Vesna Bandić dala je u nedjelju veliki intervju Jutarnjem listu i požalila se da teško živi, da joj je naslijeđena mirovina od 6800 kuna jedva dostatna za režije u zagrebačkom stanu u kojem živi, da je usred mučne bitke za raspodjelu imovine i u strahu od negativnog ishoda sudskih postupaka koji bi je ostavili bez dijela nekretnina na koje polaže pravo.

Ali taj njezin iskaz malo tko je u Bandiću nekad bliskim krugovima doživio tako jednostavnim. Izvor koji je ljetos Nacional upozorio na nepoznate razmjere Bandićeve hercegovačke hacijende, koju je Nacional snimio dronom i objavio, o tomu kaže sljedeće:

„Vesna Bandić već tjednima smišlja pritisak na osobe koje smatra Bandićevim dužnicima. Iako je ti krugovi pokušavaju predstaviti kao osobu sklonu alkoholu i neupućenu u pravu situaciju oko Bandićeve imovine, ona je ipak puno upućenija nego što se misli. Jedan dio povjerljivih stvari Bandić joj je otkrio nakon prvog pritvaranja, a sigurno su joj poznati još neki dijelovi skrivene imovine iz Hercegovine o kojoj nije govorila u istupu za Jutarnji list. Puno toga u tom istupu je pila naopako. Prava bitka za tu skrivenu imovinu utoliko tek počinje.“

Isti izvor koji je Nacional upozorio na to da je Bandić u Hercegovini raspolagao s najmanje 89.409 četvornih metara šume i zemljišta različite kvalitete raspoređenih na tridesetak parcela, još u srpnju je upozorio i na to da je jedan od Bandićevih odvjetnika (spol i podaci poznati redakciji Nacionala) nedugo nakon njegove smrti doputovao u Hercegovinu i praktički na prepad uvjerio Bandićeva rođaka da mu preda 150 tisuća eura u gotovini, koja se nalazila u sefu koji je Bandić držao u jednoj od svojih kuća.

Bandić je, prema tvrdnjama istog izvora, koji zbog vlastite sigurnosti želi ostati anoniman, tih 150 tisuća eura držao u rodnom kraju „onako, da mu se nađe kad se s društvom zatekne u Hercegovini“.

Taj izvor navodi da je isti odvjetnik u drugom pokušaju htio preuzeti dodatnih 400 tisuća eura koje je Bandić ondje također navodno držao u gotovini. Ali to mu nije uspjelo. Isti izvor otkrio je Nacionalu identitet osobe za koju tvrdi da je kod javnog bilježnika u Hercegovini potpisala izjavu da je Bandiću dužna 400 tisuća eura. Tvrdi se da su slične izjave potpisala najmanje tri poznata hrvatska poduzetnika.

Ako je to tako, Bandić je raspolagao ogromnim količinama gotovine.

Nacional je, među ostalim, objavio i kako postoje indicije da je Bandić bio tajni partner pokojnog zagrebačkog hotelijera Anđelka Leke. Dijelom i zato što se ponudio organizirati jedan poslovni sastanak na kojem bi se razriješile nesuglasice između Lekinih nasljednika i dugogodišnjeg njihova savjetnika u transakciji povezanoj s prodajom Lekinih hotela.

Više je, u najmanju ruku, ozbiljnih indicija da je Bandić bio skriveni poslovni partner poduzetnika Petra Pripuza. Bandiću bliski ljudi u Hercegovini spominju to kao tvrdu činjenicu. Do te mjere da jedan izvor iz Hercegovine o tomu kaže:

„Kod Pere Milan ima 48 milijuna eura.“

Radi se o gotovo polovini iznosa koji si je Pripuz isplatio kao dividendu za uspješno poslovanje tvrtke CIOS do prije nekoliko godina. Pa ako bi te tvrdnje bile točne, to bi značilo da Bandić nije bio samo Pripuzov „tužni potrčko“, kao što tvrdi odbjegli tajkun Miroslav Kutle, nego i skriveni poslovni partner.

Drugim riječima, Bandićevo skriveno bogatstvo je ogromno, mjeri se desecima milijuna eura i počeo je lov na njegovu preraspodjelu. Kojom njegova udovica Vesna očito nije zadovoljna.

Iako su već i sami deseci tisuća četvornih metara Bandićevih zemljišta i šume u Hercegovini, koji su prepisani na članove njegove obitelji, uvelike u zoni nesrazmjera između Bandićevih primanja i imovine, piše Nacional.

A što je Bandićeva udovica kazala medijima podsjetite se OVDJE.

/Republika/

Objava Nacional piše da je Bandićeva udovica upozorila dužnike – Tko je tajanstveni odvjetnik iz Zagreba kojem je u Hercegovini Bandićev rođak dao 150 tisuća eura, a htio je još 400 tisuća? pojavila se prvi puta na Republika.

“Kći i ja naslijedile smo nekretnine u Samoboru, Hercegovini i Zagrebu. I sad, kad su te u Hercegovini pripale kćeri i meni, Bandićev brat se tome jako protivi, no s obzirom na to da je polovica ovog stana njegova, ponudili smo mu ‘razmjenu’, mi njemu Hercegovinu, a on nama polovicu ovog stana”, požalila se Vesna Bandić, dodavši da se ne može dogovoriti s bratom svog pokojnog supruga.

Tvrdi da polovica stana u Zagrebu nije bila fiktivno upisana kao bratova, pa dodaje da je s Bandićevim bratom uvijek bila u dobrim odnosima, a pogotovo s njegovom suprugom.

“Ali sad se aktualizirao onaj postupak u kojem se traži 17 milijuna kuna za kampanju i ako to uspiju dokazati, uzet će nam i Samobor i Hercegovinu. Barem kruži takva priča, da je moguće da nam uzmu nekretnine u Samoboru i Hercegovini”, rekla je Vesna Bandić.

Na novinarsko pitanje hoće li joj na kraju ostati samo stan u Zagrebu, Vesna Bandić je rekla da će “ostati bez ičega”.

“Njegova mirovina, koju sam dobila, jedva mi pokriva režije, koje budu po četiri, pet tisuća, pa zimi i 6000 kuna jer je stan velik, a imam mirovinu 6800 kuna. Od čega ću živjeti? Ponekad mislim: ‘Milane, dragi, ali samo si mi probleme ostavio.’ A znate kako kruže priče da ima milijune negdje zakopane, da su u Dubaiju računi, pa kod prijatelja… Možda to sve i ima, ali mi nikad nije rekao za to. Kad sam ga pitala: ‘Gdje ti imaš sav taj novac?’ rekao bi mi: ‘Kod prijatelja’…”, rekla je Bandićeva udovica.

Bandićeva udovica komentirala je i noć u kojoj je on preminuo.

“Bio je na nekoj večeri, ali s kim je bio i gdje je bio, ne znam. Znate i sami da je bilo raznih priča pa tako i ona da je bio s Natalijom. Moram reći da nisam ljubomorna, nikad nisam bila ljubomorna, nije mi to smetalo. Gdjegod je bio, bio je. Zadnjih 15-tak dana, pred njegovu smrt, primijetila sam da je bio jako, jako loše”, kazala je.

Podsjetimo, mediji u Hrvatskoj izvjestili su da je hitna pomoć po Milana Bandića došla u zgradu u kojoj je tada živjela Bandićeva suradnica Natalija Prica.

Kazala je da je silno voljela pokojnog supruga, koji je doselio k njoj već nakon šest mjeseci veze, ali i da se nikad nisu svađali ili imali probleme u bračnom odnosu.

Komentirala je i aktualnu vlast grada na čelu s Tomislavom Tomaševićem.

“Ne znam kaj bi rekla, mislim da mu nije lako. Nemam ništa protiv njega, ali da mu je lako, nije”, kazala je za Jutarnji list.

Podsjetimo, Milan Bandić je preminuo 28. veljače prošle godine, a okolnosti njegove smrti  još uvijek nisu potpuno jasne. On je bio i višestruki osumnjičenik USKOK-a za nekoliko kaznenih djela.

/Republika/

Objava PRIJATELJI STARI GDJE STE Vesna Bandić: “Ne znam od čega ću živjeti. Kad sam ga pitala: ‘Gdje ti imaš sav taj novac?’ rekao bi mi: ‘Kod prijatelja’. pojavila se prvi puta na Republika.

Prenosimo intervju:

Severina Vučković, jedna od majki žrtava hrvatskog sustava koji primjenjuje tzv. teoriju otuđenja od roditelja u razgovoru za H-Alter detaljno opisuje mrežu institucija i ljudi koji su njezinom majčinstvu godinama nanosili patnje. U glavnoj ulozi: Milan Popović. U ostalim ulogama: Gordana Buljan Flander, Milan Bandić, Ljubica Matijević Vrsaljko, Ratko Maček, Klemm Security, Gzim Redžepi, Slobodan Ljubičić Kikaš, Ivica Lovrić, Patrik Šegota, Romana Galić, Tea Golub, CZSS Maksimir i mnogi drugi.

Javna ste osoba, vrlo popularna, vaš privatni život je pomno praćen, pa je javnost tako pratila i vašu vezu s Milanom Popovićem. Mediji su tu vezu predstavljali bombastično, a i vi sami ste o tome pričali vrlo zaneseno. Kada i kako su počele nevolje?

