovoran ustaški režim može se tumačiti kao suptilan pokušaj opravdavanja – jednako kao i dovođenje ovog zločina u kontekst nekakvog “kažnjavanja” za zločine ustaša.

U ukupnoj masi od stotinjak hiljada pripadnika oružanih snaga NDH, pripadnici elitnih ustaških snaga činili su apsolutnu manjinu. Broj istinskih ratnih zločinaca, koji bi i pred redovnim sudovima u demokratskim zemljama dobili najteže kazne – bio je još manji. A što se tiče kolektivnog “kažnjavanja” – one koji bi Bleiburški zločin umanjivali ili pravdali na takav način treba podsjetiti da krivična odgovornost ne može biti kolektivna. Dovoditi Bleiburški zločin u vezu sa, recimo, Jasenovcem i pokušavati ga opravdati kroz insinuiranje kolektivne krivice stradalnicima i žrtvama zbog zločina ustaškog režima samo je po sebi neutemeljeno, jer jedan se zločin ne može pravdati drugim.

Teza o osveti i kolektivnom kažnjavanju je, bez obzira na to, veoma upitna. Osveta kao lični motiv možda je vodila pojedince koji su uzimali učešća u zločinu, ali već smo naglasili da Bleiburg nije bio niz osvetničkih ekscesa, već dobro isplaniran i sistematski izvršen zločin. S druge strane, iz brojnih se dokumenata vidi da su optužbe ili sumnja na ratne zločine bili samo jedan, ako ne i sporedni kriterij u odabiranju zarobljenika za “čišćenje”: gledalo se puno toga drugog, od vojne formacije, roda, čina, godine mobilizacije pa do godišta dotičnog.
Koja je pozadina samoga Bleiburga i kako objasniti taj zločin?

Ono što nazivamo Bleiburgom predstavlja, zapravo, samo jedan segment ukupnih represalija i revolucionarnog nasilja jugoslavenskih komunista, koji su se, predvodeći Narodnooslobodilačku borbu, uporedo borili i za preuzimanje apsolutne vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji, uspostavu jednopartijskog komunističkog režima, te izgradnju socijalističkog društveno-ekonomskog poretka. U toj borbi, komunisti su se obračunavali sa svim stvarnim, pretpostavljenim i potencijalnim ideološkim i političkim protivnicima, tačnije sa svim ljudima i skupinama za koje se znalo ili pretpostavljalo da će biti ili bi mogli biti smetnja u izgradnji nove vlasti.

Prva faza tog obračuna uvijek su bile masovne, vansudske likvidacije. Kasnije će uslijediti namješteni sudske procese sa smrtnim kaznama i dugotrajnom robijom, konfiskacija imovine i druge represivne mjere. Posebno treba spomenuti sistematsko etničko čišćenje njemačke nacionalne manjine s područja Jugoslavije, u kome je pola miliona etničkih Nijemaca (Folksdojčera) protjerano iz Jugoslavije, a skoro 60.000 ih je izgubilo život u logorima – pola od tog broja bili su žene i djeca. Ukupan broj žrtava revolucionarnog nasilja na području Jugoslavije procjenjuje se na oko 180.000 ljudi (prema M. Portmannu).

Bleiburškom zločinu su prethodile masovne likvidacije u drugim krajevima Jugoslavije, u mjestima i područjima koja su partizanske jedinice prethodno oslobodile. Naličje pobjede antifašističkih snaga Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije Jugoslavenske armije) redovito su bile komunističke akcije “čišćenja” u režiji OZN-e, te sprovedbi KNOJ-a i odabranih likvidatorskih odreda.

Obimna izvorna građa, od arhivskih dokumenata do memoaristike, potvrđuje da je to bio dobro “uhodan” sistem. U novije vrijeme, temeljito su istražene likvidacije na području Beograda i Srbije, koje se dešavaju od jeseni 1944. godine, gdje su među arhivskog građom sigurnosnih službi pronađeni čak i OZN-ini poimenični spiskovi strijeljanih građana. Takvi su se postupci dešavali i u oslobođenim gradovima i mjestima Bosne i Hercegovine. Vrijedi istaknuti novija istraživanja Nihada Halilbegovića, koji je na osnovu iskaza svjedoka donosi podatke o masovnim ubistvima i grobnicama na području Sarajeva.

Može se spomenuti i težak zločin partizanskih jedinica koji se zbio nakon oslobađanja Doboja, kada je, radi navodne mobilizacije, sakupljeno više stotina mladića i dječaka, civila, koji su potom pobijeni. Bio je to, inače, jedan od rijetkih zločina o kome se javno progovorilo još za vrijeme socijalističke Jugoslavije (sredinom 1980-tih godina na njega je kao na “grešku” ukazao Dedo Trampić, poznati dobojski komunist).

U svakom slučaju, komunistička praksa “obračuna s narodnim neprijateljima” i masovnih likvidacija u oslobođenim krajevima sigurno je potaknula izbjeglički val među pripadnicima oružanih snaga NDH u rasulu, kao i među civilima. Dakle, oni koji postavljaju pitanje – “A zašto su bježali ako nisu bili krivi?” – odgovor mogu i sami naslutiti.

Odgovornost državnog i partijskog vrha

U svemu ovome, postavlja se pitanje odgovornosti maršala Josipa Broza Tita, koji se nalazio na čelu političkog i partijskog vodstva. Među arhivskom građom sačuvana je njegova zapovijed od 14. maja 1945. godine, u kojoj je naređeno da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika. Neki istraživači, istina, sumnjaju u autentičnost tog dokumenta. No, bez obzira na to, ono što se u narednim danima, sedmicama i mjesecima dešavalo pokazuje da je ta zapovijed, ako je i autentična, od početka bila samo mrtvo slovo na papiru.

