Na TikToku su fanovi nudili „osnovna pravila“ za tu priliku. No, foršpan je pokrenuo i raspravu: Može li jedan film sažeti priču o jednom od najkompleksnijih i najznačajnijih umjetnika na svijetu? Kojeg će Michaela Jacksona film Michael uskrsnuti — veličanstvenu mitsku ikonu, ranjenog čovjeka ili oboje? Hoće li film, u kojem glumi Jacksonov nećak, uljepšati kontroverze koje prate Kralja popa više od četvrt stoljeća? Ti razgovori odražavaju nešto duboko i globalno: mjeru u kojoj Michael Jackson ostaje izvanredno relevantan kulturni fenomen više od 15 godina nakon smrti.

Postoji, naravno, nepregledan broj filmova, dokumentaraca i intervjua o Kralju popa, ali još uvijek ne postoji definitivan biografski film koji odražava njegovo mjesto u našem kulturnom sjećanju. Istina je da se Michael Jackson, za nekoga čija je karijera započela prije više od 50 godina, nikada nije osjećao prisutnijim.

Razmislite o ovome: Michael je dosegao vrhunac generaciju prije nego što je AI-om potaknuta amplifikacija društvenih mreža mogla doslovno proizvesti slavu ni iz čega osrednjeg. U današnjem prenatrpanom medijskom ekosustavu teško je zamisliti umjetnika čiji bi se sirovi talent sam po sebi mogao probiti u takvim razmjerima. Da biste razumjeli zašto, morate sagledati širu sliku. Teško je u potpunosti opisati kulturnu ostavštinu Michaela Jacksona jer je ona beskrajna i neusporediva. Ali krenimo odavde: on je, neosporno, postavio originalni nacrt za modernog slavnog umjetnika. Elvis je pomogao u rađanju američke pop glazbe. Beatlesi su uzdigli rock.

No Michael je industrijalizirao cijeli paket, spajajući glazbu, ples, stil i brendiranje. Njegov predložak vodi Beyoncé i Taylor Swift, a vjerojatno će inspirirati svaku buduću međužanrovsku silu generacijama. Na komercijalnom planu, Michael je bio pionir modela modernog umjetnika-poduzeća. Prodao je više od 400 milijuna albuma, što ga lako čini jednim od najuspješnijih solo umjetnika u povijesti. Više od četiri desetljeća nakon izlaska 1982. godine, Thriller ostaje najprodavaniji album svih vremena, a prema nekim procjenama dosegao je 100 milijuna primjeraka diljem svijeta. Bio je mudar investitor (ali i rastrošnik svjetske klase), kupivši ATV Music Publishing, koji se kasnije spojio u Sony/ATV, kontrolirajući neke od najvrjednijih glazbenih kataloga, uključujući djela Beatlesa, Elvisa i Little Richarda.

Iz Velikog mauzoleja u Glendaleu u Kaliforniji, Michael nastavlja zarađivati više od stotina tisuća živućih umjetnika. Procjenjuje se da je njegova ostavština od 2009. godine ostvarila prihod od čak 3,5 milijardi dolara. Na Spotifyu je premašio 60 milijuna slušatelja mjesečno. Mnogim večerima u tjednu, mnoštvo ljudi čeka u redovima za predstavu MJ: The Musical u New Yorku, Londonu i Hamburgu, uz turneje po SAD-u i Australiji — azijska turneja planirana je za kraj 2026., a britanska za 2027. U međuvremenu, u Las Vegasu, Cirque du Soleil produkcija Michael Jackson ONE igra od 2013. i produljena je do 2030., što je velika stvar u gradu gdje rezidencije često nestanu nakon nekoliko sezona. Sve to pomaže objasniti zašto njegov biografski film dolazi s takvom silinom. Istina je da film Michael ne iskorištava samo nostalgiju; on se susreće s publikom koja ga nikada nije zapravo pustila.

