Ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića povezuje se s osvetom crnogorske duhanske mafije – nakon niza tekstova koji su objavljeni u Nacionalu o sprezi vlasti i balkanskog kriminalnog miljea. No, početak otkrivanja afere koja je jedna od najveći u Europi, a što je posebno uzdrmalo Balkan, kako je i sam Pukanić potvrdio zbio se 18. srpnja 2002. godine, u zrakoplovu u business klasi, na relaciji Zagreb-Frankfurt, kada je Pukanić, zajedno s Ratkom Kneževićem, kumom Mila Đukanovića crnogorskog premijera, putovao u Washington na inauguraciju američkog predsjednika Georga Busha. Temelj svih daljnjih događanja bio je, isprva nekonvencionalan, a uskoro i vrlo ozbiljan razgovor s Alkom Vuicom, jednom od najpoznatijih hrvatskih glazbenica i tekstopisaca. Upravo na ovu temu pisala je Republika u svom tiskanom izdanju u ožujku 2010. godine.

Za ubojstvo Pukanića i Franjića pravomoćno su odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 14. siječnja 2013. godine osuđeni Željko Milovanović (na 40 godina, u odsutnosti), Robert Matanić (na 35 godina), Bojan Gudurić (na 33 godine), Slobodan Đurović (na 25 godina) a još ranije Luka Matanić (na 16 godina) i Amir Mafalani (na 16 godina).

Zbog sumnje da je naručio ubojstvo Ive Pukanića, u travnju 2014. godine započelo je u Beogradu suđenje Sretenu Jociću (zvanom “Joca Amsterdam”). Jocića se u javnosti spominje kao “kralja kokaina” u redovima srpske mafije. Zbog sumnji za umiješanost u Pukanićevo ubojstvo nalazio se Jocić u pritvoru još od travnja 2009. godine, da bi mu pritvor bio ukinut krajem prosinca 2012. godine, kako bi njegov boravak u zatvoru bio produžen temeljem kazne koja mu je izrečena za ubojstvo dvoje ljudi u Beogradu 1995. godine, koje je S. Jocić bio platio iznosom od 50.000 tadašnjih DEM.

Jociću, ipak, optužbe za naručivanje Pukanićevog ubojstva nisu dokazane pred sudom, te je oslobođen pravomoćnom presudom Žalbenog suda u Beogradu od 2. ožujka 2015. godine; nastavio je međutim s izdržavanjem 10-godišnje zatvorske kazne (na koliko mu je zbog amnestije umanjena presuda od 15 godina zatvora iz 2012.) za ubojstvo koje je bio naručio 1995. godine. Istom presudom Žalbenog suda u Beogradu kojom je od odgovornosti oslobođen Jocić, potvrđena je presuda srbijanskih sudova neposrednom izvršitelju Željku Milovanoviću, koji nikad nije bio izručen Hrvatskoj: u Srbiji je on osuđen na jednako dugotrajnu kaznu zatvora kao i u Hrvatskoj – 40 godina.

Podsjećamo na tekst Republike iz ožujka 2010. godine i prenosimo u cijelosti te Pukanićevo službeno svjedočenje objavljeno je u Nacionalu od 09. lipnja 2009. godine:

U Zagrebu se, za ubojstvo Ive Pukanića vlasnika tjednika Nacional i njegovog suradnika i prijatelja Nike Franjića, sudi bratićima Robertu i Luki Mataniću, Amiru Mafalaniju, Željku Milovanoviću, Bojanu Guduriću i Slobodanu Đuroviću zvanom Kardinal. USKOK petorku tereti za udruženu zločinačku organizaciju čiji je cilj bio izvršiti atentat na Pukanića, a sve po narudžbi zloglasnog kralja beogradskog podzemlja Sretena Jocića, poznatijeg pod nadimkom Joca Amsterdam. Pukanić i Franjić ubijeni su 23. listopada, u večernjim satima, bombom podmetnutom pod Pukanićevo vozilo.

Upravo to bio je strašni epilog, nakon niza tekstova koji su objavljeni u Nacionalu o crnogorskoj duhanskoj mafiji, sprezi vlasti i balkanskog kriminalnog miljea.

No, početak svega događanja koji su uzdrmali Balkan, zbio se prije 11 godina i to u zrakoplovu u business klasi, na relaciji Zagreb-Frankfurt, kada je Pukanić, zajedno s Ratkom Kneževićem, kumom Mila Đukanovića crnogorskog premijera, putovao u Washington na inauguraciju američkog predsjednika Georga Busha. Temelj svih daljnjih događanja bio je, isprva nekonvencionalan, a uskoro i vrlo ozbiljan i „opasan“ razgovor s Alkom Vuicom, jednom od najpoznatijih hrvatskih glazbenica i tekstopisaca.

Ona je, kako će poslije kazati u svom iskazu Pukanić od 18. srpnja 2002. godine u Trstu, danom državnom tužitelju Giusepeu Scelsiju, koji vodi istragu o povezanosti crnogorske i talijanske mafije u švercu cigaretama u Trstu, putovala u Berlin na operaciju na srcu. Alka je Pukiju opisivala razuzdane zabave u vili Stanka Subotića Cane na Svetom Stefanu, na kojima je sudjelovao i crnogorski premijer, a na kojima je pjevala i odlično zarađivala. Pukanićevo službeno svjedočenje objavljeno je u Nacionalu od 09. lipnja 2009. godine.

Alki Vujici 20 000 njemačkih maraka za noć u vili Stanka Subotića Cane

Alka se, tijekom susreta s Pukanićem u zrakoplovu, pohvalila da „joj dobro ide“ te da se „prebacila na crnogorsko tržište“. Ipak, nakon nekog vremena, pogotovo kad je Pukanić pozvao suputnika Kneževića kako bi poslušao njezinu priču, Alka je shvatila da je vrag odnio šalu.

P. M. SCELSI: Dakle, svečanost preuzimanja vlasti?

PUKANIĆ: Inauguracija, njegovo preuzimanje vlasti 16. siječnja prošle godine. Otišao sam, otputovao sam u Washington – ovo je važno za cijeli slučaj! – putovali smo Knežević i ja zajedno.

P. M. SCELSI: Odakle ste polazili?

PUKANIĆ: Iz Zagreba.

P. M. SCELSI: Dakle, koji je bio vaš let: Zagreb?

PUKANIĆ: Zagreb – Frankfurt, Frankfurt – Washington, Zagreb – Frankfurt s Croatia Airlinesom, od Frankfurta do Washingtona s Lufthansom.

P. M. SCELSI: Što se dogodilo u avionu, tko je ondje bio?

PUKANIĆ: Uzeli smo business klasu, ne ekonomsku, u prvom redu ekonomske klase sjedila je moja prijateljica, poznata hrvatska pjevačica, Alka Vuica, koja me vidjela, zamijetila me i obratila mi se: “Puki” (što je moj nadimak), “što radiš?” Ponavljam, ona je bila u prvom redu ekonomske klase, bila je sama, nije imala nikoga pokraj sebe, i bila je okružena nekim starcima, pozvala me i ja sam sjeo pokraj nje. Pitao sam je kamo putuje i odgovorila mi je da ide u Berlin na operaciju, radi nekog zahvata na srcu, bila je psihički uznemirena, poprilično psihički uznemirena.

U ekonomskoj klasi ne poslužuju se alkoholna pića – ona je zvijezda u Hrvatskoj, slavna, zvijezda – dok sam bio s njom, hostese su joj donijele tri konjaka, ja nisam ništa pio, ne pijem alkohol. Kako se nismo vidjeli više od 5-6 mjeseci, pitao sam je kako je provela Novu godinu, kako ide posao itd., a ona mi je odgovorila: “Nije nikad išao tako dobro!”, osim sada s tim srčanim tegobama. U tom sam trenutku rekao: “Ali svima u Hrvatskoj ide loše, kako to da tebi ide tako dobro?” Kaže: “Dala sam se na drugo tržište.” Pitao sam ju: “Gdje pjevaš? U Švicarskoj, Njemačkoj, gdje?” “Ne, ništa od toga, Eldorado za mene postala je Crna Gora!” Bio sam zapanjen, poznajem situaciju u Crnoj Gori, znam da je ondje siromaštvo, veliko siromaštvo!

Zanimalo me da nešto doznam, poznavajući situaciju postavio sam joj nekoliko pitanja: “Gdje pjevaš? Za koga pjevaš? Kako pjevaš?” Kao novinara jako me interesiraju sve stvari. Odgovorila mi je: “Pjevala sam nekoliko puta na privatnim zabavama, na privatnim svečanostima svojih prijatelja.” Tada sam uzvratio: “Možeš li zamisliti da se u Crnoj Gori može napraviti zabava!” Ovako sam odmahnuo rukom (NAPOMENA: Pukanić je odmahnuo rukom kako bi pokazao neistinitost onoga što je tvrdila njegova sugovornica), a ona mi je odgovorila: “Nemaš pojma, i ne slutiš što se događa u Crnoj Gori, ti ne znaš tko su tamo pravi muškarci. ”On je upotrijebio riječ u žargonu, pravi “frajeri” (tal. “figoni”; op. prev.), recimo to tako.

Pitao sam ju: “Tko su oni? Nikad nisam čuo da netko govori o tim pravim muškarcima!” Odgovorila mi je: Vi Hrvati ste svi pederi (“pederasti”; op. prev.) u usporedbi s njima.” Nasmiješio sam se i upitao da mi objasni tko su ti veliki muškarci. I onda sam inzistirao i rekao: “Gdje si bila zadnji put?” Odgovorila mi je: “Posljednji put sam bila na Svetom Stefanu kod svog prijatelja, ima kuću s pet katova, nikad takvo što nisam vidjela, i ondje se može naći cijela elita Crne Gore”, ne sumnjajući ništa… Pitao sam: “A je li tamo i Đukanović?” “Naravno!”, odgovorila mi je.

P. M. SCELSI: Koji Đukanović?

PUKANIĆ: Milo. Pitao sam je da mi opiše tog muškarca.

