Stoga će se 4. kolovoza u Ljubuškom, u Franjevačkom samostanu i svetištu sv. Ante na Humcu, održati Večer sjećanja, zahvalnosti i predstavljanje knjige ‘Sin – Priča o Toniju’, u organizaciji Grada Ljubuškog, uz potporu Franjevačkog samostana na Humcu.

U 19 sati predviđeno je održavanje svete mise, a u 20 sati predstavljanje knjige.

Iako je knjiga povod okupljanja, želja je organizatora da ova večer bude mnogo više od klasičnog predstavljanja knjige. Namjera je da to bude večer zajedničkog sjećanja, zahvalnosti i susreta.

Večer u kojoj će se ispričati priča o jednom mladom čovjeku, ali i o vrijednostima koje nadilaze jednu obitelj i jedan život – o obitelji, korijenima, odgoju, vjeri, ljubavi prema bližnjemu i spremnosti da se živi za ideale.

Toni Herceg rođen je u Velikoj Britaniji, odrastao između više europskih zemalja, služio je kao časnik francuske vojske, a život je izgubio u Ukrajini spašavajući svoje suborce.

No, njegovi korijeni uvijek su vodili prema Hercegovini. Upravo zato bilo je važno da se ova priča vrati među ljude iz kojih je potekla njegova obitelj. Program večeri započet će svetom misom zadušnicom u crkvi sv. Ante na Humcu, a nastavit će se predstavljanjem knjige, glazbom Klape Trebižat, te glazbenim pozdravom iz Kijeva.

Na taj način večer simbolično povezuje Hercegovinu, Hrvatsku, Francusku i Ukrajinu – zemlje koje su obilježile Tonijev životni put.

U programu će sudjelovati fra Iko Skoko, gradonačelnik Ljubuškog Vedran Markotić, prof. dr. Davorka Topić Stipić, prof. dr. sc. Darko Marčinko, prof. dr. sc. Božo Skoko te autor knjige i Tonijev otac, dr. sc. Zdenko Herceg.

Cilj organizatora jest osmisliti dostojanstvenu večer koja će jednako dotaknuti one koji su Tonija poznavali i one koji ga nikada nisu upoznali te ih podsjetiti na univerzalne vrijednosti obitelji, korijena, služenja, ljubavi i odgovornosti koje nadživljuju svakoga od nas.
Jer knjiga je bila povod. Susret je razlog.

Objava U Ljubuškom predstavljanje knjige – ‘Sin – Priča o Toniju’ vraća se kući pojavila se prvi puta na Republika.

“Vječna Hercegovina je knjiga koja vraća dostojanstvo zaboravljenim žrtvama, daje glas onima koji ga nisu smjeli imatii podsjeća da se budućnost ne može graditi bez istine o prošlosti. Riječ je o djelu koje nadilazi uske akademske okvire i zaslužuje mjesto ne samo u knjižnicama povjesničara i teologa, nego i svih onih koji žele razumjeti kako se vjera može svjedočiti najdublje upravo u najtežim mogućim uvjetima”, piše u svom predgovoru knjige napisala doc. dr. sc. Mirjana Pinezić sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.

Hrvatsko kulturno društvo ‘Napredak’ Mostar i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, predstavljanjem knjige ‘Vječna Hercegovina – Mučenička baština i ukazanja od 1945. do 1948.’ autora don Josipa Mužića, protekloga tjedna  organizirali su Dan zahvalnosti. O knjizi su govorili predsjednik HKD Napredak Mostar fra Andrija Nikić i sam autor don Josip Mužić, dok su u glazbenom dijelu sudjelovali članovi FRAMA-e iz Čerina.

Kako je u svom predgovoru knjige napisala doc. dr. sc. Mirjana Pinezić sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, knjiga je iznimno vrijedno, hrabro i slojevito historiografsko-duhovno djelo koje se bavi jednim od najosjetljivijih, ali i najdugotrajnije prešućivanih razdoblja hercegovačke i hrvatske povijesti. Knjiga koja svjesno otvara teme. Knjiga pamćenja, savjesti i nade.

“Knjiga donosi sustavan i dokumentiran prikaz mučenićke sudbine Crkve i vjerničkoga puka na prostoru livanjsko-duvanjskoga i hercegovačkoga kraja, osobito u poraću II. Svjetskog rata, ali i u širem povijesnom luku koji seže od osmanskih progona do komunističke represije, sve do suvremenih izazova gubitka povijesnoga pamćenja i identiteta”, navodi Pinezić, ističući kako je posebna vrijednost knjige u načinu na koji autor Mužić povezuje povijesnu analizu s teološkom i duhovnom refleksijom.

Ona zaključuje: “Vječna Hercegovina je knjiga koja vraća dostojanstvo zaboravljenim žrtvama, daje glas onima koji ga nisu smjeli imati podsjeća da se budućnost ne može graditi bez istine o prošlosti. Riječ je o djelu koje nadilazi uske akademske okvire i zaslužuje mjesto ne samo u knjižnicama povjesničara i teologa, nego i svih onih koji žele razumjeti kako se vjera može svjedočiti najdublje upravo u najtežim mogućim uvjetima”.

“Zulum Osmanlija“

U prvom poglavlju ‘Život u sužanjstvu, uništenje naroda i vjere i zulum nad katolicima’, autor između ostaloga, piše o razlozima pada Bosne pod Osmansko carstvo, zločinima koji su uslijedili, islamizaciji, odvođenju mladih ljudi u janjičare,ali i položaju katolkinja u takvom sužanjstvu i njihovo odvođenje u hareme, što je bila redovita pojava.