Američka priča o podrijetlu

Procjena života Michaela Jacksona počinje s poznatom američkom pričom — onom ukorijenjenom u Velikoj migraciji, kada su mnoge crnačke obitelji nosile svoje nade prema sjeveru u potrazi za dostojanstvom i stalnijim poslom. Michaelov otac, Joseph, rođen je u Arkansasu, upoznao je svoju suprugu Katherine u East Chicagu 1949., a 1950. par je krenuo u Gary u Indiani, gdje je Joe pronašao posao i ostavio po strani vlastite glazbene ambicije kako bi svoje sinove lansirao u središte pozornosti. U početku su Jackson 5 nastupali na lokalnim predstavama u sjevernoj Indiani, a zatim na krugovima amaterskih nastupa od Chicaga do Harlema. Joe je u svoje sinove utuvio discipliniranu, gotovo vojničku težnju za perfekcionizmom, jer su ulozi bili visoki: crnačka djeca morala su biti dvostruko bolja da bi uspjela.

Tako su Jackson 5 utjelovili tu težnju: ulašteni, naelektrizirani, uigrani, a opet puni soula. Također su personificirali Motownovu strategiju „Zvuk mlade Amerike“, koja je koristila pop-soul kao subverzivni alat rasne integracije. Crnačke obitelji diljem Amerike osjećale su kolektivni ponos. Moja mama još uvijek priča o večeri kada je pratila svoju stariju sestru na koncert Jackson 5 u New Orleansu, ponesena čudom gledanja mladića koji su izgledali poput njih kako vladaju pozornicom u zemlji koja je uporno tvrdila da nije njihova. Do ranih 1970-ih, kao mladi tinejdžer, Michael je postao neporeciva zvijezda grupe.

Bila je to njegova rijetka kombinacija nevinosti i vladanja tonom, dinamikom i ritmom koja je uvjerila osnivača Motowna, Berryja Gordyja, da ga lansira u solo vode s pjesmom „Got to Be There“. No tek je album Off the Wall, koji je 1979. producirao Quincy Jones, otključao Michaelovu genijalnost. Album je donio neke od njegovih najsnažnijih i najzadivljujućih pjesama, a na turneji i u spotovima koji su uslijedili, Jackson je bio vrhunski zabavljač. Prožet Motownovom soulovskom elegancijom, izbrušen Jonesovom preciznošću i vođen instinktom, Jackson je spojio funk, R&B, rock, gospel i ples u nešto nepogrešivo američko i crnačko — a ipak, verziju Michaela Jacksona kao u kući ogledala, iskrivljenu siluetu toliko živopisnu da je počela zasjenjivati samog čovjeka.

Optužbe protiv Michaela Jacksona

„Međunarodni bijes izazvan optužbama protiv Jacksona“, glasio je naslov u Los Angeles Timesu u kolovozu 1993. Terapeut kojeg su unajmili roditelji trinaestogodišnjeg Jordana Chandlera rekao je policiji da je dječaka zlostavljao Michael Jackson. Policija je upala u Jacksonove domove u južnoj Kaliforniji, uključujući ranč Neverland sjeverno od Los Angelesa, dok je on bio na azijskom dijelu svoje turneje Dangerous World Tour. Kako se istraga produbljivala, izvještavanje medija postajalo je sve grotesknije, što je Michaela gurnulo u medicinski kolaps. U studenom je iznenada otkazao ostatak turneje, navodeći iscrpljenost i ovisnost o lijekovima protiv bolova, te otišao u Europu na oporavak.

U siječnju se vratio u SAD i nagodio s obitelji Chandler za prijavljenih 23 milijuna dolara bez priznavanja krivnje. U svibnju 1994. iznenada se oženio Lisom Marie Presley u Dominikanskoj Republici. Tog rujna, mladenci su se pojavili zajedno na pozornici MTV Video Music Awards i, u trenutku krajnje neugode, poljubili se. To je više izgledalo kao namještena scena nego romansa. Amerika, uostalom, voli iluziju iskupljenja — dokle god nam odgovara. Majka Lise Marie, Priscilla Presley, primijetila je u svojim memoarima: „Oženio ju je u vrijeme kada mu je očajnički bio potreban dobar publicitet koji bi ga prikazao kao poželjnog heteroseksualnog muškarca. Jedna je stvar bila pravno se boriti protiv optužbi za zlostavljanje djece. Iz toga se nije moglo izaći čiste slike. Ali fotografije s Elvisovom kćeri i onim ogromnim dijamantnim prstenom koji je dao napraviti za nju? Ta je slika bila čisto zlato.“ Do kraja 1996., Kralj popa i Princeza rock and rolla bili su razvedeni.

