Njegov nastup označio je duboki rez s političkom filozofijom koja je desetljećima definirala kanadsku vanjsku i ekonomsku politiku. Umjesto jezika multilateralne harmonije, Carney je govorio o carinama, produktivnosti, energetskoj sigurnosti i geopolitičkom riziku.

Kazao je da je poslijehladnoratovski, na pravilima utemeljen međunarodni poredak skončao. Nalazimo se usred raspada, a ne tranzicije, upozorio je.

Bio je to govor zemlje koja je shvatila da se globalni poredak više ne prilagođava slabijima.

U Davosu je Carney otvoreno upozorio da protekcionizam među saveznicima ne potkopava samo trgovinu, nego i sigurnosnu arhitekturu Sjeverne Amerike, osobito u Arktiku.

Kazao je je da je kanadska energija, nafta, plin i hidroelektrična proizvodnja, temelj kontinentalne energetske stabilnosti i naglasio da se suverenitet više ne može braniti deklaracijama, nego kontrolom nad resursima, opskrbnim lancima i teritorijem.

U jednoj od najupečatljivijih rečenica poručio je da je doba oslanjanja na apstraktne norme završeno te da države koje ne djeluju strateški riskiraju da postanu kolateralna šteta globalne fragmentacije.

Trumpov pritisak

Odgovor iz Washingtona nije ostavio prostora za pogrešna tumačenja. Donald Trump, u svom karakterističnom stilu, nije imenovao Kanadu, ali je poručio da saveznici koji ovise o američkom tržištu moraju prihvatiti novu realnost te da su carine legitimno sredstvo nacionalne sigurnosti.

Time je potvrdio ono čega se Ottawa već pribojavala: u Trumpovoj doktrini Prvo Amerika međuzavisnost nije zajednički interes, nego poluga pritiska.

Kako je to sažeo analitičar Ian Bremmer iz Eurasia Grupe: Kanada pokušava igrati racionalnu igru u političkom okruženju koje sve više nagrađuje iracionalne poteze. Ovaj nastup u Davosu bio je simptom, a ne uzrok promjene.

Već u siječnju 2025., nakon početka drugog mandata Donalda Trumpa, Kanada se našla na povijesnoj prekretnici, suočena s povratkom agresivnog američkog protekcionizma, prijetnjama carinama i zahtjevima da postane američka savezna država.

Dolazak Marka Carneyja na čelo države simbolično je označio početak faze hladnog, tehnokratskog realizma u kojem se nacionalni interes mjeri ekonomskim rezultatima i geopolitičkim pozicioniranjem.

Carney u politiku ne ulazi kao karizmatični tribun, nego kao bivši guverner Kanadske i Britanske središnje banke, čovjek bilanci i sustavnih rizika.

Njegova vlada, sastavljena od ekonomista i ljudi iz energetskog sektora, jasno signalizira povratak tvrdoj ekonomiji.

Dugogodišnja analitičarka kanadske politike Diane Francis taj je zaokret sažela u jednu rečenicu: Carney je prvi premijer koji shvaća da Kanada ne može biti globalni moralni arbitar dok joj produktivnost i životni standard srednje klase padaju.

Opasna igra

Najveći vanjski pritisak dolazi iz SAD-a. Gotovo 75 posto kanadskog izvoza i dalje završava na američkom tržištu, a industrijska struktura zemlje duboko je integrirana u američke lance vrijednosti.

Trumpove prijetnje univerzalnim carinama od 10 do 25 posto, uz stalne najave izmjena ugrožavaju kanadsku proizvodnju. Carney na to odgovara strategijom energetskog štita, podsjećajući Washington da američka energetska sigurnost u velikoj mjeri ovisi o kanadskim resursima.

No, mnogi upozoravaju da je riječ o opasnoj igri. William Pellerin, partner u najvećoj kanadskoj tvtrki za međunarodnu trgovinu, poziva na oprez. Moramo biti pažljivi, kako zbog naravi američkoga predsjednika tako i zbog naše ovisnosti o Americi. Ne postoji druga država te veličine s kojom možemo odjednom toliko poslovati, a svaka nagla promjena smjera nosi velike rizike.

Svjesna svoje ranjivosti, Kanada pokušava razbiti gotovo potpunu ovisnost o SAD-u okretanjem prema Aziji.

