U sveopćem kaosu prisvajanja povijesnog naslijeđa kojem svjedočimo u državi BiH nakon njenog proglašenja samostalnosti, zanimljivo je da se time služe i Srbi i Bošnjaci, ali se ne može oteti dojmu kako se svoje povijesti Hrvati nerijetko odriču, prešućuju ili ju uopće ne žele isticati.

Međutim, puka je činjenica da je povijest bh naroda toliko isprepletena i nedjeljiva, zajednička, ali to nacionalističke politike ne žele priznati te jeftino i sramotno manipuliraju povijesnim činjenicama čak i za predizborne ciljeve i političke svthe.

Kralj Tvrtko temelj “srpske povijesti”?

Gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković (PDP) otkrivanje spomenika kralju Tvrtku održao je u jeku predizborne kampanje za lokalne izbore 7. listopada, a u kojoj on želi osigurati jošjedan gradonačelnički mandat.

“Postaviti spomenik Tvrtku I. Kotromaniću znači postaviti temelj srpske povijesti, kulture i tradicije u epicentar Banja Luke”, izjavio je Stanivuković otvarajući spomenik uz vatromet i brojne uzvanike.

Iznio je tezu da je “Tvrtko nedvojbeno bio srpski kralj jer je za kralja okrunjen u samostanu Mileševi u Srbiji”.

“Na ovaj način Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj dajemo srpski karakter jer je riječ o srpskom vladaru koji je okrunjen u Mileševi po obredu Nemanjića”, kazao je Stanivuković.

Tvrtko I. Kotromanić za bosanskog kralja zapravo je okrunjen 1377. godine u mjestu Mile, kod današnjeg Visokog, u središnjoj Bosni, a okrunio ga je did, odnosno poglavar tadašnje Crkve bosanske.

Na vrhuncu moći Tvrtko je, uz ostalo, nosio i naslov “kralj Srbljem”, no to se odnosilo na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine, što se sada koristi u nastojanjima da ga se prikaže Srbinom u etničkom smislu, u kojem je taj termin u suvremenoj uporabi.

Identitet kraja Tvrtka kompleksan je jer je on s jedne strane bio unuk hrvatske vladarske obitelji Šubića, ali i srpskih vladara Nemanjića.

Kako navodi Hrvatska enciklopedija, do ljeta 1390. Tvrtko je osvojio i gradove Split, Trogir, Šibenik te otoke Brač, Hvar i Korčulu, a nakon toga uzeo je naslov “kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”.

Kako je o ovom događaju izvijestila HINA, kralj Tvrtko vjerojatno je prva osoba iz povijesti koja je simbolično povezala gradske vlasti u Banja Luci i Sarajevu jer je u glavnom gradu BiH prošle godine također postavljen spomenik tom vladaru. No u Sarajevu na postamentu Tvrtkova spomenika, čiji je autor Stjepo Gavrić, za razliku od onog u Banja Luci, stoji naziv “bosanski kralj”.

Kralj Tvrtko i u Sarajevu

Postavljanje spomenika u Sarajevu pratili su brojni problemi jer je središnja gradska jezgra proglašena zaštićenom povijesnom cjelinom, pa je za bilo kakve intervencije bila potrebna suglasnost državnog povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, a srpska članica tog tijela svoju je suglasnost uskratila.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić na kraju je pribjegla triku postavivši spomenik na nogostupu nasuprot zgrade Predsjedništva BiH nakon što je ishodila suglasnost općine Centar da on tamo bude postavljen kao privremena konstrukcija na razdoblje od 99 godina.

“Obećala sam da će naše Sarajevo dobiti spomenik bosanskom kralju Tvrtku I. Kotromaniću, a danas, na dan potpisivanja Povelje Kulina bana, svoje obećanje sam ispunila”, napisala je Karić krajem kolovoza prošle godine, kad je Sarajlije iznenadio spomenik postavljen tijekom noći u Sarajevu.

Podsjetimo da je ovo postavljanje spomenika kralju Tvrtku u Sarajevu komenirao i sam gradonačelnik Banja Luke, Draško Stanivuković, navodeći kako je “Sarajevo učinilo nepravdu” te da “prekraja povijest”.