Već od početka, ali to nisam shvaćala. Jako se razlikovao od svih koje sam do tada upoznala, i to mi je bilo zanimljivo. Ubrzo sam vidjela da mu je znanje oskudno, da puno toga ili ne zna ili ne želi reći, a ono što kaže da temelji na predrasudama i na praznovjerju. A najteže mi je palo to što sam shvatila da on izbjegava bliskost i da je okružen zidovima koje ne mogu preskočiti. Pogriješila sam što se nisam prije oprostila od njega. Nakon četiri mjeseca otkrila sam da sam trudna, što me je istovremeno obradovalo i zabrinulo. Obradovalo me jer sam željela biti majka, a prestrašilo jer sam razmišljala o spoznaji da nas dvoje pripadamo potpuno različitim svjetovima. Pitala sam se kako će taj čovjek koji ne pokazuje ni najmanje empatije, izbjegava bliskost, koji je krut i praznovjeran biti roditelj.

Kako će sve to djelovati na psihički rast i razvoj našeg djeteta? Unatoč svemu tome, počela sam se tješiti i zavaravati, kao i mnoge žene, da ću ga uspjeti promijeniti. I ovom prilikom željela bih poručiti ženama koje u ovome prepoznaju svoju vezu da odustanu od te zablude. Nitko nikoga ne može promijeniti, osim samoga sebe. Shvatila sam da sam ja samo njegov projekt. S druge strane, užasavala sam se pomisli da naše dijete raste bez oca. I te dvije moje strane su se izmjenjivale. Svjesnost i zablude. Zabluda je bila i to što sam ga opravdavala objašnjavajući sebi da je to posljedica njegova odrastanja, da je takav zato što je dijete razvedenih roditelja.

Zbog mojih godina liječnici su odlučili porod završiti carskim rezom, a on im je prijetio da će ih tužiti jer da se njegova djeca smiju rađati samo prirodnim putem. Sada sam svjesna koliko sam već ušla u ulogu njegove žrtve, prilagodila se zlostavljanju kao što to mnoge žene čine, jer sam se i dalje zavaravala da će ga rođenje djeteta promijeniti, da će snažno utjecati na njega u pozitivnom smislu. Vjerovala sam da će ga, uz moj napor, dijete motivirati da postane odgovoran roditelj i partner.

Što se događalo nakon što se dijete rodilo?

Prva stvar koja me nadalje zgrozila bila je što je rekao da neće dopustiti da novinari slikaju dijete ako ne plate najmanje 50.000 eura. Zbog toga sam se iskrala iz rodilišta noću i smjestili smo se u stanu koji smo privremeno tada dijelili. Stan nas je dočekao izlijepljen plutom i „ukrašen“ crnim kamenjem da nas zaštiti od podzemnih voda, u skladu s njegovim praznovjerjem. Govorio mi je da on nije čovjek koji pristaje na kompromise. Pojavio se s liječnicom kineske medicine. U skladu s njenim mišljenjem, naredio mi je da četrdeset dana budem s djetetom kod kuće i zabranio svaki izlazak. I opet nestao.

Nakon četrdeset dana se pojavio i odveo nas u Beograd, gdje će mi se samo pojačati sve ono što već osjećam. Ali ja još uvijek, kao žrtva zlostavljanja, gajim nadu u njegovu promjenu. Vrijeme je pravoslavnog Uskrsa, uključujem se u pripremu proslave i, da bih pokazala svoju silnu želju da se zbližimo, okupljam njegovu raštrkanu obitelj, njegove gatare da mu ugodim, ali on je zbog toga sve više bijesan. Sljedeće jutro on nestaje. Ostajem sama i dojim dijete puna straha da ne pogriješim i ne poremetim njegov raspored u stanu jer na svaku takvu mogućnost imam iskustvo da on pobjesni. Dolazim k sebi. Ne želim živjeti u strahu s čovjekom koji nema osjećaj za mene niti za dijete i šaljem mu poruku da moramo razgovarati o budućnosti našeg djeteta, a on mi odgovara da sam o tome trebala prije razmišljati, prije nego što sam otvorila svoja pogana usta. Vraćam se u Zagreb.

Dijete ima dva mjeseca, moja tjeskoba sve više raste kao i bol pri pomisli da dijete raste bez oca. Vodila sam unutarnje monologe, uvjeravala sebe i dalje da je promjena moguća, propitivala se je li u pitanju moj ego, jesam li ja dovoljno dobra za njega. Kasnije sam shvatila da je to tipično za žrtve nasilja. On je prekinuo svaki kontakt sa mnom, pa time i s djetetom, nije mi odgovarao niti na pozive niti na poruke. Pozivala sam ga da dođe vidjeti dijete, molila ga da dođe na krštenje djeteta u Rijeku. Mjeseci su prolazili. I dalje sam pokušavala potaknuti emocije kod njega, izvještavala ga kada je djetetu izrastao prvi zub, izražavala žaljenje što nije bio s njim kada je prohodao i izgovorio prvu riječ. Na sve to on uopće nije odgovarao.

I kada sam u listopadu, poslije krštenja Aleksandra, na kojem se nije pojavio, vidjela da na televiziji priča o meni i našem djetetu kao da nam cvjetaju ruže, shvatila sam da je njemu samo bitno ostaviti dojam. Gotovo dva mjeseca kasnije poslom dolazim u Beograd. Dijete je imalo devet mjeseci, a tatu je do tada vidjelo samo nekoliko puta. Unatoč svemu, bila sam sretna da se sretnu jer ako je itko pobornik ravnopravnog roditeljstva, to sam bila ja. I svaka sitnica s njegove strane kod mene je budila nadu da će Aleksandar rasti i uz oca. Tada još nisam znala da će kasnije iznijeti svoje mišljenje na sudu kako djetetu nije potrebno prisustvo oca do njegove prve godine života.

S obzirom na očevo potpuno zanemarivanje djeteta do prve godine života, što ste poduzeli?

Moram priznati, ništa. I dalje sam se klackala između razuma koji mi je govorio da trebam kroz sustav riješiti tu situaciju i iluzije da ću se s njim dogovoriti i da nećemo traumatizirati dijete našim neslaganjima. Onda mi je napisao ono javno ljubavno pismo, i opet sam povjerovala u svoje iluzije. Stalno sam ga opravdavala u silnoj želji da dijete ima oca. Kad god bi se javio i htio vidjeti dijete, ja sam mu tu omogućavala s radošću i nadom da će to potaknuti stvari među nama nabolje. S tim na umu, u proljeće 2013. prihvaćam otići s djetetom k njemu na Cipar. Taj boravak nije uspio pomiriti naše razlike unatoč mojim očekivanjima.

Bio je ispunjen teškim svađama i njegovim ponižavanjem. Zbog radnih obaveza sam morala u Dubrovnik, a dijete ostaje na Cipru s njim i mojom mamom. Tri dana kasnije on dolazi s djetetom u Dubrovnik i prijeti mi da će mi ga oduzeti, uništiti mi život, uzeti glasnogovornicu za medije. Tada prvi put spominje samostalno skrbništvo i vidim sve jasnije na što je on sve spreman. Paralizirana od straha da bi ga mogao zauvijek odvesti u Srbiju nisam se suglasila da dijete odvede na sedam dana s putovnicom koju je tražio. Ponudila sam mu da dođe u Split i tamo bude s djetetom, koliko god dugo želi. On je to odbio.

Kako ulazite u sustav?

U rujnu 2013. uspjeli smo se dogovoriti da zajedno odemo s djetetom i mojom mamom u Centar za socijalnu skrb Maksimir. Tu srećemo socijalnu radnicu koja me od prve gleda neprijateljski, činilo mi se i s gađenjem. Unatoč tome, potpuno sam otvorena za dogovor oko skrbništva, savjete i njihovu stručnu pomoć. Tamo doznajem da je Milan djetetu izvadio, bez mog znanja, i srpski pasoš. Bacio ga je na stol. Tu se pojačavaju moje muke i već postojeći strahovi da je to učinio kako bi ga mogao odvesti, jer drugog razloga za to nije imao. Nakon tri sata u Centru shvaćam da se nećemo moći dogovoriti i da ćemo morati na sud. Pri tome nisam osjećala namjeru stručnih osoba da potiču dogovor i Milana pozivaju na toleranciju.

Nakon toga mi se javlja odvjetnica Ljubica Matijević Vrsaljko. Prvi put čujem tu ženu, a ona mi u razgovoru od sat i pol počinje davati savjete kako da se ponašam prema ocu djeteta, kako mogu izbjeći da mu dijete ne predam. Rekla sam da mene to ne zanima, da neću nikog „zaje…“. Kada sam doznala da je postala njegova odvjetnica, prijavila sam je Hrvatskoj odvjetničkoj komori jer sam joj u tom razgovoru ispričala cijelu svoju priču, ali je, koliko čujem, oslobođena jer se nije utvrdilo da je u spise predala njegovu punomoć iako se u Centru predstavljala tako.

Vratimo se na CZSS Maksimir i djetetov nezakoniti srpski pasoš. Što CZSS Maksimir poduzima?

