Nalazim se u pekarnici u Kopenhagenu i čekam u redu za kriške kolača s limunom posute šećerom u prahu, nježna peciva s kardamomom i zlatnosmeđe rolice s cimetom. Kada napokon dođem na red, spremna sam naručiti na jednostavnom danskom jeziku. No tada nailazim na problem: u Danskoj ne postoji jedna riječ koja bi u potpunosti odgovarala engleskom izrazu „please”.

Kao i mnogi drugi ljudi, kada putujem, nastojim naučiti osnovne riječi poput pozdrava, „doviđenja”, „da”, „ne”, „molim” i „hvala”. Međutim, to nije moguće na isti način u danskom, švedskom, norveškom, islandskom ili finskom jeziku jer nijedan od njih nema jednu univerzalnu riječ koja se upotrebljava baš kao englesko „please”.

O čemu je zapravo riječ? Jesu li stanovnici nordijskih zemalja jednostavno izravniji ili se uljudnost izražava na načine koje stranci možda ne prepoznaju odmah?

Za putnike razumijevanje tih razlika može znatno olakšati svakodnevnu komunikaciju.

Uljudnost se razlikuje od zemlje do zemlje

Prvo što treba razumjeti, objašnjava lingvist dr. James Puchowski, istraživač u Nynorsk Kultursentrmu, norveškom muzeju pisane kulture, jest da možda nije najbolje tražiti izravan prijevod riječi „molim”.

Danski govornici, primjerice, u pekarnici mogu naručiti pecivo izrazom må jeg bede om, što znači otprilike „mogu li dobiti” ili „smijem li zamoliti za”. Time pokazuju uljudnost bez upotrebe posebne riječi za „molim”.

U Švedskoj govornici često dodaju riječ tack, odnosno „hvala”, već tijekom samog zahtjeva. U Norveškoj se ljubaznost može izraziti i podizanjem intonacije na kraju rečenice te osmijehom.

Danska profesorica jezika Daniela Hummelgren ističe da je izravnost dio komunikacijskog stila u toj zemlji.

„Učinkovitost se cijeni, a komunikacija je općenito izravna”, objašnjava ona.

Pretjerana uljudnost ponekad se može doživjeti kao nepotrebna ako usporava komunikaciju i jednostavan svakodnevni postupak.

Znači li to da su nepristojni?

Prema Puchowskom, razlike u načinu izražavanja uljudnosti odražavaju i društvenu strukturu nordijskih zemalja.

U tim se društvima posebno cijeni jednakost, a razlike među ljudima manje se naglašavaju u svakodnevnom govoru. Primjerice, formalni načini obraćanja poput njemačkih izraza Herr i Frau, odnosno „gospodin” i „gospođa”, uvelike su nestali iz svakodnevne upotrebe u nordijskim zemljama.

To odražava društveni ideal prema kojemu se ljudi ne bi trebali pretjerano razlikovati prema društvenom položaju ili klasi.

Takav se način razmišljanja često povezuje s takozvanim Janteovim zakonom, skandinavskim društvenim načelom prema kojem nitko ne bi trebao smatrati da je posebniji ili važniji od drugih.

U svakodnevnim odnosima to može značiti manju potrebu za isticanjem vlastitog statusa ili pokazivanjem podložnosti drugoj osobi.

Zbog toga se uljudnost manje oslanja na posebnu riječ poput „molim”, a više na način oblikovanja rečenice, ton glasa i kontekst razgovora.

Slične društvene norme postoje i u Finskoj, iako finski pripada sasvim drugoj jezičnoj obitelji od danskog, švedskog, islandskog i norveškog.

„Jezik je više od samih riječi. Važno je i kako nešto predstavljate”, ističe Puchowski.

Kako biti ljubazan bez riječi „molim”?

Hummelgren savjetuje posjetiteljima da promatraju ljude oko sebe i prilagode se lokalnim običajima.

„Potrebno je prilagoditi razinu uljudnosti mjestu na kojem se nalazite. Promatrajte situacije oko sebe kako biste se naviknuli na to što se smatra pristojnim, a što ne”, objašnjava ona.

Čak i ako ne govorite lokalni jezik, mnogo toga možete naučiti promatrajući ton glasa, govor tijela i način na koji se ljudi obraćaju konobarima, prodavačima i nepoznatim osobama.

U Švedskoj je jedan od najjednostavnijih načina da zahtjev zvuči ljubaznije dodavanje riječi tack, odnosno „hvala”.

Istraživanja o upotrebi švedske riječi tack povezuju njezinu ulogu s načelima jednakosti i uzajamnosti, a ne s pokazivanjem podložnosti drugoj osobi.

Slična riječ koristi se i u drugim nordijskim jezicima: tak na danskom te takk na norveškom i islandskom. U finskom se za „hvala” kaže kiitos.

Primjerice, u Švedskoj možete u kafiću reći En kaffe, tack, što znači „Jednu kavu, hvala”. Takav je način naručivanja sasvim uobičajen i ljubazan.

Putnici se ipak ne trebaju previše brinuti hoće li pogriješiti. Nitko vas neće poprijeko pogledati zato što ste naručili kavu bez riječi tack.

Pretjerana uljudnost može djelovati neobično

Hummelgren upozorava da pretjerano naglašavanje uljudnosti ponekad može ostaviti neobičan, pa čak i sumnjiv dojam.

Kao primjer navodi slanje klasične zahvalnice nakon razgovora za posao, što bi u određenim situacijama moglo djelovati pretjerano ili ostaviti dojam da osoba pokušava dobiti neku uslugu zauzvrat.

„To bi moglo djelovati pomalo pretjerano, a možda i kao da pokušavate ishoditi neku uslugu”, objašnjava ona.

To, naravno, ne znači da su zahvalnost i lijepo ponašanje nepoželjni. Razlika je u tome što se u nordijskim zemljama uljudnost često pokazuje jednostavnije, bez pretjeranih formalnosti i rituala.

U nordijskim zemljama uljudnost se pokazuje drukčije

Za putnike je najvažnije razumjeti da se ljubaznost ne izražava svugdje istim riječima i običajima.

Dok je u engleskom jeziku riječ „please” gotovo neizostavan dio mnogih zahtjeva, u nordijskim jezicima istu ulogu mogu imati drukčije formulacije, zahvala, ton glasa ili jednostavan osmijeh.