Imajući u vidu organizaciju i strukturu sistema, te hijerarhiju partijske organizacije komunista – svaka je pretpostavka da se takav jedan organiziran zločin mogao desiti bez znanja i odobrenja Centralnog komiteta na čelu s Titom ne samo neutemeljena, već i potpuno apsurdna. Naposlijetku, sam je Tito u govoru održanom u Ljubljani 27. maja 1945. jasno kazao: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.”

Zaključak

Dugogodišnji istraživački rad i historiografski napori dali su veoma značajne rezultate u spoznaji i razumijevanju povijesnog fenomena kojeg nazivamo Bleiburgom. Naravno, kao i svaki istraživački problem, i tema Bleiburga nije niti može biti zaključena, i sigurno je da će buduća istraživanja u mnogome proširiti ta saznanja.

Međutim, neke naučno utvrđene činjenice su neupitne:

Ono što se označava kao Bleiburški zločin ili Bleiburg i što se dešavalo od maja do avgusta 1945. bilo je unaprijed planiran i sistematski izvršen zločin strahovitih razmjera, u kome je, bez suda i zakona, surovo pobijeno najmanje 80.000 ljudi.
Bleiburški zločin je dio sistematskih represalija kojima su pobjednički komunisti nastojali u prvim danima svoje vlasti fizički eliminirati što je moguće veći broj svojih stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Bio je to hladno proračunat i planiran čin, primarno ideološki motiviran.
Tvrdnje o ekscesnoj naravi zločina i osveti kao primarnom motivu ne mogu izdržati kritički historiografski sud.

Historijske činjenice o Bleiburškom zločinu ne treba promatrati kroz prizmu političkih manipulacija i zloupotreba tog zločina. Niti jedan zločin tih razmjera nije pošteđen zloupotreba. Irelevantno je, u tom pogledu, pitanje načina i forme komemoracija i drugih manifestacija javnoga sjećanja, političkih poruka i simbolike. Te forme i ti sadržaji mogu biti izloženi kritici. Ali negirati i osporavati sam zločin i dovoditi u pitanje temeljno ljudsko i civilizacijsko pravo žrtava na sjećanje – van svake je pameti i moralnih obzira.

Kako će jedno društvo reagirati na prethodno podcrtane činjenice – ovisi od mnogo čega. U prvom redu, od njegove građanske i demokratske osviještenosti, ali i civilizacijske zrelosti. Sudeći po javnim istupima kojima ovih dana svjedočimo – ta zrelost je daleko od nas. Po svemu sudeći, nismo odmakli dalje od puberteta.
Post scriptum – osnovna literatura

O Bleiburgu postoji brojna naučna literatura. Ovom prilikom, za čitatelje izdvajam neke od važnijih naslova, uz kratko pojašnjenje. Svaka od ovih referenci dostupna je i online: Google je naš prijatelj.

Post scriptum – osnovna literatura

O Bleiburgu postoji brojna naučna literatura. Ovom prilikom, za čitatelje izdvajam neke od važnijih naslova, uz kratko pojašnjenje. Svaka od ovih referenci dostupna je i online: Google je naš prijatelj.

• Martina Grahek Ravančić: Bleiburg i križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura. (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje.) Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015. [Radi se o do danas najpotpunijoj studiji posvećenoj pitanju Bleiburga. Prvo izdanje monografije (iz 2009.) dostupno je online.]
• Michael Portmann, “Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory During and After WWII”. Tokovi istorije, 1-2/2004, 45-74. [Veoma informativan članak u kome autor iznosi i objektivne procjene ukupnog broja žrtava komunističkih progona na području Jugoslavije.]
• Crimes committed by totalitarian regimes: reports and proceedings of the 8 April European Public Hearing on Crimes Committed by Totalitarian Regimes. Peter Jambrek. Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council of the European Union, 2008. [Obiman zbornik radova sa javne rasprave posvećene zločinima totalitarnih režima; veći broj radova se bavi zločinima jugoslavenskog komunizma, uključujući i različite aspekte Beiburškog zločina.]
• Dominik Vuletić, “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina”, Pravnik, 41, No. 85 (2007), 125-150.
• Vladimir Geiger, “Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Blajburgu”. Istorija 20. veka, 2/2010, 29-52. [Pored pitanja odgovornosti jugoslavenskog državnog, vojnog i partijskog vrha, na čelu sa Josipom Brozom Titom, autor se kritički i polemički osvrće na različite pokušaje iskrivljivanja, relativiziranja i osporavanja Bleiburškog zločina.]
• Vladimir Geiger, Martina Grahek Ravančić: “Jasenovac i Bleiburg između manipulacija i činjenica”. U: Andriana Benčić, Stipe Odak, Danijela Lucić (ur.), Zbornik radova: Jasenovac – manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2018., 19-63. [U svjetlu najvažnijih utvrđenih činjenica o Jasenovcu i Bleiburgu autori se bave primjerima očiglednih manipulacija s ova dva zločina.]
• Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti. Zdravko Dizdar et alt. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005. [Zbornik dokumenata komunističke provenijencije od kojih se mnogi direktno odnose na Bleiburški zločin. Postoje još tri toma koja su naknadno objavljena.]
• Mitja Ferenc: “Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor)”. Časopis za suvremenu povijest, 44, No. 3, 2012., 539-569. [U radu posvećenom najvećoj masovnoj grobnici u Sloveniji, autor na osnovu arhivske građe i iskaza svjedoka opisuje likvidacije u protivtenkovskom rovu u Teznom, te iskopavanja, ekshumaciju žrtava i istražna sondiranja.]
• Mitja Ferenc, “(Zle)Huda Jama. Zločin u rudarskom oknu Barbara rov u Hudoj Jami kod Laškog”. Hereticus, IX, No. 1-2, 2011., 37-53.
• Omer Hamzić, “‘Oni su odstupili’ – Blajburg 1945. i Bošnjaci u historiografiji i sjećanjima: primjer Gračanice”. Društvena i humanistička istraživanja, vol. II, no. 2 (3), 2017., 145-165. [Autor se osvrće na kulturu sjećanja i specifičnu percepciju Bleiburškog zločina u narodnom pamćenju Bošnjaka na primjeru gračaničkog kraja.]
• Srđan Cvetković, Između srpa i čekića: Likvidacija “narodnih neprijatelja” 1944-1953. Knjiga prva. Beograd: Službeni glasnik, 2015. [Obimna studija posvećena različitim vidovima represije na području Srbije, između ostalog donosi podatke o pogubljenjima i masovnim grobnicama.]
• Nihad Halilbegović, “Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu: masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949.” U: Zbornik radova s naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, Sarajevo: Udruženje “Mladi muslimani”, 2012., 225-246. [Autor donosi ranije nepoznate podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama na području Sarajeva.