P. M. SCELSI: Kućedomaćina?

PUKANIĆ: Kućedomaćina. Tada mi je prvi put odgovorila: “Zove se ‘Cane’, Stanko Subotić; kad se dolazi tamo, dolje se liftovima odvoze automobili, u garažu, tako da se s ceste ne vidi tko je prisutan, tko je unutra, auti se odvoze dolje. Prošli put bilo je prekrasno, prije Nove godine, pjevala sam na stolu, moram reći da sam bila jako dobro plaćena, za jednu večer primila sam 20 tisuća njemačkih maraka”, 20 milijuna lira za jednu večer. Stao sam se šaliti s njom, pitao sam je je li morala samo pjevati ili činiti još nešto.

Nasmiješila se i rekla: “Malo su veći frajeri od tebe.” Ne znam koji termin da upotrijebim jer je ta rečenica previše u žargonu. Pitao sam ju jesu li tamo bile žene, djevojke na tim primanjima, tim svečanostima. “Kako da ne! Svaki put, na svaku svečanost bilo je dovedeno 10-15 kurvi iz Beograda ukrajinske nacionalnosti ili nešto slično, zgodne mačke. Poslije, kad su svi bili pijani…” Ja sam ju provocirao pitajući: “Samo pijani ili je bilo i kokaina?” Kaže da, kad je tako, ne zna se tko se s kim ševi (si tromba; op. prev.): na stolu, na klupi, pod stolom…!

P. M. SCELSI: Dobro, razumjeli smo. Tim pričama prisustvovao je Knežević?

PUKANIĆ: Bio sam šokiran pričom i rekao sam: “Stani na trenutak, imam prijatelja tu blizu koji bi vrlo rado čuo tvoju priču, ovo što kažeš.” Sjetio sam se koliko je novaca morao potrošiti na svoju obranu; dok je Milo Đukanović, koji je negirao da ima novaca, sudjelovao u tim orgijama, u tim gozbama… i mahnuo sam mu rukom da dođe.

P. M. SCELSI: Komu, Ratku Kneževiću?

PUKANIĆ: Da, da, Ratku Kneževiću, mahnuo sam mu rukom da dođe. Ratko je došao iz business klase, bio je jedan prazan stolić, dok se Ratko smjestio pokraj nje, rukovali su se i prisjetili da se poznaju 15-20 godina, shvatili su da se poznaju. U tom trenutku nisam rekao Alki da je Knežević Đukanovićev savjetnik i da je također njegov kum; “kum” znači svjedok na vjenčanju, vjenčali su se u Milanu.

P. M. SCELSI: Tko?

„Kolegici“ se sviđa Jeep Grand Cherokee

PUKANIĆ: Ah! Đukanović je bio vjenčani kum Kneževiću koji se vjenčao u Milanu. Alka je nastavila opisivati svoje doživljaje, tada mi se posebno usjeklo u pamćenje, a mislim da je važno u cijeloj ovoj priči, da mi je Alka dala do znanja kako može dobiti novi automobil, ili sam ju ja pitao: “Imaš li još onaj stari Mercedes?” I rekla mi je da nema, da je zadnji put, kad je bila na toj zabavi, Cane pitao jednog kolegu (među prijateljima se zovu “kolega”)… Ona je rekla: “Cane me pitao: ‘Kolegice, kako ti možemo pomoći, što ti treba? Kako nisam previše skromna, rekla sam: imam stari auto, trebala bih novi.” Cane ju je pitao koji bi tip automobila htjela i ona mu je rekla da bi joj se jako sviđao terenac Cherokee. “Ah”, kaže, “zaista je to lijep auto, moći ćemo ti ga kupiti, nema problema, ali ipak moram pitati šefa.” Alka mi u prvom trenutku nije rekla na kojeg se to “šefa” odnosi, nije komentirala, rekla je: Nakon otprilike 10 minuta pokraj njega je prošao Milo Đukanović”…(On izvješćuje o zabavi 31. prosinca)

P. M. SCELSI: Sve to što Vam je iznijela gospođa u avionu?

PUKANIĆ: Da. U tom trenutku prolazio je Milo Đukanović…

P. M. SCELSI: Na zabavi, da se razumijemo.

PUKANIĆ: …i bio je jedini koji nije bio pod utjecajem droge, svi su bili drogirani. Prolazio je pokraj njih i Cane mu je rekao: Pričekaj malo, trebam te.” Rekao je: “Ovo je naša prijateljica Alka, zamolila me da joj kupimo jedan Jeep Grand Cherokee.” A on je odgovorio: “Nema problema.” “Ali u svakom slučaju morao sam te pitati.” Tada je Milo odgovorio: Za našu prijateljicu nema i nikad neće biti problema, naravno da ćemo joj kupiti automobil.”
Tada sam shvatio jaku vezu između Caneta i Mila i shvatio sam da je on “šef” o kojem je govorio Cane. Ratko je sve to slušao, vidio sam kako je pocrvenio i kako njegova ljutnja postaje sve veća. Uz svaku čašicu konjaka ona je govorila sve više. Kad smo stigli u Frankfurt, ostali smo još ondje, u jednoj kavani, i ondje je popila još jedan konjak. Unatoč tomu što je bila pijana, bila je svjesna, razumjela je zašto joj Ratko počinje postavljati pitanja… ipak je bila svjesna, naslućivala je da Ratko poznaje Đukanovića, nije glupa! Na kraju joj je Ratko rekao da je Milov svjedok.

P. M. SCELSI: Ne, Milo je bio svjedok!

PUKANIĆ: Ne, on kaže ovako! (A, sad mi objašnjava! Kaže: ja sam svjedok tebi, a istodobno sam to i ja tebi, dakle, nema razlike.)

P. M. SCELSI: Razumio sam. Dakle, razvilo se prijateljstvo?

PUKANIĆ: Da, upravo tako. Tada sam vidio da se blokirala, po njezinu izrazu lica vidio sam da se ukočila i shvatili smo da smo u avionu doznali mnogo više i da on nije otkrio da je svjedok… jer je Ratko bio nestrpljiv, htio je saznati tolike detalje, tolike pojedinosti da ju je prestrašio. Na kraju nas je zamolila da zaboravimo sve to što nam je rekla, cijelu tu priču kako ne bi imala problema. Jedna je stvar izazivala moju znatiželju, pitao sam ju: “Kako putuješ, kako odlaziš u Crnu Goru?”

P. M. SCELSI: Koga?

PUKANIĆ: Alku. Kaže da je išla njihovim privatnim avionima. Pitao sam: “Kako to Stanko Subotić sa srpskom putovnicom može ući u Hrvatsku bez vize, tko mu je dao vizu?” “ne”, kaže, “on ima hrvatsku putovnicu!” U tom trenutku cijela je priča poprimila drugu dimenziju: odmah sam vidio da postoji nešto što nije u redu, što nije na mjestu, da se ne radi o čistim poslovima, jer ja, zbog svog posla, poznajem svakog Hrvata koji se bavi poslovima izvjesnog dometa, izvjesne važnosti, samo oni mogu si priuštiti da imaju privatne avione, samo oni koji se bave krupnim poslovima.

P. M. SCELSI: Ali Vi ste poznavali gospodina Subotića, čuli ste prije da o njemu govore ili niste?

PUKANIĆ: Ne, ne.

P. M. SCELSI: A, nikad niste čuli za njega?

PUKANIĆ: Ne. Zato mi se činio čudnim netko tko ima avion vrijedan 18 milijuna i 500 tisuća dolara! Kako god bilo, činilo mi se čudnim jer se o nekome tko ima avion te vrijednosti nikad nije znalo čime se bavi, nisam nikad čuo da ga netko spomene! Upalile su mi se novinarske lampice, crvene lampice novinara i vidio sam da je to moja tema, jedva sam čekao da se vratim u Hrvatsku, međutim, prije svega, htio sam pitati policiju tko je Stanko Subotić i na temelju čega su mu dali hrvatsku putovnicu. I tako je počeo moj interes za Stanka Subotića i njegovu vezu s Đukanovićem.

P. M. SCELSI: Vi ste proveli novinarsko istraživanje i u svom tjedniku objavili više članaka?

PUKANIĆ: Da.

P. M. SCELSI: Posebno su članci objavljeni, vjerujem, gotovo svi, u ljeto prošle godine, ako se ne varam, proljeće-ljeto?
PUKANIĆ: Prvi 7. svibnja, prvi članak 7. svibnja 2001. i imate ga ovdje.
(NAPOMENA: gospodin Pukanić pokazuje CD koji posjeduje.)

P. M. SCELSI: Proveli ste novinarsko istraživanje?

PUKANIĆ: Kaže: radili smo na toj stvari od siječnja do svibnja, na tom istraživanju, na tom članku. Je li za Vas zanimljivo da znate što se dogodilo prije objavljivanja prvog članka?

P. M. SCELSI: Da.

PUKANIĆ: Zanima Vas?

P. M. SCELSI: Da.

PUKANIĆ: Moja novinarka napravila je taj prvi članak, prikupila je informacije i napisala taj članak, prije objavljivanja tog članka rekao sam Jasni Babić da nazove Alku Vuicu i da pokuša doznati od nje osobno poneki detalj više, i zato što je Alka njoj mogla ispričati te doživljaje kao žena ženi, sa ženskog gledišta kao žena ženi. Zatražio sam i od ove gospođe, Sine Karli (gospođe koja me dopratila), velike prijateljice Alke Vuice, tražio sam i od nje da nazove Alku i zamoli je da ispriča cijelu stvar, sve ono što je rekla. U međuvremenu smo doznali tko je Stanko Subotić: kako je uspio dobiti hrvatske dokumente, koliko je platio za te dokumente, tko mu ih je iz policije dao, kad se sve to dogodilo i tko je blizak njemu primio te hrvatske putovnice; naravno, doznali smo tada da se radi o krupnom krijumčarenju cigareta.

