Nakon misnog slavlja, dvojica nepoznatih počinitelja verbalno su napala katoličkog svećenika i druge u njegovoj prisutnosti, nazivajući ga pritom ustašom i drugim pogrdnim nazivima. Događaj je prijavljen nadležnim policijskim tijelima te je u tijeku obavljanje očevida i rasvjetljavanja nemilog događaja.

Među saslušanima u policiji je i don Marin Marić, župnik u Obrima i Solakovoj Kuli. „Iz kolone automobila koji su bili okićeni zastavama Armije BiH jedna osoba me je vrijeđala i psovala mi. Uspio sam zapisati registarske oznake automobila u kojem se vozio te sam ih predao policiji. Rekli su mi da je ta osoba lišena slobode i da će biti predat Tužiteljstvu Hercegovačko- neretvanske županije“, potvrdio je don Marin nakon saslušanja kojeg je imao u policiji.

Podsjećamo, u nekadašnjem Muzeju bitke za ranjenike na Neretvi u Jablanici, odlukom Ratnog predsjedništva Jablanice, Konjica i Prozor Rame na čelu s dr. Safetom Čibom, osnovan je logor za Hrvate kroz kojega je do zatvaranja logora 1. ožujka 1994. prošla 891 osoba hrvatske nacionalnosti. Zarobljenici su bili izloženi užasnim torturama koje mnogi od njih nisu preživjeli. Najveći dio zatvorenika logora Muzej u Jablanici bili su civili iz Jablanice, Doljana, Drežnice, Grabovice i okolnih mjesta. Posebno je bolna činjenica da je kroz logor prošlo više od 60 djece različitih uzrasta. Najmlađa od njih Gabrijela Jurkić iz Doljana imala je tek 28 dana.

22. veljače u Muzeju je povodom Dana općine Jablanica održana svečana sjednica na koju su, zbog pijeteta prema žrtvama odbili doći hrvatski politički predstavnici u općini Jablanica, Ivan Rogić, predsjednik OO HDZ BiH Jablanice i Bruno Šitum, vijećnik ove stranke u Općinskom vijeću.

Poniženje hrvatskih žrtava bilo je po svemu sudeći tek uvod u današnje provokacije i verbalne napade i uvrede.

„Do kada će Hrvati u Općini Jablanici trpjeti i strahovati za vlastite živote, te živjeti u nesigurnosti?!“, zapitali su se nakon današnjih napada i provokacija Hrvati ove hercegovačke općine kojima nije dozvoljeno u miru i dostojanstveno se pomoliti za svoje žrtve i prisjetiti se tortura koje su mnogi od njih prošlu u logoru Armije BiH Muzej u Jablanici.

/Desk/

Objava Incident vođen međunacionalnom mržnjom: Nakon mise povodom obljetnice raspuštanja logora ‘Muzej’ u Jablanici vrijeđan katolički svećenik pojavila se prvi puta na Republika.

Kjerte je povijest diplomirao na Sveučilištu u Kopenhagenu, a studije holokausta i genocida magistrirao na Sveučilištu Uppsala. Trenutačno je doktorant Strassler centra za studije holokausta i genocida na Sveučilištu Clark. Povod za ovaj razgovor bilo je njegovo nedavno vrlo zapaženo predavanje na bečkom Wiesenthalovu institutu za proučavanje holokausta, o čemu su izvijestili brojni europski mediji.

Kako ste se kao danski povjesničar počeli baviti NDH i ustaškim pokretom? Što je bila ta iskra koja je zapalila vaš interes?

– Moj interes za NDH i ustaše nastao je iz općenitog nezadovoljstva međunarodnim istraživanjem holokausta, koje je, po mojemu mišljenju, previše fokusirano na Njemačku. To vrijedi posebno kad su u pitanju počinitelji.

Iako postoje brojna istraživanja o sudjelovanju njemačkih SS-ovaca, policajaca i vojnika u holokaustu, manje se zna o nenjemačkim počiniteljima. Tijekom mojih magisterijskih studija na Sveučilištu u Uppsali, moj me je mentor dr. Tomislav Dulić upoznao s poviješću NDH i logora Jasenovac.