“Razlozi pada Bosne, kako to već zapaža Ivan Franjo Jukić, moralna je izopačenost ‘oholost, bludnost i nenavidnost’, ‘svak je hotio zapoviedati a umio nije’, nesloga grabež. To se odnosi na bosansku i humsku vlastelu koji su zanemarili brigu za opće dobro i bavili se samo svojim sebičnim interesima. Jednako tako, tomu su kumovali i vanjski razlozi jer je Zapd na pad Bosne gledao ravnodušno, ne poduzevši ništa da joj pomogne. Kad je Turska kao ‘najjača svjedska velesila’ osvojila Bosnu, iz Venecije 14. lipnja 1463. godine pišu u Firencu da je ‘pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevsstvo'”, osvrće se autor.

Navodi kako su Osmanlije odmah na početku okupacije počeli provoditi politiku uništenja kršćanstva te kako je Mehmed II. nakon što je osvojio Bosnu, u janjičare odveo 30.000 momaka, a oko 200.000 ljudi prodano je u rovblje u Maloj Aziji.

Milijun Hrvata odvedeno u tursko roblje

Autor se osvrće na pisanje Dominika Mandića koji navodi da zbroj svih brojeva koje navode izvori dolazi do zaključka kako je od konca 14. do konca 18. stoljeća, iz svih hrvatskih zemalja u tursko roblje odvedeno skoro milijun Hrvata.

Navodi pisanje fra Lovre Karaule koji konstatira: “…bosanski poturice, izgubivši svogs zaonitog kralja Stiepana posliednjega, pobacivši strah kraljevskih zakona, nebojeći se svoga od Bosne udaljenoga Cara, učiniše da Bosna pribogata svakom svetinjom narodnom i vierozakonskom, nakićena svuda bielim dvorim prastare gospode i krasnim Cerkvam, spomenicim i mnogoverstnim Nadpisim, kroz malo godinah postade pustoš i razvala. Iz kamena bi suza potekla gledajući u ono vrieme kako pomamni Dahije bosanski, serbski i Ercegovački, svojim jataganima i železnim Nagacim i buzdohanim kerše, lome, razbijaju, merve i poganim nogama gaze častne križe, slike i Dubke svetih i sveticah božjih na raskeršima putah, na keršćanskim grebljim, na Mostovima. Ovako sva zemlja bosanska bih odkeršćena i svetogrdno poturčena”.

Ispočetka su na islam prelazli samo plemići, da očuvaju svoj imetak, a onda i cijela sela i gradovi. Osmanlije svećenicima nisu dopuštali djelovanje, a narodu je prijelaz na islam omogućavao normalan i povlašten život: “…osigurao im je imanjstva i bogatstva, oslobodio od harača i svakoga danka, dopuštao svako diealo grešno i nasladjenje tielesno, bez truda i radnje mogli su gospodstvo provoditi’.

‘Orla i psa kod njih ubiti je griehota, a Vlaha ubiti je sevap’

U svojoj knjizi autor don Josip Mužić također se poziva i na izvješće Anastazija Jurjevića prema kojem je 1626. godine u Bosanskom Kraljevstvu bilo 250.000 katolika, a nakon Bečkog rata (1683.-1699.), uslijed velikog iseljavanja, katolici su u Bosni spali na svega 17.000 vjernika i 26 svećenika.

O odnosu Osmanlija prema kršćanima osvrće se na pismo biskupa Rafe Barišića austrijskom caru iz 1837. gdje, između ostaloga piše:”…Odnos Osmanlija prema kršćanima zorno oslikava logika kojom se ravnaju – tako ‘orla i psa kod njih ubiti je griehota, a Vlaha ubiti je sevap, od Vlaha oteti sve se mora, samo da ne krepa…”.

Podsjeća i na pisanje Matije Mažuranića na njegovom putu u Bosnu polovicom 19. stoljeća:”…U sarajevskom polju je, kako sam čuo, os ve Bosne najgori stališ za Krstjane. Onde Krstjani ništa pod nebo neimaju, ni kuće, ni kućišta, ni mačke, nego ono , što se vidi, sve je agino…”.

Stradanja kroz stoljeća

Položaj žena katolkinja tijekom vladavine Osmanlija bio je također vrlo nezavidan te je vrijedilo pravilo kako je ‘svaki čovjek vlastan ubiti svoju ženu kad hoće i svaki gospodar svoga slugu, za najmanju pogrešku, osobito ako je Krstjanin’. Tu autor piše i o tetoviranju križeva, sicanju na vidljivim dijelovima tijela kako bi se djevojke spasile od Osmanlija.

“Osmanski moćnici polagali su pravo na prvu bračnu noć koju su mlade morali provesti s agom ili begom. Kako bi se to izbjeglo, nastali su običaji zajedničkih svadbi na kojima bi se vjenčalo više parova odjednom. Bilo je i slučajeva kada bi se mladoženja pobunio i ubio Osmanliju. No, ni udane žene nisu mogle biti mirne”, navodi autor uz brojne primjere stradanja djevojaka koje su željele očuvati čast, ali i običaju Osmanlija da napadaju svatove kako bi oteli mladu, kada bi dolazilo do pokolja itd.

Autor u sljedećim poglavljima knjige piše o stradanjima, razaranjima, progonima i posljedicama za hercegovačko stanovništvo i svećenstvo tijekom komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji, ali i o stradanjima i protjerivanjima Hrvata u posljednjem, Domovinskom ratu, posebno na području današnje Republike Srpske, ali i političkom rješenju ‘Daytonske BiH’, uz konstataciju kako je ‘Zapad sustavno provodio i nastavlja provoditi protukatoličku politiku u BiH’ i konačan zaključak kako je nada, ukazanja i vjera puka doprinijela ostanku i opstanku

Tri proročanstva ocu Perici od njemačke mističarke – ‘Hrvatska kičma očuvanja kršćanstva u Europi’

Zanimljiva je i tema dijela knjige o ocu Petru Perici (1881.-1944.) i njegovom sastanku s njemačkom mističarkom Therese Neumann 1928. godine. Inače Petar Perica je spjevao vrlo poznatu pjesmu ‘Do Nebesa nek’ se ori’ i ‘Zdravo djevo kraljice Hrvata’. Tom prilikom ova mističarka mu je izrekla tri proročanstva – da će završiti mučeničkom smrću – zajedno s još 52 Dubrovčanina partizani su ga odveli u Daksu, gdje je bilo mučen i bez ikakva suđenja strijeljan, a tijelo mu bačeno u zajedničku jamu.