P. M. SCELSI: Vaši izvori su službeni izvori iz policije ili novinarski izvori?

PUKANIĆ: Ne, službeni ne… službeni izvori ne postoje!Ime Stanka Subotića prvi se put pojavljuje u našem tjedniku. Imam mnogo prijatelja u hrvatskoj policiji, došao sam do ministra, svog prijatelja među ostalim…

P. M. SCELSI: Ministra policije?

PUKANIĆ: Ministra unutarnjih poslova. Došao sam ministru i jedan moj drugi prijatelj, recimo, vrhovni šef glavnih tajnih službi, nakon svog povratka iz Washingtona pitao sam ga: “Znate li tko je Stanko Subotić, zvani Cane?” Gledali su me ovako.

P. M. SCELSI: Pokazujući da ne znaju tko je on?
PUKANIĆ: Bijelo su me gledali jer nitko za njega nikad nije čuo.

P. M. SCELSI: Čak ni oni?

PUKANIĆ: Ne, ne, prije nego što sam ih pitao, nitko nije ništa čuo. Tada sam im rekao: “On je najkrupniji krijumčar cigareta, ali najvažnija je stvar da je i hrvatski državljanin i Vi u evidenciji spisa imate…”

Intervenirao redatelj Veljko Bulajć: “Milo je poručio da ne pišeš“

P. M. SCELSI: Oprostite, kako ste doznali da je on najveći krijumčar cigareta?

PUKANIĆ: Imam ja svoje informatore, svoje veze, išao sam u “podzemlje”…

P. M. SCELSI: Shvatio sam.

PUKANIĆ: Svoje informatore.

P. M. SCELSI: Dakle, doznali ste novinarskim istraživanjem?

PUKANIĆ: Ja ne mogu… moram razgovarati sa svima, s bilo kim. I oni su mi postavili isto pitanje: “Otkud ste doznali?” Doznao sam. Potaknuo sam, prvo, da se vidi postoji li u evidenciji spisa, u registrima. Nikad neću zaboraviti kako mi je ministar rekao: “Ja bih prvi znao za nekog takvog koji je vlasnik aviona od 18 i pol milijuna dolara!” A onda sam ga pozvao da prekontrolira vlastite izvore. Nakon 5 minuta pojavio se s njegovom fotografijom i rekao: “Puki, imaš pravo!”

P. M. SCELSI: Tko je bila osoba koja je rekla “Puki, imaš pravo”?

PUKANIĆ: Ministar.

P. M. SCELSI: Kako se zove? Ime i prezime.

PUKANIĆ: Šime Lučin, ministar unutarnjih poslova; sve je prijavljeno i Franji Tureku, glavnom hrvatskom šefu tajnih službi.

P. M. SCELSI: Prvi, Lučin, potvrdio je da se radi…?

PUKANIĆ: Da, on je provjerio da postoji, i pokazao mi je fotografiju.

P. M. SCELSI: I potvrdio je da je najveći suradnik?

PUKANIĆ: Ne, to nije čuo, o tome sam ga informirao ja! On se ograničio na to da ga identificira. Sve to dogodilo se u veljači 2001. Prva fotografija Stanka Subotića koju smo objavili je fotografija koju mi je pokazao ministar, fotografija s iskaznice koja je i fotografija iz putovnice.

P. M. SCELSI: Bez obzira na njegovu provjeru hrvatskih dokumenata, jer to nas ne zanima…

PUKANIĆ: Ne, on Vas je htio informirati da shvatite kontekst.

P. M. SCELSI: Da, molim.

PUKANIĆ: Vratimo se na članak, najprije je Sina Karli nazvala Alku Vuicu…

P. M. SCELSI: Dakle, Sina Karli je prva nazvala?

PUKANIĆ: Sina Karli je odlična prijateljica Alke Vuice i nazvala ju je.

P. M. SCELSI: A poslije je Karli rekla Vama sadržaj tog razgovora?

PUKANIĆ: Prisustvovao je tom razgovoru. Tada, od tog trenutka Alka je govorila da ništa ne zna, da sam ja lud i htjela je da ju ostavimo na miru. Otišao sam kući, bio je četvrtak ili petak, 3. ili 4. svibnja 2001., i sjećam se da sam sjedio za računalom kad mi je zazvonio telefon; možda je prošlo jedva sat vremena od telefonskog razgovora između Sine i Alke. Nakon sat vremena zove me Veljko Bulajić, on je crnogorske narodnosti, živi u Zagrebu, poznati je redatelj, znao sam da je u prijateljskim odnosima s Milom Đukanovićem, ali nije mi palo na pamet da bi me on mogao zvati zbog Mila Đukanovića! Rekao mi je preko telefona točno ovako: “Ivo, znam da u jednom novinskom članku govoriš protiv Mila Đukanovića.” Ponovio sam: “Kako to znaš?” “Čuo sam u jednoj kavani u gradu, u Zagrebu.” Rekao sam: “Govoriš laži, lažeš!” Alka Vuica nazvala je Đukanovića ili Subotića i najavila da mi pripremamo neki članak, poslije je iznijela da smo ju nazvali malo prije jednog sata tražeći pomoć za redigiranje tog članka, ne?

Kako god bilo, on je rekao: Nije nimalo važno kako smo to doznali, tvoj sam prijatelj, hoću biti direktan, imam Milovu poruku za tebe.” Pitao sam: “Kakvu poruku?” “Milo je zamolio i moli da ne objaviš neki članak i želi se susresti s tobom odmah, hitno, ovog vikenda, u bilo kojem gradu Europe, izaberi ti. Poslat će ti avion u Zagreb da te preveze, podmirit će sve troškove.” Na to sam ja odgovorio: Nisam trgovac, novinar sam, i ne vidim što Milo ima pričati sa mnom, ne mora razgovarati sa mnom, može razgovarati s mojom novinarkom, Jasnom Babić, koja radi na tom članku, koja priprema taj članak, članak o švercu duhana, cigareta. Njoj treba objasniti svoju ulogu, tu stvar.” Veljko je ponovio: “Ne budi idiot, ne budi glup, mogao bi se složiti o svakoj stvari s Milom!” Odgovorio sam: “Nemoj mi o tome ni govoriti, ne želim ga sresti. Zovi Jasnu Babić, izvijesti Mila, pa se dogovorite.”

Zaista je nazvao Jasnu Babić i tada nju zamolio da ne napiše taj članak, a Jasna mu je odgovorila u istom tonu, rekla mu je ono što sam rekao ja, ili bolje: ako Milo Đukanović zove kako bi objasnio svoju ulogu, ipak bi oni vrlo rado iznijeli svoje mišljenje u svom članku. Naravno, Milo nije nazvao, dok se Veljko sljedećeg dana pojavio u mojoj redakciji i iznova me moljakao: “Milo me preklinje da učinim da se ne objavi nikakav članak jer bi mogao naštetiti ili pogoršati situaciju u Crnoj Gori.” Odgovorio sam: “Ne zanima me politička strana, politički aspekt Crne Gore, zainteresiran sam samo za to da otkrijem kriminalce ili kriminalne stvari pod vodstvom…” Trenutak, riječ! Njih vode, pod vodstvom hrvatskih građana, to jest kriminalaca koji… Ah, evo! Povezani s crnogorskim političkim vrhovima, dakle hrvatski građani povezani s vrhovima. Rekao sam Veljku, sugerirao sam Veljku, preporučio sam mu da se malo odvoji od te stvari, da se makne, da se drži postrani jer nije na visini te stvari.

P. M. SCELSI: Tko to? Vi ste zamolili Veljka da se odvoji?

PUKANIĆ: Sugerirao sam Veljku Bulajiću: “Drži se postrani jer nisi na visini.” On je ponovio: “Zaustavi taj članak, neće ti biti žao, Milo zna cijeniti kad je netko korektan prema njemu.” Shvatio sam tu rečenicu kao pokušaj korupcije i odgovorio: “To zaboravite, objavit ćemo članak”, i objavili smo prvi članak. Nakon prvog članka jedne srijede iz Beograda me nazvao ambasador William Montgomery, telefonirao mi je u moj ured, bilo je prisutno 5 ili 6 osoba, među ostalima i gospođa Sina, rekao mi je: “Pokrenuo si nešto krajnje ozbiljno i ispast će da sam te ja potaknuo da to napraviš, ohrabrio te da to napraviš i opskrbljivao te podacima, iako znaš da ja s tim nemam apsolutno nikakve veze!”

Odgovorio sam: “Znam da ti nemaš ništa s tim, ne razumijem zašto moraš biti ovako uznemiren, uzrujan!” Vidio sam na displeju broj telefona i shvatio da me zove sa svog fiksnog telefona, iz svog ureda, i stoga što su svi njihovi telefoni pod kontrolom, prisluškivani od jugoslavenskih službi. Shvatio sam njegov telefonski poziv, razumio sam ga kao poruku jugoslavenskim vlastima od… Kako god, bila je to neka vrsta poruke kojom je htio učiniti da razumiju kako Amerikanci službeno nemaju nikakve veze s tim člancima. To i jest bilo istina, do tog trenutka nisam primio nikakvu informaciju od Montgomeryja, i bilo je istina, odavno. Potkraj tjedna Will Montgomery došao je u Zagreb, pozvao me i otišli smo igrati tenis. Poslije teniskog meča u hotelu Intercontinental u Zagrebu sastali smo se Montgomery, Knežević i ja.

P. M. SCELSI: Kneževića ste pozvali Vi ili Montgomery?

PUKANIĆ: Ja sam ga pozvao, na sugestiju Montgomeryja, jer mi je to rekao Montgomery, jer je Montgomery htio čuti iz Ratkovih usta… htio je od njega čuti mišljenje o državi Crnoj Gori, jer ga on poštuje i zna da je najbolji poznavatelj te države, situacije na Balkanu. On je htio – shvatio sam – u izvjesnom smislu doznati kakve su bile moje namjere s obzirom na to da sam htio objaviti taj članak.