Poslije, kad sam započeo doktorske studije u SAD-a, odlučio sam detaljno istražiti ovaj slučaj uz ohrabrenje moga sadašnjeg mentora.

U svojim istraživanjima i radovima fokusirali ste se na profil tipičnog ustaše stražara u Jasenovcu. Kakav je on?

– Moje istraživanje pokazuje da su tipični socijalni profili stražara u Jasenovcu odgovarali općoj populaciji u Hrvatskoj toga vremena. Kao pretežno ruralna populacija u Kraljevini Jugoslaviji, najveći su broj stražara činili ratari i zemljoradnici. Oko 93 posto njih nije imalo više obrazovanje od završene osnovne škole, a neki čak ni to.

No to ne čudi s obzirom da je broj učenika u gimnazijama i drugim srednjoškolskim ustanovama 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji činio tek oko dva posto ukupnog stanovništva. Prema tome, što se tiče stečenog obrazovanja i samih zanimanja, jasenovački stražari nisu puno odskakali od opće populacije toga vremena.

Međutim, ako pogledamo na logorske časnike, situacija je puno drukčija. Većina tih muškaraca pohađala je gimnaziju; među njima je bio velik broj maturanata elitne Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu. Dobar dio časnika nastavio je studij na Sveučilištu u Zagrebu, posebice na Pravnom fakultetu.

Po stupnju obrazovanja, jasenovački časnici bili su daleko iznad standarda u usporedbi s općom populacijom toga vremena.

Unatoč raširenom uvjerenju da su svi stražari u Jasenovcu bili zaostali i neobrazovani, logorski voditelji zapravo su pripadali najobrazovanijim segmentima društva.

Kako se postajalo stražarom u Jasenovcu i što je bilo odlučujuće mahom mladim ljudima da se pridruže službi u logoru?

– Nije postojao samo jedan razlog zbog kojeg su se mladići dobrovoljno prijavljivali za stražarsku službu u Jasenovcu. Motivi su bili različiti i često višeslojni. No jasno je da je tek mali broj stražara imao bilo kakav doticaj s ustaškim pokretom prije uspostave NDH.

Kao i većina seoskog stanovništva u međuratnom razdoblju, mnogi su podržavali Hrvatsku seljačku stranku. Nakon uspostave NDH, dio muškaraca služio je u ustaškim milicijama i sudjelovao u masovnom ubijanju Srba, no većina se uključila u pokret kada su postali stražari. Iako su neki od njih bili ideološki opredijeljeni, moje istraživanje sugerira da su motivi često bili jednostavniji. Obećanja o dobrim primanjima te obilnim i redovitim obrocima nerijetko su bila odlučujuća za pristupanje ustaškom pokretu, dok sama ideologija nije igrala važnu ulogu.

U vrijeme kad su se tisuće Hrvata borile na istočnoj bojišnici, pridruživanje jasenovačkoj straži također je bila dobra prilika da se izbjegne novačenje u Domobranstvo.

Drugi faktor odnosi se prvenstveno na srpsku pobunu, koja je počela tijekom ljeta 1941. kao defenzivna reakcija na masovna ubojstva ustaške milicije. Neki od stražara izgubili su svoje domove kad su im ustanici spalili kuće. Zbog tih okolnosti, bili su očigledne mete vrbovatelja.

Još jedan čimbenik bili su obiteljski odnosi i pritisak članova obitelji da se uključe. No, iako je bilo braće koja su zajedno išla u stražu i očeva koji su nagovarali svoje sinove na dobrovoljnu prijavu, postoje i primjeri jasenovačkih stražara koji su imali brata ili sestru u partizanima. Jedan je stražar među zatočenicima u Jasenovcu čak naišao na svoga rođaka. To pokazuje da raskoli između ustaša i partizana nisu tekli samo kroz gradove i sela, nego čak i unutar samih obitelji.