(Izvor: Dialogos.ba)

Objava Činjenice o Bleiburgu – sviđalo se to nekome ili ne pojavila se prvi puta na Republika.

Danas se misom zadušnicom mostarski svećenici i brojni vjernici prisjećaju zločina u Mostaru – mučkog ubojstva provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja te fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka, fra Nenada Venancija Pehara te pale svijeće na obali Neretve, na mjestu Čekrk, gdje su ubijeni i bačeni u rijeku.

Danas počinje i obilježavanje ‘Dana antifašizma u Mostaru’, kao znak pobjede nad agresorom i fašizmom. No, tamna sjena ni nakon 75 godina nije nestala – nikada nisu prozvani, niti suđeni počinitelji ovog ratnog zločina u Mostaru koji se i danas prešučuje, ignorira i negira i to unatoč lažnim obećanjima i iz samih redova mostarskog Udruženje antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (UABNOR) kako se imenovanjem i osudom počinitelja treba “skinuti ljaga sa osloboditelja Mostar”. Od toga ni do danas ništa i po svemu sudeći, to je još jedan ‘fake news’ ili medijski spin jer teško da je danas uopće i živ bilo tko od ubojica mostarskih svećenika.

Republika prenosi ulomak u izvornom obliku iz rukopisa fra Gaudencija Ivančića, svjedoka vremena i događanja, iz glasila ‘Stopama pobijenih’, nakladnika Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

“1945. 14. II. osvojen je Mostar. Švabe i ustaše povukli su se dalje prema sjeveru. Mi fratri u mostarskom samostanu bili smo oko 7 dana u podrumu, zapravo u refektoriju. Na 14. II. izišli smo jer je prestala pucnjava sa osvojenjem Mostara. Partizanski odredi došli su u samostan prije zalaska sunca. Mi smo naložili vatru u zbornici i grijali se.
Došao je k nama jedan oficir. Pitao je da li smo svi tu? Provincijal Dr. Fra Leo Petrović odgovorio je da jesmo. Oficir je upitao koliko nas je pobjeglo i odmah je nadodao: »Sigurno, polovica!«

Vojnik u opancima i propusnica OZN-e

Provincijal mu je odgovorio da je tako, tj. polovica otprilike pobjegla. Onda je rekao oficir da ostanemo u zbornici do sutra. Provincijal ga je upitao bi li se to moglo prije svršiti pa da budemo slobodni. Bili smo u podrumu 7 dana, nijesmo izlazili na zrak, trebali bismo što prije izići, nadodao je provincijal. Oficir je rekao: »Dobro!«.

Sada nas je sve popisao po imenu i prezimenu. Provincijal mu je kazivao. Zatim je oficir naredio da mi ostanemo u zbornici a on da će se vratiti za dva sata. S nama je ostavio kao čuvara vojnika sa mitraljezom. Vojnik je imao opanke sa dugim kljunom. Sigurno iz istočne Hercegovine. Ovaj oficir i njegov drug – isto oficir – otišli su.

Vratili su se poslije zalaska sunca. Kad su došli prozivali su nas poredu. Neke su pustili da idu na večeru a neke su zadržali. Ostalo ih je u zbornici devet. To su: Fra Leo Dr. Petrović provincijal, Fra Grgo Vasilj gvardijan, Fra Jozo Bencun, Fra Rafo Prusina, Fra Brno Smoljan, Fra Kažimir Bebek, Fra Nenad Pehar, Fra Zlatko Sivrić, Fra Darinko Brkić.

Jedan je oficir ostao s njima u zbornici. Njih 9 poveo je sa sobom. Tvrdio je da su oni bježali pred N.O.V. Fra Zlatko je izvadio iz džepa pismo i rekao im da pročitaju i da će se uvjeriti da on i fra Darinko nijesu bježali pred njima. Pismo je bilo od OZN-e. Zapravo to je bila propusnica za fra Zlatka i Darinka od OZN-e.

Propusnica je dozvoljavala fra Zlatku i Darinku da mogu prijeći na partizanski teritorij. Bojali su se u Mostaru velikih borba pa su htjeli izbjeći. Propusnice im je izvadio fra Zlatkov prijatelj »Ćakan« Zovko.

Zlatko je najprije ugovorio sa mnom prelaz na partizanski teritorij. Poslije je zaboravio na me i ugovorio sa Darinkom. Sreća! Kad je prošetao oficir, upitao je tko im je to dao. »Pročitajte«, odgovorili su oni.