P. M. SCELSI: Nakon prvog članka, kad ste htjeli objaviti drugi članak?

PUKANIĆ: Odmah nakon prvog. Što su i bile namjere pri objavljivanju članka. Kako god bilo, shvatio je, bio je svjestan da apsolutno nije imao političke ideje, političke namjere, namjere nisu bile političke, radilo se jednostavno o novinarskom poslu. Kad je to shvatio, tada mi je rekao neke stvari, obratio mi se i rekao mi neke stvari: prvo, da će sve to imati krupne konzekvencije za Crnu Goru, jer se Crna Gora upravo spremala na raspisivanje referenduma o samostalnosti, o odcjepljenju. To mi je tada prvi put sinulo, nikad nisam mislio na političke reperkusije. Tada sam mu se obratio rekavši: “Nemoj mi reći da ne znaš tko je Đukanović, kriminalac Đukanović?!” Nasmiješio se i rekao mi: “Na žalost, možda smo malo prekasno shvatili kakav je tip kriminalca postao.” To je ipak slobodna interpretacija po sjećanju.

P. M. SCELSI: Ne, makar je potrebno da iznosite činjenice. Tko je rekao “prekasno smo shvatili”, Montgomery?

PUKANIĆ: Montgomery. Kaže da je Đukanović služio da uspostavi izvjesnu ravnotežu s Miloševićem.

P. M. SCELSI: Tko je tako rekao?

PUKANIĆ: Montgomery. “Znali smo da je bio umiješan u stvari krijumčarenja, ali mislili smo da će se on zadovoljiti s 5-10 milijuna dolara u džepu, ali po onome što mi znamo, na svojim računima diljem svijeta ima 130 milijuna dolara.”

P. M. SCELSI: To je ono što je rekao Montgomery?

PUKANIĆ: Da…

/Desk/

Objava ‘Dosje Jarak’ o ubojstvu Ive Pukanića najgledanija emisija – Sve je počelo od Alke Vuice i razuzdanih zabava na Svetom Stefanu pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Keno Verseck/Deutsche Welle

Demonstracije oduševljenja i vatromet na ulicama u Crnoj Gori, govori političara s krupnim riječima poput: kraj diktature, smjena epohe, početak nove ere. U sijenci svjetske krize koju je Rusija razbuktala svojim ratom protiv Ukrajine, mala Crna Gora, koja ima stanovnika okoprilike koliko i prosječan europski grad – oko 620.000 – u nedelju (02. travnja, 2023.) doživjela jedan od najvažnijih dana u svojoj povijesti: predsednik Milo Đukanović, koji je na vlasti u različitim dužnostima više od tri desetljeća, izgubio je dramatičnom razlikom predsjedničke izbore od mladog ekonomista Jakova Milatovića, simbola istinskog zaokreta, koji mnogi Crnogorci već dugo žele.

Milo Đukanović, koji je nastupio sa izbornim sloganom “Milo, Nego ko?”, dobio je samo oko 40% glasova u drugom krugu izbora, koji je morao biti održan nakon prvog glasanja prije dva tjedna. Njegov izazivač Jakov Milatović došao je do 60%: rezultat koji je bio daleko jasniji nego što su predviđale mnoge ankete.

Za 61-godišnjeg Đukanovića to je poraz povijesnih razmjera – za Crnu Goru simbolični početak nove ere. Milo je više od 30 godina vladao malom zemljom na različitim funkcijama i bio je jedan od autokrata s najdužim stažom u Europi. On je u Crnoj Gori izgradio korumpirani klijentelistički sustav, od kojeg su najviše koristi imali on osobno, članovi njegove obitelji i uži krug prijatelja te članovi njegove „Demokratske partije socijalista“ (DPS), jer se u Đukanovićevom sustavu korupcije moglo sudjelovati samo s članskom iskaznicom DPS-a.

Zapad zatvarao oči nad korupcijom u Crnoj Gori

Đukanović, nekadašnji Miloševićev saveznik, koji se u kasnijim godinama uspješno prodavao za pro-europskog čovjeka, odveo je Crnu Goru u neovisnost, kasnije u NATO i na put EU integracija. Na Zapadu su čvrsto zatvarali oči nad njegovim učešćem u pranju novca, organiziranom kriminalu i korupciji.

Koliko god je povijesni i psihološki pad Đukanovića važna prekretnica za Crnu Goru i njen narod, kao i za cijelu regiju Zapadnog Balkana, najmanje dvije generacije su odrasle pod njegovom vlašću, toliko je neizvjesna budućnost „zemlje crnih brda“. Naravno da dužnost predsjednika države u Crnoj Gori nije povezana s dalekosežnim izvršnim ovlastima, ali upravo zato što je Đukanović u prošlosti vladao prvenstveno neformalnim sredstvima, fotelja predsjednika ima veliku simboličku moć.

Jakov Milatović: Hoće li uspješni ekonomist biti i uspješni političar?

U tu fotelju će sada sjesti mladi političar, kojeg čak i mnogim promatrači u samoj Crnoj Gori teško mogu procijeniti. 36-godišnji Jakov Milatović, oženjen i otac troje djece, je ekonomist, studirao je na Oxfordu i dobio stipendije za znanstvena istraživanje u Austriji, Italiji i SAD-u. Do sada je uglavnom radio u međunarodnom bankarstvu i financijama, uključujući i “Istočno-Europsku Banku” EBRD u Bukureštu, i dobro je upoznat s makroekonomskim problemima jugoistočne Europe. Manje iskustva ima u plovidbi teškim i opasnim političkim vodama Crne Gore i regije Zapadnog Balkana.

Kada je Đukanovićev DPS izgubio parlamentarne izbore u kolovozu 2020. godine, Milatović je odustao od karijere u međunarodnom bankarstvu i ušao u crnogorsku politiku, prvo kao ministar ekonomskog razvoja, sve dok prije godinu dana nije pala vlada premijera Zdravka Krivokapića, čiji je on ministar bio. A onda je, ubrzo nakon toga, zajedno s bivšim kolegom iz kabineta iz resora finacija Milojkom Spajićem, osnovao liberalnu stranku za opće okupljanje „Europa sada!“.

Novi predsjednik Crne Gore i “srpsko pitanje”

Milatović je tek prije samo nekoliko tjedana, u veljači 2023. godine, podneo kandidaturu za predsjedničke izbore. Njegov stranački kolega Spajić ranije je bio isključen iz procesa jer ima i srpsko državljanstvo. U Crnoj Gori dvojno državljanstvo je razlog za poništavanje kandidature za predsjednika. U međuvremenu, Spajić je podnio zahtev za otpuštanje iz srpskog državljanstva.

„Srpsko pitanje” je i središnja kontroverza u “osobnom kartonu” novog predsjednika. Iako Milatović ne njeguje simpatije prema srpskom desno-nacionalističkom predsjedniku Aleksandru Vučiću, za njega se kaže da ima određene afinitete prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi (SPC). SPC ima veliki društveni utjecaj u Crnoj Gori. Oko trećine stanovnika ove države sebe smatra za crnogorske Srbe. Ali i veliki dio onih koji sebe definiraju kao Crnogorce (oko 48%) također su vjernici SPC. Formalno, SPC ne dovodi u pitanje crnogorsku neovisnost. Ipak, ona se zalaže za bliske veze Crne Gore i Srbije.

Za “europsku Crnu Goru”

I u crnogorskoj politici je odnos prema Srbiji također najveća točka sporenja. Međutim, desno-nacionalističke i desničarsko-ekstremističke prosrpske stranke gube utjecaj u Crnoj Gori. Čak se i mnogi crnogorski Srbi protive velikosrpskim ambicijama Aleksandra Vučića. U zemlji više nema značajnije struje protiv neovisnosti Crne Gore.

Milatović također ističe kako podržava neovisnost svoje zemlje i da je glasao za nju na referendumu 2006. godine. Iako s njim neće biti „povratka u Srbiju“, on se prije izvjesnog vremena bavio „srpskim pitanjem“ na način koji je iznenađujući: kao ministar ekonomije, na primjer, oduševljeno je ‘twitao’ o sastanku s Joanikijem, mitropolitom Srpske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori, gde su razgovarali o planu za povećanje nataliteta.

U međuvremenu, Milatović nastupa suzdržanije: u intervjuima kaže kako teži boljim odnosima sa Srbijom, ali ističe da ga prva posjeta inozemstvu neće odvesti u Beograd, već u Bruxelles. Prema Milatovićevim riječima, njegov primarni cilj, ali i mandat koji je dobio od svojih birača, je “bolja i europskija Crna Gora” – i da će Crna Gora za pet godina postati članica EU.

/Desk/

Objava Novi predsjednik Milatović, novi početak za Crnu Goru – Zapad zatvarao oči pred Đukanovićevom korupcijom pojavila se prvi puta na Republika.

Nakon što su objavljeni prvi rezultati izbora, na društvenim mrežama oglasio se predsjednik Lige socijalista Vojvodine Nenad Čanak

“Nema više građanske opcije na zapadnom Balkanu”, napisao je Čanak na Twitteru poslije poraza Mila Đukanovića.

Nema više građanske opcije na zapadnom Balkanu. https://t.co/NgjhiquA8C

— Nenad Čanak 🇺🇦 🇬🇪 +384 (@XXLTulip) April 2, 2023

Milatović: Đukanovićev režim nanio nepravdu mojoj obitelji

Po zanimanju je ekonomist, bivši ministar gospodarskog razvoja u prvoj vladi nastaloj nakon parlamentarnih izbora održanih u kolovozu 2020., na kojima je Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) prvi puta nakon tri desetljeća izgubila većinu u parlamentu.

Izbornu strategiju Milatović je temeljio na gospodarskoj retorici te odluci vlade u kojoj je bio ministar da minimalnu plaću u Crnoj Gori podigne sa 220 na 450 eura.

U svom prvom obraćanju, Milatović je poručio da Crna Gora u narednih pet godina ulazi u EU. Uz njega je bio i Dritan Abazović. “Rekli smo zbogom posljednjem diktatoru u Europi”, istaknuo je. novoizabrani predsjednik dok se u njegovom stožeru mogli čuti povici ‘Milo lopove’.

Milatović je imao i osobne razloge za ulazak u politiku.

“Moja obitelj je doživjela nepravde od Đukanovićevog režima. Otac godinama nije mogao naći posao iako je početkom devedesetih vodio veliku državnu tvrtku. Prošli smo kroz teško obiteljsko razdoblje i uvijek je kuhalo u meni”, otkrio je svojedobno.