U konačnici, bilo je različitih motiva koji su navodili mlade ljude da se pridruže stražarima u Jasenovcu. Međutim, rekao bih da su tek rijetki bili ideološki fanatični prije nego što su došli u Jasenovac.

Kako ste došli do zaključka da su žene među ustašama imale jači ideološki naboj od muškaraca? Jesu li iskrenije vjerovale u ideju ili je nešto drugo bilo u pitanju?

– U usporedbi sa stražarima, stražarice u Jasenovcu bile su u većoj mjeri uključene u ustašku organizaciju prije nego su došle u Jasenovac. S tim u vezi treba uzeti u obzir da je u Jasenovcu bilo puno manje ženskih nego muških čuvara. Za razliku od muškaraca, u NDH nije bilo sistematskog vrbovanja žena za službu u logorima.

Umjesto toga, stražarice su u Jasenovac dolazile preko neformalnih veza. U tom je smislu njihov ulazak u logorsku službu bio proaktivan, a ne reaktivan.

Neke stražarice bile su dužnosnice ženskog ogranka Ustaške mladeži. Preko raznih izvora unutar organizacije čule su o mogućnostima pridruženja stražarskoj službi.

Druge stražarice imale su muške rođake koji su već služili u Jasenovcu. Od poznatijih, tu su bile Luburićeva polusestra Nada Šakić te Ljubica Babić, kći prvog zapovjednika koncentracijskih i smrtnih logora u NDH Mije Babića.

Iako je mnogo stražarica bilo odano ustaškoj ideologiji i prije nego su došle u Jasenovac, materijalni poticaji nisu bili nevažni. Posao stražarica bio je prilično dobro plaćen i žene se nisu morale brinuti o smještaju. Kao i kod stražara, i kod stražarica je postojalo više motiva za ulazak u logorsku stražu.

U svojim radovima i predavanjima navodite da je iznadprosječan broj jasenovačkih ustaša bio iz Hercegovine. U čemu treba tražiti razloge?

– Istina je da je iznadprosječan broj jasenovačkih ustaša bio iz Hercegovine. No značajan broj stražara došao je isto tako i iz Dalmatinske zagore i Bosanske krajine.

Neki su znanstvenici locirali korijene ustaških zločina u kulturi ovih planinskih krajeva. Tijekom 1930-ih i 1940-ih godina sociolog Dinko Tomašić definirao je oštru razliku između, kako ih je on nazvao, zadrugarske kulture hrvatske nizine i plemenske kulture Dinarskog gorja.

Za razliku od navodno miroljubivoga karaktera i demokratskog duha ljudi u nizinama, plemenska kultura bila je izrazito patrijarhalna i karakterizirana veličanjem nasilja i okrutnosti.

Slijedeći primjer Tomašića, povjesničar i arheolog Ivo Rendić Miočević kasnije je skovao pojam koji je nazvao “sindromom Kraljevića Marka” kako bi opisao kulturu dinarskih regija. Prema Rendiću Miočeviću, taj sindrom karakteriziraju paranoja, agresija i mržnja – atributi koji su proizlazili iz grubog odgoja djece i neprestanih međuplemenskih ratova tijekom povijesti te regije. On zaključuje da je upravo iz toga kulturnog raspoloženja proizišla ekstremistička, ekskluzivistička ideologija ustaša.

Međutim, po mojemu mišljenju, takva su objašnjenja dvojbena te održavaju stereotip o navodno primitivnoj kulturi stanovnika Dinarskog gorja i nasilnoj prirodi tamošnjih ljudi.

Također je važno imati na umu da je u multietničkim partizanskim snagama bilo mnogo Hrvata iz Hercegovine i Dalmatinske zagore.

Važno je, pak, da su jasenovački časnici povjerovali u stereotipe o “herojskim” borilačkim osobinama gorštaka. Tijekom međuratnog razdoblja desničarski intelektualci veličali su planinske ljude te kudili stanovnike sjeverne Hrvatske zbog njihove navodno kukavne ženstvenosti.