Ništa. Važno mi je reći da u CZSS dolazim zabrinuta, puna nade, fokusirana isključivo na dobrobit svoga djeteta. Svjesna sam da mi treba poduka i stručna pomoć, treba mi podrška i pravna zaštita sustava. To i očekujem. Ali moja prva iskustva su načela moja očekivanja i povjerenje da će te moje potrebe biti zadovoljene. Osobe kojima se obraćam prema meni pokazuju nepovjerenje, fokusirane su na moje mane i greške i u roditeljstvu i izvan roditeljstva, i umjesto osnaživanja i poduke postavljaju se kao nadroditelji i moralizatori.

Umjesto osnaženja ja se osjećam sve više sama i kriva, i slušajući kako me Milan naziva lošom majkom, počinjem sumnjati u sebe. U prosincu 2013. spremam se za novogodišnji nastup u Crnoj Gori, a Milan me potiče i traži da dođem s djetetom kako bi ga vidio. U skladu sa svojom potrebom da radim na zbližavanju djeteta s ocem, prihvaćam to i ne sluteći njegove podmukle planove. Uoči polaska zove me direktor hotela u Budvi u kojem pjevam i kaže da je čuo da ću biti zaustavljena na granici.

Ponovo uplašena da dijete vodim izvan Hrvatske, krećem na put bez djeteta, koje ostaje s mojom mamom. Na crnogorskoj granici, za to imam sedam svjedoka, 30. prosinca 2013. u 21 h carinik prilazi našem kombiju i pita: „Gdje vam je dijete?“ Ironično mu odgovaram da ga potraži u gepeku, što on doslovno i čini. Ljutito odlazi i nekoga zove. Nije prošlo pet minuta primam od Milana poruku: „Severina, gdje mi je dijete? Ostavila si ga samoga, prijavit ću te socijalnoj službi i tužiti te.“ A ujutro, na Novu godinu, djelatnice CZSS-a Maksimir došle su provjeriti jesam li dijete od godinu i pol dana ostavila samo u kući. Na Milanov poziv. Moja mama im otvara vrata. Tada sam shvatila da on ne preza ni od čega.

Tom sačekušom i njegovom naslovnicom u ženskom tjedniku Gloria, u kojem me blatio kao majku na 12 stranica, počinje ono što mi je i najavio u Dubrovniku, a blaćenje traje sustavno.

Pune četiri godine, svaki put kada bih išla s djetetom u Srbiju, granična policija bi nekog morala nazvati. Srbijanski ministar policije Stefanović osobno je nalagao moju provjeru kada ulazim s djetetom, valjda kako bi Milan vodio evidenciju o mojem kretanju. Dakle, 2013. počinje potpuna kontrola mene kao majke. Shvaćam da neće ići kao što sam se nadala, ljudskim dogovorom, nego da trebam svu podršku i pomoć sustava za zaštitu djece i obitelji.

Je li sud donio neku privremenu mjeru?

Milan tada nema stan u Zagrebu, nego, kad je tu, živi u hotelu Esplanade. Sutkinja Marina Parać Garma, voditeljica grupe za obiteljske sporove na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, donosi 2014. privremenu mjeru da dijete bude s ocem svaki drugi vikend. To mi je bio najgori period u životu, od svibnja do listopada 2014. Dijete je malo, dok je s njime ne da mi ga na telefon, prije svakog nastupa mi šalje desetke uznemirujućih e-mailova koji počinju s: „Brižna majko“. Slične ironične, sarkastične poruke i uvredljive poruke dobivam tako svih ovih godina. Pišem CZSS-u Maksimir, nazivam ih, tražim da mi omoguće da dijete čujem na telefon dok je s njime. Oni ne reagiraju.

Dolazi presuda Županijskog suda prema kojoj on ima pravo viđati dijete svaki drugi vikend i jedan dan u tjednu kada nije njegov vikend. Ali u toj presudi stoji i to da, ako sam ja odsutna 48 sati, dijete koje živi kod mene moram prvo ponuditi ocu, a tek onda bilo kome drugome iz svojeg kućanstva. Djetetov život sam od rođenja bila primorana organizirati bez oca. Nikada nismo živjeli zajedno, naše dijete nema pojma o životu s oba roditelja pod istim krovom. On zna da je Milan njemu tata, da sam mu ja mama, ali ne zna da smo nas dvoje par. Vrijeme samo produbljuje jaz. Inertnost sustava tome uveliko doprinosi. Vrlo je zanimljivo i upitno zašto Milan na sudu od početka dobiva veća prava od očeva koji su živjeli sa svojom djecom i njihovim majkama do razvoda.

Možete li nam prikazati vaš hologram straha u sustavu?

Ovako: u CZSS-u Maksimir ne poduzimaju ništa pet mjeseci, ni oko „ilegalnog“ pasoša ni oko sprečavanja oca da omogući moj kontakt s djetetom preko telefona kada je kod njega. Umjesto toga, u listopadu nam dogovaraju sastanak u CZSS-u, da se dogovorimo pred stručnim timom, a bili su svjedoci da to nije moguće. Stvari se počinju komplicirati jer Milan organizira pratnju i uhođenje našeg djeteta. Ovom prilikom moram navesti da mi Milan govori da mu je savjetnik za sigurnost Joško Podbevšek, bivši ravnatelj Protuobavještajne agencije, tadašnja SOA.

Dijete se prati i neovlašteno fotografira zajedno s bejbisitericom, kao npr. 7. svibnja 2014., kada ih u parku fotografira bivši specijalac Lučkog Anđelko Huško. Istraga je pokazala da ga je angažirao Klemm Security, a platio Milan preko odvjetničkog ureda Veljka Miljevića. Prijavljujem to Željki Pokupec, tada zagrebačkoj državnoj odvjetnici, kojoj sam prethodno već prijavila da je Milan djetetu ishodio pasoš Republike Srbije bez moje suglasnosti. Rekla mi je da ne može ništa učiniti jer da sam potpisala suglasnost, a nisam. Hladno mi je rekla, onda te je prevario i falsificirao tvoj potpis. To sam vidjela. Inače, Željka Pokupec je napustila DORH i danas je Popovićeva odvjetnica. (S odvjetničkim uredom Željke Pokupec surađuje i Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. op.J.J.)

S obzirom na sve, nastavljate li suradnju s Centrom?

Nastavljam i nakon toga suradnju, ali sa sve većim sumnjama na zlouporabe službenih položaja i dužnosti. Svjesna sam da Milan neće birati sredstva da dođe do svojeg cilja koji mi je najavio, a to je oduzeti mi skrbništvo nad djetetom. Naš slučaj se prebacuje u CZSS Črnomerec i tamo je od 2016. Napokon upoznajem i drugu stranu sustava, djelatnice sa mnom normalno komuniciraju, zovu me na telefon. Nema tu neke posebne simpatije, ali su korektne i profesionalne. S obzirom na to da ocu ne odgovara takav način vođenja slučaja, on zajedno s odvjetnicom Ljubicom Matijević Vrsaljko kao svojom odvjetnicom upada u CZSS Črnomerec i prijete djelatnicima koji od straha traže da ih se razriješi našeg slučaja.

Pored CZSS-a, u kojim još ustanovama tražite podršku i pomoć za sebe i dijete?

Potražila sam pomoć i u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba po prijedlogu odvjetnice. Primila me je ravnateljica Gordana Buljan Flander, koja mi je nakon nekoliko pitanja rekla da se vidi da dijete ne usmjeravam protiv oca. Potom sam se obraćala u Savjetovalište Luka Ritz, pa u Centar za medijaciju u Cvjetnom, no Milan je odbijao sudjelovati.

Kakva imate iskustva s Poliklinikom za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba?

Pored mojeg prvog dolaska, i Centar nas šalje na obradu djeteta u Polikliniku. Ne znam zašto je Poliklinika bila jedino mjesto na koje su centri za socijalnu skrb upućivali roditelje i djecu, ali znam da su na tome inzistirali. Prethodno, Milan mi šalje nalaz beogradskog liječnika koji dijagnosticira da dijete ima anoreksiju. Imam taj nalaz. Da nije tragično, bilo bi smiješno ovaj nalaz poslati kolegama tog liječnika, ali meni je to tragičan dokaz na što je sve spreman otac mojeg djeteta. U strahu od suda odlazim s djetetom i s tim nalazom u Polikliniku. Zvali su i Milana. Kada sam ih pitala što ćemo s očevim lažnim nalazom, rekli su mi da to zanemarim i zaboravim. Da sam ja donijela takav lažni nalaz, što bi se meni dogodilo? Sljedeći put dolazimo na multidisciplinarnu obradu djeteta prema uputama Centra. Nisam znala da je tada već otac imao s Poliklinikom dogovor.