“Prisvajanjem srednjovjekovnog srpskog vladara Tvrtka I. Kotromanića gradonačelnica Sarajeva i njeni suradnici čine grubo prekrajanje povijesti s ciljem popunjavanja povijesnih rupa svog naroda i prikupljanja dnevno-politčkih bodova dirajući u samu srž kralja Tvrtka, njegove borbe i vladavine. Tvrtko I Kotromanić je bio kršćanski vladar, sa službenom titulom kralj Srba Bosne, Primorja i Zapadnih strana krunisan po obredu Nemanjića u manastiru Mileševa nad moštima Svetog Save što je povijesna činjenica. Nastavljajući praksu prekrajanja povijesti putem spomenika, političko Sarajevo svjesno izbacuje puni naziv titule kralja Tvrtka, te ne navodeći narod i ostale zemlje kojima je vladao, svjesno zbunjuje javnost u cilju političke propagande. Grad Banja Luka će još ove godine pokrenuti proces izgradnje spomenika banu Kulinu i kralju Tvrtku u cilju obrane istine i zahvalnosti koju srpski narod njeguje prema svojim vladarima srednjeg vijeka”, reagirao je tada Stanivuković te je svoje obećanje i ispunio postavljanjem spomenika ovom bosanskom kralju u Banja Luci.

Tvtko “stoluje” i u Prozoru-Rami

Skulptura bosanskoga bana i kralja Tvrtka, rad poznatoga hrvatskog akademskog kipara Kuzme Kovačića, u srpnju 2021. godine postavljena je i ispred nove zgrade Općine u Prozoru zbog povijesne pove4zanosti ovog kraja s Tvrtkom, tadašnjim banom.

Kovačić, prikazuje Tvrtka slično kako je ovaj vladar prikazan na svome kovanom novcu. Tvrtko sjedi na vladarskoj stolici, s krunom na glavi, u desnoj ruci mu je kraljevski znak – stilizirana «kraljevska jabuka» (zemlja/globus i križ na njoj), a u lijevoj ruci drži povelju kojom nagrađuje posjedima oko Sokola i Jajca svoga vjernoga vojvodu, plemića Vukca Hrvatinića za njegove zasluge u borbi protiv Ugara. Tu mu je povelju Tvrtko – u to vrijeme bosanski ban – napisao/uručio upravo “pod Prozorom u Rami”, 13. kolovoza 1366.

U predvorju nove zgrade općine nalazi se u kamenu uklesan čitav tekst ove Tvrtkove povelja na bosančici koja je svjedočanstvo prvog spominjanja Prozora kao vladarske rezidencije. Ovim se ovaj dan nudi kao i mogući prijedlog za zajednički Dan općine za sve žitelje Rame.

Kipar Kovačić iza Tvrtkovih leđa prikazuje i veliki kraljevski ogrtač kojega nose dva anđela, simboli Božje pratnje. Uz križ na ‘kraljevskoj jabuci’, anđeli su religiozna predodžba onoga što se teološkom invokacijom označavalo da se banom i kraljem postaje i vlada Milošću Božjom ili kako u povelji stoji na samom početku: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga… Tvrtko, katolički vladar, krunjen kao i njegov predšasnik, stric Stjepan II. Kotromanić u franjevačkoj crkvi sv. Nikole u Milima (Visoko), najmoćniji je bosanski vladar nekadašnje, srednjovjekovne Bosne.

(Republika/V.S.H.)

Objava SVI BI TVRTKA – Prisvajanje povijesnog naslijeđa – Čiji je kralj Tvrtko I. – bošnjački, srpski ili hrvatski? Ili i bošnjački i srpski i hrvatski? pojavila se prvi puta na Republika.

Kip Tvrtka Kotromanića, koji je 1377. postao prvim kraljem Bosne i smatra ga se najistaknutijim vladarom te zemlje, postavljen je u parku ispred zgrade državnog predsjedništva.

Tome se protivila srpska članica Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, tijela koje mora dati suglasnost s obzirom na to da je uže središte Sarajeva zaštićena arhitektonska cjelina.

Angelina Ošap Gaćanović, koja je u povjerenstvo delegirana iz Republike Srpske, ocijenila je da se spomenik ne uklapa u krajolik, ali i tvrdila da Tvrtko nije bio bosanski, nego srpski kralj.