Siječanjski posjet Marka Carneyja Pekingu, prvi na toj razini nakon gotovo desetljeća, simbolizirao je pokušaj strateške diversifikacije, ali bez iluzija o novom strateškom partnerstvu.

Carney otvoreno priznaje političke razlike s Kinom, ali inzistira na selektivnom pragmatizmu. Kina treba kanadske žitarice, energente i kalij, dok Kanada traži kapital i tržišta za kritične minerale.

Kanadski akademik Michael Geist taj pristup opisuje kao odgovorni angažman, priznanje da globalna ekonomija ne funkcionira na moralnim vrijednostima.

Ne postoji nijedan živući Kanađanin koji je mislio da SAD može biti bilo kakva prijetnja za našu zemlju, posebno ne vojna. I onda se samo tako, probudimo u novoj stvarnosti.

Ta rečenica možda najbolje oslikava dubinu promjene: stabilnost odnosa s Washingtonom, nekoć neupitna, više se ne može uzimati zdravo za gotovo.

Novo poglavlje

Istodobno, Kanada vodi bitku na unutarnjem frontu. Rekordno useljavanje između 2021. i 2024. povećalo je broj stanovnika iznad 41 milijuna, ali bez proporcionalnog rasta infrastrukture i produktivnosti.

Stambena kriza u Torontu i Vancouveru postala je simbol šire disfunkcionalnosti. Carneyjev zaokret u imigracijskoj politici (ograničavanje broja stranih studenata i privremenih radnika) predstavlja povijesni odmak od politike otvorenih vrata.

Kanadski ekonomist Benjamin Tal taj potez opisuje kao nužnu korekciju, upozoravajući da imigracija bez rasta produktivnosti ne stvara bogatstvo, nego samo preraspodjeljuje oskudicu.

U kontekstu zelene tranzicije Kanada se nalazi u paradoksalnoj poziciji. Posjeduje golema nalazišta litija, nikla, bakra i grafita, ali birokratski procesi koji otvaranje rudnika produžuju i do 15 godina prijete da taj geopolitički kapital ostane neiskorišten. Novi zakon o strateškim resursima pokušava to promijeniti.

Na sjeveru se istodobno odvija još dublja transformacija. Topljenje leda i otvaranje Sjeverozapadnog prolaza pretvorili su Arktik iz periferije u strateško središte.

Kanada pokreće vojne vježbe na Arktiku, modernizira NORAD i ulaže u nove podmornice. Sigurnosni analitičar Rob Huebert upozorava da se danas teritorij na Arktiku ne gubi ratom, nego nečinjenjem

Huebert kaže kako je ova promjena povijesna. Kanada više nije tihi, moralno samouvjereni promatrač globalnih procesa. Pod vodstvom Marka Carneya ona se profilira kao pragmatičan, resursno osviješten čimbenik koji suverenitet shvaća prvenstveno kao ekonomsko i strateško pitanje.

Dodaje kako, suočena s agresivnim američkim protekcionizmom, nužnošću otvaranja prema Aziji i rastućim sigurnosnim izazovima na Arktiku, Kanada ulazi u novo poglavlje – ono u kojem energija, kritični minerali i hladna geopolitička računica postaju temelj njezina opstanka i međunarodnog utjecaja.

Objava Carney otvorio novo kanadsko političko poglavlje pojavila se prvi puta na Republika.

Ovogodišnji skup u Davosu obilježila je sveprisutna nelagoda zbog stanja u svijetu. Umjesto govora o suradnji i zajedničkoj budućnosti, u fokusu su bili moć, sukobi i raspad dosadašnjih pravila. U takvoj atmosferi posebno je odjeknuo govor kanadskog premijera Marka Carneya. Govorio je izravno, bez diplomatskih fraza, i opisao svijet kakav već živimo, a ne onaj kojem se nadamo.

Kanadski premijer nije nastupio kao vođa velike sile, nego kao glas država koje su zaglavljene između jačih igrača. Njegova poruka bila je jednostavna: poslušnost više ne jamči sigurnost, a pravila ne štite one koji u njih slijepo vjeruju. Upravo zato njegov govor dijele i hvale i političari i analitičari.

Govor kanadskog premijera Marka Carneya kojeg prenosi Jutarnji list:

‘Veliko mi je zadovoljstvo – i dužnost – biti s vama u ovom prijelomnom trenutku za Kanadu i svijet.