Naš zajednički susret je kod psihologinje Brune Profaca. Prvo što od nje doznajem jest da smo opet prebačeni iz CZSS-a Črnomerec u CZSS Maksimir i u potpunom sam šoku. Milan mi se nasmijao u facu i rekao: „Vratio sam opet sve u Maksimir.“ Ostajem nasamo sa psihologinjom, zabrinuta radi njegova nalaza da je dijete anoreksično i da se služi takvim neistinitim nalazima, a njezino prvo pitanje meni je:“ Zašto stavljate slike na Instagram?“ Ostala sam zabezeknuta. Pitam je zna li ona uopće zbog čega smo mi ovdje, zna li da je otac lažnim nalazom tvrdio da mu je dijete anoreksično. Ona mi je počela objašnjavati da ja moram biti primjer drugim majkama, iako ja nisam išla u školu da bih nekome bila primjer i dijelila ljudima packe zbog nečega što rade. Dok sam bila u rodilištu, ispred mojeg prozora su dva mjeseca bili fotografi i snimatelji, a ni Poliklinika, ni pravobraniteljica za djecu, ni centri za socijalnu skrb nisu se bunili, educirali javnost, ništa.

A ni tata se tada nije bunio. Volio se fotografirati sa mnom i djetetom za novine, a kasnije i sam s djetetom. Zakonom nije zabranjeno da majka stavlja svoje dijete na Instagram, moje dijete nije oskrnavljeno, nije s cigaretom, moje dijete i ja smo nasmijani, i ja sam samo mater kao i tisuće drugih materi koje se hvale svojom djecom. To sam rekla i njoj i plakala, te joj pričala sve što nam se događa, da su nas pratili, a ona meni: „Žao mi je što sam vas uznemirila.“ Uglavnom, nakon tog razgovora, a dijete je s njom razgovaralo pet minuta, bez ikakvog papira, povijesti bolesti, otišli smo iz Poliklinike.

Krajem 2019., nakon incidenta sa školom, dijete mi je reklo da se igrao sa sinom od Doktora i da je opet s tatom i Doktorom bilo u onoj Poliklinici. Dijete mi na fotografiju Gzima Redžepija potvrdi da je to taj Doktor. Tako ga tata zove. Ljuta sam otišla do ravnateljice Gordane Buljan Flander, banula joj u kancelariju. Sada sam je podsjetila na naš prvi razgovor. Pitala ju zašto me nije obavijestila da otac s Gzimom vodi dijete na terapije u Polikliniku bez mog znanja, da se to ne smije. Pokazala mi je e-mailove s mojom pogrešnom e-mail adresom, pa ne znam je li to bila namjera ili slučajna pogreška. Uglavnom, Buljan Flander mi tada kaže da dijete ne ide više kod psihologinje koja ga je vodila, nego da je „tata zamijenio psihologinju“ i upoznaje me s nekom mladom psihologinjom. Pitam ih hoće li sada tata ići od jednog do drugog doktora u ovoj ustanovi, kako mu bude odgovaralo.

Ta mlada psihologinja mi kaže da je našem djetetu jako teško pao naš razvod. Koji razvod? Moje dijete nema pojam o razvodu, mi nikada nismo bili u braku. Rekla sam tada Gordani Buljan Flander – nemojte. I ona je zaista tada stala, pretpostavljam jer se boji medija, a Milanu je trebalo još. I kada je prošle godine Milan opet tražio da dijete ide u Polikliniku na obradu, ponovo je to pokušao bez mog znanja, upozorili su ga da me mora obavijestiti, pa je njegov plan propao. Naravno da nisam imala u njih povjerenja znajući za Gzima, Milana Bandića i njihovu povezanost. No, Poliklinika me prikazala nesuradljivom i manipulativnom, jer nisam htjela voditi zdravo dijete na terapije.

Zaboravila bih na Gordanu Buljan Flander da nisam primijetila da je uputnica za Polikliniku napisana u ordinaciji pedijatrice Sheile Šurbat Šegota, prve rodice Gordane Buljan Flander. Znala sam Sheilu, jer je njezin suprug Patrik Šegota bio blizak s nekim mojim poznanicima, a onda je odjednom, preko noći, postao Bandićeva osoba od povjerenja. Tako da imam uputnicu rođakinje Gordane Buljan Flander koja upućuje dijete u Polikliniku čija je ravnateljica Buljan Flander, iako je moje dijete tada u HZZO-u prijavljeno kod drugog liječnika.

Kako je Milan Popović vratio vaš predmet u CZSS Maksimir?

Preko Ratka Mačeka, čija je prijateljica Ksenija Sviben, tako sam tada čula, postavljena za ravnateljicu CZSS-a Maksimir. Ona pak formira stručni tim koji donosi preporuku da dijete živi s ocem. Ratko Maček ima kancelariju u zgradi Gzima Redžepija u Teslinoj u Zagrebu iznad ili do slastičarnice Zagreb. Iva Todorić mi je rekla da joj je došao Maček doma i poručio: „Reci prijateljici da se dogovori s Milanom jer smo mi sve napravili da joj oduzmemo dijete“. Otac, koji uopće ne živi u Zagrebu, uspijeva ishoditi privremeni boravak iako je neistinito pokušao prvo prijaviti boravak na mojoj adresi stanovanja.

Milan se hvalio kako je izgradio kuću, ali to nije njegova kuća, nego kuća firme na kojoj je prijavio boravište. Mislim da mu je bilo jako važno da nadležnost Centra Maksimir ostane, tako da naš predmet uvijek pripada tom centru. Postupaka koje vodimo ne znam broj. Poslije svake sudske presude otac nakon 15 dana opet diže novu tužbu i tome nema kraja. Nedavno sam sudskom odlukom ishodila da se dijete opet upiše na vjeronauk s kojega ga je otac ispisao.

Što mislite zašto on to vama čini?

Nisam stručnjakinja i ne bih crtala njegov psihološki profil. To je posao službi kojima sam se obratila za pomoć, a nisam je dobila. Ni od policije, psihologa, psihijatara, socijale, sudova. Ali imam svoja iskustva s njim i znam što je on sve spreman učiniti da dođe do cilja. Osobito nakon što sam ostvarila bračni odnos s drugim partnerom. Ne zato što nije mogao podnijeti moj odlazak od njega, nego što nije mogao podnijeti gubitak trofeja koji je vidio u meni. Prvih pet mjeseci u 2015. uopće nije dolazio vidjeti dijete. Pojavio se kad je u novinama pročitao da imam dečka Igora Kojića. Dugo sam to tajila jer sam pretpostavila da će tako biti, ali, evo, srećom sam upoznala svojeg budućeg supruga jer, da nisam, tata ne bi došao.

Milan je Igora pet godina našeg braka i suživota, poočima svojeg djeteta, uvijek nazivao trećom osobom. A otkad sam bila s Igorom, bjesomučno diže tužbe, danas ih je mislim više od 60, protiv mene, Igora, Igorova oca, moje nećakinje, mojih prijateljica, bliskih suradnika i odvjetnika, protiv svih ljudi oko mene i koji mi nešto u životu znače. A meni piše posprdne mejlove „Brižna majko…“.

Što vi mislite o sudjelovanju hrvatskih institucija u tome?

Ja ne mislim – ja znam, jer sam provjerila kako se mreža plela. Nakon što CZSS Maksimir preuzima Mačekova prijateljica, 2017. posebna skrbnica djetetu postaje Ana Bokulić, odvjetnica koja se sama javila u CZSS Maksimir, o čemu postoji i pismeni dokaz, i tražila da preuzme samo naš slučaj. Ravnateljica Centra za posebno skrbništvo bila je ranije zaposlenica u odvjetničkoj kancelariji Ane Bokulić. Njih dvije, posebna skrbnica i ravnateljica Centra za posebno skrbništvo, dolazile su Milanu doma razgovarati s djetetom u vrijeme kad je ono živjelo sa mnom, o čemu je sam Milan pričao na nekom od bezbroj suđenja. Nakon što je sutkinja Verica Nikić u travnju 2017. donijela privremenu mjeru da dijete treba živjeti pola – pola, djetetu od pet godina, koje nikada nije živjelo s ocem, u svakom slučaju, tada znam da sam upala u kašetu brokava.

U jesen 2017. dolazim prvi put kod Bandića. Mi smo već imali neke susrete, kada sam pjevala za SDP u kojem je on još bio, htio se slikavati sa mnom za neku naslovnu stranicu, a nisam mu dala, a poslije je bio ljut jer sam pjevala na Trgu za Novu godinu, pa su mi on i njegov prijatelj htjeli dati novce ispod stola, a ja nisam htjela bez ugovora. Smiješni dečki. Bandić me želi odobrovoljiti pa preda mnom naziva ravnatelja Arene Zagreb, da mi dogovori koncert preko veze kao što radi drugim izvođačima. Meni to ne treba, ja ga molim da nazove Gzima i Ivicu Lovrića i kaže im da se maknu od mojeg diteta. Bandić počinje vikati na mene, da Milan želi dati 50 milijuna eura Zagrebu.

Drugi put, kada sam shvatila da mi neće upisati dijete u OŠ Matije Gupca, razgovaram s njegovim suradnikom Slobodanom Ljubičićem Kikašem. Našli smo se u Torte i to. On kaže, sve znam, došao nam Milan nuditi pare, ali smo odbili, uzeo je netko drugi. Želim upisati dijete u tu školu, a Milan se protivi hrvatskoj školi, hoće u američku. Sudskom presudom upisujem dijete u školu, ali me ravnateljica Ljiljana Klinger zlostavlja s listom ljudi koji mogu podignuti dijete, jer Milan moju listu ne želi potpisati.