Dakle, ako u Švedskoj, Danskoj ili Norveškoj ne čujete riječ koja izravno znači „molim”, to ne znači da ljudi nisu ljubazni. Jednostavno, uljudnost u tim društvima funkcionira prema drukčijim jezičnim i društvenim pravilima.

Objava Zašto u nordijskim jezicima ne postoji riječ za „molim”? pojavila se prvi puta na Republika.

Gošće su istaknule da PTSP nije prisutan samo kod bivših branitelja, već i kod civila, žena, djece i svih onih koji su živjeli u atmosferi rata i straha.

“Mnogi ni danas ne znaju da nose posljedice PTSP-a”

Psihoterapeutkinja Dejana Grbić Velagić navela je i vlastiti primjer, ističući da je tek godinama nakon rata postala svjesna posljedica koje je nosila.

„Vjerujte da se neki još uvijek ne javljaju. Vrlo često se događa da ljudi koji su preživjeli ratne traume čak i ne znaju koliko na njih zapravo utječu ta iskustva. Ja sam 2013. godine obavila psihološko testiranje na posljedice PTSP-a i tada sam, iako nisam prošla kroz najteže oblike ratnog stradanja, imala posljedice posttraumatskog stresnog poremećaja“, kazala je.

Dodala je da je kroz dugogodišnji psihoterapijski rad uspjela sanirati posljedice te danas pomaže ljudima koji prolaze kroz slična iskustva.

Grmljavina, vatrometi i zvukovi mogu biti okidači trauma

Govoreći o simptomima PTSP-a, Grbić Velagić pojasnila je da mnogi ljudi ni ne prepoznaju da njihove reakcije imaju veze s ratnim iskustvima.

„Vatrometi vrlo često mogu biti okidač koji vraća sjećanja na ono što smo preživjeli, a što nismo uspjeli proraditi. Mnoge žene danas imaju vrlo burne reakcije na grmljavinu, vatromete ili iznenadne praske jer se tada bude osjećaji bespomoćnosti i straha koje su proživljavale tijekom rata“, objasnila je.

Istaknula je da trauma može biti aktivirana i naizgled beznačajnim detaljima.

„Nekada ne možemo gledati određeni film jer nas neki glumac podsjeća na osobu koja je nama ili članovima naše obitelji nanijela zlo. Trauma utječe doslovno na sve sfere života.“

“Djeca odrastaju uz poruku da nije sigurno”

Psihoterapeutkinja Dragana Mačar pojasnila je kako nastaje transgeneracijska trauma i zbog čega posljedice rata osjećaju i oni koji ga nisu doživjeli.

„Trauma je jedno neprerađeno iskustvo koje ostaje zaleđeno. Osobe koje imaju PTSP stvaraju specifičnu atmosferu u obitelji, a njezina je glavna poruka: ‘Nije sigurno’. Djeca odrastaju uz taj osjećaj, čak i kada im roditelji riječima govore da nema razloga za strah.“

Dodala je da se promjena kod jedne osobe pozitivno odražava i na cijelu obitelj.

„Kada netko iscijeli dio svoje traume, njegovi najbliži također osjete određeno olakšanje. Apsolutno smo povezani i utječemo jedni na druge, ali i na generacije koje dolaze poslije nas.“

“Vrijeme samo po sebi ne liječi rane”

Na pitanje zašto su i tri desetljeća nakon rata rane i dalje otvorene, Mačar kaže da sama prolaznost vremena nije dovoljna.

„Ja ne vjerujem da vrijeme liječi rane. Trauma je iskustvo koje nije prerađeno na sigurnom mjestu, gdje ćemo biti saslušani, viđeni i razumijevani. Ni stanje u društvu ne pomaže mnogo da te rane zacijele jer se i danas često podgrijava atmosfera straha, panike i nesigurnosti.“

Naglasila je da je potrebno raditi i na individualnom i na kolektivnom iscijeljenju.

„Potrebno je da kao društvo radimo na iscijeljenju kolektivnog duha i osjećaja nesigurnosti. To se neće dogoditi samo od sebe.“

“Najgore što možemo reći je – drugi su prošli gore”

Govoreći o važnosti razgovora o traumama, Dejana Grbić Velagić upozorila je da umanjivanje tuđe boli može dodatno produbiti traumu.

„Stalno jedni drugima govorimo: ‘Drugi su prošli gore’. A ono što mi nosimo jest maksimum onoga što smo u tom trenutku mogli podnijeti. Sve dok trauma ne bude sanirana, ona će se vraćati kroz iste emocije i iste tjelesne reakcije koje smo imali u trenutku kada smo je proživjeli.“

Prema njezinim riječima, ono što liječi nije samo pričanje, već osjećaj da je netko našu priču doista čuo.

„Potreban nam je ljekoviti kontakt. Da nas netko vidi, čuje i kaže: ‘Vidim da ti je teško. Tu sam za tebe.’ To su odnosi koji liječe.“

“Ne postoje ‘naše’ i ‘njihove’ traume”

Dragana Mačar smatra da upravo podjele na „mi“ i „oni“ održavaju društvo zarobljenim u prošlosti.

„Mi smo svi ljudi. Živimo na istom prostoru i svi nosimo ovu kolektivnu traumu, svatko na svoj način. Sve više ljudi shvaća koliko je besmisleno stalno se baviti podjelama dok imamo mnogo važnijih tema kojima bismo trebali posvetiti pozornost.“

Na pitanje kako odgovoriti ljudima koji umanjuju tuđu bol, Dejana Grbić Velagić ponudila je jednostavnu poruku:

„Meni je moje najteže. Tebi je tvoje najteže. Ja poštujem tvoju bol i molim te da ti poštuješ moju. Mislim da je to put ka iscijeljenju, ne samo pojedinca nego i cijelog društva.“

Djeci govoriti istinu, ali kada budu spremna

Sudionice razgovora poručile su da djecu ne treba opterećivati ratnim strahotama prije nego što budu dovoljno zrela da ih razumiju.

„Ne postoji univerzalan odgovor kada s djecom treba razgovarati o ratu. Važno je da se oslanjamo na utvrđene činjenice, a ne na propagandu, te da razgovaramo onda kada procijenimo da dijete ima kapacitet razumjeti ono što se dogodilo“, zaključila je Grbić Velagić.

Na kraju razgovora obje su psihoterapeutkinje naglasile da uz stručnu pomoć, razgovor, međusobno razumijevanje i empatiju društvo može napraviti prve korake ka kolektivnom iscijeljenju.