Kazala je i kako će Hrvatska krajem stoljeća zadobiti slobodu, što se i dogodilo te, a koncu, kako će ‘Hrvatska imati ključnu ulogu i kičma u očuvanju kršćanstva u Europi’.

/Desk/

Objava U Mostaru predstavljena knjiga  autora don Josipa Mužića – ‘Vječna Hercegovina – Mučenička baština i ukazanja od 1945. do 1948.’ pojavila se prvi puta na Republika.

U dvorani Školske knjige u Zagrebu, u srijedu, 10. lipnja 2026. pred brojnim uzvanicima iz društvenoga, kulturnoga, političkoga, diplomatskoga, znanstvenoga i svekolikoga života hrvatskoga društva, svečano je predstavljena knjiga dr. Zdenka Hercega Sin – priča o Toniju, u izdanju Školskih novina. Potresna je to priča o životu Tonija Hercega, padobranca francuske vojske hrvatskih korijena, koji je poginuo 6. svibnja 2025. godine u Ukrajini štiteći vlastitim tijelom svoje suborce tijekom napada ruskoga drona. Napisana iz perspektive njegova oca, svjetski poznatog i uspješnog znanstvenika, molekularnog biologa, prerasta osobnu tragediju i postaje univerzalno svjedočanstvo o časti, dužnosti i žrtvi, izvješćuju Školske novine, hrvatski dvotjednik za odgoj i obrazovanje.

Knjiga na 254 stranice, uz fotografije iz obiteljskog života, vojne službe i umjetničke radove autora, donosi kronologiju života Tonija Hercega te brojna svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali kao vojnika i čovjeka.

Autor i otac, Zdenko Herceg hrvatsko-francuski je znanstvenik međunarodno priznat u području molekularne biologije i istraživanja raka. Utemeljitelj je i voditelj Odjela za epigenomiku pri Međunarodnoj agenciji za istraživanje raka u Lyonu, autor više od 300 znanstvenih radova, dobitnik niza međunarodnih priznanja i redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Vrhunsko književno djelo

Knjigu su predstavili prof. Žarko Ivković, urednik knjige, prof. dr. sc. Darko Marčinko, autor pogovora, prof. dr. sc. Božo Skoko, autor završne riječi u knjizi, te sam autor dr. Zdenko Herceg, a svoj pogled na knjigu, u svoje ime i u ime svojih zemalja, izrazili su i Nj. E. Fabien Fieschi, veleposlanik Francuske Republike u Republici Hrvatskoj, i Nj. E. Vasyl Kyrylych, veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj, dok su svoj doprinos svečanosti u glazbenom dijelu programa dali pjevačica Maja Ištvanić i maestro Josip Cvitanović na klaviru. Program predstavljanja moderirao je mons. Nedjeljko Pintarić.

„Ova knjiga simbolizira hrvatsku povijest, kako na razini osobne povijesti, kao obiteljski roman, tako i na razini ukupne hrvatske povijesti i te se dvije razine međusobno prepleću. Kad čitamo knjigu Zdenka Hercega, svatko će od nas u njoj prepoznati nešto iz svoje obitelji. Uostalom, cijela hrvatska povijest simbolizirana je u Ulici mučenika”, istaknuo je u pozdravnoj riječi dr. sc. Ante Žužul, predsjednik Uprave Školske knjige, dodajući kako moramo biti ponosni na činjenicu da je jedan Hrvat dao svoj glas slobodi i svoj život kao dar jednomu narodu koji je ugrožen.

Više od jedne sudbine

Urednik knjige prof. Žarko Ivković očekivao je, kaže, kao urednik, čitajući knjigu u rukopisu, potresno svjedočanstvo o životu i pogibiji Tonija Hercega, važan dokument jedne obitelji, jednoga vremena i jednoga iznimnoga životnog puta. „No pogriješio sam”, ističe. „Nisam, naime, očekivao da ću pred sobom imati književno uvjerljiv i snažan tekst. Ova knjiga ne pripada samo onima koji su poznavali Tonija. Na njezinim stranicama Toni prestaje biti samo jedna sudbina i postaje ljudska priča koju razumijemo svi. Naravno, knjiga je važna zbog Tonija Hercega, ali je – zbog pitanja koja postavlja – nedvojbeno važna svakome od nas. Vjerujem da knjiga Sin – Priča o Toniju zaslužuje biti vrjednovana ne samo kao potresno svjedočanstvo nego i kao vrhunsko književno djelo. Njezina je najveća snaga u tome što od osobne tragedije ne stvara patetiku, nego književnost; što od jednoga života ne stvara legendu, nego univerzalnu ljudsku priču”, zaključio je urednik Ivković.