Odlazimo s Kikašem kod Bandića i, dok ga čekamo, Kikaš preda mnom naziva Romanu Galić i pita je: „Ovo između Milana i Severine, što je to?“ I ja čujem kako mu Romana Galić, Bandićeva desna ruka i predsjednica Upravnog vijeća Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, odgovara: „Gle, on je super, on je naš, a ona je grozna!“ Kada je došla, prvo mi je rekla: „Meni je Gordana Buljan Flander najbolja prijateljica, moram vam reći da je Gzim slučajno bio s vašim djetetom u Poliklinici.“ Uglavnom, ispričam joj sve, ali kao da sam pričala zidovima. Milan se dobro organizirao da mi oduzme dijete. Moj predmet je bio u ladici Romane Galić i Milana Bandića. Vrlo je važno pitanje, pripadaju li socijalne službe gradu ili državi? Jer ako gradonačelnik grada Zagreba malverzira novcem, to je jedno, a kada sa svojim ljudima trguje djetetom, to je najgora moguća stvar.

Kakav je odgovor institucija na sve te očeve radnje?

Takav da ga nagrađuju. CZSS Maksimir svoja mišljenja o našim roditeljskim kompetencijama temelji samo na njegovim izjavama o meni. Škola kontinuirano šalje pisma u kojima me diskvalificira kao majku, a Centar me o tome ne izvještava. Centar ne provjerava gdje otac živi, s kim, gdje radi, gdje ima imovinu, državljanstvo, gdje je centar njegova života. O meni znaju sve. Kada me Milan tuži što sam upisala dijete u vrtić bez njegove suglasnosti, a pet mjeseci se nije ni javljao, sutkinja Verica Nikić donijela je privremenu mjeru da mi zabranjuje da dijete ide u vrtić. Moje dijete nije išlo u vrtić zbog odluke sutkinje koja me ponižavala urlajući da ne želi estradu u svojoj sudnici. Onda je Milan počeo govoriti da dijete ima alergije o kojima ja ne vodim računa, pa je vrtiću predložio da će im on kupovati hranu za vrtić, što su odbili. Onda je Milan zabranio tetama u vrtiću da se moj sin, koji je jako empatičan, druži s dječakom koji je teško izgovarao riječi i s djevojčicom koja je imala smetnje u razvoju. Sve to kod mene izaziva apsolutni prijezir.

U OŠ Matije Gupca moje dijete ne može ići kući s očuhom s kojim živi pet godina, jer to Milan brani, a ja ne znam da brani jer smo se dva dana prije toga dogovorili na sudu tko može umjesto mene preuzeti dijete. Ravnateljica Ljiljana Klinger vjerojatno daje upute učiteljicama da nasilno zadržavaju moje dijete. Otac je donirao školu, kojoj je osnivač Grad Zagreb, i opet se ništa ne događa i nitko ne reagira.

Sa OŠ Matije Gupca imate problema od samog početka?

Kada sam razmišljala o Aleksandrovu odlasku u školu, odlučila sam se za OŠ Matije Gupca. S time se nije slagao Milan. On je tražio isključivo privatnu školu, i to je opravdavao malim brojem učenika kako bi zaštitio sina od tračeva vezanih za nepromišljeno ponašanje njegove majke u mladosti. Da bi me spriječio da upišem dijete u tu školu, ispleo je mrežu koja će to osigurati na čelu s Bandićem. U tom naumu nije uspio i, temeljem sudske odluke, ja sam dijete uspjela upisati u tu školu. Neposredno prije početka školske godine, u ljeto 2019., medije su preplavile moje privatne fotografije koje sam svojem mužu slala s turneje. Shvatila sam da mi je hakiran mobitel, a otkrila da je to učinio sitni kriminalac koji je mojoj obitelji naudio i u drugim stvarima i protiv njega se vodi kazneni postupak. Milan meni šalje poruku da će izaći moj „novi porno film“ i pita zašto to radim djetetu. K tome, znate da je to napravio njegov tata. Pala sam na 48 kg od stresa, prekinula sve svoje radne obaveze, to me je dotuklo.

Nije li vrijeme, majka ste i zrela žena, da vam i javnost, i sustav, i društvo prestanu pod nos stavljati filmić iz 2004. godine?

Na početku naše veze, jedna stvar koja mi je signalizirala da Milanu nije stalo do mene bilo je njegovo pitanje koliko sam naplatila taj filmić. Sramotno! Želim poručiti mladim djevojkama da budu oprezne i da paze što čine. Svjesna sam da postoje tri osobe koje sam time povrijedila, i želim im se ispričati. A to su djeca i supruga mojeg partnera iz tog videa. To su jedine osobe kojima se ja trebam ispričati. Ali jako je znakovito da od te 2004. do danas nitko nije spominjao patnje te djece, a svi su sada jako zainteresirani kako će to doživjeti moj sin koji u to vrijeme nije bio ni rođen. Svjesna sam da će se moj sin kad-tad u životu s time sresti i imam to na umu od početka. Kada procijenim da je vrijeme, sama ću mu to reći i htjela bih da to čuje od mene. Rado bih citirala mudrijeg od sebe, filozofa koji kaže da kazna koja je veća od zločina jest sama zločin. Unatoč protoku vremena, nisam sigurna da i socijalne službe, i sudovi, i psiholozi, i psihijatri uključeni u moj slučaj nisu u prvom planu imali, osim Milanova interesa, i „taj filmić“ umjesto djetetovu dobrobit.

Zanimljivo mi je da se svih ovih godina, bez obzira na sve, pridržavate svega što vam sud naredi. Dijete ste, nakon presude sutkinje Tee Golub da će živjeti s ocem, odmah predali, poštujući zakone ove države.

Da. Unatoč svemu, ja se toga pridržavam. Jer mi u borbi za moja prava i dobrobit mojeg djeteta trebaju dokazi o postupanju sviju njih kako bih se mogla izboriti za pravdu, ako ne u ovoj zemlji, a onda izvan nje. U međuvremenu, bezbroj puta mi je palo na pamet, ako to čine meni, javnoj osobi koja si može priušti najskupljeg odvjetnika i svu potrebnu logistiku, što tek rade majkama koje nemaju ni za kruh. Na taj način skupljam sve podatke kako bih ih mogla koristiti. I to me motivira da se uključim u borbu za sve obespravljene roditelje, muškarce i žene bez moći, jer u svim ovim slučajevima pobjeđuje isključivo moć onog roditelja koji je moćan – statusno, materijalno, politički, kupovinom, odnosno korupcijom.

CZSS Maksimir svih ovih godina donosi svoja mišljenja na temelju svojih predrasuda o meni koje crpe iz trač-rubrika i neprovjerenih objeda školske ravnateljice Ljiljane Klinger o meni. Milan je imao privilegiju tamo dolaziti u svako vrijeme, i sve pogodnosti koje se meni ne priznaju. Ja sam ušla u zmajevo gnijezdo. Mi smo tek sada vidjeli što je ravnateljica Ljiljana Klinger slala Centru sve ove tri godine, a Centar nije provjeravao, meni je prešućivao, podnosio prijave protiv mene koje su – ali baš sve – odbačene. Oni su a priori uzimali zdravo za gotovo sve što je škola slala, sve što je otac slao, a moje dopise su potpuno ignorirali i proglasili me nesuradljivom. I tako postanete „nesuradljiva i manipulativna majka“. Dobijete svoju etiketu.

A, u međuvremenu, Milan je dobio još dvoje djece, s njima naočigled svih ne živi, kao što nije živio s nama, odnosno s našim sinom. Zanimljivo je da hrvatski sustav za zaštitu djece i obitelji tu činjenicu ignorira cijelo vrijeme. Čovjeku koji je izjavio nebrojeno puta da djetetu otac nije potreban u prvoj godini života.

A kako naš sustav reagira na činjenicu da je otac djeteta protiv majke i bliskih joj osoba podignuo više od 60 tužbi?

Sustav to uopće ne razmatra. Oni misle da smo mi isti, oni misle da je to rat između dva ega, oni misle da zato što ja pjevam, što imam novaca i što me vide nasmiješenu po medijima, da ja nisam u statusu traumatizirane majke koju otac djeteta zlostavlja. I zbog toga mogu progovoriti u ime svih tih žena i majki, i sretna sam zbog toga. Ono što koristim sada je mogućnost da poručim javnosti da je umro glavni, a to je Milan Bandić. No iza njega su ostali oni koji postaju još gori i crnji likovi.

Govorite da postoji mreža. Ako ona postoji, koga vidite u njoj?

Ravnateljica OŠ Matije Gupca Ljiljana Klinger, koja niti nakon prvostupanjske presude nije htjela naše dijete upisati u školu. Popustila je tek kada sam dobila na višem sudu presudu da mogu dijete upisati samostalno, bez suglasnosti oca i da mogu obavljati za njega sve pravne radnje. I od tada me, u suradnji s Milanom koji je školi donirao 150 tisuća kuna, zlostavlja s listama ljudi koji mogu podignuti moje dijete. Tu je ravnateljica Poliklinike Gordana Buljan Flander, koja ne želi ni danas prihvatiti svoju odgovornost u traumatiziranju mojeg djeteta jer je navikla da je uvijek netko štiti.

