Izjava predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića kako “ukoliko ne prevlada koncept tri konstitutivna naroda, neće biti ni BiH”, ponovno su uzburkale duhove predstavnika tzv. ‘gradžanstva’, a kako posprdno pojedini komentatori nazivaju bošnjačke političare koji su zagovornici teze o isključivo građanskoj BiH.

Jandrokovićevu izjavu u medijima su komentirali mnogi, od političara koji imaju ozbiljan problem s ratnim i poratnim kriminalom, do potpuno nevažnih dužnosnika kojima je komentiranje Jandrokovićeve izjave bila kakva-takva prilika da se uopće nađu u medijima, u nedostatku bilo kakvog drugog političkog angažmana, izuzev zauzimanja skupo plaćene fotelje. U najviše slučajeva upravo i zahvaljujući konceptu konstitutivnosti. Kao, uostalom, i sam član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, piše Dnevni list.

Kukić o mononacionalnoj državi bosanske nacije u ‘Narodu i naciji’

Međutim, o ovom pitanju, konstitutivnosti naroda i to ne samo Hrvata u BiH, već i Srba i Bošnjaka, kao i pitanja sve zastupljenijeg termina jedinstvene “bosanske nacije” i građanske države, daleko kompetentnije, govorio je pokojni prof.dr.sc. Slavo Kukić, član Akademija nauka i umjetnosti BiH, u svojoj posljednjoj knjizi ‘Narod i nacija’.

Knjiga je, a kako je Kukić i sam napisao u predgovoru “potreba za teorijskim sučeljavanjem sa sve naglašenijim trendom dovođenja pod znak pitanja, pa i otvorenog negiranja, nacionalne samobitnosti Hrvata, Bošnjaka i Srba u BiH i istodobnog zagovaranja teze o BiH kao mononacionalnoj državi bosanske nacije”.

Zanimljivo je da ga je upravo njegova posljednja knjiga “posvađala” s mnogim, bošnjačkim kolegama intelektualcima, a pojedini mediji prozivali su ga “Čovićevim čovjekom”, “UZP-ovcem” itd., što je, a mnogi će to i potvrditi koji su vrlo dobro upoznati s njegovim cjeloživotnim djelovanjem i stavovima – istinski nonsens. Međutim, Kukić u svojoj knjizi razobličuje i srpski, i hrvatski, i bošnjački nacionalizam kojima je jedinstvena poveznica polaganja ekskluzivnog prava na BiH ili na njene dijelove. “Pa, komu krivo, komu pravo”, kako bi i on sam kazao.

No, Kukić je zacijelo, kao uvjereni socijal-demokrat razobličio pojedine političke teze, ali kao istinski domoljub prema Bosni i Hercegovini, a ne na način kako to uvriježeno čine “novokomponirani” etno-akademici ili etno-intelektualci koji prikrivaju svoju komunističku ili jugo nostalgičarsku prošlost, ma o kojoj se nacionalnosti radilo.

„Škopljenje“ BiH

Osvrćući se na mnoge stavove bošnjačkih intelektualaca i dužnosnika, Kukić se osvrće i na sve češće “škopljenje”, “prekrštavanje” države Bosne i Hercegovine u “Bosnu”, koje je posebno učestalo posljednjih desetak godina. Postavljajući pitanje gdje zagovornici “bosanske nacije” pronalaze uporišta za teze o bosanskoj naciji, Kukić piše kako ista negira BiH kao višenacionalnu državu i društvo.

“Koliko god se to pokušavalo osporavati, duhom muslimanskoga, danas bošnjačkog nacionalizma, duboko je prožeta Islamska deklaracija, političko vjerski program Alije Izetbegovića iz 1970. godine. Deklaracija je, doduše, usmjerena prema svim muslimanima svijeta, ali se njezine opće poruke odnose i na tadašnju Jugoslaviju, prostor BiH. U tom kontekstu je moguće tumačiti i odrednice Deklaracije da je islamski poredak ‘jedinstvo vjere i društveno-političkog sustava’, da ‘islamski preporod ne može započeti bez vjerske, ali se ne može uspješno nastaviti i dovršiti bez političke revolucije’, da ‘nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih i političkih institucija, te da na koncu, islamski pokret treba i može preuzeti vlast “čim je moralno i brojno toliko snažan da može, ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego izgraditi i novu islamsku vlast’. Sve to bi u uvjetima BiH, između ostaloga, imalo značiti u trenutku kada Muslimani, danas Bošnjaci, postanu većina stanovništva”, piše Kukić.