Danas ću govoriti o pukotini u svjetskom poretku, o kraju ugodne fikcije i svitanju brutalne stvarnosti u kojoj geopolitika velikih sila više nije sputana.

Ipak, tvrdim da druge zemlje, osobito srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne. One imaju moć izgraditi novi poredak koji integrira naše vrijednosti, poput poštovanja ljudskih prava, održivog razvoja, solidarnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država.

Moć onih koji su manje moćni započinje iskrenošću.

Svaki dan shvaćamo da živimo u eri suparništva velikih sila. Da poredak utemeljen na pravilima blijedi. Da jaki čine što mogu, a slabi trpe ono što moraju.

Ova Tukididova izreka prikazuje se kao neizbježna — kao prirodna logika međunarodnih odnosa koja se ponovno nameće. A suočeni s tom logikom, snažna je sklonost zemalja da se prilagode kako bi opstale. Da se povinuju. Da izbjegavaju probleme. Da se nadaju kako će poslušnost kupiti sigurnost.

Neće.

Pa koje su nam mogućnosti?

Godine 1978. češki disident Václav Havel napisao je esej pod nazivom Moć nemoćnih. U njemu je postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sustav održavao?

Njegov odgovor započinje s trgovcem povrćem. Svakog jutra taj trgovac u izlog stavlja natpis: ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!‘ On u to ne vjeruje. Nitko u to ne vjeruje. Ali svejedno stavlja natpis — kako bi izbjegao nevolje, pokazao poslušnost, uklopio se. I zato što svaki trgovac u svakoj ulici čini isto, sustav opstaje.

Ne samo kroz nasilje, već kroz sudjelovanje običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni.

Havel je to nazvao ‘životom u laži‘. Moć sustava ne dolazi iz njegove istine, nego iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit. A njegova krhkost proizlazi iz istog izvora: kada čak i jedna osoba prestane sudjelovati – kada trgovac povrćem ukloni natpis – iluzija počinje pucati.

Vrijeme je da tvrtke i države skinu svoje natpise. Desetljećima su zemlje poput Kanade napredovale unutar onoga što smo nazivali međunarodnim poretkom utemeljenim na pravilima. Pridružili smo se njegovim institucijama, hvalili njegova načela i koristili njegovu predvidljivost. Pod njegovom zaštitom mogli smo voditi vanjsku politiku temeljenu na vrijednostima.

Znali smo da je priča o međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima djelomično lažna. Da će se najjači izuzimati kad im to odgovara. Da se trgovinska pravila provode asimetrično. I da se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću, ovisno o identitetu optuženog ili žrtve.

Ta je fikcija bila korisna, a osobito je američka hegemonija pomagala u pružanju javnih dobara: otvorenih pomorskih putova, stabilnog financijskog sustava, kolektivne sigurnosti i potpore okvirima za rješavanje sporova.

Zato smo stavili natpis u izlog. Sudjelovali u ritualima. I uglavnom izbjegavali prozivati raskorak između retorike i stvarnosti. Taj dogovor više ne funkcionira. Reći ću izravno: nalazimo se usred puknuća, a ne prijelaza. Tijekom posljednja dva desetljeća niz kriza u financijama, zdravstvu, energiji i geopolitici razotkrio je rizike ekstremne globalne integracije.

U novije vrijeme velike sile počele su koristiti ekonomsku integraciju kao oružje. Carine kao polugu. Financijsku infrastrukturu kao sredstvo prisile. Opskrbne lance kao ranjivosti koje se mogu iskoristiti. Ne možete ‘živjeti u laži‘ uzajamne koristi kroz integraciju kada integracija postaje izvor vaše podređenosti. Multilateralne institucije na koje su se srednje sile oslanjale — WTO, UN, COP, arhitektura kolektivnog rješavanja problema — ozbiljno su oslabljene.

Kao rezultat toga, mnoge zemlje izvlače iste zaključke. Moraju razviti veću stratešku autonomiju: u energiji, hrani, kritičnim mineralima, financijama i opskrbnim lancima. Taj je poriv razumljiv. Zemlja koja se ne može sama prehraniti, opskrbiti energijom ili obraniti ima malo izbora. Kada vas pravila više ne štite, morate štititi sami sebe. No budimo realni kamo to vodi. Svijet tvrđava bit će siromašniji, krhkiji i manje održiv.