Uoči drugog kruga Milatovića je podržala većina protukandidata iz prvog kruga izbora, a prije svih Andrija Mandić, čelnik prosrpskog Demokratskog fronta, koji je dobio 19 posto podrške, te Aleksa Bečić iz Demokratske Crne Gore, koju je prije dva tjedna podržalo oko 10 posto birača.

Milatović je treći predsjednik Crne Gore od neovisnosti 2006. Prije njega tu funkciju u dva mandata obnašao je Filip Vujanović i u jednom Milo Đukanović, obojica članovi Demokratske partije socijalista.

Tijekom kampanje Đukanović se predstavio kao proeuropski kandidat, te je Milatovića optuživao da je eksponent velikosrpske politike Aleksandra Vučića.

Inauguracija Jakova Milatovića može se očekivati sredinom svibnja.

Đukanović: Crna Gora je izabrala

Aktualni predsjednik Crne Gore danas je izgubio vlast nakon 30 godina vladavine. Nakon što su objavljeni rezultati da je Jakov Milatović pobijedio sa 60 posto osvojenih glasova, Đukanović se obratio javnosti.

“Završeni su izbori, Crna Gora je izabrala. Ja taj izbor poštujem, čestitam Jakovu Milatoviću na povjerenju koje je dobio. Želim mu da bude uspješan predsjednik jer ako bude uspješan predsjednik, to može značiti da će i Crna Gora biti uspješna država i da će se kretati prema svom cilj”, poručio je Đukanović.

“Jako je važno da Crna Gora napravi i sljedeći izbor na parlamentarnim izborima. Sve što se događa ovih dana, uključujući i tijekom današnjeg dana, potvrđuje da Crna Gora nema Vladu, da Crna Gora ima zalutale institucije koje niti danas nisu bile na razini zadatka. Ne želim reći niti riječi o tome, čestitao sam na rezultatima, ali institucije su se pokazale jako slabima i jako je važno da Crna Gora 11. lipnja dobije vladu koja će ju odgovorno voditi prema europskom cilju”, dodao je.

Nakon njegovog govora novinarka Vijesti je pokušala postaviti pitanje, ali su okupljeni u stožeri glasnim negodovanjem i pjesmom više puta prekidali i u konačnici onemogućili da postavi pitanje i dobije Đukanovićev odgovor, prenose agencije.

Tko je Jakov Milatović

Milatović je rođen 7. prosinca 1986. godine u Podgorici. Završio je Ekonomski fakultet Univerziteta Crne Gore. Bio je student generacije sa prosjekom deset, što mu je omogućilo da dobije razne stipendije za nastavak školovanja u inozemstvu. Kao stipendista britanske Vlade, magistrirao je ekonomiju na Univerzitetu Oxford.

Milatović je po završetku studija radio u NLB banci u Podgorici. Bio je dio tima za upravljanje rizikom. Nakon toga, zaposlio se u Deutsche Bank u Frankfurtu, gdje je radio u timu za procjenu kreditnog rizika zemalja, sa fokusom na države Središnje i Istočne Europe. Milatović je od 2014. godine bio dio tima za ekonomsku i političku analizu u Europskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD). Bavio se ekonomskom analizom regiona Jugoistočne Europe, a potom analizom zemalja Zapadnog Balkana. Od 2018. do 2020. godine je u Bukureštu radio kao glavni ekonomski analitičar EBRD-a za Rumunjsku, Hrvatsku, Sloveniju u Bugarsku.

Milatović je u fokus domaće javnosti dospio nakon parlamentarnih izbora koji su u Crnoj Gori održani 30. kolovoza 2020. godine. Bio je ministar ekonomskog razvoja do veljače prošle godine, kada je Vladi, na čijem je čelu bio Zdravko Krivokapić, izglasano nepovjerenje. Pokret Evropa sad osnovan je 26. lipnja prošle godine, kada je Milatović izabran za zamjenika predsjednika. Milatović je 19. ožujka sudjelovao u prvom krugu predsjedničkih izbora kada je osvojio 28,9 % glasova i izborio sudjelovanje u drugom krugu. Milatović je objavio nekoliko stručnih radova i koautor je dvije knjige. Govori engleski, talijanski i španjolski jezik. Oženjen je i otac troje djece.

/Desk/

Objava Jakov Milatović izabran za novog predsjednika Crne Gore, slavi se uz zastave Srbije – Milo Đukanović nakon 30 godina izgubio vlast pojavila se prvi puta na Republika.

“Ovo je posljednji trenutak da naše odnose s Europskom unijom učinimo jasnim, moramo znati je li zaista realna perspektiva zemalja Zapadnog Balkana u Europskoj uniji u dogledno vrijeme, i moramo definirati jasan vremenski okvir“, istaknuo je Đukanović nakon radne večere dužnosnika te regije s visokim predstavnikom EU Josepom Borellom.

U suprotnim će, kako je ukazao Đukanović, prazan prostor na Zapadnom Balkanu koristiti treće zemlje, prenio je njegov kabinet u Podgorici, a javlja agencija BETA.

“Odgovor EU o europskoj perspektivi Zapadnog Balkana je”, ocijenio je Đukanović, “minimum korektnosti i partnerske odgovornosti”.

„Podsjetio sam da smo na početku mandata ove Europske komisije imali nekoliko vrlo opmističnih ocjena o europskoj budućnosti Zapadnog Balkana, ali su paralelno stizale i druge ocjene, iz drugih europskih centara, koje su bile kontradiktorne tim najavama“, naveo je Đukanović.

Europska vanjskopolitička služba (EEAS) je u utorak priopćila da su se dužnonici sa Zapadnog Balkana i visoki prestavnik EU Josep Borell složili na neformalnoj večeri u Bruxellesu da je integracija te regije „ključni strateški cilj u zajedničkom interesu“.

Na večeri koju je priredio Borell bili su predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija, premijeri Srbije Ana Brnabić, Sjeverne Makedonije Zoran Zaev, Albanije Edi Rama, Kosova Aljbin Kurti, kao i komesar za proširenje EU Oliver Varhelyi.

EEAS je prenijela da su oni „u otvorenoj i iskrenoj atmosferi iznijeli strateška razmišljanja o tome kako ubrzati reforme eurointegracije Zapadnog Balkana i jačanja pozitivnog i konstruktivnog govora u regiji i o regiji“.

Prenijeto je da su zvanice s Balkana „potvrdile svoju čvrstu posvećenost regionalnoj suradnji“ i „suočavanju s globalnim izazovima kakav je pandemija Covid-19“.

/Republikainfo.com/

Objava Đukanović: “Zemlje Zapadnog Balkana dalje od EU nego što su bile 2014.” pojavila se prvi puta na Republika.

Na toj sjednici 29. prosinca nova vladajuća većina prihvatila je izmjene zakona koji regulira vlasništvo nad imovinom vjerskih zajednica na sjednici 29. prosinca.

Đukanović navodi da prilikom glasanja nije bilo kvoruma.

Toga dana zastupnica vladajućih koja je zbog koronavirusa bila u samoizolaciji sudjelovala je u raspravi no kada je trebalo glasati to je učinila druga zastupnica kojoj je parlament verificirao zastupnički mandat iako je prije toga to odbila učiniti Državna izborna komisija.

Izmjene zakona o slobodi vjeroispovijesti donesene su pod pritiskom Srpske pravoslavne crkve (SPC) koja je tvrdila da je ranije donesen zakon ozakonio „otimanje crkava i manastira SPC-a u Crnoj Gori“.

Čelnici nove vlasti: Đukanović dao sebi žuti karton

Nakon današnje Đukanovićeve odluke slijedile su reakcije tri čelnika nove vladajuće većine.

Predsjednik parlamenta Aleksa Bečić poručio je da će zakoni biti ponovo izglasani u parlamentu „u skladu s Ustavom i pozitivnim propisima“, bez ponovne rasprave o tim zakonima.

“Izglasat ćemo ponovno sve zakone. U ponovnom glasanju ne vodi se rasprava, već se samo glasa”, napisao je Bečić.

Premijer Zdravko Krivokapić rekao je da predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ne dopušta mirnu tranziciju vlasti i da prema državi postupa kao prema svojem feudu

“Odluka predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića (…) najbolje pokazuje kako proces kohabitacije djeluje u praksi.

“Osim što krši Ustav, zakone ove zemlje, Đukanović se igra građanima, njihovom imovinom i pravima koja proistječu iz Ustava”, naveo je Krivokapić.

Đukanović je vraćanjem zakona na ponovno glasanje “dao sebi žuti karton”, smatra potpredsjednik crnogorske vlade Dritan Abazović.

“Ako prekrši Ustav smijenit ćemo ga”, napisao je Abazović na Twitteru.

(IZvor: Agencije/HINA)

Objava Crnogorski predsjednik Milo Đukanović vratio skupštini zakon o crkvama pojavila se prvi puta na Republika.

Nacional posjeduje taj dio snimke citiranog razgovora. Cjelovitu je snimku prije par dana policiji u Tuzli predala osoba koja je ustvrdila kako je razgovarala s Jocićem, objasnivši okolnosti nastanka i kontekst tog razgovora.

https://www.nacional.hr/ekskluzivno-dvanaest-godina-nakon-pogibije-ive-pukanica-iznenada-se-pojavila-audiosnimka-iz-zatvora-koja-ukazuje-na-narucitelje-atentata/

Prema tvrdnjama Nacionalova izvora, razgovor je snimljen 13. rujna navečer. Iz zatvora u Srbiji, u kojemu služi kaznu zbog jednog naručenog ubojstva, Jocić je nazvao Vericu Lovčević, majku svoje bivše partnerice Aksenije Lovčević, koja živi u Bogatiću u Srbiji. Izvor Nacionala detaljno je opisao kako je razgovor čiju snimku posjedujemo snimio donedavni partner Aksenije Lovčević, s kojim ona ima dvoje djece.

