Ona ga s lakoćom prepoznaje, jer je još u ranom djetinjstvu s babom vezala pregaču, pa s nožićem u polju naučila koje je “pravo”. A, narod će reći “Bolje nek umre selo nego običaj”, pa tko će onda o divljem zelju pričati bolje i ljepše od sugovornice iz Gorice kod Gruda.

Vruća pura i divlje zelje

Koromač, šurlin, kokošja volja, divlji bob… što više različitih trava, kaže ona, to je zelje bolje. A onda slijedi posao koji današnji naraštaji teško mogu i zamisliti: “tribljenje”, čišćenje, rezanje žila i pranje.

“Triba dosta potrošit vode, jer je prljavo, raste po zemlji. Opereš ga lipo, sitno izrežeš. A prije toga staviš kuvati suvo meso, vodu i krumpire”, objašnjava korak po korak.

Najbolja su, kaže, suha rebra i dobar špek “bolje ako ima u njemu crvena”. Kad meso malo ukuha, dodaje se zelje, a onda sve lagano krčka. I pomalo ložiš vatru, dodaješ po potrebi vode

“Pa triba ga kuvati sat vrimena, jer ima tu raznih trava koje su malo tvrđe i imaju veći korijen i ovi uglavnom da se dobro skuva, što se go bolje skuva lipše je”, govori Iva, objašnjavajući kako se na kraju “satare” krumpir pa nastane zdrava, mirisna čorba.

Od sirotinjskog do gospodskog statusa

Divlje zelje nekada nije bilo stvar izbora nego potrebe, zvali su ga sirotinjska hrana. Bralo se zimi i rano u proljeće, dok zemlja još miruje. Čim krenu radovi u polju, kaže Iva, zelja više nema.

“Škripavca i koramača, to se može u svaka doba godine naći, ove tvrđe trave. Sad na primjer ima šurlina, ali on je bacio cvit, ne valja, nije za skuvati. Možeš naći divlji bob pri strani gore, pri brdu. Ljudi su ostali živi od divljeg zelja”, kaže bez velike filozofije, jednostavno kako su nekada govorili stariji.

Danas ga sve više cijene i oni koji su davno otišli iz Hercegovine. “Sad kad naši dođu iz svita, sritni su ako ima divljega zelja. Danas je gospodsko.”

I u toj jednostavnosti krije se cijela priča o hercegovačkom selu: malo hrane, puno rada i još više dovitljivosti. Uz zelje su se, naravno, vezale i narodne izreke. Jedna od njih je: “Beri zelje pokraj sebe.”

“To se odnosilo na cure”, smije se Iva, pa nastavlja: “Da se ne udaju daleko nego oko kuće. Ne biraj, izabrat ćeš gore, nego imaš blizu sebi.”

Druga kaže: “Bolesna se pita, a zdravu se daje”, jer se divlje zelje smatralo okrepljujućim i gotovo ljekovitim jelom. A onda i ona treća, možda Hercegovcima najdraža: “Ni začina priko načina.”

“To su stare izreke”, govori Iva prisjećajući se vremena kada se sjedilo uz bukaru vina, ali se i neprestano radilo, od zidova i njiva do stoke i kuće.

Na pijacama se danas, kaže, može svašta pronaći pod tim imenom, ali pravo hercegovačko zelje ipak je drugačije.

“Nema to nikakve veze s ovim našim ovdje ispod brda. Nema. Svašta oni toga beru, umišaju. Ljudi pojedu, dobro do Boga”, zaključuje.

(izvor: bljesak.info)

Objava Povratak korijenima: Hercegovka objasnila zašto naši ljudi iz svita prvo traže divlje zelje pojavila se prvi puta na Republika.

Naravno su tu pisanice, slatki kruh pa onda i janjetina. Iako ima razlika u različitim krajevima kršćanskog svijeta, sve su to jela koja se odmah povezuju s Uskrsom. Zašto se jedu kuhana jaja, to vjerojatno ima različitih razloga koja su već zaboravljena kroz ova stoljeća. I prije kršćanstva je jaje bilo snažan simbol plodnosti i rođenja novog života. Taj simbol u kršćanstvu onda može predstavljati uskrsnuće Isusa, ali je isto tako blisko povezano sa slavljem dočeka proljeća i novog života prirode, prenosi Deutsche Welle.

Jaja – „tekuće meso”?

Teolog koji je proučavao običaje, Manfred Becker-Huberti objašnjava kako je razmjerno nova moda pisanice bojati u svakakve boje: „U pravoslavlju su uskršnja jaja u pravilu isključivo crvena.“ Ta boja simbolizira toplinu i život na tvrdo kuhanom jajetu koje je zapravo mrtvo.

No dok se može meditirati o simbolici jaja, pisanice u svakom slučaju imaju i posve obično objašnjenje: post pred Uskrs je potrajao četrdeset dana, a dobar kršćanin nije smio jesti to „tekuće meso“. Kokošima to niti najviši crkveni dostojanstvenici nisu mogli objasniti pa je zato nakon toga i jaja bilo u obilju. Kuhati je razmjerno jednostavan način konzerviranja, a takva jaja su imala i novčanu vrijednost. U starim spisima srednjeg vijeka će se naći i termin Zinseier, jaja za kamatu koju su podanici plaćali svom gospodaru.