Tu je i njezina prijateljica, pročelnica Romana Galić, Bandićeva desna ruka. Ivica Lovrić, koji je na dan Bandićeva sprovoda, bez zaštitne maske pa sam ga prepoznala, izlazio iz škole mojeg sina, tu je Gzim Redžepi, Bandićev zamjenik pročelnika za zdravstvo. Svoje mjesto ima i sutkinja Tea Golub, koja je slučajno skijala u Austriji u isto vrijeme i na istom mjestu kao i Milan i koja je razvela mene i mog supruga pri čemu su to mediji u Srbiji znali prije mene. To je sutkinja koja nije našla jedne lijepe riječi za mene kao majku, i dodijelila je sina koji je cijeli život živio sa mnom ocu. Tu je posebna skrbnica Ana Bokulić, koja je tražila da vodi naš predmet, a ove je godine nakon moje privatne tužbe Upravni sud presudio da je imenovana za posebnu skrbnicu moga sina protivno zakonu i potom je razriješena. U mreži je Ratko Maček, barem je bio.

Želim da svi znaju kako je to majkama koje idu godinama po sudovima zbog toga što ih oni zlostavljaju. Vještaci su posebna priča i o njima ne želim sada iz opravdanih razloga. A tu je i novoizabrani poglavar Srpske pravoslavne crkve, slavni Porfirije, Milanov prijatelj koji mi navodno nešto oprašta, a oprost od njega ne tražim. Neka se on radije pokaje za svoje grijehe i pomoli za spas svoje duše. Trebat će mu. Porfirije je, kao dobar Milanov prijatelj, dopustio da se dijete kršteno u katoličkoj crkvi ponovno krsti u pravoslavnoj bez suglasnosti majke. Toga nema nigdje!

Izgleda da bi bilo lakše nabrojiti sve one koji nisu u toj mreži. Kako ste došli do svih tih podataka i koliko su vjerodostojni?

Sve se da provjeriti i ovo je moj poziv da se to istraži i preuzimam odgovornost za sve što sam rekla. Nisam ovo istraživala iz hira, kamo sreće da moje dijete nije prolazilo i da ne prolazi traume, i ja skupa s njim. Mogla sam birati, prepustiti se i odustati ili se boriti za dijete. Kamo sreće da smo se mogli dogovarati kao ljudi, da smo mogli surađivati, ali on je čovjek koji je rekao da nije ni za kakav kompromis. Svjesna sam da je ovo samo jedna dobivena bitka i spremna sam se boriti za dobrobit svojeg djeteta do kraja. To nije lako, stalno sam pod stresom, ali zahvaljujući dobrim ljudima koji mi pružaju podršku i pomažu u otkrivanju svih ovih nečasnih radnji izdržat ću. Ja nisam to odabrala, radim samo ono što bi radila svaka majka na mojem mjestu.

S obzirom na sve što ste prošli, koje biste tri poruke izdvojili kojima biste se obratili javnosti?

Prvo, ne odustajte, udružite se jer ste samo udružene snaga i zajedničkim se snagama izborite za sva prava vaše djece na što mirnije djetinjstvo i odrastanje. Drugo, nemojte se bojati i prokažite sve karike u lancu koje su sudjelovale i sudjeluju, bez oklijevanja, u vašim traumama i traumama vaše djece. Da ne prođu nekažnjeno. I treće, mi moramo pokazati našoj djeci, biti i učitelji i učiteljice našoj djeci, da se za slobodu i pravdu treba izboriti, a ne ju čekati.

Što je vaša poruka sustavu?

Najprije bih se htjela zahvaliti rijetkima koje sam u svom slučaju srela, a koji bude nadu da sustav može funkcionirati stručno, zakonito, humano i empatično. Drugo, takvim se obraćam i apeliram da se izbore, da prestanu biti tiha manjina i da se bore da se iz sustava izbace svi oni koji zloupotrebljavaju svoj položaj i moć, i surađuju de facto s nasilnim moćnim roditeljima, bio on muškarac ili žena. Da ih prokažu i izbace. Treće, potpuno je nepošteno i nepravedno da su vrijedni i savjesni stručnjaci u sustavu marginalizirani, zastrašivani i, nerijetko, udaljavani kad ukazuju na propuste sustava. Neka se izbore da se razvedenim partnerima osigura poduka nakon razvoda u cilju najbolje dobrobiti djeteta, napravi program, ali ne formalno, nego sadržajno, dovoljno duga poduka i podrška u čijem procesu bi se mogli uvjeriti koji roditelj je zlostavljač, a kako bi ga mogli kontrolirati i eventualno isključiti ako je toksičan za zdrav razvoj djeteta.

(Izvor: H-Alter)

Objava NEVJEROJATNA Ispovijest Severine za skrbništvo nad sinom: TRI MILANA – Psihičko zlostavljanje i sujevjerje partnera Popovića – Potvrđeno koruptivni gradonačelnik Bandić – isprika Lučićevoj supruzi i djeci pojavila se prvi puta na Republika.

Na sahrani je bilo više od tisuću ljudi što je i povod mnogim kritikama zbog kršenja epidemioloških mjera naloženih od strane Nacionalnog stožera civilne zaštite. Pred mrtvačnicom na Mirogoju Bandićev lijes izložen je nešto nakon 10 sati, kada su mu građani odavali počast. Sprovod je počeo oko 12 sati, a Bandić je pokopan u 13 sati. Na sahrani je bio i premijer Andrej Plenković kao i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović.

Kako mediji u susjednoj Hrvatskoj izvješćuju, jedna od prekršenih mjera je i zabrana održavanja svih javnih događaja i okupljanja na kojima je prisutno više od 25 osoba na jednome mjestu, a druga je da na posljednjim ispraćajima, pogrebima i polaganju urni može biti maksimalno 25 osoba.

Saborska zastupnica stranke Centar Dalija Orešković komentirala je posljednji ispraćaj zagrebačkog gradonačelnika.

“Teško je zamisliti išta degutantnije od toga da država nekome brani da se na posljednjem ispraćaju oprosti od voljene osobe, a netko drugi to pravo ima. Hrvatska će nestati zbog dvostrukih kriterija.

Pitanje je tko će biti “kriv”, oni koji žive od dvostrukih kriterija ili oni koji šute kada od nas prave budale?

Predlažemo gašenje “stožera” i ukidanje mjere o ograničenju broja ljudi na posljednjim ispraćajima”, napisala je Orešković na svom Facebooku.

/Republikainfo.com/

Objava Sahranjen Milan Bandić, na sahrani više od tisuću ljudi, među njima i Plenković i Čović pojavila se prvi puta na Republika.

 Najpoznatiji i najutjecajniji Hercegovac u Hrvatskoj, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, preminuo je u noći sa subote na nedjelju od posljedica srčanog udara, u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh. Bandiću je pozlilo u jednom zagrebačkom restoranu, ali ni nakon žurne intervencije liječnika i hitne pomoći te reanimacije, 66-godišnji zagrebački gradonačelnik tu životnu bitku ipak nije uspio dobiti.

O smrti Milana Bandića, koji je i često nazivan “kontroverznim”, izvjestili su svi mediji u regiji, a posebno je odjeknula u njegovom hercegovakom kraju u općini Grude – rodnom mjestu Pogana Vlaka, gdje je živjela njegova majka, kao i u Cerovu Docu gdje je sagradio kuću.

Pragmatičnom Bandiću, uvijek spremnom pomoći svojim zemljacima, oni su praštali i njegovu “crvenu knjižicu”, članstvo u SDP-u, česti populizam i političko “očijukanje” od krajnje lijevih do desnih, a on je njima bio uvijek spreman pomoći. Nakon smrti Milana Bandića mnogi Hercegovci kažu da su izgubili “svoga najvažnijeg čovjeka u Zagrebu”. To je uistinu veliki gubitak oslonca u Zagrebu za mnoge Hercegovce jer je Bandić u Hercegovini bio jači i od samog “sestrinskog” HDZ-a, bio je čovjek koji je mogao biti sve, zastupati sve, raditi sve – po potrebi i za cilj.

“Viralno” puzanje u čarapama po ledu

U prosincu 2009. godine, kada tremin ‘viralan’ još nije bio u primjeni, Bandić je – bio viralan. Tko se još ne sjeća njegovog polaganja vijenaca na snijegu i ledu, padanja, ustajanja, pokušaja i konačno puzanja sa vijencem u čarapama? On je tada bio predsjednički kandidat te je u okviru kampanje posjetio Brčko, Orašje i Domaljevac u Bosanskoj Posavini.

Unatoč snijegu, u svim mjestima dočekao ga je velik broj ljudi koji su ga došli podržati. U mjestu Dubrave kod Brčkog, Bandić je krenuo odati počast na spomen obilježju palim borcima 108. HVO brigade polaganjem vijenca i paljenjem svijeća. Mramorna ploča oko spomenika bila je prekrivena ledom premda su je domaćini prije Bandićevog dolaska posuli solju.