U jednom dijelu razgovora Jocić je progovorio i o ubojstvu Ive Pukanića, pa je u kontekst naručitelja tog atentata smjestio crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Jocić, iskusni kriminalac koji dobro zna da se telefonski razgovori iz zatvora najvjerojatnije snimaju, time je možda namjerno poslao svojevrsnu poruku Đukanoviću, u vrijeme kada su se političke okolnosti dramatično promijenile, a Đukanovićeva je politička pozicija bitno uzdrmana, usprkos tome što je i dalje predsjednik Crne Gore. Posve je, naime, moguće da se u promijenjenim političkim okolnostima, Đukanoviću izrazito nesklonim, pojave i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i njegovu potencijalnu ulogu u ubojstvu Ive Pukanića, s kojim je poginuo i njegov bliski suradnik iz Nacionala Niko Franjić.

A o Đukanovićevom mogućem interesu za likvidaciju Nacionalova utemeljitelja ovaj je tjednik u posljednjih godina petnaestak godina objavio dugu seriju temeljito dokumentiranih tekstova, u sklopu svojih istraživanja o kriminano-poslovnoj suradnji Mile Đukanovića i Stanka Subotića Caneta, svojedobnog važnog dobavljača cigareta za jugoslavensko crno tržište.

Serija Nacionalovih izuzetno ekstenzivnih i dokumentiranih članaka osvijetlila je brojne nezakonite aspekte interesne suradnje Đukanovića i Subotića, što je uvelike osujetilo njihove lukrativne švercerske aktivnosti koje su, po nekim procjenama, dosezale oko milijardu dolara godišnje. Taj Nacionalov uspjeh mogao je biti motiv za naručivanje Pukanićeva ubojstva.

Najnovije Nacionalovo otkriće važna je indicija koja budi nadu da bi se, dvanaest godina nakon ubojstva Ive Pukanića, napokon mogli ostvariti značajniji pomaci na putu prema naručiteljima tog atentata.

Đukanić: “Reciklaža laži”

“Reciklažom laži” nazvao je danas ured predsjednika Republike Crne Gore Mila Đukanovića ekskluzivnu informaciju iz novog broja tjednika Nacional, prema kojoj je Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, svojedobni optuženik za organizaciju ubojstva utemeljitelja Nacionala Ive Pukanića i Nacionalova djelatnika Nike Franjića, u telefonskom razgovoru 13. rujna ove godine crnogorskog predsjednika smjestio u kontekst organizacije Pukanićeva i Franjićeva ubojstva motociklom – bombom 23. listopada 2008. u središtu Zagreba.

“Neistina objavljena na naslovnoj strani hrvatskog tjednika ‘Nacional’, o umiješanosti predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića u ubojstvo Ive Pukanića, predstavlja reciklažu laži koja je još prije osam godina lansirana, i odmah nakon toga demantirana od svih aktera te konstrukcije, pa i od samog Sretena Jocića, koji je u Srbiji u međuvremenu pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala”, stoji u priopćenju ureda predsjednika Republike Crne Gore.

Problem je s tim priopćenjem da – zaobilazi nezaobilazno. Istina jest da je Jocić u Srbiji pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala, kao što je istina i to da sudski proces protiv osumnjičenih za sudioništvo u “duhanskoj mafiji” u Italiji nije rezultirao pronalaskom i kažnjavanjem odgovornih kriminalaca, ali je isto tako točno da, za razliku od okrutnih izvrištelja, pravi naručitelj ubojstva Pukanića i Franjića nikada nije pronađen, kao i da razjašnjavanje toga zločina ostaje nezaobilazan posao za istražitelje i pravosudna tijela u svim zemljama Balkana, ako u njima ima još imalo istinske želje za temeljitim obračunom s organiziranim kriminalom. A dok taj posao ne bude obavljen, mediji mogu samo donositi nove i podsjećati na već poznate činjenice.

“Nekoliko dana prije objavljivanja prvoga članka o duhanskoj mafiji u Nacionalu zvao me moj prijatelj Veljko Bulajić, poznati režiser, tvorac ‘Bitke na Neretvi’. Bio je petak poslijepodne, kad mi je zazvonio mobitel. Molio me da ne pišem o švercu i da nipošto ne spominjemo Mila Đukanovića. Kao razlog za molbu naveo je odluku o neovisnosti Crne Gore i odvajanju od Jugoslavije, odnosno Srbije. Rekao mi je tada, ako objavim taj članak, da će se na dulje vrijeme odgoditi osamostaljivanje Crne Gore. Molio me da se hitno toga vikenda nađem s Đukanovićem, gdje god želim u Europi i popričam u četiri oka o cijeloj stvari. Ponudio mi je da će me Đukanović pokupiti svojim avionom u Zagrebu i da odaberem grad u kojem želim da se organizira sastanak. Odbio sam tu ponudu.” Napisao je to 23. svibnja 2006, u svojoj kolumni u Nacionalu, Ivo Pukanić. Manje od dvije i pol godine kasnije, bio je mrtav.

Do vremena kada je Veljko Bulajić Pukanića nastojao odvratiti od pisanja o nepoznatim poslovima Mila Đukanovića, javnost je preko Nacionala i Ive Pukanića doznala već jako mnogo o onome što Đukanović nikako nije htio da se dozna. Od svibnja 2001, naime, kada je Ivo Pukanić u Nacionalu objavio prvi tekst o Stanku Subotiću zvanom Cane, srpskom biznismenu za kojega je tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova objavio kako je pod sumnjivim okolnostima devedesetih dobio hrvatsku putovnicu, Nacional je već bio objavio cijelu seriju minuciozno argumentiranih i činjenično potkrijepljenih otkrića o sudjelovanju Mila Đukanovića u višegodišnjem organiziranom švercu cigareta na području bivše Jugoslavije i Crne Gore, u kojemu je Đukanović istodobno figurirao kao politički pokrovitelj, kvazizakonski zaštitnik, i izravni sudionik.

Opisavši Subotića kao poslovnog ortaka današnjeg crnogorskog predsjednika, koji sudjeluje u dijeljenju švercerske dobiti, Nacional je otkrio i da se Milo Đukanović skrbio za propusnost crnogorskih graničnih prijelaza u oba smjera – za ilegalni uvoz robe koju valja prodati u Crnoj Gori i Srbiji, ali i u nekim zemljama EU, i za potajni izvoz zarađenog novca u ciparske i švicarske banke. Prema tvrdnjama iznesenim u Nacionalu, gomile deviza transportirale su se iz Jugoslavije privatnim zrakoplovima, uz oznaku diplomatske pošiljke. Prema nekim procjenama, samo u posljednjih pet godina 90-ih zajedničkim ortačkim snagama Đukanović i Subotić zaradili su najmanje milijardu dolara.

Odmah nakon prvog Nacionalova teksta, pojavio se jedan posrednik koji je bezuspješno s tri milijuna dolara pokušao podmititi Ivu Pukanića, tražeći da Nacional više ne piše o toj temi. Nakon što je Nacional u sljedećem broju još detaljnije opisao Subotićeve švercerske aktivnosti, to su prinijeli vodeći mediji u Srbiji i Crnoj Gori, ali i neki svjetski listovi poput The New York Timesa, The Financial Timesa, The Observera, The Sunday Timesa. Tada su do Nacionalove redakcije stigle i prve prijetnje smrću Ivi Pukaniću. Potom je Nacional objavio izuzetno interesantan intervju sa Srećkom Kestnerom, koji je potvrdio sva Nacionalova otkrića o Subotiću i njegovim vezama s Đukanovićem: “Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu. Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko ciparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Mili Đukanoviću.”

Među mnogim indicijama o mutnim poslovima Stanka Subotića i Mila Đukanovića, Nacional je u listopadu 2005. objavio dio sadržaja jednog dokumenta tadašnje hrvatske Protuobavještajne agencije (POA), koji je agencija načinila nakon ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića u proljeće 2003. u Beogradu: “…U SRJ su značajnu ulogu imali i kriminalci poput Stanka Subotića zvanog Cane. Subotić je, sredinom 90-ih uz pomoć utjecajnih osoba iz jugoslavenskog političkog života i sigurnosnih struktura (a po zamisli bivšeg Miloševićeva šefa Resora državne bezbednosti Jovice Stanišića), instalirao većinu svojih nezakonitih aktivnosti u Crnu Goru gdje je ostvario interesnu suradnju s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem. Zahvaljujući tome, Crna Gora je godinama osiguravala i financirala svoju neformalnu gospodarsku i političku odvojenost od ostatka SRJ, a u takvim okolnostima Subotić, Đukanović i osobe iz njihovog kruga pribavile su nezakonitim putem veliko materijalno bogatstvo.” Otkrića Nacionala o masovnome švercu cigareta pod državnim pokroviteljstvom Crne Gore, a u organizaciji Stanka Subotića i Mila Đukanovića, uzrokovala su i sudski proces u Italiji, kao i parlamentarnu istragu u Crnoj Gori. Nijedan od tih postupaka nije rezultirao pravomoćnom sudskom presudom, ali je iza njih ostao velik broj relevantnih dokumenata i saznanja koja bi mogla biti iskorištena u nekoj novoj istrazi, kakvu bi mogle pokrenuti indicije poput onih koje je Nacionao ekskluzivno objavio u svom novom broju.

Jedno od tih saznanja, na primjer, mogli bi biti i dramatični telefonski razgovori Mila Đukanovića i Stanka Subotića, koji je nedugo nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića presrela hrvatska Sigurnosno obavještajna agencija SOA. Izvor koji je slušao snimke tih razgovora svojedobno je Berislavu Jeliniću, glavnom uredniku Nacionala i autoru važnje knjige “Zašto je ubijen Ivo Pukanić”, ispričao sljedeće: ‘Snimljena je njihova komunikacija u prvim danima nakon uhićenja dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Subotić i Đukanović bili su u potpunoj panici. O tomu su razgovarali u šiframa, ali je bilo posve jasno da su razgovarali o mogućim posljedicama nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Njih su dvojica zbog toga bili toliko uznemireni da je jedan od njih čak spomenuo mogućnost da će počiniti samoubojstvo.”