Vjekoslav Luburić ne samo da je favorizirao hercegovačke stražare jer je i sam bio iz te regije, nego i zato što ih je vidio kao prikladniji stražarski materijal u usporedi s navodnim “mekšim” Zagorcima i Slavoncima. Nije slučajno da su prve veće akcije novačenja stražara počele upravo u Hercegovini i Dalmatinskoj zagori.

Intervju u cijelosti možete pročitati: OVDJE.

/Desk/

Objava Danski povjesničar otkriva: Brojni maturanti elitne Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu bili su logorski časnici u Jasenovcu pojavila se prvi puta na Republika.

Neke ranije procjene, utemeljene na tri godine starim podacima koji su iz vlade procurili u javnost, kažu da je u proteklih pet godina Kina zatočila milijun muslimana, a nepoznato je koliko ih je pušteno na slobodu. No, najnovije istraživanje pokazuje da je Kina izgradila zatvorske objekte koji bi samo u Xinjiangu mogli primiti više od milijun osoba, prenosi Jutarnji list.

To je, statistički gledano, dovoljno za jednog od 25 stanovnika Xinjianga. Usporedbe radi, zatvorski kapacitet je sedam puta veći nego u SAD-u, zemlji koja službeno ima najveću stopu zatvorenika na broj stanovnika. A čak su i te brojke vjerojatno pogrešne, odnosno zatvorenih je mnogo više, jer postoje svjedočanstva zatvorenika koji tvrde da su se “gušili” u gužvi u zatvorskim jedinicama koje su bile znatno popunjenije no što je predviđeno.

BuzzFeed News već godinu dana otkriva kineske zatvorske kampove, koji su prvenstveno namijenjeni provedbi drakonske kampanje nadzora, prisilnog rada i represije prema Ujgurima, Kazacima i drugim pripadnicima nacionalnih manjina islamske vjeroispovijesti. Nova analiza daje vrlo jasnu sliku o razmjerima tog pothvata. Navodi se kako su kineski pokušaji da zatvore manjine najveći ciljani napad na jednu vjersku skupinu od Drugog svjetskog rata i nacističkih koncentracijskih logora.

Kineski ministar vanjskih poslova nije htio odgovoriti na niz novinarskih pitanja na ovu temu, no ranije je procjene o milijun zatvorenih muslimana nazvao “bezočnom laži”. Rekao je da su ovi kampovi, a ustvari logori, zapravo obrazovni i odgojni centri. Kako su vlasti službeno kazale, riječ je o odgojnim ustanovama u kojima će biti “preodgajani oni koji su skloni terorizmu, nasilju i vjerskom ekstremizmu”.

Kineska kampanja protiv muslimana u Xinjiangu započela je još 2016., kada su škole i druge javne zgrade pretvorene u detencijske centre. Nije trebalo dugo da to preraste u sofisticiranu mrežu kampova i novoizgrađenih zatvora koji se nalaze u svakom kutku Xinjianga, regije veličine Aljaske.

Portal navodi i kako je zanimljiva lokacija zatvorskih kampova. Raspoređeni su diljem regije tako da svaka općina ili prefektura ima jedan ili dva kampa.

Njihovi novinari analizirali su satelitske slike, dokumente i svjedočanstva zatvorenika te su najprije došli do spoznaje da je takvih logora u Kini 268, no naknadne provjere pokazale su da su brojke još strašnije jer je otkriveno još najmanje 79 logora. Svi su građeni po sličnom modelu. Ćelije su dizajnirane za prihvat između osam i 16 osoba, a gradnja kampa, prema dokumentima koji su dospjeli u javnost, obično traje oko četiri do šest mjeseci. Kampovi su opasani bodljikavom žicom, a u svakom su ćelije za ispitivanje te sobe za zatvorenike.

Bivši zatvorenici novinarima su se požalili na stravične uvjete koji vladaju u logorima. Tako se u ćelijama namijenjenim četvorici nalazi i po deset ljudi. Neki su ispričali da je, zbog manjka kreveta, zatvorska vlast uvela spavanje na smjene. Vlasti drže u tajnosti podatak koliko je ljudi točno zatvoreno u logorima u Xinjiangu, no vjeruje se da se radi o oko milijun osoba. Izvješća ukazuju i da Kina gradi nove logore, odnosno, gradi se sasvim novi kompleks, a u četiri traju radovi na dograđivanju kako bi imali više ćelija.