Kako bi se lakše popeo uzbrdo po dubokom snijegu, Bandić je izuo cipele i u čarapama nastavio koračati po ledu. Zatim se poskliznuo i pao na stražnjicu. To ga nije spriječilo pa je na koljenima otpuzao do spomenika. Prvi mu je u pomoć pritekao Ivica Filipović, jedan od zapovjednika 108. brigade, a Bandić mu je odgovorio: ‘Neka, neka! Daj sviću’. Klečeći je došao do spomenika i položio vijenac. Bandić je nakon Dubrave otišao u Orašje kao da se ništa nije dogodilo. U središtu grada kod Spomenika poginulim braniteljima također je položio vijenac, a u razgovoru s mještanima je rekao kako se u Dubravama odlučio klečeći odnijeti vijenac do spomenika, a ne da ga samo onako baci.

“To je daleko manja žrtva od one koju su za svoju grudu dali branitelji Posavine”, rekao je tada Bandić koji je naklonost Posavljaka priskrbio i financiranjem obnove njihovih porušenih kuća, kao i brojnih drugih hrvatksih mjesta diljem BiH.

 Na tim predsjedničkim izborima pokazalo se da je Milan Bandić u Hercegovini bio jači i od samog “sestrinskog” HDZ-a. Naime, prisjetimo se da je upravo snažna potpora glasača, ovog bivšeg SDP-ovca omogućila drugi krug izbora s Ivom Josipovićem. Tada je dijaspora okrenula leđa HDZ-ovom kandidatu Andriji Hebrangu kojeg je jedini otvoreno podržao jedino HDZ 1990 te je neslavno prošao što se tiče glasača iz BIH.

Bandić, Bušić i Tito

I danas je pitanje kako to da Hrvati u BiH, ponajprije Hercegovci, nisu podržali kandidata sestrinske stranke, “bezličnog” Hebranga, i da su se odlučili za “svoje gore list” Milana Bandića, bivšeg “crvenog” SDP-ovca, koji je na reveru znao ponijeti i bedž, među njima omraženog, Josipa Broza Tita?

Upravo uz ovakav jedan bedž dovodi se i Bandićeva epizoda sa Zvonkom BušićemTaikom iz Gorice u Posušju, hrvatskim političkim aktivistom i jednim u skupini otmičara putničkoga zrakoplova sa 76 putnika, na letu od New Yorka do Chicaga, u rujnu 1976. godine. Bušić je, da podsjetimo, zbog te otmice zrakoplova i pogibije policajca prigodom deaktivacije bombe koju je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice 21. srpnja 1977. godine u Americi osuđen na doživotni zatvor, a pomilovan u srpnju 2008. godine, nakon čega se vratio u Hrvatsku, a u rujnu 2013. počinio samoubojstvo.

Naime, Bandić, zagrebački gradonačelnik, je na 6. susretima lige antifašista jugoistočne Europe, održanom za zagrebačkom Bundeku nosii bedž s likom Josipa Broza Tita. Nekoliko dana nakon toga u Udbini se obilježavao Dan hrvatskih mučenika na kojoj su nazočili i Bandić i Bušić ai, kako su potvrdili brojni svjedoci, Bušić nije želio pružiti ruku Bandiću, upravo mu spočitavajući Titov bedž. Dan nakon ovog susreta Bušić je izvršio samoubojstvo.

Sve brojnije afere i optužnice

Čak šest puta Milan Bandić je izabiran za prvog čovjeka Zagreba, od čega tri puta izravno – 2009., 2013., i 2017. godine – pamte se poštapalice kako Hercegovci biraju gradonačelnika Zagreba, aludirajući na brojne Hrvate iz Hercegovine koji žive i rade u Zagrebu. Dugogodišnje upravljanje Zagrebom, između ostaloga, rezultirale su i brojnim podignutim istragama i optužnicama.

Prva istraga USKOK-a pokrenuta je 2013. godine, a u međuvremenu su Bandić i njegovi suradnici optuženi u čak 13 optužnica i na sudu se vodi nekoliko sudskih postupaka kojima su predmet zlouporabe zagrebačkog gradonačelnika i njegovih suradnika.

Afere Agram zbog koje je 2014. bio i uhićen te mjesec dana proveo u Remetincu, GUP, Nadstrešnice, Štandovi, Čistoća, Cibona, Pročistač, Bundekfest, Struja, Suhi Led, samo su neke od aktualnih pravosudnih postupaka, dok je posljednja koju je USKOK otvorio i još je u fazi izvida ona vezana uz gradnju sljemenske žičare. Sve te afere njegovom smrću najvjerojatnije će biti će obustavljene.

Nakon puštanja iz pritvora u Remetincu, Bandić je, u svom stilu, izjavio: “Svatko tko u hrvatskoj politici nešto vrijedi, bio je najmanje tri mjeseca u zatvoru”.

Sarajevo mu prvo uručilo, pa oduzelo titulu počasnog građanina

Samo čovjek poput Bandića je mogao “iznijeti” opoziv odluke o imenovanju počasnog građanina Sarajeva i to nakon što je izjavio kako se nada da će BiH uskoro biti sastavljena od tri entiteta, što je izazvalo žestoke reakcije u u BiH, pretežito Bošnjaka, a pogotovo članova Gradskog vijeća Sarajeva koji su ga samo mjesec dana prije te izjave imenovali počasnim građaninom glavnog grada BiH. Nakon što mu je oduzet status počasnog građanina Sarajeva, Bandić je u to isto Sarajevo došao nakon, moglo bi se kazati, kurtoaznog poziva kao gradonačelniku Zagreba, na obilježavanje Dana Grada Sarajeva.

Iznenađenje domaćina uSarajevu nije bilo malo kada se pojavio gradonačelnik Zagreba, čovjek kojem su dali, pa oduzeli čast počasnog građanina Sarajeva. Mnogi to tako iz uvrijeđenosti ne bi učinili, ali Bandić je, u punom smislu riječi, bio pragmatičar u praksi, došao u Sarajevo, naišao na srdačnost građana Sarajevia, posjetio kardinala Vinka Puljića ali i reisa Huseina Kavazovića, popio kavu u središtu grada. Čini se da Bandića nije posebno pogodilo oduzimanje te titule, a članovima Gradskog vijeća koji su digli ruku za opoziv odluke, nije bilo ni malo ugodno. No, odlaskom Milana Bandića završava se četvrt stoljeća vladavine glavnim gradom Republike Hrvatske i svojevrsni ‘fenomen Bandić’. „Idemo delati“, bila je česta poštapalica tog Hercegovca koji se „snašao u glavnom gradu“. Hercegovca koji je za mnoge bio simbol da provincijalci, „dotepenci“, kako je nedavno izjavila bivša SDP-ova ministrica Mieral Holy, u velikom gradu mogu uspjeti.

(Izvor: Dnevni list)

Objava BIO JE JAČI I OD ‘SESTRINSKOG’ HDZ-a Hercegovci su ostali bez ‘svog čovika’ u Zagrebu pojavila se prvi puta na Republika.

Nacional je koncem proteklog tjedna upozoren na jednu vrlo zanimljivu i indikativnu kaznenu prijavu čiji sadržaj otkriva da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u društvu svog dugogodišnjeg suradnika Roberta Ljutića početkom svibnja doživio krajnje neugodan događaj koji je sve donedavno prešućivao hrvatskoj javnosti.

Radi se o kaznenoj prijavi koju je osobno Bandić prije nešto više od dva mjeseca podnio protiv Emila Tedeschog mlađeg, sina istoimenog poznatog hrvatskog poduzetnika Emila Tedeschog, predsjednika Uprave Atlantic Grupe. Bandić je prijavu podnio zbog jednog bizarnog događaja za koji tvrdi da se zbio 11. svibnja u večernjim satima, piše Nacional.

Incident se zbio u svibnju u podsljemesnkoj zoni dok se Bandić vozio sa suradnikom Robertom Ljutićem koji je o svemu sastavio opsežnu izjavu i konstatirao: ‘Bandić je bio vidno uzrujan, Tedeschi mu je verbalno prijetio i nazvao ga klošarem’. Bandić kaže: ‘Obuzeo me strah, naganjao me ogromnim blindiranim autom. Potražio sam liječničku pomoć’.

/Republikainfo.com/

Objava BANDIĆA JE STRAH JER GA PO ZAGREBU AUTOM NAGANJA TEDESCHIJEV SIN “Prijetio mi i nazvao me klošarom. Obuzeo me strah” pojavila se prvi puta na Republika.

Najbolja potvrda otpora građana prema njegovim politikama i (ne)činjenju bio je masovni prosvjed koji se prošlog vikenda održao u Zagrebu, a kojem je, prema procjenama novinara prisustvovalo najmanje 10 tisuća ljudi dok organizatori smatraju da ih je bilo i više od 20 tisuća.

Piše: S.D./Faktograf.hr

„Miki kaže da se boji“ nadnaslov je ispod kojeg piše „Uvjeren je da su se urotili protiv njega. Osjeća se izdano i vjeruje samo sebi. Iako to ne želi priznati, strah ga je novog uhićenja…“, dok se kao središnji naslov koči: „Soros plaća da me unište“.

Te su riječi naslova izvučene iz razgovora s neimenovanim „sugovornikom iz gradonačelnikova okruženja“, a koji je izjavio: „Ovaj prosvjed je isfinancirao Soros, on financira i Daria Juričana, nije to teško provjeriti“.