A to je samo dio okolnosti koje podsjećaju na činjenicu na to da su istinski naručitelji ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića do dana današnjeg ostali neotkriveni, što ostaje nezaobilazan posao u dugogodišnjem i mukotrpnom poslu suzbijanja korupcije i organiziranog kriminala na Balkanu. Zbog svega toga, uredu predsjednika Republike Crne Gore, umjesto što se arogantnim i besadržajnim demantijima pokušava obračunati s medijima, bilo bi mudrije pozvati na temeljitu istragu kako bi se konačno razjasnio jedan od najvećih zločina protiv novinara na području bivše Jugoslavije u posljednjih tridesetak godina. A Đukanovićev ured nije to učinio. Nije li opravdano pitati se – zašto?.

(Izvor: Nacional.hr)

Objava Nacional: Milo Đukanović naručitelj ubojstva Ive Pukanića pojavila se prvi puta na Republika.

Prosvjednici čak nisu izmijenili niti jednu riječ ili stih u pjesmi te je uz crnogorsku zastavu vrlo iznenađujuće vidjeti “…stoji Hrvat uz Hrvata, mi smo braća svi. Nećete u Čavoglave dok smo živi mi”.

Ove snimke pobudile su veliku solidarnost kod mnogih Hrvata u Hrvatskoj i BiH koji pišu poruke podrške Crnogorcima protiv “zajedničkog neprijatelja” – Srbije.

Međutim, dok se danas, 2020. godine crnogorska desnica poistovjećuje uz Hrvate koji su u prošlom ratu doživjeli agresiju Srbije te preuzima njihove domoljubne budnice u političkoj borbi protiv srbijanskog utjecaja na Crnu Goru, prije četvrt stoljeća sve je bilo daleko, daleko drukčije.

Pod Đukanovićevom vlašću Crna Goraje povratila držanost, postala članicom NATO-a, teži europskim integracijama i članstvu u EU, što je nevjerojatan dokaz političkog zaokreta i težnje za smanjenjem utjecaja Srbije i Srpske pravoslavne crkve, ali…

Naime, Crna Gora je od početka listopada 1991. bila u ratu protiv Hratske, a sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i predsjednik DPS-a čija je koalicija ‘Odlučno za Crnu Goru’ na demokratskim izborima i nakon tri stoljeća autokratske vladavine Đukanovića, izgubila vlast od koalicije stranaka ‘Za budućnost Crne Gore’ (DF, SNP, NP Prava Crna Gora…), imao je potpuno drukčiju političku retoriku nego što je ima danas (nešto slično političkom ‘preobražaju’ sadašnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ali i Milorada Dodika u BiH).

U tom kontekstu podsjećamo na tekst kolumniste Novaka Adžića za Vijesti.me od rujna prošle godine koji piše o događanjima i relacijama iz 90-tih godina i Crnoj Gori koja se priključila Srbiji i JNA u agresiji na Hrvatsku, ali i na BiH.

Prenosimo dio teksta u izvornom obliku:

“Crna Gora je, faktički, od 1. oktobra 1991, bila u ratu sa Hrvatskom. Njeni građani su masovno krenuli u rat izvan granica teritorije Crne Gore, po nalogu Generalštaba JNA, mobilisani u njen sastav, kao i u dobrovoljačkim skupinama, te u okviru Teritorijalne odbrane, ali i sa oružanim formacijama Specijalne republičke policije Vlade Crne Gore, (na čelu sa Milom Đukanovićem, i njegovim resornim ministrom policije Pavlom Bulatovićem).

Bio je to osvajački i pljačkaški pohod na Republiku Hrvatsku, konkretno na dubrovačko područje, a rukovodstvo RCG nije zvanično objavilo rat Hrvatskoj, kao što to nije uradila ni JNA. Naprotiv, politička elita Crne Gore je tvrdila da Crna Gora nije u ratu, što nije odgovaralo činjenicama.

Glavni predstavnici vlasti DPS-a u CG, tada su dali punu podršku vođstvu JNA i njenim ratnim operacijama u Hrvatskoj, posebno na dubrovačko-hercegovačkom frontu.

U Titogradu su, kasno naveče 3. oktobra 1991, održali zajedničku sjednicu Predsjedništvo i Vlada Crne Gore, uz učešće i predsjednika Skupštine CG i visokih predstavnika, generala i drugih oficira JNA, nakon što je već otpočela vojna akcija na dubrovačko-hercegovačkom frontu. Rukovodstvo CG odredilo se decidirano prema ratu i vojnim operacijama i potvrdilo svoju aktivnu uključenost u preduzetim vojnim akcijama i dalo punu podršku djelovanju JNA na tom ratištu.

Na navedenom sastanku, u vanrednim okolnostima, kad je već krnje PSFRJ pod “rukovodstvom” potpredsjedika dr Branka Kostića proglasilo stanje neposredne ratne opasnosti, predsjednik Predsjedništva CG mr Momir Bulatović je naglasio: “Crna Gora nije u ratu. Aktivnostima koje preduzima ne objavljuje rat nikome. Ona nema namjeru da osvaja, pobijedi i porobi Republiku Hrvatsku i hrvatski narod. Crna Gora i njeni građani sastavni su dio antifašističkog fronta, fronta protiv pomamljenog ustaštva” (D. Bećirović, “Crna Gora nikome ne objavljuje rat – sednica crnogorskog Predsedništva i Vlade”, ”“Politika”, Beograd, od 4. oktobra 1991, str. 14).

U eurofiji antihrvatske, rathohuškačke velikosrpske ideologije, propagande i politike rata, protiv Hrvatske, na dubrovačkom području primarno, u koji se aktivno i masovno uključila oficijelna Crna Gora, na tom sastanku je predsjednik Vlade RCG Milo Đukanović nastojao da opravda i elaborira ciljeve i smisao rata i da izvrši, za isti, isključivo kulpiranje hrvatske strane.

U tom smislu, Đukanović je tada rekao: “Hrvatska vlast je po svaku cijenu htjela rat i ima ga. Iako nam ratovanje, istorijski gledano, kudikamo priliči, izbjegavali smo ga sve dok je to bilo moguće, sve dotle dok ustaške formacije nisu najdirektinije ugrozile Crnu Goru i živote njenih građana. Namenuti rat ćemo dobiti baš kao smo takve protivnike uvijek pobjeđivali. Samo ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zaednički život sa njima za sva vremena. Boka će ostati tamo gdje joj je i mjesto u sastavu Crne Gore, a nadam se da će se, u toj novoj diobi državne zajednice, granice sa Hrvatskom povući prirodnije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom u dijelu Boke ostave hrvatsko starateljstvo. Nama je danas jasno: bratstva nema, a na starateljstvo ne pristajemo” (Ibidem)…”

Tekst u cijelosti možete pročitati:

OVDJE.

/Republikainfo.com/

Objava “ZAJEDNIČKI NEPRIJATELJ” i KRATKO PAMĆENJE Đukanovićevi mladi prosvjednici pjevaju ‘Čavoglave’, a očevi im ratovali u agresiji protiv Hrvatske pojavila se prvi puta na Republika.

Iako su organizatori prosvjeda istaknuli da iza prosvjeda nije stajala niti jedna politička stranka već da se radilo o skupu građana koji su iskazali revolt spram rezultata nedavno održanih izbora u Crnoj Gori, mnogima je jasno da se radilo o pristalicama predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ujedno i predsjednika DPS-a koji je izgubio izbore.

Zdravko Krivokapić, čelnik koalicije “Za budućnost Crne Gore”, kazao je da je riječ o “nacionalističkim strukturama i običnim provokatorima budući da su do sada slični ljudi svoje manifeste održavali pred Dvorcem kralja Nikole, a ne pred crkvom”. “Ovo može samo pridonijeti izraženijoj podjeli i rasplamsavanju međunacionalnih napetosti između Srba i Crnogoraca”, izjavio je Krivokapić.

No, razumijući zbivanja u Crnoj Gori, potpuno je nevjerojatan i nerazumljiv izbor Škorine pjesme koju su Đukanovićeve pristaše, svi odreda, znali pjevati.

/Republikainfo.com/

Objava NEVJEROJATNO I NEOČEKIVANO Đukanovićeve pristaše odlično pjevaju Škorinu ‘Sude mi’ pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Norbert Mappes-Niediek/Deutsche Welle

Zemlja između Istoka i Zapada? Vjeran saveznik za EU i NATO? Igralište jednog autokrate i njegove obitelji? O Crnoj Gori se mogu kazati mnoge točne stvari. Obično se pri tome dvije stvari ispuštaju iz vida – veličina zemlje i njen odnos prema Srbiji i Srbima. I to pravi odnos, a ne onaj iz političkih tvrdnji.

Sa 620.000 stanovnika Crna Gora je veličine Luxembourga ili Dusseldorfa. Svatko svakog poznaje. Kada se to prenese na manjinu koja sudjeluje u javnom životu, onda se to može shvatiti doslovno. Ali, za razliku od Luxembourga ili Dusseldorfa, u Crnu Goru se nitko ne doseljava. Na jedinom sveučilištu u zemlji ljudi su sjedili na istim predavanjima, najčešće su išli u iste gimnazije, često su bili čak i u istom vrtiću.

Korumpirani sustav klijentelizma

Apstraktna pravila i neutralne institucije imaju prirodno težak položaj u tako malim zajednicama. Osobne veze su uvijek važnije. To ne važi samo za Balkan, iako društva s tijesnim obiteljskim vezama, kao što je to slučaj u regiji, poprimaju dodatnu, posebnu notu. Da bi se razumjele velike zemlje, dovoljno je da se razumiju pravila koja u njima vladaju.

Male zemlje su nepregledne – to je zakonitost zbog koje Europska komisija redovno zakaže u Crnoj Gori.

Korupcijcki, klijentelistički sustav kojim je desetljećima suvereno dirigirao Milo Đukanović – predsjednik, otac države, moćni šef partije, dugogodišnji premijer – stariji je od njega i njega će svakako nadživjeti. Od tri labava saveza stranaka koji sada namjeravaju naslijediti Đukanovićev sustav, samo najmanji ima pojma o tome što znači organizirati društvo po neutralnim i općevažećim pravilima. Više vjerojatno od društvenog prevrata jest preživljavanje sustava bez Đukanovića, a još vjerojatnije je uključivanje poljuljanog predsjednika u novi, veći i otvoreniji sustav koji neće biti manje korumpiran.