Michaelova transformacija nastavila se rođenjem njegove djece: Princea Michaela 1997., Paris 1998. i Bigija (ranije poznatog kao Blanket) 2002. Biti otac pomoglo je u humanizaciji pjevača u očima javnosti, koja je pozitivno reagirala na medijsko praćenje njega kao privrženog, zaštitnički nastrojenog oca, a ne samo ekscentrične pop zvijezde — čak i ako su se neke od Jacksonovih roditeljskih metoda smatrale nekonvencionalnima (poput toga da su djeca morala nositi maske na licu kad su bila mala). Ipak, kako je njegova obitelj rasla, bilo je novih optužbi o neprimjerenom kontaktu s djecom. U jednom slučaju 2000. godine podignute su kaznene prijave, što je dovelo do suđenja u kojem je Jackson oslobođen.

Šokantna smrt Michaela Jacksona

Vijest o smrti Michaela Jacksona odjeknula je jednog običnog poslijepodneva, 25. lipnja 2009. Stigla je kao udarac — iznenadan i nevjerojatan, poput internetske prijevare. TMZ je objavio priču oko 14:45, manje od 20 minuta nakon što je Jackson proglašen mrtvim i prije nego što su glavni tradicionalni mediji to potvrdili. Internet se grčio — brojne izmjene na Jacksonovoj stranici na Wikipediji preopteretile su stranicu — dok su milijuni nas tražili bilo što da objasne naš gubitak. Amerika i svijet izgradili su od Jacksona mitsko, besmrtno biće. Sada se san srušio. Ubrzo smo saznali kompliciranu istinu.

Michael je bio usred intenzivnih proba za monumentalan povratak na pozornicu — This Is It, seriju od 50 koncerata u Londonu, dizajniranu da dokaže da se može izdići ne samo iznad skandala već i iznad standarda koje smo od njega očekivali. Na snimkama s proba, Jacksonov talent ostao je zapanjujuće netaknut, čak i dok je njegovo tijelo vidljivo pričalo drugu priču: nemirno i krhko, sa znakovima čovjeka iscrpljenog nesanicom i vlastitim perfekcionizmom. U taj ranjivi prostor zakoračio je Conrad Murray, liječnik koji je zaboravio svoju zakletvu. Jackson je angažirao Murraya kao svog osobnog liječnika.

Murray će kasnije svjedočiti da je nekoliko tjedana tijekom iscrpljujućih proba Jacksonu davao propofol — snažan anestetik koji se često koristi u medicinskim postupcima — kako bi mu pomogao spavati. U ranim jutarnjim satima 25. lipnja, Jackson je bio u unajmljenoj vili u Los Angelesu. Murray mu je dao niz sedativa i, na kraju, propofol. Zatim je kasno ujutro Murray ostavio Jacksona samog. Kada se Murray vratio u sobu, pronašao je Jacksona koji nije reagirao. Bolničari i detektivi stigli su i pronašli spremnik kisika, bočice s receptima, igle za jednokratnu upotrebu, sok od naranče i rukavice od lateksa. Jackson je prebačen u bolnicu i proglašen mrtvim. Obdukcija i policijska izvješća zabilježili su da je Jackson, tada star 50 godina i visok 175 cm, težio samo 62 kilograma. Nosio je periku. Usne su mu bile tetovirane u ružičasto. Tri tjedna kasnije, oko 31 milijun ljudi gledalo je Jacksonovu komemoraciju na američkoj televiziji — tek nešto manje od broja onih koji su gledali inauguraciju Baracka Obame šest mjeseci ranije. Procjenjuje se da je milijardu ljudi pratilo komemoraciju globalno, putem interneta i televizije. Tugovali smo ne samo za izvođačem već smo se pokušavali pomiriti s golemošću njegova života i surovošću njegova kraja.

Murray je osuđen za ubojstvo iz nehaja. Jacksonova obitelj tražila je pravnu odgovornost. A kako su detalji njegova slučaja izlazili na vidjelo, prisutnost prekomjernog propisivanja lijekova usmjerila je priču prema onome što je, barem u domeni glazbenih zvijezda, bio poznat teritorij. Bez obzira na bogatstvo, slavu ili utjecaj, svaki je pojedinac na kraju smrtan. Michaelov odlazak bio je podsjetnik na pritisak koji stavljamo na naše najsjajnije talente i na činjenicu da su čak i najizvanredniji životi krhki. U tom prepoznavanju nalazimo obris tragedije: čovjek uzdignut iznad svake mjere i društvo koje ga nije uspjelo sačuvati. Njegova smrt bila je nemar, ali i neuspjeh da se vidi ljudsko biće ispod ikone.