On piše i o “atakiranju na ustavni naziv države”, sustavnom odustajanju od Bosne i Hercegovine i postupnom uvođenju termina ‘Bosna’.

“No, stvarnost je drukčija, a nju je na 1. Bošnjačkom saboru demistificirao Muhamed Filipović, u čijem se obraćanju daju prepoznati dvije, u svojoj biti velikobošnjačke nacionalističke teze – prvo, da Bošnjacima pripada ekskluzivno, povijesno pravo na BiH, i drugo, što je podjednako kancerogeno, da dio tog istog bošnjačkog naroda čine i bosanski katolici i pravoslavci koji su se od XIX. stoljeća, zahvaljujući isključivo religijskoj orijentaciji, počeli nominirati kao Srbi i Hrvati. Apostrofirane teze su kasnije izrodile i najbitnije elemente strukture bošnjačkog nacionalizma – bošnjački integralizam, ideju sveopće bošnjakizacije na jednoj, te bošnjački unitarizam, zalaganje za BiH kao unitarnu bošnjačku državu na drugoj strani. I jedan i drugi element se u javnom diskursu zrcale na vrlo različite načine”, zaključuje, između ostaloga, Kukić.

Bošnjački, srpski i hrvatski nacionalizam – princip isti, sve ostalo nijanse

Pri tom postavlja pitanje: “U čemu je, u teorijskom i civilizacijskom smislu, razlika između trpanja Srba, Hrvata i inih u jedinstveni koš srednjovjekovnih Bošnjaka s jedne i srpskih i hrvatskih velikodržavnih ambicija zbog kojih se negira Bošnjake kao narod i svodi na Hrvate ili Srbe islamske vjeroispovijesti s druge strane? Što se mog viđenja tiče, posrijedi je ista, nacionalistička, velikodržavna matrica, unutar koje se razlike mogu tretirati samo kao varijacije na istu temu”.

On, nadalje navodi: “Uz to, radi li se o budućnosti BiH, bošnjački nacionalizam je sa svojim tezama o bosanskoj naciji i bosanskoj državi je, vrlo teško je ne složiti se sa sudom Viktora Ivančića, čak i opasniji od hrvatskog i srpskog jer im uz sve kancerogeno koje i bez toga nosi u sebi, služi kao pogonsko gorivo i onemogućuje integriranje i bosanskohercegovačke države i bosanskohercegovačkog društva. I utoliko je suprotstavljanje njemu, baš kao i hrvatskom i srpskom, pretpostavka mirne BiH”.

U poglavlju knjige pod naslovom ‘Pristup nacionalnom pitanju kao jamcu budućnosti BiH kao države i društva’, Kukić ističe kako je teško zamisliti budućnost zemlje s europskim sustavom vrijednosti u uvjetima egzistencije nacionalizma kao dominantne ideološke filozofije i politike te da se u slučaju BiH radi o tri nacionalizma, a koji su u funkciji homogeniziranja vlastitih nacionalnih kolektiviteta zbog, kako se obrazlaže, opasnosti od onih drugih”.

“No, u tom slučaju, ne može biti riječi ni o homogeniziraju svih građana zbog zajedničkih ciljeva, ni o jačanju države i društva kao posljedici koja se podrazumijeva. Sasvim suprotno, jedino logičan i moguć rezultat može biti samo separatno nacionalno homogeniziranje, i opet po principu jedna nacija-jedna partija-jedan vođa, temeljem toga jačanje međunacionalnih tenzija, dodatno destruiranje i države i društva, a s tim i gospodarsko zaostajanje i demografsko pražnjenje. BiH je udžbenički primjer takve države”, ističe Kukić.

„Ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska”

On postavlja pitanje kako unutarnje napetosti u BiH smanjivati, a želju za zajedničkim životom i pripadanjem naglašavati kod svih građana BiH? On rješenjem smatra okretanje ka univerzalnim vrijednostima, ali i onome što je dio bosanskohercegovačke posebnosti – uzdizanje vrijednosti čovjeka i njegovih građanskih i ljudskih prava…, ali i dograđivanjem elementom bh specifičnosti.

“Polazeći od toga da je BiH multinacionalna, država zajedničkog života više nacionalnih entiteta i identiteta, mora biti dograđen i specifičnim pravima bh kolektiviteta, njezinih triju naroda, pripadnika nacionalnih manjina, ali i svih drugih kolektivnih identiteta. Pri tome se ne smije zaboraviti da prava narodnosnih grupa-nacija i nacionalnih manjina, ne smiju biti izdignuta na ravan određujućeg…, nego im se treba osigurati pozicija svojevrsnog korektora i dopune građanskog principa”, piše Kukić.

Pri samom kraju on podsjeća da to nije kombinacija koja bi u BiH bila neki ideološko-politički novum, kao ni teorijski eksperiment jer princip kombinacije građanskoga i nacionalnoga je, kako navodi, obilježje najvećeg dijela razvijenih demokracija.

“No taj princip nije nepoznat ni BiH. On je u specifičnoj formi egzistirao i u vremenu Socijalističke Republike BiH”, zaključuje Kukić, podsjećajući na “rješenje za bh rebus” i odluke 1. zasjedanja ZAVNOBIH-a da “BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska”.

/Desk/

Objava Knjiga ‘Narod i nacija’, posljednja knjiga pokojnog prof.dr. Slave Kukića – Kombinacija građanskog i nacionalnoga kao rješenje za BiH protiv bošnjačkog, srpskog i hrvatskog nacionalizma pojavila se prvi puta na Republika.

Međunarodni forum Bosna upriličio je Međunarodni kolokvij o prijetnjama etnonacionalističkih ideologija bosanskohercegovačkom društvu i njegovoj državi. Na forumu su učešće uzeli stručnjaci iz različitih područja: sociologije, povijesti, filozofije, politologije i međunarodnog prava.

Članovi organizacijskog odbora Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić i Fatima Veispahić, pozvali su na to da kritičko sagledavanje ove teme postane dio akademske kulture s otvorenošću prema najširoj javnosti, prenosi N1.

Neznanje i arogancija

“U aktualnoj krizi u BiH, kojom je njen sam opstanak doveden u pitanje, nema nevinih, a njen izvor nije nacionalna ravnopravnost već njeno dovođenje u pitanje što je odlična podloga za nacionalizme. Protiv njih se ne može boriti jakom retorikom i čekanjem da nam ‘prijatelji’ iz svijeta spase zemlju”, rekao je Papić.

“Najmanje se s nacionalizmima drugih treba i može suprotstaviti ‘bosansko-bošnjački nacionalizam’ u vidljivom porastu posljednjih godina. Neznanje, nerazumijevanje i arogancija u pogledu povijesti međunacionalnih odnosa u našoj zemlji podloga su i sredstvo ‘hranjenja’ naših nacionalizama”, poruka je iz analize o začaranom krugu nacionalizama u Bosni i Hercegovini, profesora Žarka Papića, koji je govorio na konferenciji Međunarodnog foruma Bosna.

Njegovo je stanovište da nacionalizmi izrastaju iz oligarhija formiranih kroz korupciju u raznim oblicima, a koja je osnova vlasti tih partija. Korupcija je, prema Papićevom mišljenju, osnovni i najveći društveni i politički problem u našoj zemlji.

Radikalni obračun sa korupcijom uvjet je pada nacionalizma u BiH, a uvjet je i za diferencijaciju u članstvu i rukovodstvo nacionalnih partija, za oslobađanje građana svih nacija.

“Nakon više godina puzajuće krize u BiH ona je dobila otencijalno eksplozivne oblike kroz dva koncepta. Na narastanje separatizma u retoričkoj formi (…) uz direktnu umješanost Srbije odgovorilo se unitarizmom, i obratno. Požar nacionalizma ne može se ugasiti benzinom ‘građanizma’. Mora se drukčije, ako nam je do zemlje, društva i građana stalo. Za početak, držimo se stare maksime da je istina ono što nitko ne želi čuti”, zaključak je Žarka Papića koji je naveo i to da se BiH ne može obraniti bošnjačkim nacionalizmom, niti se na jedan nacionalizam može odgovoriti drugim.