Autor pogovora u knjizi prof. dr. sc. Darko Marčinko Prof. Darko Marčinko o knjizi je progovorio kao psihijatar, kao čovjeka koji se na profesionalnoj razini bavi upravo ljudskom patnjom i traumom. „Ono što je profesor Herceg uspio napraviti jest to da je bol gubitka koju su on i njegova obitelj doživjeli povezao sa zahvalnosti i dostojanstvom, uspio je doživljaj nelagode koji nosi najdublji životni gubitak, a to je gubitak djeteta, staviti u verbalni narativ, u riječi u psihičke misli i slike. Ono što je posebno korisno i dobro jest to da je Zdenko Herceg uspio napisati knjigu koja ima veliku praktičnu vrijednost”, naglasio je prof. Marčinko, upozorivši na važnost autorove poruke – kako stranice ove knjige čuvaju sjećanje na Tonija u istini, s dostojanstvom i u miru. „Upravo te tri poruke – istina, dostojanstvo i mir – davale su vitalnost Toniju i njegovim vrijednostima što ih je pokazivao u brojnim životnim djelima” rekao je Marčinko.

Knjiga koja obvezuje

Za prof. dr. Božu Skoku ovo nije samo priča o poginulom hrvatsko-francuskom heroju, koji je svoj život dao za ukrajinske suborce – ovo je dirljivo svjedočanstvo oca koji je izgubio sina, ali ga nije dao zaboravu. „Ovo je uspjela književna priča o jednoj hrvatskoj iseljeničkoj obitelji, njihovim snovima i nadama, svakodnevnim borbama, radostima i tugama, ali i trajnoj povezanosti sa zavičajem te hrvatskim i kršćanskim vrijednostima…Ovo je knjiga za sve one koji traži razlog da nastave vjerovati u ideale, u vremenu kada se čini da su izašli iz mode. Ovo je knjiga koja boli. Ali i knjiga koja liječi, knjiga koja obvezuje. Zato pamtimo Tonija i mladiće poput njega. Slavimo njegov život koji je njegovoj obitelji i prijateljima darovao toliko lijepih i emotivnih trenutaka… A neka njegova svjetlost nastavi gorjeti i kroz ovu knjigu”, istaknuo je prof. Skoko.

Prisutnima su se obratili i veleposlanica RH u Ukrajini te veleposlanici Ukrajine i Francuske u Hrvatskoj zahvaljujući se Toniju i njegovoj obitelji.

“Nitko nema veće ljubavi nego onaj koji je dao svoj život za život drugih, prijatelja, čitamo to u Svetom pismu i Evanđelju po Ivanu. Za mene Toni Herceg je dao život za moju Ukrajinu, zahvaljujući herojima poput Tonija Hercega, mi imamo Ukrajinu”, rekao je Vasyl Kyrylich, veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj.

“Toni je dao svoj život za druge”

Svoje svjedočenje o iskustvu pisanja ovakve knjige iznio je i sam autor Zdenko Herceg. Kako je rekao, svaki znanstvenik pisanje znanstvenoga rada počinje postavljanjem hipoteze, a onda rezultate treba rigorozno interpretirati i treba podastrijeti rezultate istraživanja. Međutim, kad je on počeo pisati ovu knjigu, njegova je hipoteza je bila drukčija.

„Moja je početna hipoteza bila ljubav. Nisam imao imperativne rigoroznosti, a rezultati su bili sjećanja, a njih je bilo mnogo. To su bila svjedočanstva ljudi koji su sa Tonijem dijelili životni put u francuskoj vojsci na najzahtjevnijim misijama pa sve do ukrajinskog perioda kada su dijelili s Tonijem zadnje dane. To su bila moja sjećanja i to su bili moji imperativi. Rekao sam samome sebi da jednostavno moram ta sjećanja staviti na papir i tu svoju obiteljsku intimu, o kojoj većina nas nerado priča, podijeliti javno s drugima. Kad sam čuo svjedočanstva ljudi, od kojih su neki preživjeli zahvaljujući Toniju, rekao sam da moram izaći iz svoje zone komfora. Jer i Toni je izišao iz svoje zone komfora – dao je svoj život za druge. Rekao sam samome sebi da najmanje što mogu učiniti jest da napišem knjigu i da to ostane trag”, rekao je Tonijev otac i autor knjige Zdenko Herceg, zahvalivši svima koji su mu pomogli u stvaranju knjige, a ponajviše svojoj obitelji i posebice supruzi, koja mu je u tome bila veliki oslonac.

“Tražiti od Tonija da ne ode u Ukrajinu bilo bi kao tražiti od Neretve da teče uzbrdo”

“Moja hipoteza je bila ljubav, a rezultati su bila sjećanja, kazao je Herceg, uspoređujući proces nastanka knjige sa znanstvenim radom kojim se bavi tijekom profesionalne karijere molekularnog biologa. Dodao je kako mu pisanje nije bilo lako, no da je tijekom rada na knjizi ponovno potvrdio životno iskustvo da ništa vrijedno ne dolazi lako.

Govoreći o strukturi knjige, istaknuo je da nije želio započeti priču rođenjem svoga sina, nego korijenima obitelji. Zbog toga se vraća generacijama unatrag, opisujući pretke i hercegovački kraj iz kojeg obitelj potječe.

Prisjetio se i trenutka kada je njegov sin odlučio pridružiti se obrani Ukrajine nakon što je šest mjeseci proveo u Poljskoj kao instruktor u sklopu NATO-ove misije obuke ukrajinskih vojnika.

“Znao sam da bi tražiti od njega da ne ode u Ukrajinu bilo kao tražiti od Neretve da teče uzbrdo. To više ne bi bio Toni”, rekao je autor-Tonijev otac.

“Sjećanje živi ako se dijeli”, zaključio je Herceg.

Stao ispred drona i zaštitio ranjene

Antonio Toni Herceg (1995.) francuski časnik i vojnik, sin znanstvenika Zdenka Hercega voditelja Glavnog centra za rak Svjetske zdravstvene organizacije koji s obitelji živi i radi u Lyonu i nećak bivšeg premijera Hercegovačko-neretvanske županije Nevenka Hercega, poginuo je 6. svibnja 2025. godine na bojištu u istočnoj Ukrajini. Posljednji ispraćaj održan je uz vojne počasti i misu u Kijevskoj katedrali te na Majdanu, kao i u Francuskoj.