Michaelova postojana dominacija otkriva nešto o nama. Privlači nas složenost sve dok ne postane previše neugodna i ne zatraži od nas da se s njom suočimo. Nagrađujemo jednostavnost, jasne heroje i negativce, čiste završetke priča. Jacksonova priča sve je samo ne uredna. U nekim dijelovima svijeta, proturječnost je preživljiva; umjetnik može biti blistav i manjkav u istom dahu. U Americi težimo očekivati presudu. Živimo u algoritamskom dobu koje isporučuje kulturu i bijes u odvojenim mjehurićima (silosima) kalibriranim za specifične skupine. Jackson, čak i u smrti, odbija ostati u jednoj kutiji jer je izgradio nešto što je digitalno vrlo teško proizvesti: zajednički puls — onaj koji čujete na uličnim uglovima, svadbenim primanjima, u kafićima — gdje bilo tko od nas može, na trenutak, podići pogled sa svojih ekrana i jednostavno pobjeći (Beat It).

Zato je Michael zapravo važan sada. Možda se nećemo svi složiti oko toga kojeg Michaela volimo ili s kojom se njegovom verzijom želimo suočiti. Ali ta napetost — između zajedništva i nelagode — nije problem za njegovu ostavštinu. Ona je razlog zašto ne možemo prestati slaviti njegovu briljantnost, prenosi TIMES.

Objava Što o nama govori kulturna dominacija o kralju popa, Michaelu Jacksonu pojavila se prvi puta na Republika.

Izvršni direktor Eurosonga, Martin Green, u četvrtak je komentirao kontroverzu oko sudjelovanja Izraela i bojkot pojedinih zemalja. Green je priznao da mnogi fanovi trenutno osjećaju snažne emocije zbog situacije na Bliskom istoku i povezanosti tih događaja s natjecanjem.

Nitko ne može ostati ravnodušan onim što viđamo na Bliskom istoku u posljednjih nekoliko godina – započeo je Martin.

Jedini način na koji Eurosong može nastaviti okupljati ljude jest da se prije svega vodimo našim pravilima – dodao je Green.

Izvršni direktor istaknuo je i da će sve televizijske kuće koje emitiraju Eurosong poštovati pravila i da će EBU osuditi svaku zloupotrebu ili kršenje. Također, izrazio je i poštovanje prema državama koje su se povukle s natjecanja, uključujući Irsku, Nizozemsku, Sloveniju i Španjolsku, te napomenuo da će suradnja s njima i dalje biti prijateljska.

Podsjetimo, članovi EBU-a 4. prosinca odlučili su da Izrael može sudjelovati na Eurosongu 2025., koji će se održati 16. svibnja u Beču. Odluka je donesena većinom glasova, a pravila natjecanja su ažurirana kako bi se spriječila slične kontroverze u budućnosti, uključujući promjene u sustavu glasanja u promociji pjesama.

Među promjenama je i uvođenje sedam porotnika, povećanje njihove uloge u polufinalu te ograničenje broja glasova publike. Ove mjere usmjerene su na osiguravanje, kako tvrde, pravednog natjecanja, posebno nakon što je prošlogodišnja izraelska predstavnica Yuval Raphael s pjesmom ‘New Day Will Rise’ dobila značajan poticaj publike nakon minimalnog broja glasova žirija.

BBC i njemačka televizija SWR već su potvrdili da će sudjelovati i prenositi natjecanje, ističući da podržavaju provedbu pravila i uključivost. U međuvremenu, sudjelovanje Portugala i dalje je upitno jer dio izvođača odbija nastupiti ako pobijede u nacionalnom izboru.

Green je zaključio svoj dopis porukom optimizma: ‘U svijetu punom izazova glazba nas zaista može ujediniti.’

Objava Direktor Eurosonga o bojkotu i Izraelu: ‘Poštujemo odluku onih koji su se povukli s natjecanja’ pojavila se prvi puta na Republika.