Fratri nahranili partizane, a oni ih onda odveli na Čekrk

Na to im je rekao da idu dolje k nama. Mi smo bili na večeri. S nama je bio drugi oficir. Sjeli smo ga na provincijalovo mjesto. Prije nego je sjeo rekao nam je da će oni njih zatvoriti i ispitati. Nas je to malo obradovalo. Sjeli smo nakon molitve i večerali. Za večeru smo imali samo gustu čorbu od graha i kiseli kupus na salatu. Ja sam nosio jelo okolo.

Taj oficir reče da voli kupus na salatu. Ja sam mu rekao da uzme koliko god može jer kupusa imamo dosta. Poslije naše večere otišao je onaj oficir i doveo je sedam vojnika na večeru. Ja samih poslužio s istim jelom. Kad su večerali otišli su gore. Ta dva oficira i sedam vojnika odveli su sada 7 gore spomenutih fratara.

Kao sigurno može se uzeti da su ih odveli na Neretvu od starog mosta do Čekrka – i tamo ih ubili i u Neretvu bacili.

Seljaci su poslije nekoliko vremena pripovijedali da je Neretva izbacila tijelo jednoga fratra. Po opisivanju i kazivanju to bi bio fra Rafo Prusina. Govorilo se je da su seljaci tijelo zakopali negdje na Bišću. I k meni je dolazila jedna djevojka i rekla mi je da je Neretva izbacila tijelo jednog fratra. To bi imalo biti negdje ispod Starog mosta.

Rekao sam joj da ode vidjeti ali se nije vratila. To je bilo nekoliko dana iza pogibije.

Oficir Branko Popadić

Poslije naše večere s onim oficirom – kažu da se je zvao Branko Popadić – i poslije večere onih 7 vojnika mi smo razgovarali o sudbini one sedmorice. Većina nas je mislila, da ih neće odmah ubiti. On nam je izjavio prije početka večere, da će ih zatvoriti i ispitati. Sjećam se pak da je fra Zlatko rekao i tvrdio da je sto po sto sigurno da će ih ubiti.

Možda je on iz razgovora s njima zaključio prije nego su otpustili njega i fra Darinka. Sutra nakon te sudbonosne noći otišli smo fra Pavo Dragićević i ja na mjesnu komandu, koja je bila u Cernici, u činovničkoj zadruzi.

Komandant je bio neki musliman. Fra Pavo i ja rekli smo mu zašto smo došli; fratri su na-me bili odvedeni. Fra Pavo je svakoga rekao po imenu i prezimenu i on je zapisao. Rekao je da će se interesirati i da će onda javiti. Ali sve je to bilo uzalud. Ništa nije javljao. Mi smo tada htjeli otići i na mjesnu OZN-u. Ipak smo odlučili ne ići, jer smo se bojali i za sebe. Vojska je brzo unišla u samostan.

Bombardirana crkva

Pred crkvom su bili tenkovi. Narod je imao strah ići i u crkvu. Crkva je bila bombardirana. Glavna lađa – krov – bila je srušena. Prizemlje i klerikat u samostanu zaposjela je vojska. Ne znam koliko ih je bilo. No meni je rekao oficir da mu pripravimo mjesto za 300 (trista) vojnika. Rekao mi je da sve stvari u klerikatu smjestim u jednu sobu.

Prenijeli smo krevete i drugo u jednu učionicu. Rekao je da zaključamo i da uzmemo ključ. Tako je i bilo. Sutradan došao sam i našao vrata obijena. Potužio sam se starešini vojske. Rekao mi da opet vrata nekako zaključam. Zaključao sam, ali kad sam drugi put došao, vrata su bila probijena.

Sve stvari razbacane, prevrnute a ne znam što je odnešeno jer je bilo mnogo stvari. Nijesam više ni zatvarao. Vidio sam, da je beskorisno. Vojska je bila sedam, osam dana u samostanu. Kad je ova vojska s tenkovima pošla – kažu– za osvajanje Trsta, odnijeli su nam radioaparat iz zbornice.

Radio je bio vrlo dobar. Onog jutra, kad su pošli zaklali su nam sva krmenja (6-7 komada) i odnijeli.

Ona vojska koja je bila u Mostaru i njezini upravitelji digli su nam sve namirnice, brašno, vino i dr. Provincijal, Dr. Fra Leo Petrović skupljao je u arhivu ratne namirnice za potrebe bogoslova iza završetka rata. Sve su to otjerali i zaplijenili. Mi smo oskudijevali ali je provincijal to ipak čuvao jer je znao da će iza rata biti teško nabaviti.

Ni najmanje se nije nadao, daće tako biti. Mi smo ipak uspjeli sakriti nešto mesa i žita za sebe. Bilo je to na protivnoj strani samostana – kod kuhinje.

“Gdje ste sakrili ustaše?”

Nekoliko dana iza pogibije fratara bio nam je uvečer opkoljen samostan. Samostan je na glavnim vratima bio zaključan. I zvono na ulaznim vratima zazvonilo je. Fratri su se bili prestrašili jer su se bojali opet zla. Nijesmo odmah pošli, da otvorimo vrata. Bili smo se skupili, iako ne svi, u sobi pokojnog fra Ilije Rozića, koji je bio bolestan. I što smo mi više oklijevali, tim je žešće i češće zvonilo na ulaznim vratima. Onda sam ja rekao fra Krsti Ravliću da moramo ići otvoriti, jer što dulje budemo čekali može biti još gore.