Prvotna ideja bila je da se spomenik postavi u parku iza zgrade predsjedništva, no gradonačelnica Benjamina Karić predložila je trg ispred parlamenta. Međutim, članovi Gradskog vijeća odlučili su se za drugu lokaciju u naselju Pofalići na periferiji grada.

Prema objavljenim fotografijama, na postavljanju spomenika pod okriljem noći bili su jedino gradonačelnica Karić i radnici komunalnog poduzeća koji su montirali djelo kipara Stjepe Gavrića.

Obećala sam da će naše Sarajevo dobiti spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću, a danas, na dan potpisivanja Povelje Kulina bana, svoje obećanje sam ispunila.

Bosanski kralj Tvrtko, preko puta zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ondje gdje i pripada. pic.twitter.com/9jRfmVT97M

— Benjamina Karić (@BenjaminaKaric) August 29, 2023

Gavrić se ranije žalio da mu gradske vlasti nisu isplatile posljednju ratu, pa je kip zbog toga mjesecima stajao pokraj puta nedaleko ljevaonice u mjestu Donja Tramošnica, na prometnici između Tuzle i Orašja.

/Desk/

Objava Kralj Tvrtko Kotromanić “osvanuo” u Sarajevu pojavila se prvi puta na Republika.

„Pazite, u Rami je Tvrtko I.“, kaže u kratkom odgovoru bosanski teolog, franjevac Ivan Šarčević, uljudno ‘prolongirajući’ svoj komentar na zadanu temu za neki drugu priliku, ali ne propustivši spomenuti da „onako kako se niječe povijest katolika u Sarajevu, tako se postupa svuda, od katekizma, i udžbenika do realnog života…“. Fra Ivan u nekoliko riječi možda je sažeo samu srž kardinalnog problema.

A, zaista, ispred nove zgrade općine u Prozoru-Rami, nedavno je otkriven, od kipara Kuzme Kovačića, spomenik Stjepana Tvrtka I. Kotromanića, posljednjeg bosanskog bana i prvog i najjačeg vladara, kralja, u povijesti srednjovjekovne Bosne pod čijom vladavinom je cvjetala ekonomija, a kovao se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima, a cvijet ljiljana postao znakom bosanskih banova i kraljeva. Kralj Tvrtko je još kao ban, 11. kolovoza 1366. u svojoj Povelji pisanoj pod Prozorom u Rami, prvi puta spomenuo Prozor i sjedi na vladarskoj stolici, s krunom na glavi. U desnoj ruci mu je kraljevski znak – stilizirana ‘kraljevska jabuka’, zemlja/globus s križem na njoj, a u lijevoj ruci drži povelju kojom nagrađuje posjedima oko Sokola i Jajca svoga vjernoga vojvodu, plemića Vukca Hrvatinića za njegove zasluge u borbi protiv Ugara.

Ovim spomenikom kao da se ramski načelnik Jozo Ivančević drznuo prekinuti šutnju, negiranje i zaborav oko Bosne i bosanskih kraljeva. Kako god, učinio je to na učinkovit način, bez okolišanja i politikantstva, nevjerojatnom Kovačićevom skulpturom pred zgradom Općine. Ali, to nije sve, U predvorju nove općinske zgrade stoji isklesana Povelju bana Tvrtka, koja počinje riječima: „ U ime Oca, …..“, baš kao što izvorno počinju  i ostale slične povelje iz tog doba, primjerice i Povelja Kulina bana u Zenici. No, Hrvati često uspješno prešućuju, zanemaruju, zaboravljaju i drugima prepuštaju svoju povijest.

Zašto je to tako i koje su posljedice zaborava Bosne?

“‘Nesebeznalnost’ , da se poslužim pjesničkim neologizmom Tina Ujevića, opća je karakteristika načina na koji današnji Hrvvati u BiH doživljavaju sami sebe, kako reagiraju na pitanje svoje nacionalne i građanske sudbine i budućnosti, ne shvaćajući da je svenacionalna i državna politika, kojoj su bili predali dušu, propala i da su oni njezine najveće žrtve“.

 „Hercegovinizacija“

U svom eseju ‘Bosanski Hrvati – Esej o agoniji jedne europske-orijentalne mikrokulture’ književnik Ivan Lovrenović  piše o ovom „fenomenu“, kao i o „hercegovinizaciji“, politici zbog koje, navodi, banjalučki biskup Franjo Komarica očajava.