Prema svjedočenju svojih suboraca, junak Toni Herceg svojim tijelom od smrtonosnog drona zaštitio je pripadnike postrojbe kojom je zapovijedao, spasivši ih od neposredne smrti. Njegova svjesna žrtva svjedoči o predanosti služenja drugima, što je uvijek, kako svjedoče njegovi suborci, pokazivao u svom mladom životu.

Antonio Toni Herceg izgubio je život kao francuski časnik, dragovoljac na ratištu u Ukrajini, junački se žrtvujući za spas svojih suboraca. Vijest o njegovoj smrti prenijeli su brojni ukrajinski mediji, a putem društvenih mreža tisuće Ukrajinaca izražavali su mu zahvalnost i pijetet i smatraju ga herojem.

Kao francuski elitni vojnik, časnik, Toni se u Ukrajini borio u sastavu Defence Intelligence Special Forces (GUR – Obrambene obavještajne specijalne snage) kao operater za izviđanje.

Prema svjedočenju njegovih suboraca, dolazak vrhunskog francuskog vojnika u GUR, za ukrajinske branitelje značio je novi optimizam i ohrabrenje, a svojom pouzdanošću, skromnošću i hrabrošću vrlo brzo je stekao poštovanje i naklonost suboraca.

Ovaj mladi Hrvat dao je život spašavajući ranjene suborce. Pema njihovom svjedočenju, ranjeni suborci trebali su biti evakuirani u oklopnom vozilu, ali vrata oklopnjaka bila su oštećena od eksplozije i nisu se mogla zatvoriti. U tom trenutku ruski dron-kamikaza letio je prema oklopnjaku i ranjenicima, a junak Toni Herceg svojim tijelom stao je ispred drona i svojim ih životom spasio. Ranjeni suborci uspješno su evakuirani na sigurno. Život ovog mladog Ljubušaka i njegovo herojsko djelo utkano je u budućnost ukrajinske slobode i mira.

Ljubuški – grad junaka

Ljubuški kraj dao je mnoge junake tijekom svoje povijesti i u Domovinskom ratu, ali i diljem svijeta. Podsjetimo da je u Ljubuškom, u Parku hrvatskih banova, u organizaciji Grada Ljubuškog, u prosincu 2023. svečano otkriven spomenik Petru Hercegu Toniću, Hrvatu iz sela Prolog, američkom junaku iz Drugog svjetskog rata, nagrađenom najvišim vojnim odličjem SAD-a, Medaljom časti. Spomenik je djelo akademskog kipara Ilije Skočibušića.

Petar Herceg je bio Hrvat rođen 1893. godine u selu Prolog kod Ljubuškog. U SAD je stigao kao 20-godišnjak i stupio u vojsku. Nakon Prvog svjetskog rata prešao je u mornaricu i bio glavni strojar na razaraču USS Utah. Tijekom japanskog napada na flotu u Pearl Harboru 7. prosinca 1941. godine svojim nesebičnim činom, žrtvujući vlastiti, spasio je živote nekoliko stotina članova posade američkog broda USS Utah.

Njegov brod-razarač USS Utah na današnji dan gađan je torpedima, a Petar je svjesno ostao na brodu kako bi osigurao kotlove da ne bi eksplodirali i poubijali njegove suborce. Petar Herceg Tonić tako je spasio život skoro 300 svojih suboraca, dok je on sam poginuo jer se nije želio iskrcati dok se svi mornari nisu evakuirali s broda.

Po ovom hrabrom Ljubušaku, koji je proglašen počasnim građaninom američke države Utah naziv je dobio prateći razarač USS Tomich, kao i jedna zgrada dočasničke akademije američke mornarice (Tomich Hall), dok mu je rodni Ljubuški podigao spomenik koji će buduće generacije podsjećati na njegovu veličinu, hrabrost, nesebičnost i požrtvovnost. Njegova obitelj i danas živi u Ljubuškom.

(Za Dnevni list priredila: V.S.Herceg – Izvori: HRT/HINA/Školske novine)

Objava U Zagrebu predstavljena knjiga dr. Zdenka Hercega, oca hrvatskog heroja porijeklom iz Ljubuškog: Sin – priča o Toniju pojavila se prvi puta na Republika.

O knjizi su govorili urednik Žarko Ivković, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH Ivica Šarac i književnik Ivan Tolj, prenosi HRT.

Žarko Ivković je istaknuo kako je knjiga istodobno povijesni dokument, osobna ispovijest i moralni testament naraštaja koja je stvarala Hrvatsku i branila opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Naglasio je kako je autor knjigu napisao da bi progovorio o događajima tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj i BiH kao svjedok i sudionik ratnih zbivanja te kao osoba koja raspolaže informacijama nedostupnim javnosti.

Knjiga ne sadrži suhoparnu povijest nego se bavi osjetljivom tematikom, napomenuo je i dodao kako će knjiga izazvati ne samo pozornost nego i reakcije.

Žanrovski bi se, smatra, mogla odrediti kao memoaristika jer je riječ o mozaičkom sklopu dvadeset zasebnih tematskih poglavlja nastalih obradbom izvornih dokumenata.

Ocijenio je kako bi se o njoj moglo govoriti i kao o kompozitnoj studiji o prijelomnim vojnim i političkim događajima ratne i poratne hrvatske i bosanskohercegovačke zbilje.

Po Ivkovićevim riječima general Primorac piše i o načinu suradnje hrvatskih vlasti s Međunarodnim sudištem u Haagu. On otkriva dosad nepoznate odnose institucionalne suradnje, dodao je.