Svjetla u samostanu nije bilo. Iskidana je električna žica od bombardiranja. Tim je teže bilo. Ja sam još prije nabavio mali fenjerić. Njega smo ponijeli i otišli smo na kapiju. Viču izvana, da otvorimo. No ključa nije bilo u vratima. Rekli smo da nije uz nas ključ pa da idu na sporedna vrata od kleričke bašče. I mi smo pošli kroz klaustar na ona vrata. Kad smo se približili k vratima, opazili smo vojnika na vratima s napetom puškom prema nama.

Ja sam zavikao: »Ajde unutra!« Vojnik je stupio unutra držeći jednako napetu pušku. Idući dalje morali smo mu otvoriti sobu po sobu i on je stalno držao pušku na gotovs. Tako smo obašli sve pa i podrum. Kad smo došli u zbornicu, tu smo našli fra Pavu Dragićevića i fra Antu Jelavića. Očito je bilo da su bili vrlo preplašeni. Partizan je, što je nosio pušku, upitao: »Zašto se boje?«. »Boje se Vas«, odgovorio sam. »Vi ste došli u noći i to s puškama.«

Onda je pitao gdje smo ustaše sakrili. Mi smo rekli da kod nas nema ustaša i da mogu radi toga biti mirni (netko im to slagao). Otišli su iza toga.

Fratre nijesmo mogli sada lako skupiti. Preplašeni posakrivali su se. Fra Darinko je išao nad Lurdsku špiju i tu čučao. Fra Zlatko Sivrić pokrio se nekom daskom u nužniku, itd. Nakon izvjesnog vremena skupili smo se svi zajedno u zbornici. Bilo je i veselja i straha i pričanja.

Ne znam koliko je dana prošlo i opet su došli i opkolili samostan. Bila je nedjelja. Narod je išao u crkvu. Vojnik je pretresao prostorije samostana. Nije ništa našao. Kad je došao na šišu, namjerio se je na sitni luk, što su nam donijeli ljudi iz Rodoča i Jasenice. »To ste vi sigurno odnijeli od Srba u Baćevićima«, rekne vojnik partizan.

»Ne, to su nam dali naši katolici izJasenice i Rodoča«. Otišli su iza kraćeg vremena.

“Mi nemamo ništa zajedničko”

Fra Mato Čuturić upravljao je u to vrijeme provincijom. Provincijal je ubijen a kustos fra Ignacije ostao je u Zagrebu. Fra Mato je bio slab, bolestan na srcu. On je radio što je mogao u to vrijeme. Išao sam s njim na Vojnu komandu jedanput ili dvaput. Šef vojnog suda bio je Čedo Miović. Razgovarali smo s njime. Optuživali su nas. Koliko je bilo moguće raščišćavali smo stvari. Bilo je i koristi koliko-toliko od tih veza.

Fra Mato je umro naglo. Toga dana opet je bio pretres u samostanu. Najviše su pretresali fra Krstu Ravlića. Optuživali su ga radi veze sa škriparima. Kapetan Lovro Kovačević vodio je također premetačinu. Došao sam u fra Jerke Borasa sobu i tu nađem L. Kovačevića. Fra Jerko mi rekne da sjednem. I njemu je lakše kad smo dvojica. Da bude što više zaoštrenje između nas i njih Lovre rekne: »Mi ništa nemamo zajedničko«.

Ja mu odgovorim da imamo mi velikih stvari, koje su nam zajedničke. Upitam ga: »Jeste li vi za slobodu savjesti?« Znao sam, da to stoji u nacrtu Ustava kojega sam imao u džepu. Malo se je promislio i odgovorio, da jesu za slobodu savjesti. Nije smio drukčije ni odgovoriti, jer to stoji u Ustavu. Onda mu ja reknem: »Eto, i mi smo za slobodu savjesti«. Kažem mu dalje, da je to jedna velika daska na kojoj zajedno stojimo.
Šutio je.

Upitam ga dalje: »Da li ste Vi za slobodu vjeroispovijesti?« Zamisli se malo, pa rekne, da jesu. I to je stajalo u Ustavu pa nije smio reći da nijesu. Onda mu reknem, da je to druga velika daska na kojoj zajednički stojimo. Onda rekne: »Ne mogu ja s tobom, ti si učeniji.« Ja mu odgovorim da se tu ne radi samo o učenosti nego o istini.

Sad je atmosfera bila već drukčija. Bio je blaži. I poslije, kad sam dolazio k njemu i kod pretresa moje sobe i hapšenja nikada se nije pokazao onako otporan. Fra Krsto je toga dana odveden u zatvor. Vrlo teška situacija u samostanu. Istoga dana fra Mate Čuturić na mrtvačkom odru a fra Krsto u zatvor. Fra Mato je upravljao privremeno provincijom a fra Krsto je zamjenjivao gvardijana. K tome pretres i stalno nadziranje. Fra Matu je zamjenio fra Marijan Zubac.

Partizanima zemlja, fratrima – nebo

Iza izvjesnog vremena počeli su održavati u samostanu tečajeve za knjigovodstvo. Jedan tečaj trajao je 6 mjeseci. Izmjenilo se više tečajeva. U tečajevima bili su i momci i djevojke. Upravitelj tečajeva bio je ing. Đikić N. On ih je formirao i u antireligioznom duhu. Jedna kat. djevojka, čini mi se od Bugojna, rekla je fra Kreši Jukiću, da im je Đikić rekao da neće mirovati oni, dok ne vide zadnjeg kralja da visi na crijeva zadnjeg fratra.

Jedan put je Đikić razgovarao s fra Marijanom na hodniku. Među ostalim rekne fra Marijanu, da je njihova (partizanska) zemlja a Vaše nebo. Fra Marijan mu rekne da je naše Nebo jer imamo dušu a naša je i zemlja jer imamo tijelo. Ništa nije na to odgovorio. Među tečajcima bilo je vrlo dobrih osoba. No bilo je i takvih koji su plamtili mržnjom prema svećenicima. Ja sam više puta razgovarao s njima. Tako sam više puta razgovarao i s nekim Srbinom, po imenu Gojko … On mi je jedan put iskreno otkrio svoje mišljenje o fratrima.