„…U svim glavnim projektima i pokušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova „svehrvatstva“, Bosna je bila ili tretirana kao „hrvatska zemlja“ ili je imala politički nestati dok su bosanski Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugog reda, a bogme i kao topovsko meso (kod Pavelića), ili kao masa za etnički inženjering i „amelioraciju“ granice (kod Tuđmana). U toj, panetničkoj fantazmi, biti Hrvatom može se samo tako da vlastito bosanstvo , to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, kad kad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost nego u svojoj zadnjoj tuđmanohadezeovskoj varijanti“.

Za Lovrenovića zatiranje bosanskih Hrvata nije gotova stvar. Za njega je to proces „fatalne politike“ koji se i dalje nastavlja te ga naziva šizoidnim socijalno-psihološkim stanje.

„Nesebeznalnost“

Lovrenović ovo naziva tragedijom i zbog aktera koji sudjeluju u ovoj „neosviještenoj autopercepciji“.

„’Nesebeznalnost’ , da se poslužim pjesničkim neologizmom Tina Ujevića, opća je karakteristika načina na koji današnji Hrvati u BiH doživljavaju sami sebe, kako reagiraju na pitanje svoje nacionalne i građanske sudbine i budućnosti, ne shvaćajući da je svenacionalna i državna politika, kojoj su bili predali dušu, propala i da su oni njezine najveće žrtve. Tragično je što su u podržavanju takve neosviještene autopercepcije složno upregnuti svi dijelovi nacionalne elite: kulturna društva, književne i inteligentske udruge, svećenici i Crkva“, konstatira književnik.

Po njemu, da bi hrvatska nacionalna kultura istinski integrirala bosanske Hrvate, ona bi morala iznaći mogućnost da se potpuno i bez ostatka otvori za bosanske, balkanske i orijentalne elemente njihovoga naslijeđa i identiteta.

Integracija, isisavanje, čišćenje, debosnizacija

Kako analizira Lovrenović, ti su elementi dio zajedničkog bh identiteta, što ga bosanski Hrvati dijele s Muslimanima, sa Srbima i s mnogim drugim manjim ili većim etničkim grupama u BiH. Time, kako on ističe, nijedna suvremena, nacionalno-ideološka koncepcija ne zna izaći na kraj nego joj kao alternativu, ispostavlja razdvajanje.

„A koju je fra Jozo Markušić, uz Ivu Andrića, nesumnjivo kao jedan od najumnijih bosanskih Hrvata 20. stoljeća, izražavao prirodno i jednostavno, savjetujući braću:“ Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem, bez razlike vjere“. Do danas se, međutim, nije pojavila takva otvorena i radosna koncepcija hrvatske nacionalne kulture koja bi bosanske Hrvate uključila takve kakvi jesu, sa svime što sa sobom nose, a u isti maj apsolutno poštujući i dapače, potičući njihovu kulturu i političu pripadnost BiH. Svaka je imala da ih integrira, ali tako što bi ih ili prethodno „očistila“, „isisala“ iz njih njihovu identitetsku supstancu, debalkanizirala ih i debosnizirala te cijeli njihov identitet srozala do uloge agenata hrvatske državne ideje“.

No, iako u eseju piše o katastrofalnom negiranju, Lovrenović ipak na kraju ostavlja prostora nadi navodeći kako  ne nudi odgovore o njihovoj „sudbini“ i budućnosti, ali da je to priča o jednoj zatajenoj i zaboravljenoj povijesti kojoj se pokušava sugerirati da je moglo (ali i da bi možda još uvijek moglo) biti i drukčije.

„Ništa o ponosu i ljubavi prema jedinoj i pravoj domovini – Bosni“

Sociolog religije, dr. sc Ivan Markešić, Ramljak, zagrebački sveučilišni profesor kaže da „ništa od razgovora o ponosu bh Hrvata zbog Bosne“.