Zašto su šarena? Pa u svakom slučaju je to dobar način označiti ih da su ta jaja kuhana – tradicionalno su se bojala ljuskom luka. Današnjim mališanima će biti dovoljno objašnjenje da su šarena kako bi ih lakše mogli naći sakrivene u vrtu, što je također pradavni običaj.

Poseban kruh

Sladak kruh je također osobitost Uskrsa – ma kako se on zvao. U Dalmaciji i primorju je to pinca, u kontinentalnoj Hrvatskoj će reći milibrot – što je naš tipičan masakr neke njemačke riječi, u ovom slučaju je to Milchbrot, kruh s mlijekom. Takav kruh će se naći diljem Europe, ponekad u obliku pletenice, ponekad kao vijenac, ponekad u obliku janjeta ili zeca – makar se ovaj dugoušac prošvercao u uskršnju simboliku iz posve druge priče, ali i to ide u smjeru buđenja proljeća.

Isto tako je zajednička osobina tog kruha da nipošto nije od kiselog tijesta – ne toliko raširenog po jugu Europe, ali na sjeveru je to gotovo pravilo. Ne samo na sjeveru: takav kruh su jeli i Židovi u ropstvu u Egiptu pa se na Pashu on nipošto neće naći na trpezi židovskih obitelji. Umjesto toga je tamo maces, kruh od nekiselog tijesta, koji je sličniji našim tradicionalnim mlincima.

No u neko doba je u svakodnevicu pekara ušao i kvasac pa se tako već u 12. stoljeću spominje pecivo od tijesta s kvascem kao nešto što se u boljoj kući mora poslužiti za Uskrs. Ali naravno, kao i svi pekarski proizvodi su vremenom prilagođeni lokalnom ukusu: u Njemačkoj je uskršnji kruh često obogaćen bademima i šećernom caklinom, grčki tsoureki je vijenac u čijem je središtu pisanica – naravno; crvena. I Španjolci njihov Mona de Pascua redovito ukrašavaju pisanicom, a tako nešto ćete lako naći i u njemačkim pekarnicama u ovim danima.

Talijani pak svakako moraju imati Colomba Pasquale, uskršnjeg goluba jer se kruh peče u obliku goluba – mira? Ili goluba Noe koji mu je donio grančicu jer je kopno bilo u blizini? I taj golub će obično dobiti šećernu caklinu i biti ukrašen bademima. Ali posvuda se isto tako ne štedi s dodacima: negdje su to samo grožđice, negdje i drugo kandidirano voće, negdje orasi ili lješnjaci, a negdje, nakon pobune mališana zbog takvih dosadnih sastojaka, može i čokolada.

Jaganjče Božji…

Kod janjetine je također jednostavno sve objasniti u kršćanskoj vjeri – i naravno u tom slučaju malo previše doslovno tumačenje teksta Biblije. Janje se još u Starom zavjetu često spominje kao žrtvena životinja i povezuje se s nevinošću i bespomoćnošću. Upravo to je bio i razlog zašto i Ivan Krstitelj samog Isusa uspoređuje s janjetom – svi koji su barem u neko doba života bili na misi će se sjetiti riječi „Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta…“

No žrtvovanje jaganjaca je i dugo nakon toga bio sastavni dio židovske proslave Pashe: uzgred, i ona je ove godine počela prošle srijede. Taj židovski blagdan i kršćanski uskrs su nekako neodvojivo povezani jedni s drugim čak i u nazivu: na švedskom je Uskrs Pask, na francuskom Paqurs, nizozemskom Pasen…

Odakle sad to?

Ipak, sad dolazimo do, barem na jugu, ali i na istoku Europe, bitnog sastojka uskršnje trpeze kojeg ćemo potpuno uzaludno tražiti u Bibliji: šunke. Sušena, dimljena, kuhana… Ali šunka se mora smješkati na tanjuru. Odakle taj komad svinjetine u proslavi blisko povezanoj sa židovskim blagdanom?

I ta tradicija je veoma duga: uskršnju šunku u Štajerskoj zovu Woachfleisch – tu je pak tamošnji dijalekt demolirao njemačku riječ Weiche što u određenom kontekstu i preko tri ugla znači i blagoslov: Weihrauch je tamjan. Jer šunka – uz pisanice, uskršnji kruh i pecivo, maslac, nekad je tu morala biti i boca vina, a zanimljivo da tu svakom slučaju mora biti i sol – se stavljala u Weichkorb, košaru za blagoslov jela što je također običaj nakon uskršnje mise, a to se onda svečano blaguje u krugu obitelji.

Vjerojatno ima istine i u jednom jednostavnom objašnjenju: nije se ta košara uvijek i vraćala onome tko bi je donio, – ili barem ne čitava, nego je dobar dio ostao Crkvi i svećeniku kao redoviti godišnji danak. Za običan puk je ostao u najboljem slučaju buncek, slanina ili komad sušenog rebra, ali šunka je bila samo na stolu onih koji su si to mogli priuštiti. Argument tog objašnjenja je upravo sol – zapravo velika dragocjenost još ne tako davno u prošlosti.

No na uskršnjoj trpezi će se svakako naći i neko povrće: mladi luk, rotkvice, uz janjetinu nema boljeg nego mladi krumpir… Sve su to također vjesnici proljeća i novog života prirode što i jest tijesno povezano s tako obilatim slavljem za Uskrs, prenosi DW.

/Desk/

Objava Uskrs na blagdanskom stolu pojavila se prvi puta na Republika.