On reče, da nikada ništa nije dobro čuo o nama i sve što je čuo, to je bilo zlo. »I kad bi vas tkokod ubio«, nastavio je on, »meni bi bilo pri duši tako, kao da je ubio životinju.« I da prema nama nije imao nikakva dobra osjećaja. Nakon što je s nama razgovarao i motrio nas u samostanu, kaže, da je potpuno promijenio svoje mišljenje o nama.

Promjena mišljenja o fratrima

Kaže, da bi mu bilo žao, kad bi nam ma tko, škodio ili zlo učinio a pogotovo da nam on sa svoje strane ne bi nikad ništa zla učinio. Ovaj Srbin Gojko … sudjelovao je u osvajanju Mostara. Imao je brata kapetana po imenu Nikola …u OZN-i. S njime sam više puta razgovarao pa i u njegovu stanu. Ja sam na ulici dva puta prošao blizu pokraj njega. I prigovorio mi je, da mu nijesam htio dati nikakav znak pozdrava. Odgovorio sam da ga nijesam vidio ni prvi ni drugi put.

»Ja bih pozdravio najvišeg neprijatelja«, odgovorio sam mu, »kad bi me on pozdravio«. Ipak se vidi, da i on i brat mu Gojko nijesu bili loša srca, pogotovo, ako se uzme u obzir, da je u to vrijeme vladala velika mržnja na svećenstvo. U Mostaru bila je velika borba za prostorije u samostanu. Išli smo za tim da sačuvamo pojednu sobicu za svakoga od nas i ono još najnužnije. Nijesam bio kod kuće i kad sam došao, rekoše mi da su neki od vlasti (čini mi se oficiri) dolazili i da su uzeli sve sobe osim južnog krila.

Dapače rekoše, da je tajnik provincije Bonicije i fra Pijo pristali na to ili potpisali. Otišao sam na općinu, izvjestio presjednika općine Srbina Tabak i rekao mu da je ta odredba nemoguća. Razložio sam mu svoje mišljenje. On je rekao da on ne može to sam opozvati. Rekli su mi da ja dođem sutra na sjednicu. Došao sam sutradan u općinu (u hotel Neretvi). Bio je Tabak i još dvojica oficira. Razložio sam im svoje mišljenje. Oni su nastojali, da moje izlaganje obeskrijepe ali konačno su opozvali odredbu.

Mi smo fratri ostali stalno u istočnom krilu samostana. Tu smo imali svaki svoju sobicu. Bilo je i kasnije pokušaja da nas dvojicu stave u jednu sobicu. Dokazivali su time, što i njihovi tečajci stanuju po dvojica ili više u jednoj sobi. Rekao sam im da je drugo tečajac, a drugo jedan svećenik koji duge godine radi i sve ima u jednoj sobici. Tečajac ima sa sobom koji prisvlak i to mu je sve uglavnom. Uspjeli smo ih i od toga odvratiti. Opet je došao jedan (ili više) oficir da nam uzme kuhinju i barem pola refektorijuma. Ja sam ga uvjeravao, da mi nemamo na drugom mjestu kuhinje. Na istom šparhetu ne možemo dva različna ručka ili večeru gotoviti.

Ponudio sam im da zajedno, u istim loncima gotovimo. Mi smo ostali bez masti i ostalih potrepština a vojska uvijek sebi nađe. Oni su to vidjeli pa nijesu htjeli nikako u zajednicu.

Konačno su odustali. Nama je bilo drago. Htjeli su nam oduzeti i kleričku bašču do puta. To su mislili pretvoriti u park. Dokazivao sam im da to treba nama. Rekao sam im, da imamo starih ljudi, koji trebaju čista zraka i ponešto šetnje. To im je jedino mjesto. No nijesu odustajali od namjere. Rekli su nam, da dođemo u općinu na sjednicu.

Vjeronauk

Otišli smo ja i fra Smiljan. Radi nama nepoznatih razloga nijesu došli na sjednicu. Mi smo rekli da nam jave ako nas budu trebali. Nijesu nam javljali i ostalo je pri starome. Borba je bila i za vjeronauk. Mene su pozvali jednoga dana da dođem u Preparandiju na vjeronauk. Otišao sam. Đacima je bilo vrlo drago što sam došao. Đaci su razgovarali živo i interesirali se za sve postavljajući razna pitanja. U školi su naravno napadali vjeru i što je s time u vezi. Kod đaka je tim jači bio interes za vjeru. Zanimljivo je, da je odmah poslije podne istoga dana direktor Šišić – inače moj kolega i mogu reći donekle i prijatelj jer smo zajedno radili u Preparandiji više godina – poslao meni pismo, u kojem mi piše da sastavim program za vjeronauk i da ga pošaljem, te kad se odobri, da ću onda moći predavati u Preparandiji.

Ja sam sastavio program odmah poslije podne i poslao ga. Međutim nikada nisam dobio odgovora na to. To sam i predmjevao. Kasnije su mi rekli đaci da im je rečeno, da vjeronauka neće biti u školi nego u crkvi.

Ja sam počeo održavati vjeronauk u crkvi ali đaci su mi rekli da im se prijeti, tko bude pohađao vjeronauk. Ja sam đacima dokazivao, da je odobreno u crkvi pohađanje vjeronauka. No teško ih je bilo osloboditi straha kad oni čuju prijetnje na svoje uši. Neki su ipak dolazili do kraja školske godine iako u bojazni.