Objava Ratne traume ne prestaju mirom: PTSP i dalje oblikuje živote tisuća ljudi u BiH pojavila se prvi puta na Republika.

Andrew Bosworth, glavni tehnološki direktor Mete, koji je do prije godinu dana poručivao nezadovoljnim zaposlenicima da “mogu slobodno otići”, sada govori potpuno drugačijim tonom. U nedavnim internim komunikacijama, Bosworth je priznao da je stanje u kompaniji “vjerojatno jedno od najgorih ikada”, dodajući da je menadžment odradio “užasno loš posao” tijekom nedavnog restrukturiranja.

“Potkopali smo povjerenje da će vaša stručnost i doprinos biti cijenjeni”, priznao je Bosworth, signalizirajući dramatičan zaokret u komunikaciji prema zaposlenicima.

Kultura pritiska i usporedbe s gulagom

Meta se od 2022. godine transformirala u organizaciju koja ne tolerira unutarnje rasprave, forsirajući kulturu “brzine i pritiska”. Kroz seriju masovnih otpuštanja, koja su započela s 11.000 radnika, a nastavila se kroz različite faze reorganizacije, rukovodstvo je postalo imuno na rastuće nezadovoljstvo.

Danas su zaposlenici na rubu snaga; u Velikoj Britaniji pokreću inicijativu za formiranje sindikata, dok se na internim sastancima čuju psovke i usporedbe radnog mjesta s gulagom.

“To je klasičan primjer kada vam se sve obija o glavu. Sustavno su uništili povjerenje i sada pokušavaju izaći iz rupe koju su sami iskopali”, komentirala je Sandra Sucher, profesorica na Harvard Business School.

Cijena promašene strategije i “godine učinkovitosti”

Paradoksalno, cilj ovakvog stila upravljanja bio je brže inoviranje i sustizanje konkurenata poput OpenAI-a i Googlea u utrci za dominaciju u umjetnoj inteligenciji. Umjesto toga, Meta je počela zaostajati. Razvoj vodećih AI modela kasnio je ili je u potpunosti obustavljen zbog internih problema. Chris Cox, glavni direktor za proizvode, opisao je radnu atmosferu kao “trčanje maratona usred oluje”, dodajući da se i sam pita “što se, dovraga, događa”.

Takav pritisak doveo je do apsurdnih situacija u kojima su zaposlenici, nakon što su prebačeni na zadatke treniranja AI-a, molili za otkaz kako bi dobili makar minimalnu otpremninu.

Analitičari za Business Insider ističu kako još uvijek nije jasno hoće li rukovodstvo Mete uistinu promijeniti smjer ili je ovo samo privremena pauza prije povratka na stare, oštre metode. Iako je kompanija nedavno napravila male ustupke, poput obećanja da će smanjiti opseg timova kojima menadžeri upravljaju i ograničiti nadzor nad radom zaposlenika, povjerenje ostaje ključni problem.

Prema mišljenju profesorice Sucher, prvi korak prema stvarnoj promjeni mora biti iskrena isprika samog Marka Zuckerberga, koja uključuje i preuzimanje odgovornosti za tretiranje zaposlenika kao resursa, a ne kao ljudskih bića.

“Veoma je teško okrenuti brod ovakvih razmjera. Nezamislivo je da bi Mark Zuckerberg mogao biti vjerodostojan zagovornik promjena nakon svega što se dogodilo”, zaključuje Sucher.

Dok 70.000 zaposlenika u Meti čeka na stabilnost, ostatak tehnološke industrije pažljivo promatra hoće li ovaj tehnološki gigant uspjeti izbjeći potpunu moralnu i poslovnu eroziju.

Objava Sindikati, psovke i pad produktivnosti kao cijena Metinog sustavnog zanemarivanja ljudskog faktora pojavila se prvi puta na Republika.

A u nekim zemljama prosjek je znatno iznad toga, posebno na Balkanu i Mediteranu.

U Grčkoj zapanjujućih 41 % zaposlenih i samozaposlenih radnika aktivno radi vikendom, 33 % u Bosni i Hercegovini te 32 % na Malti, Cipru i u Sjevernoj Makedoniji.

Istodobno, sjever i istok kontinenta pokazuju mnogo niže stope. U Litvi samo 4 % radnika radi vikendom, kao i 7 % u Mađarskoj te 7,5 % u Poljskoj.

Vjerojatno nije veliko iznenađenje što vlasnici poduzeća imaju manje slobodnih vikenda od zaposlenika: 46 % njih mora biti na poslu u usporedbi s 18,5 % zaposlenika.

Kada su u pitanju samozaposleni, Grčka, Cipar i Sjeverna Makedonija ostaju na vodećim mjestima sa stopama iznad 30 %, a slijede ih Švicarska i Malta, s malo ispod toga, s 29 %.

Što se tiče samozaposlenih/poslodavaca, Grčka ponovno pokazuje najvišu stopu sa zapanjujućih 75 %. Slika se malo mijenja na nižim mjestima, gdje se nalaze Belgija (66 %) i Francuska (60 %).

Čest rad vikendom ne znači nužno i više rada općenito. Međutim, u slučaju Grčke, brojke su u skladu s drugim podacima Eurostata koji pokazuju da Grci imaju tendenciju raditi više sati nego bilo tko drugi u EU.

U kojem se radnom sektoru najčešće radi vikendom?

Radne smjene također u velikoj mjeri ovise o sektoru rada.

Na primjer, gotovo polovica svih radnika u uslugama i prodaji (47,6 %) redovito radi vikendom, kao i ljudi u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu (47,2 %).

To je također norma za mnoge ljude u takozvanim „elementarnim zanimanjima“ (25,7 %), što podrazumijeva rutinske fizičke poslove koji često uključuju znatan fizički napor.

Koje su zemlje isprobale četverodnevni radni tjedan?

Trenutačni trend u Europi, čini se, više je usmjeren prema sažimanju radnog tjedna nego prema njegovu produljenju.

Posljednja zemlja koja je ovo isprobala bila je Poljska, brzorastuće gospodarstvo koje se također bori s problemima izgaranja (burnouta) na poslu.

Ljeti 2025. godine pokrenut je pilot-projekt s ciljem smanjenja radnog tjedna s 39 sati na 35, bez smanjenja plaća.

Zaposlenici su mogli birati između tri opcije:

• Rad šest sati dnevno
• Trodnevni vikend
• Dodatni dani odmora

Eksperiment, koji je pokrenulo Ministarstvo rada na 90 javnih i privatnih radnih mjesta i 5.000 zaposlenih, trebao bi biti procijenjen 2027. godine.