BuzzFeed donosi i priču Ahmatija, Ujgura iz Kashgara, koji je 2016. prvi put ugledao policijske barikade i kombije koji odvoze ljude. Rekao je kako je bio iziritiran jer se toliko novca troši na šačicu ekstremista. Imao je uspješni obrt, bio je povezan s Komunističkom partijom i po svemu se trudio biti uzoran građanin – nije koristio ni zabranjene aplikacije poput WhatsAppa već je s prijateljima komunicirao preko kineskih WeChat i QQ aplikacija. Vjerovao je da ga se ova priča ne tiče. No, “lampica mu se upalila” kada je počeo čitati o tomu kako kineske vlasti koriste gotovo ratnu terminologiju, te kako opravdavaju svoju politiku prema muslimanima kao “ekstremistima”. Pobjesnio je.

– Razmišljao sam, pa ovdje nema neprijateljskih vojski prema kojima treba reagirati. Tada sam shvatio. Mi smo neprijatelji, muslimani – kazao je Ahmati kojem je to nadimak, a stvarno ime nije htio otkriti kako bi zaštitio sebe i obitelj koja je još u Kini. Do sredine 2016., rekao je, toliko je Ujgura privedeno da je u regiji zavladala apsolutna panika. Nitko nije znao što se događa iza zidova zatvorskih kampova, a ljudi su nestajali preko noći. Uoči zime trgovine su počele oskudijevati toplom odjećom jer su je svi pokupovali, vjerujući da će završiti na hladnoći u jednom od logora. Džamije su se ispraznile, a Ahmati je i sam pobacao sve vjerske knjige koje je imao. Nije jedini, stotine su Ujgura vjerske tekstove pobacali u obližnju rijeku.

– Prije ovog svega, Ujguri su bili povezan narod. Bili smo jako bliski. No, sada se izbjegavamo, čak se izbjegavaju susresti i rođaci onih koji su bili pritvoreni. Među nama više nema zajedništva – kazao je Ahmati koji je Xinjiang napustio 2017., iste godine kada su u logor poslana oba njegova brata.

Satelitske snimke pokazuju kako su prvi kampovi građeni u gradovima Kashgar, Hotan i Aksu, u srcu Xinjianga. No, uskoro su se proširili diljem regije. Brzina gradnje logora šokirala je stanovnike.

Sve je više dokaza kako Kina ozbiljno jača svoje zatvorske kapacitete, no najviše zabrinjava što bi se moglo raditi i logorima za one koji su “pogrešne” vjeroispovijesti, prenosi Jutarnji list.

/Republikainfo.com/

Objava U Kini niče logor za milijun ljudi pojavila se prvi puta na Republika.

Savezna kancelarka Angela Merkel je položila vijenac uz takozvani “crni zid” ispred kojeg su strijeljane tisuće ljudi. Prije toga je posjetila plinsku komoru i krematorij. Merkel su pratili poljski predsjednik vlade Mateusz Morawiecki i direktor spomen područja i predsjednik Zaklade Auschwitz-Birkenau Piotr Cywinski. Skupa su otišli i do zloglasnog ulaza sa ciničnim natpisom “Arbeit macht frei” (Rad oslobađa). Posjetila je i zgrade u kojima su bili smješteni logoraši u kojima se mogu vidjeti prazne boce od bojnog otrova Ciklon B, kojim su ubijani ljudi u Auschwitzu, piše Deutsche Welle.

Ovo je prvi posjet kancelarke Merkel Auschwitzu. Prije nje su to mjesto strašnog zločina posjetili bivši njemački kancelari Helmut Schmidt i Helmut Kohl.