Neki su đaci kasnije dolazili i privatno te se vrlo interesirali kako bi se mogli oduprijeti i pobiti ono, što se je u školi iznosilo protiv vjere. Bilježili su i iznosili u školi protiv napada na vjeru. To je dovelo dotle da su Magdaleni Kupek i još dvjema koje su stanovale u Sirotištu rekli da moraju ići ili iz Preparandije ili iz Sirotišta.

I one su radije ostavile Preparandiju. Magdalena je postala č. sestra. Sljedeće godine nijesu đaci nigdje imali vjeronauk. U crkvu nijesu od straha smjeli, a u školi ga nije bilo. Ne znam, koliko je prošlo vremena pa su opet izdali naredbu, da će u školi biti vjeronauk za one koji hoće.

Direktor gimnazije to im je potvrdio. Najprije mi je rečeno, da u gimnaziji nema mjesta za održavanje vjeronauka. Poslije podne, kazali su da imaju predavanja a i navečer neka večernja predavanja. Zatim mi je rečeno, da treba provesti glasanje među đacima. Urgirao sam u gimnaziji nekoliko puta da provedu glasanje.

Marko Vego, bivši fratar postao je direktor gimnazije. I k njemu sam išao. On mi je rekao da nije za me zgodno da držim vjeronauk u školi. Nabacio je misao, da bi me mogao netko optužiti. Ja sam mu predložio, da on bude svaki put na vjeronauku i da prati hoću li ja o politici govoriti na vjeronauku. On je to odbio.

Rastumačio sam to tako, da njemu ne bi bilo zgodno – a ja sam mu predavao u gimnaziji u Š. Brijegu – da mene optuži a s druge strane da bi mu zamjerili, ako ja budem mirno predavao. Stalno je otezano s glasanjem. Nekoliko bi razreda upitali pa bi prestali i tako su otegli do pred kraj školske godine. Naši su se đaci (katolici) javljali u velikom broju za vjeronauk. Bilo ih je koji iz straha nijesu htjeli, osobito oni pred maturom.

Urgirao sam više puta i kod oblasnog odsjeka za prosvjetu. Tamo je bio šef musliman čini mi se Đikić (Osman?) učitelj. Ja sam im bio i dodijao sa svojim urgiranjem. Fra Petar Bakula donio mi je jedan put poruku, da će me zatvoriti, ako budem i dalje ovako dolazio. Ja sam lično držao da oni neće dozvoliti u školi vjeronauk. Htio sam ipak tražiti ono što je naređeno. Đikića sam jedan put vraćajući se iz njegove kancelarije sreo pred bivšom našom tiskarom. Reknem mu da sam njega tražio radi vjeronauka. Sada mi otvoreno reče, da oni neće dozvoliti, da mi u školi djecu učimo, da treba umrijeti ako je potreba za vjeru i Crkvu. Ja mu reknem, da mi samo izlažemo kat. nauku a svakom ostavljamo potpunu slobodu u odlučivanju.

I meni je više dosadilo okolo hodati pa sam odlučio ne ići više radi vjeronauka. U osnovne škole na Vrelu, Rodoču i Jasenici dozvolili su da idemo. Ja sam išao na Vrelo, fra Bonicije na Rodoč, a fra Pio u Jasenice. To je bilo školske godine 1948/49. Godine 1949. sva tri smo bili zatvoreni i naravno vjeronauk je prestao.

Časne ss. Milosrdnice poučavale su djecu za prvu pričest i krizmu u 1945. g. Održavale su vjeronauk u prizemnim sobama samostana. U crkvi nijesu mogli, jer je glavna lađa bila bombardirana i daske su visile s krova pa su se mogle svaki čas dolje srušiti. Nakon nekoliko vremena rekoše mi čč. sestre, da se govori po ulici da će ih zatvoriti, jer da nije slobodno poučavati vjeronauk u samostanu. Dozvoljeno je, kažu, samo u crkvi. Ja sam im rekao da se ne boje i da mirno poučavaju a da ću voditi brigu. Nakon nekoliko dana opet su čč. sestre upozorile, da se po ulici govori da će ih radi toga zatvoriti. Ja sam sada otišao na Oblasni odbor.

Našao sam Mladena Spuževića, sina dr. Cvitana Spuževića. On je bio šef unutarnjih poslova Oblasnog odbora. Rekao sam mu o čemu se radi. On je rekao: »Doga ti poučavaj (vjeronauk) gdje god hoćeš. Ali za svaki slučaj, upitat ćemo Salku Nazečića.« Salko je bio profesor i šef prosvjete u Oblasnom odboru. Otišao sam do Salke. On je dao negativan odgovor, naime, da se ne smije nigdje poučavati nego u crkvi.

– Kolika razlika među njim i Mladenom. – Ja sam rekao Salki, da ne možemo poučavati u crkvi, jer je crkva bombardirana i da daske vise odozgo s krova pa ako daska pane i ubije dijete, onda da će nas svećenike optuživati. Pregovarali smo nekoliko vremena a on onda rekne, da on sam ne može to dozvoliti. Rekne, da će sazvati Oblasni odbor i da će pretresti to pitanje. Mi ćemo dotle predavati vjeronauk u samostanu, reknem mu ja. Pa dobro, odgovori on. Zaključak nam saopćite rekoh mu. Otišao sam i vjeronauk su čč. sestre i dalje po-učavale u prizemlju samostana. Odgovor uopće nije došao.