Nazor: Posebno dobro definiran proces detuđmanizacije

Ravnatelj HMDCDR-a Ante Nazor ocijenio je kako je u knjizi posebno dobro definiran proces detuđmanizacije nakon 2000. godine. Cilj toga toga procesa, kako navodi autor knjige, bio je podijeliti odgovornost za rat između žrtve i agresora, maknuti ratne autoritete iz područja državnoga i strateškog odlučivanja te ispisati novu povijest devedesetih godina, dodao je Nazor.

Kao ilustrativne primjere naveo je film “Mirotvorac” koji ne samo da je podijelio odgovornost nego ju je u određenoj mjeri prebacio na hrvatsku stranu. Kao primjer micanja ratnih autoriteta iz područja državnoga i strateškog odlučivanja naveo je pismo 12 hrvatskih generala tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću, što je iskorišteno za njihovo uklanjanje iz službe.

Dvanaest hrvatskih generala tada je hrabro i uz cijenu vlastite karijere upozorilo javnost na ono što se valja iza brda, rekao je i dodao kako se to vidjelo na procesima Haaškoga tribunala kad se pokušalo nametnuti ono što nije odgovaralo činjenicama.

Ispisivanje nove povijesti devedesetih godina, naglasio je, nije uspjelo i neće uspjeti.

Šarac: Knjiga dekonstruira mitologizaciju bošnjačkih narativa o ratu u BiH

Po riječima Ivice Šarca knjiga dekonstruira mitologizaciju bošnjačkih narativa o ratu u BiH. Knjiga se suprotstavlja nametnutim i već uvriježenim narativima i mitovima, napomenuo je i dodao kako je još uvijek žilava upornost negiranja zločina nad nemuslimanskim stanovništvom koje su počinili pripadnici armije BiH.

Ocijenio je i kako je tomu pogodovao izostanak kritike tadašnjih predstavnika međunarodne zajednice čiji su promatrači tijekom rata pristranim i lažnim izvješćima s terena pridonosili nastanku jedne iskrivljene i zamućene slike rata na kojoj se i danas slabo uočavaju stvarni razmjeri progona i etničkoga čišćenja Hrvata iz nekih dijelova BiH.

Knjiga “Kad istina progovori – Svjedočanstvo hrvatskoga generala” (347 str.) je podijeljena na 20 poglavlja – Političko i sigurnosno stanje u Hrvatskoj i BiH 1990.-1991., Strateška važnost operacije Čagalj, HOS Hercegovine – osnutak, djelovanje, i političke zloporabe, Profesionalne postrojbe HVO-a, Gubitak vojarne Tihomir Mišić, Oslobodilačke operacije, Cincar, Zima-94, Skok-1, Skok.2, Ljeto-95, Oluja, maestral, i Južni potez, Operacija Jesen-94, Suborci i braća po oružju, kako je riješen misterij legendarnoga pilota Rudolfa Perišina, Šuškov telefonski poziv iz Daytona, Posljednji Predsjednikov posjet Hercegovini, Bolest i odlazak velikog ministra, Odlazak heroja obrane Sarajeva, Sastanak s generalom Kleinom, Politički kameleoni u Sarajevu, Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID), Izgred uoči sarajevskoga summita, Akcija SFOR-a Weststar, Branitelji i njihovi križni putovi nakon 2000. i Haaški progon na hrvatski pogon.

Knjigu “Kad istina progovori – Svjedočanstvo hrvatskoga generala” objavio je mostarski Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskoga rata u BiH.

General Ivica Primorac rođen je 1963. u Tihaljini. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Mostaru. U obranu Republike Hrvatske uključio se 1991., a od kolovoza te godine djelatni je pripadnik HV-a. Na Hrvatskom vojnom učilištu u završio je Zapovjedno-stožernu školu HV-a te US MPRI program izobrazbe.

/Desk/

Objava U Zagrebu predstavljena knjiga generala Ivice Primorca ‘Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala’ pojavila se prvi puta na Republika.

“Ljudi nisu znali što bi s ovom knjigom jer nema jasan moralni kut”, kaže Clare O’Callaghan, profesorica viktorijanske književnosti. Tek tri godine nakon objave, Charlotte Brontë otkrila je da je autorica zapravo njezina mlađa sestra, Emily, tvrdeći da kritičari nisu prepoznali njezinu pravu moć.

Nova vizija Emerald Fennell

Redateljica filma Saltburn, Emerald Fennell, priprema svoju verziju priče koja izlazi 13. veljače, s Margot Robbie kao Catherine Earnshaw i Jacobom Elordijem kao Heathcliffom. Fennell je naslovu dodala navodnike, naglašavajući da ne adaptira roman doslovno, već radi svoju verziju jer je priča previše “gusta, komplicirana i teška”.

Priča o strasti ili o osveti?

Fennellin film koristi slogan “najveća ljubavna priča svih vremena”, no možda bi prikladnije bilo reći “najveća priča o osveti”. Iako u knjizi postoji neporeciva strast (“Od čega god da su naše duše sazdane, njegova i moja su iste”), Heathcliff je više napaćeni antijunak nego romantični heroj. Catherine je također teška — melodramatična je i zlobna. Njihova neraskidiva veza stvara generacijski ciklus zlostavljanja i uništenja.

Struktura i nasilje

Knjiga je podijeljena u dva sveska: prvi se fokusira na Catherine i Heathcliffa, a drugi na njihovu djecu. Mnoge filmske adaptacije potpuno preskaču drugu polovicu romana, čime ublažavaju kraj i “čiste” njegove najmračnije dijelove. U drugom dijelu, Heathcliffova tiranija doseže vrhunac:

• Fizički i psihički zlostavlja svoju ženu Isabellu (čak joj objesi psa).
• Haretona, sina svog neprijatelja, prisiljava na rad kao slugu.
• Otima mladu Cathy Linton kako bi osigurao posjed nad imanjem.