“Upravo suprotno”, naveo je, “nacionalna ravnopravnost, razumijevanje društva različitosti te demokratsko usuglašavanje razlika jedini su mogući način obrane, očuvanja suverenosti i neovisnosti zemlje u njenim granicama”.

Time se, kako kaže, otvara prostor za unutarnju društvenu i politčku dinamiku u okviru nacija, njihova demokratizacija, te afirmacija socijalnih i građanskih interesa nasuprot njihovom zatiranju nacionalnom homogenizacijom, prenosi N1.

/Republikainfo.com/

Objava Papić: Požar nacionalizma ne može se ugasiti benzinom ‘građanizma’ pojavila se prvi puta na Republika.

Govoreći o “određenom nazadovanju” u globalnoj politici, papa je napisao: “Stari sukobi za koje smo mislili da su zakopani, ponovo izranjaju, a u porastu su i primjeri kratkovidnog, ekstremnog, ozlojeđenog i agresivnog nacionalizma”. Prema njegovim riječima, “globalna bratska zajednica utemeljena na prakticiranju društvenog prijateljstva naroda i nacija poziva na bolju politiku, onu koja je uistinu u službi zajedničkog dobra”. Papa, 83-godišnji vođa 1,3 milijarde katolika, ističe da bi pandemija koronavirusa trebala ljude nadahnuti da promisle o globalnim prioritetima. “Kada ova zdravstvena kriza prođe, najgori bi odgovor bio da još više uronimo u grozničavi konzumerizam i nove oblike egoističnog samoočuvanja”, rekao je papa Franjo.

Požalio se što su danas, u brojnim zemljama, preuveličavanje, ekstremizam i polarizacija postali političko oruđe te okrivio društvene mreže da pridonose padu standarda u vođenju javnih rasprava. Papa je potpisao svoju novu encikliku u subotu na grobu svetog Franje u bazilici u Asizu u pokrajini Umbriji. Franjo Asiški bio je redovnik poznat po siromaštvu, ljubavi prema prirodi i odbacivanju nasilja.

Bazilika sv. Franje u Asizu upisana je na UNESCO-ov popis Svjetske baštine. Kada je 2013. bio izabran za Papu, Argentinac Jorge Bergoglio odabrao je ime Franjo i uopće prvi je Papa koji se odlučio za ime srednjovjekovnog sveca rođenog u bogatoj obitelji koji se osjećao blizak sa siromašnima i odrekao se bogatstva kako bi služio potrebitima. Prethodne Papine enciklike su “Lumen fidei” (Svjetlo vjere) iz 2013., te “Laudato si” (Hvaljen budi) iz 2015. kojom poziva na zaštitu planeta od klimatskih promjena i borbu protiv siromaštva.

(Izvor: HINA)

Objava Papa Franjo osudio “kratkovidan, ekstreman, ozlojeđen i agresivan nacionalizam” pojavila se prvi puta na Republika.

/Republikainfo.com/

Objava Nogometaš Crvene zvezde, Argentinac Garcia: “Srbin ne može smisliti Hrvata, ni nacrtana…To je nacionalizam” pojavila se prvi puta na Republika.

U cijelosti prenosimo intervju:

Na Partizanskom groblju u Mostaru, spomen obilježju proglašenom nacionalnim, obilježio se Dan Europe i Danpobjede nad fašizmom. Dok su na “Partizansko” došli svi ministri Bošnjaci iz SDA i SBB BiH, a poseban značaj dao je i šef Izaslanstva EU u BiH Lars Gunnar Wiegemark, kratka svečanost i polaganje vijenaca protekla je bez ijednog hrvatskog političkog predstavnika u vlasti. Nije bilo niti mostarskog gradonačelnika Ljube Bešlića, koji je, kako se moglo protumačiti iz njegovih istupa, potpuno ignoriran.