Britanski duo Pet Shop Boys osvojio je nagradu na ovogodišnjoj dodjeli MTV Europe Music Awards i dobio pohvale od svojih kolega glazbenika. Na dodjeli su ih imenovali “pionirima popa” zbog njihove dugogodišnje karijere, jedinstvenog stila i velikog utjecaja koji su imali na glazbu. Dok su grupu, čiji su članovi Neil Tennant i Chris Love, svi pohvalili, duo nije imao toliko lijepe riječi za današnje zvijezde pop glazbe.

Neil je priznao što misli o današnjim glazbenicima te rekao kako je njihova glazba previše obrađena i “narcisoidna”. “Mislim da je danas pop težak. Ne sviđa mi se njegov zvuk. Ja sam elektronički glazbenik tako da poznajem zvuk popa, ali danas je on previše obrađen. Mislim da je to sve narcisoidno”, rekao je on.

Dodao je kako tek nekoliko današnjih bendova ima utjecaj kakav su bendovi imali 80-ih godina, a kritizirao je i legendarni rock bend Oasis koji je ove godine najavio povratak na scenu. Frontmen benda Liam Gallagher je ove godine osvojio nagradu EMA za najbolju rock izvedbu, a tijekom svog govora je rekao: “Čak i na naš loš dan možemo obrisati podove s većinom bendova danas.”

“80-e su bile zlatno doba pop glazbe. Klasični period su bili Spandau Ballet, Culture Club, Tears of Fears, New Order i početak rap glazbe. To je bilo posljednje dobro razdoblje ljudi koji pokušavaju gurati ideju pop pjesme. Svačiji stihovi su čudni, kao ‘Karma Chameleon‘ ili ‘The Union of the Snake‘ Duran Durana. Što to znači? Osamdesete su pomaknule granice toga o čemu možemo pisati jer nismo bili opskurni. Puno ljudi misli da su 90-e bile zlatno doba, s Oasisom i slično, ali tada se činilo kao da ljudi počinju prepisivati The Beatlese i vraćati se u prošlost. U 80-ima se nešto uzbudljivo događalo. Ali, to je prestalo i isparilo”, rekao je on.

Međutim, najveće kritike ima za današnju pop glazbu. “Pop glazba ovog stoljeća se promijenila i ljudi sada idu u kampove za obuku kako bi napisali pjesme. To je zanimljivo, ali ne dobivate čudesan melodijski razvoj kao David Bowie. To nećete dobiti u kampu za obuku i možda to više nitko ni ne želi”, rekao je on pa spomenuo glazbenike koji “pišu pjesme o svojim bivšima”, posebno Taylor Swift koja je osvojila četiri nagrade na ovogodišnjoj dodjeli.

“Pisanje o ‘sebi‘ je jedini predmet sada. Kako bi imali uspješnu pop karijeru morate imati nekoliko veza koje su odlične i onda prekinete tragično. Ponekad se pitam kako se druga osoba iz te veze osjeća oko toga”, istaknuo je on.

Neil i Chris su svojom glazbom ispisali povijest pop glazbe. Pet Shop Boysi su se našli i u Guinnessovoj knjizi rekorda kao najuspješniji duo u povijesti glazbe Ujedinjenog Kraljevstva. Čak 44 njihova hita našla su se na britanskim ljestvicama Top 40 hitova u 80-im i 90-im godinama. Osim toga, veliki su uspjeh postigli i u SAD-u gdje su i danas najuspješnija britanska grupa na Billboardovoj ljestvici plesnih hitova, iza Madonne, Janet Jackson, Rihanne i Beyonce.

Neil i Chris su zbog glazbe napustili svoje poslove. Neil je bio glazbeni novinar, a Chris je htio postati arhitekt. Međutim, nakon što su se upoznali, zajedno su počeli stvarati glazbu, a proslavili su se hitom “West End Girls”. Osim zbog svojih pjesama, postali su prepoznatljivi i zbog vizualnog spektakla koji su uvijek pripremali na svojim nastupima. Ove su godine objavili svoj 15. studijski album.

Objava Član grupe kritizirao Oasis i popljuvao današnju pop glazbu pojavila se prvi puta na Republika.

Američka rock legenda Bruce Springsteen ušao je u klub glazbenika čije bogatstvo prelazi milijardu dolara, pridruživši se Rihanni, Jay-Z-ju ili Taylor Swift, procijenio je poslovni časopis Forbes. Rođen u radničkoj četvrti New Jerseyja, glas radničke Amerike i radoholičar, “gitaristički heroj” desetljećima je “nakupio značajno bogatstvo” “pjevajući o svojim plavim ovratnicima”, piše Forbes koji njegovo bogatstvo procjenjuje na 1,1 milijardu dolara.