Postoji još jedna istina: ako se velike sile odreknu čak i privida pravila i vrijednosti u korist nesputanog ostvarivanja svoje moći i interesa, koristi „transakcionalizma“ postaju sve teže ponovljive. Hegemoni ne mogu beskonačno unovčavati svoje odnose. Saveznici će se diverzificirati kako bi se zaštitili od neizvjesnosti. Kupovati osiguranje. Povećavati mogućnosti. Time se ponovno gradi suverenitet — suverenitet koji je nekoć bio utemeljen na pravilima, ali će sve više biti usidren u sposobnosti da se izdrži pritisak.

Ovo klasično upravljanje rizicima ima cijenu. No trošak strateške autonomije, suvereniteta, može se i dijeliti. Zajednička ulaganja u otpornost jeftinija su od toga da svatko gradi vlastitu tvrđavu. Zajednički standardi smanjuju fragmentaciju. Komplementarnosti stvaraju dobitak za sve.

Pitanje za srednje sile, poput Kanade, nije trebamo li se prilagoditi ovoj novoj stvarnosti. Moramo. Pitanje je hoćemo li se prilagoditi tako da jednostavno gradimo više zidove — ili možemo učiniti nešto ambicioznije.

Kanada je bila među prvima koje su čule poziv na buđenje, što nas je navelo da temeljito promijenimo svoj strateški položaj. Kanađani znaju da naša stara, ugodna pretpostavka kako nam geografija i članstvo u savezima automatski jamče prosperitet i sigurnost više ne vrijedi.

Naš novi pristup počiva na onome što je Alexander Stubb nazvao ‘realizmom utemeljenim na vrijednostima‘ — ili, drugim riječima, težimo biti načelni i pragmatični. Načelni u predanosti temeljnim vrijednostima: suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti, zabrani uporabe sile osim kada je u skladu s Poveljom UN-a, poštovanju ljudskih prava. Pragmatični u priznavanju da je napredak često postupan, da se interesi razilaze i da ne dijele svi partneri naše vrijednosti.

Angažiramo se široko i strateški, otvorenih očiju. Aktivno se suočavamo sa svijetom kakav jest, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli da bude. Kanada prilagođava svoje odnose tako da njihova dubina odražava naše vrijednosti. Dajemo prednost širokom angažmanu kako bismo maksimizirali svoj utjecaj, s obzirom na fluidnost svijeta, rizike koje to nosi i uloge za ono što slijedi. Više se ne oslanjamo samo na snagu svojih vrijednosti, već i na vrijednost vlastite snage.

Tu snagu gradimo kod kuće. Otkako je moja vlada preuzela dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, kapitalnu dobit i poslovna ulaganja, uklonili smo sve savezne prepreke međuprovincijskoj trgovini i ubrzavamo ulaganja vrijedna bilijun dolara u energiju, umjetnu inteligenciju, kritične minerale, nove trgovinske koridore i šire. Udvostručujemo obrambenu potrošnju do 2030. godine, i to na način koji jača naše domaće industrije.

U inozemstvu se brzo diverzificiramo. Dogovorili smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s Europskom unijom, uključujući pristupanje SAFE-u, europskim aranžmanima za obrambenu nabavu. U posljednjih šest mjeseci potpisali smo još dvanaest trgovinskih i sigurnosnih sporazuma na četiri kontinenta. U proteklih nekoliko dana zaključili smo nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom. Pregovaramo o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, ASEAN-om, Tajlandom, Filipinima, Mercosurom.

Kako bismo pomogli u rješavanju globalnih problema, primjenjujemo varijabilnu geometriju – različite koalicije za različita pitanja, temeljene na vrijednostima i interesima. Kada je riječ o Ukrajini, ključni smo član Koalicije voljnih i jedan od najvećih doprinositelja njezinoj obrani i sigurnosti po glavi stanovnika. Po pitanju arktičkog suvereniteta, čvrsto stojimo uz Grenland i Dansku te u potpunosti podržavamo njihovo jedinstveno pravo da odrede budućnost Grenlanda.