Prosvjed je koštao 20 tisuća kuna

Darija Juričana nismo uspjeli naći ni na kakvom popisu Sorosovog Otvorenog društva, a on sam za Faktograf nije želio komentirati ni riječi „osobe iz Bandićevog okruženja“ koja tvrdi da ga financira Soros, niti neke druge tvrdnje koje su se pojavile u medijskom prostoru, a koje spominju navodne silne novce koje su Juričanu uplaćene kako bi on njima rušio gradonačelnika Zagreba.

Gordana Orsag Pasanec, članica Udruge građana Siget i organizatorica inicijative Zagreb te zove nakon objave današnje naslovnice 24 sata napisala je na svom Facebook profilu:

„Troškovi prošlog prosvjeda iznosili su skoro 20 000 kuna. Građani su svojim uplatama omogućili polovicu troškova, a ostali iznos je platila udruga Pravo na grad“.

Prošlotjedni prosvjed, kao i prijašnjih nekoliko koji su mu prethodili, organiziraju zajedno spomenuta udruga, Pravo na grad, Zelena akcija, Udruga Resnik i braniteljska udruga Vidra, a prema riječima organizatora sve je krenulo na Facebooku, otvaranjem stranice „Zagreb te zove“.

Kako je krajem siječnja ustvrdila za Jutarnji list, prvi prosvjed je platila sama Pasanec od sredstava svoje božičnice, za drugi su građani skupili 2000 kuna, a ovaj treći, masovni, po njenim je riječima koštao deset puta više.

Otvoreno društvo financira Pravo na grad, ali ne za rušenje Bandića

Udruga Pravo na grad postoji već gotovo deset godina, a u fokusu joj je borba protiv privatizacije i prekomjerne ekonomske eksploatacije javnih i zajedničkih dobara te prostora, s posebnim naglaskom na pitanja sudjelovanja građana i organiziranog civilnog društva u upravljanju javnim dobrima.

Udruga je izrasla iz višegodišnje kampanje i inicijative pokrenute od strane organizacija nezavisne kulture i mladih koje su zajednički sa Zelenom akcijom započele s javnim djelovanjem protiv devastacije javnog prostora u Zagrebu, što je u početku bilo vezano za borbu za Cvjetni trg i Varšavsku ulicu.

Udruga Pravo na grad dobila jest 2018. godine dobila financiranje projekta od strane Otvorenog društva u visini od 80.000 dolara i u trajanju od 30 mjeseci. Kako za Faktograf pojašnjavaju iz udruge Pravo na grad, taj se grant odnosi na ostvarivanje prava građana na stanovanje i prava na vodu.

U udruzi tvrde kako je 10 tisuća kuna koje su dali za prosvjed proslijeđeno iz rezervi koje se stvorene iz drugih donacija, a ne iz tog konkretnog projekta koji financira Zaklada otvoreno društvo.

Prozivanje Georgea Sorosa za financiranje prosvjeda, odnosno rušenje političara uobičajena je dezinformacija koja se koristi još od devedesetih godina prošlog stoljeća kako u Europi, tako i šire, a političari se njome služe obično kao zadnjom linijom obrane od nezadovoljnih građana. Zagrepčani su Bandiću, podsjetimo, poručili kako im je dosta njegovog upravljanja gradom – od klijentelizma i GUP-a do nesređivanja problema s otpadom.

Objava Optuživanje Sorosa da plaća rušenje političara uobičajena je dezinformacija kojom se sada služe i Bandićevi suradnici pojavila se prvi puta na Republika.

Ovo ne bi predstavljalo iznenađenje da, sve donedavno, u Glasu Koncila nije objavljen veći broj članaka koji su prilično benevolentni prema Bandiću i njegovim političkim potezima, navodi dnevnik.

Na primjer, u lipnju je taj katolički tjednik eksplicitno podržao Bandićeve prijetnje da će saborski klub zastupnika njegove stranke, BM365, zahtijevati ostavku ministrice obrazovanja Blaženke Divjak. Osim toga, zagrebački gradonačelnik već godinama izdvaja pozamašna financijska sredstva koja se troše za obnovu crkvene imovine i redovito se susreće s kardinalom Josipom Bozanićem i biskupima.

Ali ovaj tjedan, glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić u svome se komentaru naslovljenom “Zavjera protiv istine” dotaknuo slučaja smjenjivanja Bore Nogala, ravnatelja Dječje bolnice na Srebrnjaku u Zagrebu, iza čije profesionalne dekapitacije stoji Milan Bandić.

Figurativno rečeno, Ivan Miklenić je iz svih oružja raspalio po Milanu Bandiću, onako kako iz tjedna u tjedan u kolumnama ratuje s “duhovnim Jugoslavenima”, ”udbašima”, “komunistima” i sličnim utvarama, piše Jutarnji list.

Ovo je golem obrat u odnosu na 2010., kada je u drugom krugu predsjedničke utrke između Ive Josipovića i Milana Bandića, Miklenić u komentaru sugerirao da treba podržati zagrebačkog gradonačelnika.

U apostrofiranoj biskupskoj poruci, članovi Hrvatske biskupske konferencije dali su do znanja kako podupiru kandidata koji se zalaže za kršćanske vrijednosti, što je Bandić isticao za vrijeme kampanje. Vremena se mijenjaju, a saveznici, mic po mic, okreću leđa Milanu Bandiću, donosi Jutarnji list.

(Izvor: HINA)

Objava KOLAČI I POČETAK KRAJA Kaptol okrenuo leđa zagrebačkom gradonačelniku zbog Srebrnjaka pojavila se prvi puta na Republika.

U organizaciji nekoliko udruga i inicijativa, na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića u subotu u popodnevnim satima održao se prosvjed građana koji su tražili opoziv gradonačelnika Milana Bandića.

Tisuće građana na prosvjed je pristiglo s transparentima, a okupljeni prosvjednici su uzvikivali: ”Bandiću, odlazi”, ”Kriv si”, ”Zatvor” i slično, javlja Dnevnik.hr.

”Zagreb se probudio i nećemo dopustiti da ponovno padne u letargiju”, poručili su prije prosvjeda organizatori.

Ovaj se prosvjed protiv Bandića održao na dan izborne šutnje, jednako kao i prethodni prosvjed u prosincu prošle godine.

(Izvor: Jutarnji list/Dnevnik.hr)

Objava Veliki prosvjed protiv Bandića u Zagrebu na dan izborne šutnje pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Lana Ružičić/Dnevnik.hr

Nakon što je Milan Bandić mjesecima kalkulirao, pa navodno čak razmišljao i o svojoj kandidaturi, na kraju je odlučio podržati aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović u utrci za još jedan mandat na Pantovčaku. Tada je njihovo prijateljstvo naglo procvjetalo.

Zagrebački gradonačelnik druži se s prvim gospodinom Jakovom Kitarovićem, zajedno odlaze na utakmice i razna druženja. Neka od njih ne propušta ni Predsjednica. Na proslavi Bandićeva rođendana krajem studenog bio je gospodin Kitarović, a njegova supruga (inače predsjednica države) rođendan je čestitala na jednom drugom tulumu kad je gradonačelniku (inače uskočkom optuženiku) zapjevala, srdačno ga izgrlila i izljubila.

Da sve ne bi ostalo samo na pjesmi, Predsjednica je Bandiću poslala tortu s fotografijom njih dvoje. Mediji i javnost to su problematizirali, ali nju to nije diralo.

“Ne mogu se i ne smijem dodvoravati građanima ili onima koji su protiv gospodina Bandića da bih pokupila neke političke bodove. Moram biti dosljedna sebi. I u životu najviše cijenim lojalnost i odanost. Lojalnost prema državi, narodu, zajednici, obitelji i svojim prijateljima, pa čak i ako su optuženi. A ako su osuđeni, onda ću gospodinu Bandiću u zatvor nositi kolače ili što je već dopušteno”, rekla je Predsjednica i odmah dometnula kako vjeruje da do toga neće doći.
Nije rekla da se šalila

“Vjerujem da je to bilo u šali”, rekao je premijer Andrej Plenković pokušavajući sanirati štetu HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje.

No ona danas nije rekla da se šalila. Rekla je tek da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. I to je točno. Svatko je nevin dok sud ne presudi drugačije.

Ali nevini nisu u zatvoru. A ona bi mu baš u zatvor nosila kolače. Ne bi nosila kolače nevino optuženom na posao, ne bi mu nevino optuženom nosila kolače na proslavu rođendana. Ne bi nosila kolače nevino optuženom na bilo koje mjesto na svijetu. Ona bi mu baš nosila kolače u zatvor.

To valjda znači da bi mu bila lojalna i odana i da je u zatvoru. Čekajte, osuđenom čovjeku u zatvoru Predsjednica bi bila odana i lojalna? Nosila bi mu kolače? U zatvor? Previše je tu pitanja o kolačima, koji ostavljaju gorak okus.

Zašto bi, Predsjednice, Bandić nevin bio u zatvoru? A ako ne bi bio nevin, zašto biste mu, pobogu, nosili kolače?

Objava Priča koja nije slatka: Predsjednice, zašto bi Milan Bandić bio nevin u zatvoru, i zašto biste mu tamo nosili kolače? pojavila se prvi puta na Republika.