Svako radno mjesto koje je sudjelovalo kompenzirano je s do 210.000 eura kako bi se pokrili eventualni poremećaji u rasporedu posla izazvani smanjenim radnim vremenom.

Druge europske zemlje koje su isprobale četverodnevne radne tjedne bile su Velika Britanija, Njemačka, Portugal, Island, Francuska i Španjolska.

Objava Grčka i BiH prednjače: U kojim zemljama u Europi ljudi najčešće rade vikendom? pojavila se prvi puta na Republika.

To je vjerojatno najizludniji osjećaj koji postoji. Ubodite se u prst i moći ćete zanemariti bol. Ali pokušajte zanemariti nezasitni svrab? Nema šanse.

Ali zašto je to tako? Donedavno su istraživači tek, pa, “zagrebali po površini” kada je u pitanju znanost o svrabu. No, to se počinje mijenjati. Znanstvenici sada znaju da osjećaj svraba prenose brojni specifični neuroni i putovi, što otvara put cijelom nizu novih tretmana.

No, zašto nas uopće svrbi? Smatra se da su sisavci prvotno razvili taj osjećaj kao svojevrsni refleks koji im pomaže izbaciti invazivne patogene i pobjeći od štetnih kemikalija u svom okruženju. No, jasno je da postoji i psihološki aspekt svraba koji još uvijek ne razumijemo u potpunosti.

Uzmimo fenomen zaraznog češanja – gdje ljudi koji vide nekog drugog kako se češe odjednom i sami osjete svrab. Godine 2011. Gil Yosipovitch, profesor dermatologije i liječnik istraživač na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Miller u Miamiju, proveo je eksperiment. Zamolio je zdrave kontrolne ispitanike i osobe s atopijskim dermatitisom (AD) – poremećajem koji uzrokuje kronični svrab – da gledaju kratke video isječke ljudi koji se ili češu ili mirno sjede.

Sudionicima je ubrizgan ili histamin – kemikalija koja uzrokuje svrab – ili bezopasna fiziološka otopina. Iako su obje skupine prijavile pojačan svrab, fenomen je bio izraženiji kod pacijenata s AD-om, pri čemu je 82% njih prijavilo povećanje osjećaja svraba nakon gledanja videozapisa ljudi koji se češu.

Taj fenomen nije ograničen samo na ljude. Yosipovitch je 2013. pokazao da su odrasli rezus makaki majmuni, kada su gledali video koji prikazuje druge majmune kako se češu, i sami počeli spontano češanje, što sugerira da i oni doživljavaju zarazni svrab.

Čak postoje dokazi koji sugeriraju da smo mi, kao i drugi sisavci, biološki programirani izbjegavati ljude koje svrbi, vjerojatno zato što se češanje može protumačiti kao signal najezde parazita ili infekcije nekom bolešću.

Brian Kim, kliničar i neuroimunolog na Medicinskom fakultetu Icahn u Mount Sinaiju u New Yorku, primijetio je tijekom laboratorijskog eksperimenta da se miševi koji vide drugog miša kako se češe obično udaljavaju. Međutim, kada miš vidi drugog miša u bolovima, on pokušava lizati i uređivati svog sustanara iz gnijezda. Drugim riječima, čini se da miševi prilaze drugim miševima u boli, ali izbjegavaju one koje svrbi.

“Ako uđem u podzemnu željeznicu i vidim nekoga kako se češe, sklon sam instinktivno se odmaknuti.” — Brian Kim

To ima smisla iz evolucijske perspektive, jer znanstvenici vjeruju da smo razvili svrab kao način otresanja parazita, tjelesnih ušiju i grinja s naših tijela, sprječavajući zarazu. Postoje dokazi da češanje nudi određenu zaštitu od infekcije. Primjerice, u domovima za starije osobe gdje su ljudi nepokretni i ne mogu se češati, epidemije šuge su česte. Drugim riječima, ljudi koji se puno češu mogu nenamjerno slati signal drugima da imaju prenosivu infekciju.

“Mislim da je to instinktivno preživljavanje,” kaže Kim.

“Živim u New Yorku i ako uđem u podzemnu željeznicu i vidim nekoga kako se češe, instinktivno se držim podalje. Mislim da je u čovjekov živčani sustav ugrađeno da, ako se netko češe, možda je zaražen nečim što je zarazno,” kaže on. “Međutim, ako je netko u boli, ljudski je instinkt otići toj osobi; to je instinkt za preživljavanje plemena.”

Možda iz tog razloga osobe koje pate od kroničnog svraba prijavljuju osjećaje srama, neugode i stigme povezane s njihovim stanjem. Mnogi pate od tjeskobe i depresije, kao i od niskog samopoštovanja. Nažalost, stres može pogoršati svrab, što dovodi do beskonačnog ciklusa svraba i tjeskobe.

Ipak, prema Yosipovitchu, posljednja stvar koju bi kliničar trebao učiniti jest reći oboljelima od kroničnog svraba da se prestanu češati.

“To je kao da nekome kažete da prestane zijevati – ne možete, to je refleks,” kaže Yosipovitch.

Objava ISTRAŽIVANJE: Zašto smo možda biološki programirani da izbjegavamo one koji se češu pojavila se prvi puta na Republika.

Ova “slijepa pjega” vidljiva je u svakom našem prijateljstvu. Naši nepromišljeni postupci, bez namjere da nanesemo štetu, povređuju ljude koje najviše volimo. Govorim o usputnoj okrutnosti, a ne o namjernoj neljubaznosti – no posljedice takvih posrtaja su štetne. Istraživanja pokazuju da “ambivalentni odnosi” – ljudi koji su čas topli, čas hladni – mogu uzrokovati više štete nego predvidljivo neugodne osobe.

1. Budite dosljedni

Nitko ne voli biti u stanju neizvjesnosti. Istraživanja pokazuju da sudionici pokazuju jači stresni odgovor kada postoji 50% šanse za neugodu (poput blagog strujnog udara), nego kada su sigurni da će se ona dogoditi.

Nepredvidivo ponašanje stavlja ljude u slično stanje napetosti. Znanstvenici definiraju “ambivalentnu vezu” kao onu koja je istovremeno i korisna i uznemirujuća. Sama spoznaja da je takav prijatelj u susjednoj sobi dovoljna je za podizanje krvnog tlaka. Trebali bismo naučiti bolje upravljati svojim raspoloženjima kako naši prijatelji ne bi bili prepušteni na milost i nemilost našem “emocionalnom vremenu”.