Nakon strašnih nacističkih zločina veliki je dar da danas u Njemačkoj ponovo postoji židovski život koji cvjeta, rekla je savezna kancelarka. Naglasila je kako treba podsjećati na zločine Nijemaca, imenovati zločince i žrtvama odavati dužno poštovanje. Događaji u Auschwitzu “čvrsti su dio našeg nacionalnog identiteta”, naglasila je Merkel dodavši da se ne može “podvući crtu” i da “ne smije biti relativiranja”.

“Zapravo bi čovjek na ovom mjestu morao šutjeti. Ali siguran sam da njemački savezni kancelar ovdje ne smije šutjeti.” Tako je bivši savezni kancelar Helmut Schmidt jednog tmurnog dana u studenom 1977. započeo svoj govor u Auschwitzu. Bio je to prvi posjet jednog njemačkog saveznog kancelara i uopće političara na visokoj dužnosti u bivšem njemačkom logoru smrti u kojem je do 1945. ubijeno do milijun i pol ljudi. Tada 58-godišnji Schmidt koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata i sam bio vojnik u Wehrmachtu obratio se Poljacima “koji su najviše morali patiti”, govorio o odgovornosti i krivici, o spoznaji “da je politici potrebna moralna osnova i etička orijentacija”. Poljska televizija je to prenosila uživo.

“Osjetljivo područje”

Odlazak u Auschwitz je za svakog njemačkog predsjednika vlade težak pothvat. Dvanaest godina nakon Schmidta je na to mjesto stravičnog zločina došao njegov nasljednik Helmut Kohl. Bilo je to opet u studenom, one 1989. kad je pao Berlinski zid i Njemačka oduševljeno slavila. Kohl je prekinuo posjet Varšavi, otputovao u Bonn i Berlin, a onda se vratio i među ostalim posjetio Auschwitz. On je to htio.

Nekoliko dana ranije, 6. studenoga, kao predsjednik stranke na sastanku Predsjedništva Kršćansko-demokratske unije govorio je o “neobično osjetljivom području”. Kohl nije održao govor. “To je mjesto na kojem čovjek ne može držati govor”, rekao je Kohl pred rampom u Birkenauu, mjestu gdje su nacisti razdvajali logoraše i time odlučivali hoće li netko odmah umrijeti ili preživjeti. Kohl je posjetio i ćeliju katoličkog svećenika Maximiliana Kolbea koji se 1941. dragovoljno javio da njega ubiju umjesto jednog oca obitelji.

Kasnije je u Bundestagu Kohl govorio o “najtamnijem, najstrašnijem poglavlju njemačke povijesti” koje je “ispisano u Auschwitzu i Birkenauu”. A u knjizi dojmova u Auschwitzu je govorio o “neizrecivoj boli” koja je “ovdje u njemačko ime” nanesena pripadnicima brojnih naroda, osobito europskih Židova. Kohl je izričito naveo Židove koje njegov prethodnik nije spominjao.

Pomoć za održanje spomen-područja

24 godine nakon Kohla njemačka savezna kancelarka Angela Merkel je posjetila Auschwitz. Ona je prva koja je otputovala samo u Auschwitz, a ne i u Varšavu. Službeni povod je deset godina postojanja Zaklade Auschwitz-Birkenau, koja se zalaže za održanje spomen-područja na mjestu bivšeg koncentracijskog logora. Merkel je obećala da će Njemačka toj zakladi dati potporu od 60 milijuna eura. Prihodi od kamata, naime, nisu dovoljni za održavanje spomen-područja.

Svjesna solidarnost sa Židovima i podsjećanje na nacističke zločine dio su politike Angele Merkel otkako je na kancelarskoj dužnosti. Pet puta je posjetila izraelski spomen-muzej za žrtve Holokausta Yad Vashem, 2009. je s tadašnjim američkim predsjednikom Barackom Obamom posjetila mjesto na kojem je bio koncentracijski logor Buchenwald, 2013. je skupa s preživjelima posjetila mjesto bivšeg koncentracijskog logora Dachaua, a to je ponovila i 2015. povodom 70. godišnjice oslobađanja zatvorenika iz toga logora.

(Izvor: DW)

Objava Njemačka kancelarka Angela Merkel prvi put u Auschwitzu pojavila se prvi puta na Republika.