Česte zablude

Osim što se pogrešno doživljava isključivo kao romansa, česta je zabluda da je roman neprestano mračan. O’Callaghan ističe da je knjiga mjestimice i smiješna — sluge Nelly i Zillah su velike tračerice, dok je Lockwoodova snobovština gotovo komična, poput lika iz romana Jane Austen koji je zalutao u svijet sestara Brontë.

Emily Brontë nikada nije doživjela uspjeh svog jedinog romana. Umrla je u 30. godini od tuberkuloze, godinu dana nakon objave. Iza sebe je ostavila remek-djelo koje nas, prema riječima jednog kritičara iz 1848., prisiljava da ga pročitamo do kraja, a nakon toga o njemu ne možemo prestati pričati.

Objava ‘I dalje ima moć šokirati’: Zašto je remek-djelo ‘Orkanski visovi’ toliko neshvaćeno pojavila se prvi puta na Republika.

Pisao je za razne časopise, a više od dvadeset tekstova je objavio u knjigama „Hrvatskog Neretvanskog Zbornika“. U svojim tekstovima povezuje Brštanicu, Komin i dolinu Neretve i kako je jednom prilikom izjavio: „Komin i Brštanica žive zajedno u mom srcu“.

Dolina Neretve je obećana zemlja za mnoge Hercegovce koji su se naselili u mjestima od Metkovića do Ploča, većinom kao željezničari.

U Domovinskom je ratu (1991-1995) veći broj neretvanskih ratnika sudjelovao u bitkama za Brštanicu. Srpski agresor i jugoslavenska vojska su 1992. žestoko napali to vrlo važno strateško područje iz smjera Stoca te se velika bitka odigrala na obližnjim Stolovima. Hrvatski su ih borci u teškoj borbi porazili te tako zaustavili neprijateljski prodor prema Metkoviću i dolini Neretve.

Na predstavljanju je knjige Branko Uvodić čitao pjesmu Gorana Puljića, odvjetnika iz Čapljine „Pjesma o Brštanici“.

Dario Jurković je na oduševljenje publike vrhunski interpretirao odlomke iz teksta „Kako sam postao Neretvanin“. Tekst govori o tome kako je Hercegovcu živjeti u dolini Neretve.

Kako je autor knjige veliki ljubitelje brudeta, za ovu je knjigu napisao te izrecitirao jednu pjesmu posvećenu brudetu. To su vrsno jelo Hercegovci iz Neretve „donijeli“ u Hrasno i Brštanicu te je tamo postalo za mnoge pravi specijalitet. Pjesma se zove „Oda neretvanskom brudetu“.

U tekstu „U kamenu zavjet pišem“ je opisano kako hrvatski narod župe Hrasno dočekuje svoje goste iz Neretve, koji svake godine hodočaste marijanskom svetištu Kraljice mira, kako bi obnovili svoju vjeru i dali zavjet Blaženoj Mariji.

Kako je na predstavljanju knjige Jurković izjavio, glavni motiv pisanja ove vrijedne i dragocjene knjige može se sažeti: „Ako ne znaš tko si, doći će netko, tko će ti reći da si netko, što nikad nisi bio. Knjiga će usmjeriti buduće naraštaje ka očuvanju svog hrvatskog identiteta tijekom sljedećih godina i stoljeća.

Mlađe generacije moraju saznati sve o svojim pretcima kao i o mnogim važnim događanjima u tisućljetnom životu Brštanice. Društvo i pojedinci moraju pomoći svakome, tko se želi vratiti i živjeti u svom rodnom mjestu“.

Osim roda Jurkovića, koji su najbrojniji na Brštanici, autor je obradio i ostalih 14 prezimena s Brštanice: Šutale, Hajvaze, Miličeviće, Matiće, Boškoviće, Mustapiće, Daničiće…

Kako je naglasio autor, glavni motiv izlaska ove vrijedne i dragocjene knjige je mladi naraštaji doznaju sve o svojim pretcima i svojim hrvatskim korijenima te o mnogim događanjima na tom području u burnom, višestoljetnom životu Brštanice i njezinih žitelja.

Osim što knjiga otkriva što je bilo prije, usmjerit će buduće generacije ka očuvanju svog hrvatskog identiteta tijekom sljedećih godina i stoljeća.

Knjiga daje nadu iseljenoj Brštanici i njenim mještanima, koji žive od Slavonije, Njemačke, Švedske, Amerike, Australije da se polako počinju vraćati na svoja roditeljska ognjišta i da ponovo uživaju u blagodetima što im taj kraj pruža.

Brštanica polako izlazi iz prometne izolacije u koju je zapala bezrazložnim ukinućem željezničke pruge Čapljina-Dubrovnik. Grade se nove prometnice, općina Neum sve više ulaže u svoje zaleđe, a s nestrpljenjem se očekuje najavljena izgradnja ceste od Brštanice do Doljana, odnosno Metkovića.

Uz mnoštvo Hrašnjana i Zagrepčana te voditelja promocije Branka Uvodića, knjigu su predstavili: Dragan Jurković, načelnik općine Neum; Branko Mustapić, predsjednik Zajednice Hrvata istočne Hercegovine (Neum, Čapljina, Ravno, Stolac) u Zagrebu; Šimun Pavlović, jedan od utemeljitelja Zjednice te njen višegodišnji predsjednik; Pero Jurković Carić, povratnik na Brštanic i Dragan Jurković Bokin, autor ove vrijedne knjige.

/Desk/

Objava U Zagrebu predstavljena knjiga ‘Brštanica Hrasno Hercegovina’ autora Dragana Jurkovića Bokina pojavila se prvi puta na Republika.