Tzv. hrvatska strana tvrdi da su posrijedi manipulacije antifašizmom i Partizanskim grobljem, a postavljaju i pitanje i netransparanetnih finacijskih tokova u samoj obnovi ovog nadaleko poznatog spomenika mostarskim i hercegovačkim antifašistima.

Profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. sc. Mile Lasić , upravo na 09. svibnja promovirao je svoju novu knjigu “Mostarsko-europske priče 2015.-2017.” i kod njega nema nikakve dvojbe oko manipulacije Partizanskim grobljem. Profesor vrlo oštro kritizira manipulaciju i samim antifašizmom i to u dnevno-političke svrhe, navodeći da su sve strane “braća rođena”.

Je li posrijedi manipulacija Partizanskim grobljem u Mostaru i zašto se čini da samo Bošnjaci imaju ekskluzivitet pripadnosti antifašizmu, iako među istaknutim članovima i liderima hrvatskih nacionalnih stranaka danas politički djeluju osobe koji su se u bivšoj Jugoslaviji deklarirali kao antifašisti, komunisti itd?

Partizansko groblje u Mostaru je idealan toponim za manipulaciju gradom Mostarom, kako bi se njegovao privid da su tobož njegovi građani podijeljeni na antifašiste i fašiste, pri čemu se implicite prva atribucija rezervira za neupitne „patriote“, a to bi kao bili Bošnjaci i oni koji vole Bosnu na način političkog Sarajeva, a to su oni među Srbima i Hrvatima koji govore tzv. poželjnim glasom, dok se fašizam i implicite i izravno veže za Hrvate (i Srbe), ma kako se ljudi iz ovih bh. identiteta ponašali i u Drugom svjetskom ratu i u „antijugoslavenskim ratovima“ 1991. -1995.

Uistinu je sramotno što su, prvo, srpske i crnogorske vojske i paravojske uradile početkom posljednjih ratova diljem Hrvatske i BiH, pa potom i hrvatske i bošnjačke jedni drugima i „trećima“, ali je odvratno i što sve prešućuje „političko Sarajevo“ odnosno „ antinacionalistički nacionalizam“ bošnjačkih boja kad je riječ o počinjenim sramotama i prema Hrvatima i Srbima u proteklim ratovima.

Svi nacionalizmi, uzeti zajedno, ili promatrani odvojeno, pa taman tepali sebi da su patriotizmi, ne žele znati za Jaspersovo razumijevanje „pitanja krivnje“, koje u osnovi znači da se ne može pobjeći od odgovornosti u političkom, moralnom i metafizičkom pogledu, pa ako niste „luk ni jeli ni mirisali“ u sramotama koje smo počinili jedni drugima, to jest kad ne snosite kaznenu odgovornost. Utoliko su mi podjednako gadljivi manipulatori tuđom odgovornosti i tobožnjom vlastitom nevinošću, ma koje nacionalnosti bili.

I posebice su odvratne i licemjerne tzv. neupitne patriote i tzv. ljevičari i tzv. građani u političkom Sarajevu, koji govore samo o „Partizanskom groblju u Mostaru“ i o „slučaju Mostar“, a ne vide da je cijela BiH „zemlja slučaj“. Ne pada im ni na pamet da u sagledavanju tragedije koja nam se dogodila pođu od Kazana i silosa u Tarčinu, kako bi dostojanstveno obilježili stradanja Srba u Bradini, ili Hrvata u Trusini i Uzdolu, ili u Grabovici, kako bi potom bila uvjerljivija i njihova priča o Partizanskom groblju u Mostaru i cijelom Mostaru.

Njihovo ponašanje je jednako ponašanju onih Hrvata koji još uvijek ne vide sramote u Mostaru, na Heliodromu, ili u Gabeli, kao ni strahotne zločine počinjene u Ahmićima i u Srednjoj Bosni u hrvatsko ime. Uostalom, jednako je i ponašanju oni Srba koji ne žele znati za Srebrenicu i druga sramotna opkoljavanja sela i gradova i masovne zločine nad Bošnjacima i u Sarajevu i u Podrinju i u Prijedoru. Sve su to „braća rođena“, pozivali se na patrioizam i antifašizam, ili ne, jer ne žele ni čuti za pošten govor o stradanju Drugih i Trećih, pa su takvi viktimizacijski narativi samo u službi budućih ratnih ciljeva. Time definitivno strada kritička kultura sjećanja, ma koliko bi nam bila prijeko potrebna. O njoj čestito govore usamljenici s margine.