Od svog prvijenca “Greetings from Asbury Park, N.J.” (1973.), “šef” je prodao oko 140 milijuna albuma diljem svijeta, a njegovi su memoari bili bestseler u knjižarama. Pjevač američkog sna i njegovih padova osvojio je 20 Grammyja i Oscara za hit “Streets of Philadelphia” (1994.).

Pjevač pjesama “Born in the USA” i “Dancing in the Dark” također je uspio povećati svoje bogatstvo 2021., kada je prodao prava Sonyju za oko 500 milijuna dolara, malo nakon niza rasprodanih koncerta na Broadwayu.

Vjeran svojoj izvornoj grupi, “E Street Bandu”, “Boss” (74) trenutno nastavlja svjetsku turneju koja bi trebala trajati do 2025. Tijekom karijere svojim je obožavateljima priuštio duge koncerte, a najdulji, koji je trajao više od četiri sata, održan je u Helsinkiju 2012.

Njegov lik također će se pojaviti u kinima u biografskom filmu, a njegovu će ulogu tumačiti zvijezda serije “Medvjed”, Jeremy Allen White.

Preporučeni članci

Objava Bruce Springsteen ulazi u klub glazbenika milijardera pojavila se prvi puta na Republika.

Ovaj moćni glas umalo je ugasila vrlo rijetka bolest, zbog koje Celine Dion ne nastupa već četiri godine.

”Dijagnosticiran mi je jako rijedak neurološki poremećaj i nisam bila spremna govoriti o tome prije. Ali sada sam spremna”, govori Celine.

2022. ovoj kraljici moćnih balada, dijagnosticiran je sindrom ukočene osobe, koji pogađa jednu od milijun osoba. Najčešći simptomi su ukočenost i grčevi mišića, koji se s vremenom mogu pogoršati pa osobe ne mogu samostalno hodati. Bilo je potrebno više od desetljeća da njezini simptomi dobiju dijagnozu, nakon koje je otkazala veliku svjetsku turneju, u sklopu koje je trebala doći i u Zagreb.

”Nije teško odraditi koncert, teško ga je otkazati. Svaki dan naporno radim, ali moram priznati da se borim. Toliko mi to nedostaje. Nedostaju mi ljudi. Ako ne mogu trčati, hodat ću. Ako ne mogu hodati, puzat ću”, kaže.

Iako priznaje, nije pobijedila bolest, naučila je kako se boriti sa simptomima, vježbom i liječenjem. O čemu više otkriva u dokumentarnom filmu ”Ja sam: Celine Dion”, koji izlazi 25. lipnja.

”Kada snimaš u studiju, to zvuči super. Ali izvedba uživo je još bolja. Mislim da smo stvorili vlastitu čaroliju”, kaže Celine.

Uz brojne uspješne hitove i više od 200 milijuna prodanih ploča, njezina najpopularnija pjesma i danas je My heart will go on, iz filma Titanik, koju umalo nije snimila. Dapače, na prihvaćanje ponude nagovorio ju je pokojni suprug Rene.

”Došla sam i otpjevala je samo jednom, čuli ste demo snimku, samo jednom sam je otpjevala. Na albumu je demo snimka i oni su dodali orkestar. Drago mi je da me nitko nije slušao kad sam rekla da je ne želim snimiti. Sva sreća da me nisu poslušali. Evo me, pjevam je pred okupljenim mnoštvom, 20 godina kasnije i pomislim OK. Mislim da se moram uhvatiti za nešto. Vidim roditelje i djecu kako se zagrljeni njišu i fotografiraju, odjednom se zvuk počne stišavati i pomislim: ”Ajme, imamo tehničke probleme!” Ali čujemo kako svi pjevaju, poput najvećeg zbora. Ti ljudi ovdje večeras, oni su to napravili”, ispričala je.

U lipnju, kada dokumentarac ugleda svjetlo dana prvi put dobit ćemo uvid u njezin dom i vidjeti najranjiviju verziju glazbene dive.

Objava Glazbena diva napokon progovorila o bolesti s kojom se bori već dvije godine: ”Ranije nisam bila spremna pričati…” pojavila se prvi puta na Republika.