2. Izbjegavajte “iluziju transparentnosti”

Svatko od nas je zarobljen u vlastitom umu, ali precjenjujemo koliko dobro drugi mogu pročitati naše emocionalno stanje – fenomen poznat kao iluzija transparentnosti.

Ova kognitivna pogreška može nas spriječiti da drugima pokažemo koliko ih cijenimo, jer pretpostavljamo da oni to već znaju. Istraživači su otkrili da ljudi dosljedno podcjenjuju koliko će primatelja iznenaditi i razveseliti pismo zahvale. Ne možemo se osloniti na govor tijela; osjećaje uvažavanja puno je bolje izraziti riječima.

3. Validirajte tuđe osjećaje (ali ih potaknite na novu perspektivu)

Empatičan odgovor validira tuđe osjećaje i smanjuje stres. Međutim, suosjećanje ne znači da se moramo u potpunosti složiti s nečijom interpretacijom situacije.

Puko poticanje na “ispuhivanje” (ventanje), bez pokušaja promjene perspektive, može potaknuti pretjerano razmišljanje (ruminaciju) i pojačati tjeskobu. Konstruktivan razgovor trebao bi pomoći prijatelju da sagleda situaciju kroz širi objektiv, postavljajući pitanja poput: “Što si naučio iz ovog iskustva?” ili “Pomaže li ti ‘šira slika’ da shvatiš ovo iskustvo?”.

4. Slavite zajedničke uspjehe (vježbajte konfelicitet)

Suosjećanje (compassion) je dijeljenje boli, ali podjednako je važan konfelicitet (confelicity) – dijeljenje sreće.

Istraživanja pokazuju da su razgovori o dobrim vijestima ključni za održavanje zdravih odnosa. Podržavajući prijatelj trebao bi reagirati aktivno i konstruktivno – postavljati pitanja i izražavati radost. S druge strane, skrivanje vlastitih uspjeha (poput promaknuća) iz straha da ne djelujete arogantno može imati suprotan efekt; ljudi se često osjećaju uvrijeđeno jer takvo ponašanje doživljavaju kao hladno i pokroviteljsko.

5. Budite prvi koji će se ispričati

Svi griješe, ali malo tko se ispričava slobodno, dopuštajući zamjeri da truje odnos. Četiri su glavne prepreke isprici:

• Ne razumijemo štetu koju smo uzrokovali.
• Mislimo da će isprika biti previše bolna ili sramotna.
• Vjerujemo da isprika neće popraviti odnos.
• Ne znamo što čini dobru ispriku.

U stvarnosti, popravljanje narušenih odnosa često je lakše nego što očekujemo. Učinkovita isprika uključuje: davanje vremena drugoj osobi da izrazi povrijeđenost, priznavanje odgovornosti, izražavanje iskrenog žaljenja, ponudu za popravak štete i objašnjenje kako ćete izbjeći sličnu pogrešku u budućnosti.

Svaki odnos ima svoje uspone i padove. Primjenom ovih jednostavnih savjeta možete izbjeći uobičajene pogreške i osigurati da budete prijatelj kakvog biste i sami poželjeli.

(izvor: BBC)

Objava Kako ne biti toksični prijatelj: Pet lekcija za bolja prijateljstva pojavila se prvi puta na Republika.

U nedavnom filmu Wima Wendersa, Savršeni dani (Perfect Days), glavni lik, čistač toaleta u Tokiju, provodi sate u samoći; zalijevajući biljke, razmišljajući, slušajući glazbu i čitajući. Iako se s razvojem filma uvode i drugi likovi, za mnoge gledatelje ti rani trenuci su doista savršeni. Opisani kao “meditacija o spokoju postojanja svedenog na bitno”, film je snažno odjeknuo. To nije čudo. Promišljeni i pozitivni pogledi na samoću zauzimaju sve više prostora na našim ekranima, policama s knjigama i pametnim telefonima, od podcasta do viralnih TikTokova. Čini se da nikada nije bilo bolje vrijeme za biti sam.

U proteklih par godina objavljeno je nekoliko naslova na ovu temu. Solitude: The Science and Power of Being Alone i Solo: Building a Remarkable Life of Your Own stigli su na police 2024., a u veljači je objavljena knjiga Nicole Slawson Single: Living a Complete Life on Your Own Terms. Prošlog mjeseca izašao je i dugo iščekivani roman Emme Gannon Table For One. Gannon, koja se proslavila publicistikom preispitujući tradicionalne ideje uspjeha i produktivnosti, sada razmatra moderne veze kroz ljubavnu priču o mladoj ženi koja pronalazi radost u samoći, a ne u partneru.

Kasnije ove godine izlaze još dva vodiča: The Joy of Solitude: How to Reconnect with Yourself in an Overconnected World i The Joy of Sleeping Alone, kao i prijevod eseja Daniela Schreibera Alone: Reflections on Solitary Living.

Promjena stavova

Ovaj novi val knjiga ima za cilj ne samo skinuti stigmu sa samoće, već i ukazati na njezine prednosti i užitke. To bi moglo iznenaditi one koji su tijekom pandemije slušali o “epidemiji usamljenosti”, piše BBC.

“Nakon pandemije fokus je bio na usamljenosti s dobrim razlogom”, kaže Robert Coplan, profesor psihologije i autor knjige o radosti samoće. No, zbog te zabrinutosti, samoća je dobila “lošu reputaciju – slikovito rečeno, s prljavom vodom izbacili smo i dijete”.

Sada se taj narativ ispravlja. Razlika između usamljenosti i samoće je ključna. “Dok je usamljenost bolan i štetan problem, samoća je subjektivno stanje koje netko aktivno bira iz pozitivnih razloga”, kaže novinarka Heather Hansen. Ljudi sve više prepoznaju da biraju samoću jer im ona koristi.

Emma Gannon vjeruje da smo nakon pandemije počeli shvaćati razliku između izolacije i “radosnog vremena nasamo”. To se poklapa s reevaluacijom romantičnih veza kod generacije Z i milenijalaca. Prema istraživanju iz 2023., dvoje od petero mladih smatra brak zastarjelom tradicijom.

Kulturni pomak

Nicola Slawson ističe da broj ljudi koji žive sami u Velikoj Britaniji stalno raste, što potiče prihvaćanje samaca i fokus na slobodu i neovisnost. Žene shvaćaju da ne moraju trpjeti stvari koje su se od prethodnih generacija očekivale.