„Mnogi od nas željeli bismo da su vaša pitanja drukčija, da njima, na primjer, tražite odgovore zašto bh Hrvati tako gorljivo, s ponosom i punih usta govore o BiH, posebno o Bosni, svojoj jedinoj i pravoj domovini, o njezinoj kulturnoj i političkoj povijesti, njezinim banovima i kraljevim kao čuvarima njezine posebnosti i opstojnosti, o njezinim prirodnim ljepotama, o ljiljanu kao simbolu čistoće, nevinosti i ljubavi ali i bosanske državnosti, zatim o važnosti Povelje Kulina bana za državotvornu ideju BiH, o bosanskim fratrima daidžama kao „suputnicima“ njezine povijesti, itd., itd.Nažalost, ništa od takvih pitanja i takvoga razgovora“, kaže za Dnevni list profesor Markešić.

On tvrdi da, trenutno, BiH kao država postoji i to ponajviše na papiru i dokumentima UN-a, ali da u praksi takve državne tvorevine – nema.

„Gotovo jednu polovicu ‘drže’ Srbi za svoje potrebe, drugu polovicu većim dijelom kontroliraju Bošnjaci, također za svoje potrebe. Hrvati, barem oni koji sudjeluju u političkome životu ove zemlje, takvu daytonsku državu ne doživljavaju kao svoju nego kako nametnutu. Bili bi zadovoljni samo jednim njezinom malim komadićem. I u javnome komuniciranju ne kriju to i takvo stajalište. Cjelinu državnosti BiH sadašnje hrvatske političke žele svesti na nekoliko zapadnohercegovačkih općina, južno od Vran-planine“, kaže Markešić. Podsjeća da je o tome već više puta pisao još od početka 90-tih, ali da je nažalost bivalo sve gore, a da se „želja za BiH državom i hrvatskoga naroda istopila se kao lanjski snijeg“.

„Ostala su još samo sjećanja“, kaže.

Kako je hrvatska putovnica ‘kriva’ za gubitak bh autohtovnosti

Po njemu, uzroke takvoga stanja ne treba tražiti kod drugih, kod Bošnjaka ili Srba, ili u međunarodnoj zajednici, a posebno se osvrće i na obsanske Hrvate.

„Treba ih tražiti kod Hrvata kako onih koji žive u BiH, tako i od onih koji su nedavno ili nešto ranije odselili iz ovih krajeva. Bh, a posebno bosanski Hrvati su kao rijetko koja narodnosna skupina u svijetu u velikom omjeru spremni zanijekati, prešutjeti odakle su. Ili, ako vam počnu kazivati da su rodom npr. iz Zenice, Žepča, Tuzle, počet će odmah, da bi sami sebe ispravili, ukazivati na svoje prezime koje, u njihovu tumačenju, vodi podrijetlo u najmanju ruku iz Dalmacije, a ponajviše iz Hercegovine. Samo, rijetki bosanski Hrvati će s ponosom i onako pune duše reći ‘ja sam Bosanac/Bosanka’. Umjesto da budu ponosni, oni se stide reći odakle su. Nisam se samo jednom susreo s takvim problemom. Mnogi podrijetlom iz Bosne kriju svoje podrijetlo kao zmija noge. Imali ste prigodu pročitati kao senzaciju vijest da su bosanski Hrvati u srcu Bosne, na jednoj mladoj misi zapjevali pjesmu „Bosno moj, divna mila!“. Ili, pak senzacija da je u Prozoru postavljena statua bosanskoga kralja Tvrtka. Umjesto da budu ponosni, ljudi tu vijest čitaju s prijezirom“, neumoljivo je iskren prof. Markešić.

Kako ocjenjuje, mnogi su uzroci, a među njima i hrvatska domovnica kojom su, kaže, Hrvati u BiH iznenada postali narod s dvije države i mogu birati u kojoj će živjeti.

„Bh Hrvati svedeni su na razinu marginalne folklorne skupine, na razinu hrvatske dijaspore, a što se posebno prepoznaje prigodom izbora za Hrvatski sabor. Oni time prestaju biti autohtoni narod u BiH, postaju nacionalna manjina u svojoj vlastitoj domovini. Ne treba, stoga, kriviti nikoga tko Hrvate u BiH naziva manjinom. Sami su prihvatili takav svoj položaj”.