Zašto je velika pozornost usmjerena samo na Mostar, posebice ako je poznato da su i drugi spomenici antifašizmu u BiH u vrlo lošem stanju ili su potpuno uništeni. Da spomenemo, između ostalih, onaj u Bugojnu, Vracama, itd.?

Uistinu su sramotno zapušteni, poput Bogdanovićeve „replike Gradu“ u Mostaru, ili posve uništeni, poput onog preoranog u Bugojnu ili miniranog na Makljenu, ili one „Ruže“ u Širokom Brijegu. U pravilu su brojni partizanski spomenici diljem BiH obečćašćeni ili obesmisleni. A među njima su i spomenici na Sutjesci i na Vracama i Muzej revolucije u Jablanici, koji je dokazano korišten kao logor za Hrvate, čime se unižava i sjećanje na „Bitku na Neretvi“, svjesno ili nesvjesno, svejedno je.

Uostalom, u ukupno 331.om logoru za Hrvate, osnovanim od Armije BiH, pobijeno je čak 632. ljudi, bh. građana i državljana hrvatskog i katoličkog identiteta, pa nikomu ništa. Tek se stidljivo u isti mah spominju tu i tamo i strahotni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, iako ih povezuju i zloćudne ideologije i strane i domaće obavještajne službe, uostalom kao i druge zločine diljem BiH, a ne samo vremenske koincidencije, koje to i nisu bile. Političkim zločincima-pokroviteljima i njihovim ideolozima, a ne samo pukim počiniteljima, nije u interesu da se konačno sazna što se sve dogodilo i u Srednjoj Bosni i u Hercegovini, pa se zbog toga manipulira i „Mostarom“ i svim drugim „slučajevima“, zapravo našim tragedijama, zbog čega su i svi normalni građani BiH, bez obzira na vjeru i naciju, u isto vrijeme i taoci i supočinitelji sramota koje smo uradili jedni drugima.

Meni je sve ovo nepodnošljivo gadljivo, o čemu i svjedoče moje knjige „Kultura sjećanja“ i „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“, kao i pojedinačni prosvjedi protivu „Groblja mira na brdu Bile iznad Mostara“, te uopće protivu logike autoviktimizacije, jer ne vodi nikuda drugdje do u sunovrat u barbarizam…

Je li, možda, posrijedi manipulacija antifašizmom ‘fašistički antifašizam”, kako to neki govore, kao i dodvoravanje biračima?

Da, posrijedi je naprizemnija manipulacija žrtvama kako bi sve ostalo za sva vremena kako je sada: u potpuno odijeljenim političkim i drugim „realnostima“, uz posvemašnje odsustvo i morala i pravnodržavnosti!

Što se događa na Partizanskom groblju u Mostaru i kako je simbol antifašizma postao simbolom podjela?

Pa, već sam odgovorio na ovo pitanje. Dodat ću tek da gradske vlasti nemaju interesa a nisu ni dorasle civilizacijskoj zadaći: vraćanja dostojanstva Gradu i njegovim ljudima, te tim putom povratku gospodstva u komunikaciji među građanima, ma koje vjere i nacionalnosti bili. Ali, nisu dorasli zadaći ni oni koji bi rado uzeli i Partizansko groblje i kritičku kulturu sjećanja pod svoje okrilje, jer nisu načistu s time da su ovomu Gradu i u cijeloj BiH opasnije linije podjele linijama „svjetskog ethosa“ od onih po vjerskom i nacionalnom, ideološkom i političkom šavu. Prepuna je BiH – i Mostar i Sarajevo i Banja Luka – licemjera a premalo je u njima istinskih moralnih i čestitih i ljudi. Ako ih i ima, tad su negdje na marginama društva…

Objava Mile Lasić: O antifašizmu i manipulacijama – Sve su to „braća rođena“, pozivali se na patrioizam i antifašizam ili ne, ne žele čuti o stradanju Drugih i Trećih pojavila se prvi puta na Republika.