Naša predanost članku 5. je nepokolebljiva. S našim saveznicima u NATO-u (uključujući Nordijsko-baltsku osmicu) radimo na dodatnom osiguranju sjevernih i zapadnih krila Saveza, uključujući dosad neviđena ulaganja u radare iznad horizonta, podmornice, zrakoplove i snage na terenu.

U plurilateralnoj trgovini predvodimo napore za izgradnju mosta između Transpacifičkog partnerstva i Europske unije, stvarajući novi trgovinski blok od 1,5 milijardi ljudi. Kada je riječ o kritičnim mineralima, formiramo kupovne klubove usidrene u G7 kako bi se svijet mogao udaljiti od koncentrirane opskrbe. U području umjetne inteligencije surađujemo s istomišljenim demokracijama kako bismo osigurali da na kraju ne budemo prisiljeni birati između hegemona i hiperskalera.

Ovo nije naivni multilateralizam. Niti oslanjanje na oslabljene institucije. Ovo je izgradnja koalicija koje funkcioniraju, pitanje po pitanje, s partnerima koji dijele dovoljno zajedničkog temelja da mogu djelovati zajedno. U nekim slučajevima to će biti velika većina država. I stvara se gusta mreža veza u trgovini, ulaganjima i kulturi, na koju se možemo osloniti u budućim izazovima i prilikama. Srednje sile moraju djelovati zajedno jer, ako niste za stolom, vi ste na jelovniku. Velike sile si mogu priuštiti da djeluju same. Imaju veličinu tržišta, vojni kapacitet i poluge za nametanje uvjeta. Srednje sile to nemaju.

No kada pregovaramo samo bilateralno s hegemonima, pregovaramo iz pozicije slabosti. Prihvaćamo ono što nam se nudi. Natječemo se jedni s drugima tko će biti popustljiviji. To nije suverenitet. To je gluma suvereniteta uz prihvaćanje podređenosti.

U svijetu suparništva velikih sila, zemlje između imaju izbor: natjecati se međusobno za naklonost ili se udružiti kako bi stvorile treći put s utjecajem. Ne bismo smjeli dopustiti da nas uspon tvrde moći zaslijepi pred činjenicom da će moć legitimiteta, integriteta i pravila ostati snažna — ako je odlučimo koristiti zajedno.

To me vraća Havelu. Što bi značilo da srednje sile ‘žive u istini‘?

To znači imenovati stvarnost. Prestati zazivati ‘međunarodni poredak utemeljen na pravilima‘ kao da još uvijek funkcionira kako je oglašeno. Sustav treba nazvati pravim imenom: razdoblje u kojem najmoćniji slijede svoje interese koristeći ekonomsku integraciju kao oružje prisile.

To znači djelovati dosljedno. Primjenjivati iste standarde na saveznike i suparnike. Kada srednje sile kritiziraju ekonomsku prisilu iz jednog smjera, a šute kada dolazi iz drugog, mi i dalje držimo natpis u izlogu.

To znači graditi ono u što tvrdimo da vjerujemo. Umjesto da čekamo da hegemon obnovi poredak koji sam razgrađuje, stvarajmo institucije i sporazume koji funkcioniraju kako je opisano. I to znači smanjivati poluge koje omogućuju prisilu.

Izgradnja snažnog domaćeg gospodarstva uvijek bi trebala biti prioritet svake vlade. Međunarodna diverzifikacija nije samo ekonomska razboritost; ona je materijalni temelj iskrene vanjske politike. Države zaslužuju pravo na načelne stavove smanjujući vlastitu ranjivost na odmazdu.

Kanada ima ono što svijet želi. Energetska smo supersila. Posjedujemo golema ležišta kritičnih minerala. Imamo najobrazovanije stanovništvo na svijetu. Naši mirovinski fondovi među najvećim su i najsloženijim investitorima na svijetu. Imamo kapital, talent i vladu s golemim fiskalnim kapacitetom da djeluje odlučno. I imamo vrijednosti kojima mnogi drugi teže.

Kanada je pluralističko društvo koje funkcionira. Naš javni prostor je glasan, raznolik i slobodan. Kanađani ostaju predani održivosti. Stabilan smo i pouzdan partner — u svijetu koji je sve samo ne stabilan — partner koji gradi i cijeni dugoročne odnose.

Kanada ima još nešto: svijest o tome što se događa i odlučnost da u skladu s tim djeluje. Razumijemo da ovo puknuće zahtijeva više od prilagodbe. Zahtijeva iskrenost o svijetu kakav jest.