„U odnosu na ostale građane BiH, to je postao znak prestiža i prednosti, što se pokazalo posebno korisnim u kriznim vremenima, otvaralo je i otvara još uvijek mnoga vrata u svijetu, posebno nakon što je Hrvatska primljena u članstvo Europske unije i NATO-savez, ali upravo u toj ‘prednosti’ bh Hrvati su izgubili ono što ih je do tada krasilo – svoju bosanskohercegovačku autohtonost. Tim činom svedeni su na razinu marginalne folklorne skupine, na razinu hrvatske dijaspore, a što se posebno prepoznaje prigodom izbora za Hrvatski sabor. Oni time prestaju biti autohtoni narod u BiH, postaju nacionalna manjina u svojoj vlastitoj domovini. Ne treba, stoga, kriviti nikoga tko Hrvate u BiH naziva manjinom. Sami su prihvatili takav svoj položaj“, Markešić iznosi zanimljiv kut gledanja.

„Sprega političkog trona i oltara u otuđivanju vlastitog naroda“

Ali tu nije kraj. Po prof. Markešiću postoji još niz razloga za ovak, kako smo već na početku naveli, „fenomen“.

Ističe da je problem i u tome što će neke političke opcije u Republici Hrvatskoj nastojati ići tim putem i Hrvate u BiH tretirati kao hrvatsku dijasporu, a što hrvatske političke opcije u BiH i katoličke organizacije u BiH prihvaćaju takvo stanje kao gotovo.

„Veliki doprinos u otuđivanju vlastitoga naroda od njegove domovine BiH daje, nažalost, sprega političkog trona i oltara. Njihov doprinos u ogađivanju BiH kao države vlastitim vjernicima nije malen. Već sam o tome pisao, pozivajući se na dosadašnjega predsjednika HKD Napretka mons. Franju Topića koji kaže da je od Hrvatske biskupske konferencije tražio, molio da se u Hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu, posebno u onima gdje živi jako puno Hrvata katolika iz BiH, uz zastave Republike Hrvatske i zastave zemlje u kojoj se nalazi Hrvatska katolička misija postavi i zastava BiH. Ali, bezuspješno“,  kaže.

„Trend pokrštavanja bosanskih Hrvata u Hercegovce“

No, i prof. Markešić govori o „hercegovinizaciji“, kao o „trendu pokrštavanja bosanskih Hrvata u Hercegovce“, ali i o „nezaustavljivom procesu ogađivanja BiH, a posebno Bosne bh Hrvatima.

Prof. Markešić ističe: „Sve se čini da se bosanskim Hrvatima ogadi zemlja Bosna. Oni se počinju stidjeti da su Bosanci, hoće biti Hercegovci, što je posebno karakteristično za područja Rame i Livna koja nikada nisu bila hercegovačka. Ali, u novije vrijeme sve se čini na njihovoj hercegovinizaciji. Riječ je o nametanju osjećaja manje vrijednosti onim Hrvatima i katolicima koji se identitetski ne izjašnjavaju kao Hercegovci, svejedno gdje u Bosni živjeli. Suočeni smo s procesima ogađivanja BiH, a posebno Bosne, bosanskohercegovačkim Hrvatima.

On u ovom kontekstu govori o brojnim vrstama „gađenja“ – gađenje prema BiH kao pojmu, društvu i državi;  gađenje prema svemu što je bosansko, što ima bilo kakve veze s pojmom Bosna, jer je to „povezano s Turcima, Osmanlijama, balijama, muslimanima“; s Bosnom kao „nečim s čime se Hrvatima ne dolikuje identificirati“; biti Bosanac, „znači biti katolik, musliman, balija, turčin; biti Bosanac, znači ne biti Hrvat“.

A tu je i gađenje prema svemu što je bosansko-franjevačko, jer je to, kako interpretira, „slugansko, izdajničko, udbaško-komunističko, katoličko, a premalo hrvatsko“.

„Svejedno što je to „nesretno“ bosansko-franjevačko ostalo tijekom posljednjih više od sedam stoljeća uz katolički, hrvatski narod, sačuvalo katoličanstvo i hrvatstvo u BiH i što teži da se u toj zemlji i na svakome njezinome dijelu omogući ljudima, bez obzira kojeg su vjerozakona i koje narodnosti i koliko ih brojčano ima, da budu „svoji na svome“. Gađenje prema svakome tko „ne ljubi“ Milorada Dodika, novoga političkog ljubimca ne samo hrvatskih političkih elita u BiH nego i u Hrvatskoj. Kad sve ovo vidite, čovjek ne može vjerovati što su političke i crkvene elite jednoga naroda spremne učiniti u dodvoravanju božici Naciji da svojim djelovanjem i odnosnom prema vlastitoj domovini ogade tu zemlju svojim vlastitim ljudima“, zaključuje prof. Markešić za Dnevni list.