Ambivalentan odnos prema Srbiji

Drugi nesporazum tiče se odnosa sa Srbijom. Đukanović je zemlju odveo u neovisnost 2006. uz značajan otpor. Najveći broj Crnogoraca koji su bili protiv neovisnosti odada se definiraju kao Srbi. Prema uobičajenim kriterijima, oni nisu etnička, već politička manjina.

Ta suprotnost koja do danas nije premoštena prikriva činjenicu da ukupna Crna Gora, većina i manjina, njeguje ambivalentan odnos prema deset puta većem susjedu. Srbija nije pravo inozemstvo, tko se odseli u Beograd tamo zaista nije stranac. I za ljude sa crnogorskom sviješću Srbija je važna, makar kao drvo o koje se češe ili kao alter ego, a potajno i kao kriterij, uzor ili rezervno rješenje, ako vlastito rukovodstvo postane previše samosvijesno.

Tko ispadne iz Đukanovićevog sustava, ide najprije u Srbiju.

Najveći broj Crnogoraca ne želi smatrati svoju naciju za svoj jedini univerzum. Ta spoznaja je inače vješt političar Đukanović ignorirao kada je krenuo protiv Srpske pravoslavne crkve u svojoj zemlji i podržao Crnogorsku pravoslavnu crkvu koja se smatra neovisnom crkvom Crnogoraca. Planirano oduzimanje crkvene imovine za mnoge birače bio je znak da predsjednik teži apsolutnoj moći. Ali oni je nisu htjeli njemu povjeriti.

Europska unija bi svoj odnos sa Crnom Gorom trebala graditi opušteno i priznati da u manjim državama vladaju druga pravila nego za zemlje u susjedstvu koje su tri do deset puta veće. To ne znači da bi Europa trebala zažmiriti na oba oka kada kritičare vlasti prebijaju ili zatvaraju novinare.

Samo, za razliku od Srbije, Europska komisija neće moći u Crnoj Gori zahtjevati pravosudni sustav u kojem se takve stvari više neće događati. Bolje je da pošalje ministra vanjskih poslova neke moćne članice Europske unije koji će imati jasnu poruku: Ne može to tako! Možda su odnosi u Crnoj Gori nedovoljno pregledni. Ali jezik moći svi dobro razumiju.

(Izvor: DW)

Objava Prevelika Crna Gora ili premala Srbija? pojavila se prvi puta na Republika.

Doduše, sve je to na knap, a osim toga on ima važnu polugu vlasti – Đukanović je još četiri godine na čelu države, s određenim dostatnim “političkim privilegijama”, izvješćuje https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/dukanovic-izgubio-izbore-nakon-tri-desetljeca-celnik-prosrpske-koalicije-proglasio-pobjedu-15016272.

Izlaznost eksplodirala

U Crnoj Gori izlaznost je eksplodirala – gotovo 76 posto, što znači da su svi mobilizirali svoje simpatizere do krajnjih granica. Doduše, prosrpska oporba koja je, konačno dobila “povijesne” izbore koje je izvojevala pod vodstvom SPC-a, sada slavi, ali i sami najavljuju da će morati u teške koalicijske pregovore i u još težu kohabitaciju s Milom Đukanovićem koji je predsjednik države. Po prvi puta SPC je nagovorio prosrpske stranke da se ujedine kako ne bi rasipali glasove, a DPS je ipak drastično pao jer nije uspio dodatno pogurati svoje simpatizere.

Skupština ima 81 zastupnika, oporba sada ima rezultat 41:40, no možda se to promijeni jer pitanje je kuda će pet manjinskih zastupnika – Albanci i Bošnjaci. Ipak, najvažnije kako će se u pregovorima ponijeti 4 zastupnika koalicije “Crno na bijelo”.

Crnu Goru sigurno čekaju teški stranački pregovori, a sada na prvu loptu – ključeve buduće vlasti u Crnoj Gori drži upravo stranka URA i koalicija “Crno na bijelo” Dritana Abazovića sa svoja 4 zastupnika.

Jezičac na vagi

Naime, oni će biti jezičac na vagi i najbolja postizborna udavača za sve. Iako je Abazović najavio kako bi mogao koalirati s prosrpsko-proruskim strankama okupljenima u koalicijama “Za budućnost Crne Gore” i “Mir je naša nacija”, već su se nakon izbora pojavile informacije da bi se tu mogle dogoditi neke promjene. Naime, njihovo držanje u pregovorima bit će glavno za formiranje nove vlasti.

Vođa URA-e zahtjeva “vladu stručnjaka” a ne stranačku, pa je pitanje tko bi mu od zainteresiranih strana mogao izaći ususret. Pogotovo jer iz prosrpskih stranaka dolaze poruke da bi premijersku poziciju preuzeo Aleksa Bečić vođa “Mir je naša nacija” što se kosi sa zahtjevima URA-e. Abazović je u svom postizbornom obraćanju napao Đukanovića, ali još jednom potvrdio da želi “ekspertnu vladu” pa je očito da će pregovori biti teški.

Pogotovo jer se u prosrpskim strankama slavilo sa srpskim, a kod Abazovića sa crnogorskim zastavama. Već se svi pitaju koliko oni mogu zajedno.

Raskol u hrvatskoj zajednici

Kako je sve stalo u mandat dva, Mila Đukanovića došao je glave i raskol u malobrojnoj hrvatskoj zajednici. Naime, Hrvati su do sada uvijek davali jednog zastupnika, često ključnog za vladavinu procrnogorskih opcija okupljenih oko Đukanovića, ali pred ove izbore podijelili su se na dvije stranke, koje nisu uspjele preći za Hrvate potrebni prag od 0,35 posto za svog zastupnika.

Na taj način, ne samo da su Hrvati ostali bez svog predstavnika u Skupštini, nego su i vladajući DPS ostavili bez svoje podrške. Zašto je do toga došlo kod Hrvata treba još vidjeti, ali i pitati Zagreb.

Dakle, Crnu Goru očekuju neizvjesnost oko sastavljanje vlade, ali i činjenica da bi moglo doći do velikih obrata u vanjskopolitičkim prioritetima Crne Gore. Ukoliko na vlast ipak dođu prosrpske stranke, one bi mogle stubokom promijeniti geostratešku situaciju. Naime, pobjedničke koalicije (Budućnost i Mir) dovode u pitanje suverenitet, državnost Crne Gore i u prvom redu nacionalnu samobitnost crnogorske nacije.

Turbulentni dani

U kampanji se govorilo i okretanju Rusiji, izlasku iz NATO-a te promijeni politike prema Kosovu i približavanju Srbiji, tako da je ovo svakako i pobjeda ne samo ovih stranka nego u prvom redu i Vučića i Putina. U prosrpskim koalicijskim strankama pjevalo se “Milo lopove došao je tvoj kraj”.

Neki se stoga pribojavaju “osvete” i odmazde oporbe koja 30 godina čeka šansu da dođe na vlast. Crnu Goru čekaju očito turbulentni dani, a čini se da su višemjesečne prosvjedne litije protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti koje su SPC učinili glavnom političkom snagom u zemlji na neki način odlučile ove izbore. SPC je svu svoju snagu usmjerio na dobivanje izbora, a u izbornoj noći se i čini da je uspio.

Pred Crnom Gorom su teški dani, pogotovo ako dođe do geostrateške promjene u vanjskopolitičkom “kursu”, a to izaziva zebnju u regiji. Kakva će biti budućnost Mila Đukanovića tek ćemo vidjeti.

(Izvor: Jutarnji list)

Oporbene koalicije 41 mandat, Đukanović 40

Temeljem 95 posto obrađenih glasačkih listića, crnogorski Centar za monitoring potvrdio je u ponedjeljak rano ujutro da oporba ima većinu mandata u crnogorskom parlamentu, te da Đukanovićeva Demokratska partija socijalista nakon 30 godina ide u oporbene klupe.

Prema podacima Centra, DPS ima 30 mandata, koalicija “Za budućnost Crne Gore” 27, “Mir je naša nacija” 10 mandata, “Crno na bijelo” četiri. Po tri mandata imali bi Socijaldemokrati i Bošnjačka stranka, dva SDP i dva mandata dvije liste albanskih partija.

Kad se sve zbroji, tri oporbene koalicije imaju 41 mandat, a ako bi se tome pridodaju i dva mandata SDP-a Ranka Krivokapića, koji je posljednje četiri godine proveo u oporbi, nakon što se 2016. godine sukobio s Đukanovićem i napustio vladajuću koaliciju u kojoj je bio punih 18 godina, ispada da oporba ima jaku većinu.

Prvi sljedeći korak, koji najavljuju čelnici oporbe, bit će formiranje ekspertne vlade koja bi Crnu Goru vodila do izlaska iz gospodarske krize. U prvim govorima nakon proglašenja pobjede tu ideju podržali su čelnici sve tri koalicije.

Politički analitičar Miloš Bešić rekao je, gostujući u izbornoj noći na Televiziji Vijesti, da je Đukanović izgubio vlast zbog usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i sukoba sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), koja je pod motom “ne damo svetinje” mobilizirala vjernike, te je organizirala masovne prosvjede protiv tog zakona.

Također je sudjelovala u formiranju prosrpske oporbene koalicije “Za budućnost Crne Gore”.

To se pogotovo vidjelo kada je nakon proglašenje pobjede, u ponoć, čelnik te koalicije Zdravko Krivokapić došao u Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici gdje ga je dočekao mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije, dok su njihovi pristaše u okolici hrama slavili pobjedu oporbe.

Navedeni zakon je, prema vjerovanju SPC-a, paravan crnogorske države za otimanje crkvene imovine, manastira i crkava

Milo Đukanović bio je crnogorski premijer u četiri mandata (1991—1993, 1993—1996, 1996—1998; 2003—2006; 2008—2010; 2012—2016), a predsjednik Crne Gore u dva mandata (1998—2002), kao i u aktualnom mandatu koji je počeo u travnju 2018. godine.

(Izvor: HINA)

Objava Đukanović izgubio izbore nakon tri desetljeća, čelnik prosrpske koalicije proglasio pobjedu pojavila se prvi puta na Republika.