Naša fascinacija samoćom ima duboke korijene u umjetnosti – od romantičara Caspara Davida Friedricha i njegove slike Lutalica iznad mora magle, do Edwarda Hoppera i njegovih prikaza usamljenih gradskih stanovnika koji djeluju ponosno samostalno, a ne turobno.

Peter McGraw, profesor i autor knjige Solo, tvrdi da su romantične komedije i romani Jane Austen stvorili mit da nam je potreban partner za ispunjenje, što podaci ne potvrđuju. Sreća često skoči oko vjenčanja, ali to rijetko traje dugoročno.

Čak se i unutar veza rutine mijenjaju. Knjiga The Joy of Sleeping Alone zagovara odvojeno spavanje kao prostor za osobnu slobodu i izražavanje potreba.

Kako kvalitetno biti sam?

Ključ je u ravnoteži i mogućnosti izbora. Samoća je najuspješnija kada osoba vjeruje da je taj prostor smislen. Hansen kaže da je samoća “neutralni komad gline koji možemo oblikovati u što god želimo”.

Evo kako je najbolje iskoristiti:

• Kreativni hobiji: Šetnja, trčanje, promatranje ljudi u kafiću, odlazak u muzej vlastitim tempom.
• Uživanje u osjetilima: Emma Gannon predlaže fokusiranje na mekanu deku, zvuk glazbe ili okus hrane. Što možete vidjeti, pomirisati i osjetiti dok ste sami?
• Prestanite čekati: Slawson savjetuje da ne odgađate stvari dok ne pronađete partnera. Živite život koji imate sada, umjesto da sjedite u “čekaonici”.
• Rituali: Cynthia Zak predlaže pretvaranje trenutaka samoće u rituale za opuštanje i refleksiju.

Na kraju, najvažnija je mješavina. “Ljudima je potrebna društvena interakcija – ali rekao bih da im je potrebna i samoća”, zaključuje Coplan. “Ključ sreće je pronaći pravu ravnotežu koja odgovara vama osobno.”

Objava ‘Ljudima je potrebna samoća’: Kako nas vrijeme provedeno nasamo može učiniti sretnijima pojavila se prvi puta na Republika.

Švicarska će ovog ljeta održati referendum na kojem će se odlučiti o tome hoće li se uvesti gornja granica od 10 milijuna stanovnika, priopćila je vlada.

Zagovornici inicijative, predvođeni nacionalno-konzervativnom Švicarskom narodnom strankom (SVP), koja drži najviše mjesta u parlamentu, prikupili su dovoljno potpisa za peticiju kako bi se ovo pitanje stavilo na svenacionalno glasanje 14. lipnja, navodi vlada.

Savezni ured za statistiku navodi da je Švicarska do kraja trećeg kvartala 2025. godine imala 9,1 milijun stanovnika. Osobe rođene u inozemstvu činile su oko 30 % tog broja posljednjih godina. Većina ih je došla iz zemalja Europske unije, a neki su stekli švicarsko državljanstvo.

Detalji prijedloga

Prijedlogom bi se u zakon ugradilo pravilo da stalno stanovništvo Švicarske, što uključuje i švicarske državljane i strance s boravišnom dozvolom, ne smije premašiti 10 milijuna do 2050. godine.

Ako broj stanovnika dosegne 9,5 milijuna prije tog roka, vlada bi poduzela korake za njegovo ograničavanje putem mjera koje se odnose na:

• Sustav azila i spajanje obitelji.
• Izdavanje boravišnih dozvola.
• Ponovno pregovaranje o međunarodnim ugovorima.

Zagovornici tvrde da bi ova ideja pomogla u zaštiti okoliša, prirodnih resursa, infrastrukture i sustava socijalne sigurnosti od pritisaka uzrokovanih porastom stanovništva.

Kritike i izazovi

Kritičari s ostatka političkog spektra kažu da prijedlog previše pojednostavljuje složeno pitanje. Ističu da se Švicarska često oslanja na stranu radnu snagu u bolnicama, hotelima, na gradilištima i sveučilištima te da bi svako ograničenje migracije i slobode kretanja ljudi značilo kršenje postojećih međunarodnih obveza.

SVP već godinama pokušava suzbiti migraciju u bogatu alpsku zemlju, ali s ograničenim uspjehom. Referendum iz 2016. o automatskoj deportaciji imigranata proglašenih krivima za lakša kaznena djela, kao i prijedlog iz 2020. o ukidanju slobode kretanja s EU-om, nisu prošli na biralištima.

Švicarska je dio europske Schengenske zone, stvorene prije više od četiri desetljeća, koja danas okuplja 29 zemalja koje omogućuju kretanje bez viza. Većina su članice EU-a, no Švicarska, Norveška, Island i Lihtenštajn nisu. To područje obuhvaća oko 450 milijuna ljudi.

Objava Švicarska glasa o prijedlogu ograničenja broja stanovnika na 10 milijuna do 2050. godine pojavila se prvi puta na Republika.

“Osjećaj srama normalna je ljudska emocija. I to je prava emocija.” Julia Davies govori o jednom mogućem odgovoru na to da ste nevjerojatno bogati. Iako pripada kategoriji “onih koji imaju”, a ne “onih koji nemaju”, Davies smatra da je sram opravdan.

Davies, anđeoska investitorica u pedesetima, prethodno je radila kao odvjetnica prije nego što je 2003. suosnivala europski ogranak Ospreya, iznimno uspješne tvrtke za premium ruksake. Svoj udio u tvrtki prodala je 2018. godine za “radikalno mijenjajuću” svotu.

Iako potječe iz radničke obitelji iz južnog Walesa, Davies nije rođena u bogatstvu. Njezin je otac, “pravi radnik”, napustio školu s 14 godina i postao građevinar, ali novac nikada nije bio siguran; njezino je djetinjstvo bilo obilježeno recesijama i opasnostima da se obiteljski dom izgubi ako se očevi objekti ne prodaju, donosi The Independent.

“Mislim da me moja pozadina učinila svjesnijom bogatstva”, razmišlja. To je značilo da kada je napokon došla do ozbiljnog novca, nije bila zadovoljna stereotipnom slikom sebičnog multimilijunaša koji troši novac na superjahte i privatne zrakoplove. Osjećala se pozvanom da taj novac iskoristi za dobro.