“Postavljena je, po mom sudu, kriva teza ili Bosna ili Hrvatska. Valjda bi bilo normalno i jedna i druga. Ako ćemo biti iskreni, onda treba reći, a ja to dobro znam jer sam sudjelovao na brojnim razgovorima na najvišim domaćim i međunarodnim razinama. Hercegovina se smatrala dijelom Republike Hrvatske, a Bosna je prepuštena drugima i Hrvatskoj je služila kao moneta u pregovorima i u Daytonu”.

„Može se lako pomiriti ljubav prema Hrvatskoj i BiH“

Počasni predsjednik HKD Napredak mons.prof. dr. Franjo Topić i počasni predsjednik Paneuropske unije BiH,  za Dnevni list komentira da je odnos prema Bosni mijenjan od 1992. godine, od kad se, kako smatra, počelo govoriti i raditi na podjeli BiH.

„Čudno je da i danas neki to niječu. A dovoljno je vidjeti knjigu Hrvoja Šarinica koji je bio u Karađorđevu. Postavljena je, po mom sudu, kriva teza ili Bosna ili Hrvatska. Valjda bi bilo normalno i jedna i druga. Ako ćemo biti iskreni, onda treba reći, a ja to dobro znam jer sam sudjelovao na brojnim razgovorima na najvišim domaćim i međunarodnim razinama. Hercegovina se smatrala dijelom Republike Hrvatske, a Bosna je prepuštena drugima i Hrvatskoj je služila kao moneta u pregovorima i u Daytonu“, prisjeća se prof. Topić za Dnevni list.

On konstatira da je kod mnogih političara i medija i danas sličan odnos prema Bosni.

„Imate bezbroj primjera. Primjerice, nema nijedne hrvatske suvremene pjesme o Bosni, a o svim drugim pokrajinama ima, a pjeva se o onom što se voli. Mnogi bosanski Hrvati i danas kažu u inozemszvu da su iz Hrvatske, na gotovo nijednoj hrvatskoj manifestaciji u inozemstvu nema bh zastave itd.“, navodi Topić.

On „ilustrativnim“ naziva i odnos prema kraljevskoj prijestolnici Bobovac.

„Crkva vrhbosanska obilježava i moli se oko spomendana kraljice Katarine i dolazi određeni broj hrvatskih vojnika i policajaca.  Provedite anketu koliko je škola organiziralo učeničke posjete Bobovcu i drugim važnim mjestima sa “satom povijesti”. Lijep je znak da HKD Napredak i HUM rade na snimanju filma o Kraljici Katarini“, postavlja pitanja Topić.

Ističe kako su već brojne posljedice, a da će ih biti i više jer su se, po njemu, Hrvati „odrodili“ iz Bosne, a mnogi i od BiH.

„Što se čini za Posavinu? Neki politicati i mediji i ne govore o manjem bh entitetu i tamošnjim Hrvazima kao da to za Hrvate i ne postoji. Nema domoljublja.  Mnogi bh Hrvati iz “principa” ne žele gledati bh televiziju. Treba gledati bh televiziju i HRT i CNN itd. Bez bh televizija i drugih  medija nemate puno informacija.  Upravo ovih dana je izisla zbirka mojih kolumni: BiH naša domovina. Na naslovnici je faksimil povelje Bana Kulina i slika Kraljice Katarina gdje ima puno informacija o ovim temama“, komentira Topić uz zaključak „da hoće vladajući i sad bi se moglo dosta promijeniti“.

„Može se lako pomiriti ljubav prema Hrvatskoj i BiH i, uvjeren sam, na dobro obje zemlje. Bh Hrvate i sve druge građane BiH, pa i regije. Bez “mirne Bosne” nema ni mirne Europe“, zaključuje prof. Topić.

(Izvor: Dnevni list)

Objava KATASTROFALAN HRVATSKI FENOMEN Bosanski Kralj Tvrtko stoluje u Prozor-Rami, a Bosanci žele biti Hercegovci pojavila se prvi puta na Republika.