Mi skidamo natpis s izloga. Stari se poredak neće vratiti. Ne bismo ga trebali oplakivati. Nostalgija nije strategija. Ali iz pukotine možemo izgraditi nešto bolje, snažnije i pravednije. To je zadaća srednjih sila, koje imaju najviše izgubiti u svijetu tvrđava i najviše dobiti u svijetu istinske suradnje.

Moćni imaju svoju moć. Ali i mi imamo nešto – sposobnost da prestanemo glumiti, da imenujemo stvarnost, da gradimo snagu kod kuće i da djelujemo zajedno. To je put Kanade. Biramo ga otvoreno i samouvjereno. I to je put široko otvoren svakoj zemlji koja je spremna krenuti njime zajedno s nama.‘

/Desk/

Objava Govor kanadskog premijera u Davosu: “Sa hegemonima pregovaramo iz pozicije slabosti. Prihvaćamo što nam se nudi. Natječemo se tko će biti popustljiviji. To nije suverenitet već gluma suvereniteta uz prihvaćanje podređenosti” pojavila se prvi puta na Republika.

Ova odluka dolazi dan nakon što su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kanada u zajedničkom priopćenju osudile način na koji Izrael vodi rat u Gazi, kao i njegove aktivnosti na okupiranoj Zapadnoj obali.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, britanski premijer Keir Starmer i kanadski premijer Mark Carney upozorili su da neće “stajati prekriženih ruku” pred skandaloznim postupcima izraelske vlade Benjamina Netanyahua u Gazi te su zaprijetili konkretnim mjerama ne prekine li vojnu ofenzivu i ne deblokira li humanitarnu pomoć. I diplomati iz 22 države zatražili su od Izraela da odmah nastavi pružati punu pomoć Gazi, tražeći da to organiziraju Ujedinjeni narodi i nevladine organizacije.

– Odlučni smo u nakani da priznamo palestinsku državu, što će biti naš doprinos postizanju rješenja o dvjema državama, a spremni smo surađivati i s drugima da bismo ostvarili taj cilj, obznanili su u zajedničkoj izjavi francuski predsjednik Emmanuel Macron, britanski premijer Keir Starmer i kanadski premijer Mark Carney, posebno se osvrnuvši na konferenciju planiranu za lipanj u Ujedinjenim narodima s ciljem postizanja međunarodnog konsenzusa.

– Odlučno se protivimo širenju izraelskih vojnih operacija u Gazi, rekli su čelnici, dodajući da je razina ljudske patnje u palestinskoj enklavi nepodnošljiva.

Trojica čelnika smatraju da je najava pristupa minimalnoj količini hrane apsolutno nedovoljna i pozivaju izraelsku vladu da obustavi vojne operacije u Gazi te da odmah odobri dostavu humanitarne pomoći.

Keir Starmer, Mark Carney i Emmanuel Macron osudili su jezik kojim su se nedavno koristili članovi izraelske vlade, kao i njihovu prijetnju o prisilnom raseljavanju civila suočenih sa strašnim uništenjem Gaze. Premda priznaju pravo Izraela da se brani od terorizma i pozivaju Hamas da odmah oslobodi preostale taoce koje tako okrutno drže od 7. listopada 2023., trojica čelnika smatraju da je eskalacija koju provode izraelske vlasti potpuno nesrazmjerna.

– Ne završi li Izrael novu vojnu ofenzivu i ne ukine li ograničenja koja se odnose na dopremu humanitarne pomoći, odgovorit ćemo poduzimanjem daljnjih konkretnih mjera, upozorili su, ne preciziravši o kakvim je mjerama riječ.

Zaprijetili su i ciljanim mjerama ne prestane li Izrael s izgradnjom naselja koja su ilegalna i potkopavaju održivost palestinske države.

Podsjećajući na konferenciju o mogućem rješenju o dvjema državama, koja je održana u New Yorku 18. lipnja, a supredsjedale su joj Saudijska Arabija i Francuska, obećali su da će surađivati s Palestinskom upravom, regionalnim partnerima, Izraelom i Sjedinjenim Državama da bi se postigao konsenzus o dogovorima za budućnost Gaze, a na temelju arapskog plana.