Sram zbog bogatstva u fokusu

“Sram zbog bogatstva” (eng. wealth shame) – doživljaj duboke nelagode i srama zbog posjedovanja novca, bilo da je osoba odrasla u siromaštvu, osjeća se kao izdajnik klase, ili je naslijedila, a ne zaradila bogatstvo – postala je sve češća tema posljednjih godina.

Predsjednica Udruge za financijsku terapiju, Christine Hargrove, kaže da primjećuje porast bogatih klijenata koji se bore s tim problemom.

“Mnogi od njih osjećaju da moraju skrivati aspekte svoje prošlosti ili sadašnjosti povezane s novcem, jer će se inače naći na prvoj liniji klasnog rata”, kaže Hargrove. Dodaje da je naše društvo puno financijskih dvostrukih standarda koji “izazivaju pustoš u unutarnjem financijskom identitetu pojedinaca”.

Rastući jaz i brutalne istine

Rast nejednakosti bogatstva prisiljava “one koji imaju” da se suoče s prilično brutalnim istinama. U Velikoj Britaniji, jaz se proširio za 50 posto u posljednjih osam godina. Prema nedavnom izvješću Fairness Foundationa, rastuća nejednakost bogatstva u UK-u mogla bi biti “glavni pokretač društvenog kolapsa” u sljedećem desetljeću.

Siječanjsko izvješće Oxfam Internationala, objavljeno uoči Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, pokazalo je da su milijarderi u 2024. godini bogatili tri puta brže nego 2023., što ukazuje na povećanu koncentraciju resursa globalno.

Krivnja nasuprot sramu

Davies tvrdi da je ispravna reakcija bogate osobe na sve ovo osjećaj srama, ili bolje rečeno, krivnje.

Krivnja: “Znači da ste učinili nešto pogrešno. Ako jeste, krivnja može biti snažan motivator za preuzimanje odgovornosti i pokušaj iskupljenja”, objašnjava Hargrove.

Sram: “Znači da ste vi pogrešni, da ste temeljno neprihvatljivi, nepoželjni, neiskupivi.”

Davies se slaže da nije sramota imati bogatstvo ako ste naporno radili, ali smatra da bi nepravda nejednakosti trebala izazvati krivnju kod onih koji gomilaju bogatstvo umjesto da ga koriste za poboljšanje stvari.

“Svoje bogatstvo shvaćam ozbiljno,” kaže. “Imati tu sposobnost (da se stvari promijene) i ne učiniti to – ili čak izabrati koristiti svoje bogatstvo da stvari pogoršate, poput ekstremnog prekomjernog konzumiranja… Mislim da bi se trebali sramiti.”

Poziv na akciju i sustavne promjene

Billie Eilish, dobitnica Grammyja i Oscara, nedavno je prozvala ultra-bogate da svoj novac iskoriste za rješavanje svjetskih problema: “Ako ste milijarder, zašto ste milijarder? I bez mržnje, ali darujte svoj novac, ‘skratili’.”

Slično tome, Julia Davies je aktivna kroz svoj okolišni fond We Have The POWER i kao članica Patriotic Millionaires, mreže bogatih ljudi u UK-u koji se bore da budu više oporezovani.

Prema njihovim podacima, 80% milijunaša podržava porez na bogatstvo od 2% na sve iznad 10 milijuna funti.

Cilj im je iskoristiti glas bogatih za “bolju Britaniju mijenjanjem sustava kako bi se okončalo ekstremno bogatstvo i natjeralo one koji ga posjeduju da daju svoj pošten i pravilan doprinos.”

Phil White, inženjer koji je postao milijunaš, naglašava da filantropija (doniranje u dobrotvorne svrhe) ne rješava temeljne uzroke problema.

“Filantropija se sama petlja po rubovima; razmjer nije dovoljno velik,” kaže White. “To mogu učiniti samo vlade. Zato vjerujem da nam je potreban porez na bogatstvo.”

White se pridružio mreži nakon pandemije, kada je jaz između njega, koji je uživao u seoskom miru, i onih u prenapučenim gradovima koji su se borili za život, postao izuzetno izražen.

Krivnja kao pozitivna sila

Krivnja, koliko god imala negativne konotacije, može biti izrazito pozitivna sila. Kako kaže dr. Lawrence Howells, klinički psiholog: “Krivnja služi važnim funkcijama u našim životima i u našem širem društvu, i obično je korisna. To je energizirajuća emocija: tjera nas na djelovanje.”

U slučaju krivnje zbog bogatstva, taj osjećaj može nekoga potaknuti da se iskupljuje kampanjom za pravednije društvo ili usmjeravanjem novca u projekte koji će imati pozitivan učinak.

“Osjećati se krivim zbog nečega, ako ne učinite ništa po tom pitanju, vrlo je negativna emocija,” slaže se White. “No, ako tu krivnju iskoristite za nešto pozitivno, onda apsolutno – to može biti pobjeda za sve.”

Čak i s manje altruističnog stajališta, korištenje bogatstva za poboljšanje stanja u svijetu donosi mnogo bolji osjećaj zadovoljstva nego gomilanje ili trošenje na ekstravagancije.

“Prekomjerna potrošnja je poput brze hrane – uopće nije zadovoljavajuća,” zaključuje Davies. “Mislim da istinska sreća u životu dolazi od činjenja dobrih stvari s dobrim ljudima.”

Objava Zašto bogati osjećaju sram i kako ih krivnja tjera na promjene pojavila se prvi puta na Republika.

Kroz veći dio ljudske povijesti spajanje u parove nije bilo samo društvena norma, nego nužnost. Prije pojave pouzdane kontracepcije žene nisu imale kontrolu nad vlastitim tijelom, a većina ih je bila presiromašna da bi same odgajale djecu. Otuda i stoljetna tradicija prema kojoj tragična drama ili saga završava smrću, a sretna brakom.

Upravo zato brzina kojom se napušta ideja braka, pa i veze bilo koje vrste, djeluje zapanjujuće. U cijelom razvijenom svijetu raste broj samaca. Među Amerikancima u dobi od 25 do 34 godine, udio onih koji žive bez supružnika ili partnera u posljednjih 50 godina se udvostručio i sada iznosi 50 posto za muškarce i 41 posto za žene. Od 2010. godine udio ljudi koji žive sami porastao je u 26 od 30 bogatih zemalja. Prema izračunu The Economista, danas u svijetu ima najmanje 100 milijuna samaca više nego što bi ih bilo da su stope sklapanja brakova ostale na razini iz 2017. U tijeku je velika “recesija na tržištu veza”.