/Republikainfo.com/

Objava Sjena zločina nad oslobođenjem Mostara: Zločin bez kazne i sjećanje na sedam ubijenih svećenika pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: fra Mario Knezović/Naša ognjišta/Fratar.net

U posljednje vrijeme „partizansko“ groblje u Mostaru, koje je otvoreno 1965., služi kao promotivna pozornica politikama koje žele nastaviti partizansko-komunistički stil vladavine i postupanja i u naše doba. Svako malo na tome groblju, gdje uopće nema stvarno ukopanih vojnika, okupljaju se samozvani antifašisti i različite aktivističke udruge i lige koje kao tobože promiču ideje slobodarstva. Međutim, vrlo je važno znati što zapravo krije to, od komunista umjetno izmišljeno i stvoreno spomen-groblje, koje je arhitektonski uredio Bogdan Bogdanović?

Evo činjenica koje otkrivaju istinu. Zemljište na kojemu je groblje pripadalo je mostarskomu Biskupskome ordinarijatu. Nakon Drugoga svjetskoga rata to područje je nacionalizirano (čitaj ukradeno Crkvi) i ima površinu 79248 četvornih metara. Skupština Općine Mostar bila je vlasnik od nacionalizacije. No, što je prava i tužna istina koju prekriva današnje „partizansko“ groblje? U drugoj polovini siječnja i veljače 1945. u režiji OZNA-e bili su prikupljani ratni zarobljenici i civili, mostarski Hrvati. Prikupila ih je na mjestu današnjega stadiona NK Zrinjski, na padinama Bijeloga Brijega, gdje je tada bila vojarna Zapadni logor.

Na mjestu današnjega „partizanskog“ groblja počinjen je masovni komunistički zločin. Ubijeni mostarski Hrvati, za to postoje svjedoci i dokumenti, bačeni su na istome mjestu u nekoliko masovnih grobnica ili su odvoženi na stratišta u Istočnoj Hercegovini. Komunistička vlast je nacionalizacijom (krađom) to zemljište oduzela Katoličkoj crkvi i eto pretvorila ga u groblje gdje se donose imena onih koji tu nisu ukopani, a skrivaju se imena onih koji su tu bačeni u grupne grobnice. Novozasađenim borovim mladicama prekriveni su tragovi toga zločina, a radi dodatnoga prekrivanja zločina, 1965. godine, tu je izgrađeno „partizansko“ groblje simbolična značenja. Na tome groblju nema posmrtnih ostataka partizana, jer bi time bili izmiješani s tijelima ubijenih nepodobnih Hrvata. Mnoštvo simboličnih nadgrobnih kamena dodatno prikriva pristup masovnim grobnicama koje su dokaz strahovite komunističke represije. Ovo nacionalizirano zemljište do danas nije vraćeno Crkvi.

Dakle, ako bismo iskreno, a hoćemo, svi ti samozvani antifašisti (Antife) su se, zapravo, poklonile nevinim žrtvama – Hrvatima koje su upravo partizani mučki poubijali u jame bacali, pa onda na njihovim stratištima sebi gradili spomen-obilježje.

Najsmješnije je, da nije tragično, to što su to „partizansko“ groblje na dan Europe stavili u boje suvremene Europe. Sad, tako ispada, Europu slave potomci onih jugokomunista koji su po svojim ideološkim istomišljenicima tijekom četrdeset pet godina postojanja Jugoslavije govorili, pisali i djecu učili da iz Europe dolazi svako zlo.

Europu su sotonizirali, da bi se danas kitili europskim vrijednostima. Baš se rugaju sa zdravim razumom. Onda su se na tome mjestu okupili pro bošnjački lideri na čelu s Denisom Zvizdićem i Fadilom Novalićem. To je bio očit predizborni skup SDA-a, a ne nikako sjećanje na bilo koga ili bilo čije žrtve.

Onda Fadil Novalić kaže: „Partizani nisu bili obični ljudi.“ Tako je, Fadile. Istina je da većina partizana nisu bili obični ljudi, bili su ubojice bez suda i presude, bili su pripadnici jednoumlja, bili su čuvari sustava zločinca Tita, bili su protiv demokracije, bili su za progon i ubojstvo imigranata, bili su za to da Muslimani nisu narod i da nemaju ljudska prava itd. Od svega je najtužnije to što upravo Bošnjaci, od svih naroda bivše države, imaju najmanje razloga komemorirati na partizanskome groblju. Zašto? Pa većina Muslimana (danas Bošnjaka) su bili vojnici NDH i ustaše. Potom jer su u Jugoslaviji bili prešućivani i nisu priznati kao narod sve do 1971., kada postaju konstitutivni. Potom jer su ti partizani ideološki zatvarali i mučili njihovog vođu Aliju Izetbegovića, ubijali ideje (a vjerojatno i tijelo) muslimanskoga predstavnika u bivšoj Jugi Džemala Bijedića i mnoge druge.

Također čudi da su na ovaj bošnjačko-unitaristički predizborni skup došli predstavnici Pravoslavne crkve iz Mostara. Oni očito love u mutnome pa se u Mostaru malo priklanjaju Bošnjacima, a kada trebaju novac od zapadnohercegovačkih poduzetnika, onda Hrvatima. Licemjerno!

Što treba učiniti? Vratiti Katoličkoj crkvi njezinu zemlju. Mit o „partizanskome“ groblju raskrinkati. Žrtve nevine ekshumirati. Dužno poštovanje svim pokojnicima dati, bili oni partizani, ustaše, domobrani ili pripadnici međunarodnih vojnih postrojbi. Mrtvi, što čine ostatci komunističkoga sjemena, ne smiju biti razlogom novih nesnošljivosti i podjela. Uz to molimo da Bog bude milostiv svim žrtvama ma s koje strane dolazili.

Objava Partizanska haranga u Mostaru pojavila se prvi puta na Republika.