Diplomati 22 države traže da Izrael odmah nastavi s pružanjem pomoći Gazi

Diplomati iz 22 države zatražili su od Izraela da odmah nastavi pružati punu pomoć Gazi, tražeći da to organiziraju UN i nevladine organizacije. UN i humanitarne organizacije ne mogu podržati novi model dostave pomoći Gazi o kojemu je odluku donijela izraelska vlada, napisale su te zemlje u zajedničkoj izjavi koju je prenijelo njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Vlada Benjamina Netanyahua objavila je da će kamionima koji prevoze dječju hranu dopustiti ulazak u opkoljeno područje palestinskog teritorija, nakon blokade koja traje dulje od dva mjeseca.

Ujedinjeni narodi već dugo tvrde da stanovništvu Gaze svakodnevno treba najmanje 500 kamiona pomoći i raznih ostalih potrepština. Svjetski program za hranu (World Food Programme) objavio je da je za dostavu stanovništvu Gaze spremno više od 176.470 tona hrane, što je dovoljno za prehranu milijun ljudi u četveromjesečnom razdoblju.

No ostalo je nejasno kolika će količina pomoći biti dopuštena za slanje i na koji će se način distribuirati prije pokretanja plana koji sponzoriraju Sjedinjene Države, a kojim je predviđeno zapošljavanje privatnih izvođača radova za distribuciju pomoći. Taj su plan odbacili Ujedinjeni narodi i ostale humanitarne skupine.

Izraelska vojska je objavila da je u Gazu u ponedjeljak ušlo pet kamiona, premda su dužnosnici UN-a rekli da je odobrenje za ulazak dobilo njih devet, a jedan od predstavnika lokalnog medicinskog osoblja, Tom Fletcher istaknuo je da je to tek “kap u moru”.

Glasnogovornik izraelske vojske Nadav Shoshani je rekao kako će trebati vremena da se stvore uvjeti za situaciju u kojoj će biti omogućen ulazak u Gazu stotina kamiona dnevno. Novinarima je kazao kako “smatra da je stvar odluke političkog ešalona o tome koliko će kamiona ući”. U zadnjih je osam dana u izraelskim napadima ubijeno više od 500 ljudi, a vojna je kampanja intenzivirana. U ponedjeljak je ubijeno najmanje 40 ljudi, podaci su lokalnih medicinskih radnika, prenose AFP i HINA.

/Desk/

Objava Žestoke kritike Izraelu od Macrona, Stramera i Carneya: “Nećemo stajati skrštenih ruku” pojavila se prvi puta na Republika.

“Kanađani su uvijek spremni kad netko baci rukavicu. Neka se Amerikanci ne zavaravaju. U trgovini kao i u hokeju, Kanada će pobijediti”, rekao je u nedjelju, govoreći o sportskom rivalstvu između dviju zemalja, koje je nedavno iskoristio američki predsjednik Donald Trump.

“Donald Trump napada kanadske obitelji, radnike, tvrtke, nećemo mu dopustiti da uspije”, obećao je Mark Carney nakon što je izabran za čelnika liberala umjesto Justina Trudeaua.

Američki predsjednik pokrenuo je trgovinski rat sa susjedom na sjeveru uvođenjem carina na kanadske proizvode te i dalje govori kako želi da Kanada postane “51. američka država”.

“Amerikanci žele naše resurse, našu vodu, našu zemlju”, upozorio je, “ako uspiju, uništit će naš način života.”

“U Sjedinjenim Državama (…) nikada neće postojati pravo na francuski jezik”, rekao je u svom govoru, redovito prelazeći s engleskog na francuski. “Radost življenja, kultura i francuski jezik dio su našeg identiteta.”

Pedesetdevetogodišnji bivši guverner kanadske narodne banke, nov na političkoj sceni, obećao je “izgraditi novo gospodarstvo i stvoriti nove trgovinske odnose”.

On će službeno postati premijer sljedećih dana nakon prijenosa vlasti s Justinom Trudeauom, koji je najavio ostavku početkom siječnja, nakon gotovo deset godina na vlasti.

Carney možda neće dugo ostati na dužnosti jer Kanada mora održati izbore najkasnije do listopada.

/Desk/

Objava Novi kanadski premijer Mark Carney: “Neka se Amerikanci ne zavaravaju…” pojavila se prvi puta na Republika.