Za neke, ovo je dokaz društvenog i moralnog propadanja. Kako je The Economist pisao, mnogi iz “pronatalističkog” pokreta vjeruju da nesklonost mladih da se skrase i imaju djecu znači kraj zapadne civilizacije. Za druge, to je dokaz hvalevrijedne samostalnosti. Modni časopis Vogue nedavno je ustvrdio da je za “cool”, ambiciozne mlade žene imati dečka postalo ne samo nepotrebno, nego i “sramotno”.

Zašto su mladi diljem svijeta toliko očajni?

No, realnost nije crno-bijela. Za heteroseksualce (o kojima postoji najviše istraživanja), biti samac je nešto pozitivno; kako su prepreke ženama na tržištu rada pale, tako su rasle njihove opcije. Danas, ako to žele, žene mnogo lakše nego prije mogu živjeti same. Što su financijski samostalnije, to je manja vjerojatnost da će trpjeti njima neadekvatnog ili nasilnog partnera. Taj je progres spasio bezbroj žena od loših veza i prisilio mnoge muškarce da se prema partnericama ponašaju bolje ako žele s njima ostati.

Međutim, taj je napredak donio i niz neugodnih posljedica. Biti sam može biti oslobađajuće, ali za neke to znači usamljenost. Mnogi samci tvrde da im takav život odgovara, osobito žene. No, istraživanja u različitim zemljama pokazuju da bi između 60 i 73 posto njih ipak radije bilo u vezi. Jedno istraživanje u Americi iz 2019. otkrilo je da, iako 50 posto samaca aktivno ne traži partnera, samo ih je 27 posto reklo da je to zato što uživaju biti sami. Mnogi su jednostavno odustali; bilo zato što su izgubili nadu da će pronaći odgovarajućeg partnera, bilo zato što ne cijene one koji su im dostupni, piše The Economist.

Općepriznata istina više ne vrijedi

Ako mnogi žele biti u vezi, a nisu, to znači da nešto ne valja na “tržištu veza”. U nekim azijskim zemljama, zbog društvene sklonosti muškoj djeci, roditelji su se odlučivali na pobačaje kad bi saznali da nose djevojčicu. To je stvorilo neravnotežu među spolovima, što je dovelo do manjka potencijalnih partnerica. Ta praksa danas nestaje, no stručnjaci upozoravaju na druge probleme diljem svijeta.

Neki smatraju da su društvene mreže i aplikacije za upoznavanje stvorile nerealna očekivanja (tuđe veze na Instagramu izgledaju savršeno) i pretjeranu izbirljivost (navodno većina žena na Bumbleu inzistira na tome da muškarac mora biti visok barem 183 cm, čime automatski isključuju 85 posto mogućih partnera). Drugi problem je sve veći politički jaz između mladih muškaraca i žena. Muškarci sve više naginju desnici, a žene ljevici. Mnogi samci inzistiraju na partneru koji će s njima dijeliti iste političke stavove, što dodatno otežava situaciju.

Ovo su novi ovisnici o ekranima – vaši roditelji

Drugi stručnjaci ukazuju na pad društvenih vještina, što je rezultat činjenice da ljudi sve više vremena provode zureći u ekrane. Amerikanci svih dobi danas se manje druže uživo nego prije dva desetljeća, ali je ta razlika posebno uočljiva među mladima. Društvene mreže šire strahove da će žene, ako izađu u izlazak, biti napadnute, dok će muškarci, ako spoj krene po zlu, biti javno osramoćeni na internetu.

Možda je ipak najvažniji čimbenik taj što su s lakšim životom ženski kriteriji postali stroži. Za mnoge žene prosječan partner više nije bolja opcija od toga da ostane sama. Žene češće nego muškarci ističu da žele partnera koji je dobro obrazovan i financijski stabilan. Sve više muškaraca ne uspijeva dosegnuti tu ljestvicu jer obrazovno zaostaju za ženama, a oni manje skloni knjizi teže pronalaze posao. Muškarci bez fakultetske diplome i s niskim primanjima teško privlače partnericu, tim više ako ne sudjeluju u kućanskim poslovima ili ako, nakon brojnih odbijanja, počnu gajiti prezir prema ženama, što je česta pojava u internetskoj “manosferi”.

Muškarci bi trebali odrasti

Neki od tih problema mogli bi se sami riješiti. Muškarci bi trebali odrasti, malo više pomagati u kući, ponašati se odgovornije i tako postati poželjniji. Kulturne norme mogu usporiti taj proces, ali mogućnost da izbjegnu doživotnu usamljenost i celibat zasigurno će biti snažan poticaj za promjenu. Mnoge države već godinama idu u tom smjeru: čišćenje, kuhanje i briga o djeci sve se ravnomjernije dijele između muškaraca i žena.

Ipak, čak ni u zemljama koje se smatraju najnaprednijima, poput nordijskih, trend porasta broja samaca ne jenjava. U Finskoj i Švedskoj otprilike trećina odraslih osoba živi sama. Taj će se trend vjerojatno nastaviti i zbog pada globalne stope rađanja; samohrano roditeljstvo je teško, a društvena osuda takvog života i dalje je prisutna u mnogim dijelovima svijeta. Budući da mladi muškarci samci češće počine nasilna kaznena djela, svijet s manje parova mogao bi postati i opasnije mjesto.

Širi se novi trend među muškarcima – s nezgodnom nuspojavom

Moguće je da i “recesija veza” neće samo tako nestati. Čak sedam posto mladih samaca kaže da bi razmotrilo “robotsku romansu” s umjetnom inteligencijom, a takvi će “ljubavni roboti” postajati sve dostupniji. Umjetna inteligencija je strpljiva i ljubazna; ne prigovara, ne traži da se počisti kupaonica ili pronađe bolji posao. Mnogi strahuju kako će svijet s manje parova i djece biti usamljeniji i hladniji. No, žaljenje ništa neće promijeniti. Osim toga, nije na vladama da zadiru u osobne izbore ljudi. No, ono što svakako trebaju pokušati riješiti jest problem slabijeg obrazovanja kod dječaka.

Čeka nas budućnost u kojoj će biti znatno više samaca. I svi, od građevinskih tvrtki do poreznih službi, trebali bi se na to pripremiti.

Objava Globalni preokret: Kako samci mijenjaju društvo i zašto je to važno? pojavila se prvi puta na Republika.