“Knjiga ima vrijednost dokumenta vremena, osobito u razdoblju u kojem se povijest često krivotvori”, rekao je Ivković, čestitavši autoru na doprinosu i hrabrosti te zaključio: „A vama svima hvala što ste ovdje jer time pokazujete da istina nije teret, nego obveza“, rekao je predstavljač knjige Žarko Ivković.

U okviru 34. obljetnice obljetnica utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, predstavljena je knjiga ‘Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala’, autora generala Ivice Primorca. O knjizi su govorili prof.dr. Ivica Šarac, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, urednik knjige i kolumnist Večernjeg lista Žarko Ivković kao i sam autor, Ivica Primorac.

Predstavljanje knjige, po broju prisutnih, pobudilo je veliko zanimanje, s obzirom da je autor hrvatski general, sudionik Domovinskog rata od samih početaka i dobar poznavatelj tadašnjih događanja. Tijekom predstavljanja knjige u kojoj autor donosi i brojne dokumente iz tog razdoblja, svi predstavljači isticali su jednu od najvažnijih teza: Istinom protiv friziranja ratne povijesti.

Svjedočanstvo u vremenu krivotvorenja povijesti

“Pojmovi istine i svjedočanstva, istaknuti su u naslovu knjige, osobito važni u vremenu relativizma i sve manjeg broja svjedoka spremnih zapisati vlastita iskustva iz razdoblja 1991.–1995. godine, kazao je prof. Šarac. On je istaknuo doprinos hrvatskih časnika koji posljednjih godina objavljuju knjige s ciljem razotkrivanja propagandnih iskrivljavanja i vraćanja jasnijeg uvida u događaje Domovinskog rata.

Posebno je naglasio dokumentarnu vrijednost i 20 poglavlja koja obrađuju ključne političke i vojne događaje u Hrvatskoj i BiH, uključujući političku situaciju početkom 1990-ih, oslobodilačke operacije, djelovanje HOS-a, nastanak profesionalnih postrojbi HVO-a te manje poznate epizode iz ratnih i poslijeratnih godina. Naglasio je kako autor, kao izravni sudionik brojnih događaja, unosi posebnu težinu i vjerodostojnost u prikaz.

Govoreći o knjizi ‘Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala’, urednik knjige Žarko Ivković kazao je kako autor nije pisao o vlastitom ratnom putu, nego o ključnim događajima u Hrvatskoj i BiH koje je osobno vidio, doživio ili poznaje iz neposrednih izvora te kako stoga knjiga ima posebnu težinu ali i da će potaknuti rasprave jer, kako je rekao, otvara teme koje su dugo ostale nedovoljno razjašnjene.

Ivković je ukratko govorio o sadržaju knjige, između ostaloga, uloge hercegovačkog HOS-a i slučaja pokušaja prijevare i traženih dva milijuna dolara za hrvatskog pilota Rudolfa Perešina, do poglavlja o smrti generala Mustafe Hajrulahovića, lažnom atentatu na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, kao i politikama nakon 2000. godine koje su, kako ih opisuje autor, pridonijele progonu hrvatskih branitelja.

“Knjiga ima vrijednost dokumenta vremena, osobito u razdoblju u kojem se povijest često krivotvori”, rekao je Ivković, čestitavši autoru na doprinosu i hrabrosti te zaključio: „A vama svima hvala što ste ovdje jer time pokazujete da istina nije teret, nego obveza“.

Autor knjige, general Ivica Primorac ovom prilikom istaknuo je da je knjigu napisao kako bi ostavio vjerodostojno svjedočanstvo o razdoblju od 1990. do 2000. godine. Rekao je kako piše samo o događajima u kojima je osobno sudjelovao ili ih može potvrditi dokumentima te kako knjiga donosi 20 cjelina koje kronološki prate tijek rata i političkih procesa. Objavljujemo neke isječke iz knjige.

Početak rata – pregovori muslimanskog političkog vodstva sa Srbima, bez Hrvata

“…Srpska agresija izvodila se uglavnom s teritorija BiH, izuzev  istočnoj Hrvatskoj koju se napadalo s područja Srbije. U kolovozu 1991. JNA i srpski dobrovoljci pokrenuli su napad veliki razmjera na Vukovari istočnu Hrvatsku. Vukovar je nakon herojske tromjesečne obrane pokleknuo pred višestruko nadmoćnijim agresorom 18. studenog 1991. godine. U isto vrijeme muslimanski politički vrh pregovarao je sa Slobodanom Miloševićem o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji, koju bi činile srbija, Crna Gora i BiH. Akademik Adil Zulfikarpašić, ugledni muslimanski intelektualac i političar, ratni potpredsjednik RBiH te osnivač i predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO), potvrdio je 1993. godine nizozemskim novinama De Volkskrant da je uz podršku Alije Izetbegovića, tijekom cijele 1991., uključujući prosinac, pregovarao sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji. Izjavio je također da Izetbegović nije istinski političar, već militantni nacionalist koji je BiH od samog početka želio pretvoriti u muslimansku državu”, piše autor.

Primorac, nadalje, u knjizi piše: “…Zulfikarpašićeva izjava potvrđuje da se tadašnje muslimansko vodstvo, unatoč desetodnevnom ratu između Slovenija i JNA u lipnju i srpnju 1991. te unatoč otvorenoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, nije aktivno pripremalo za nadolazeći rat u BiH. Naprotiv, bili su spremni BiH ostaviti u krnjoj Jugoslaviji, a srbiziranu JNA i dalje su naivno smatrali ‘narodnom armijom’. Kratkovidnost takve politike platio je muslimanski narod, koji nije bio spreman za napade JNA i dobrovoljačkih srpskih jedinica, koje su opsadu Sarajeva počele već u travnju 1992., a prekinuti će je tek potkraj veljače 1996. godine. Muslimani su tijekom 1992. bili izloženi sustavnim progonima i zločinima u Goraždu, Foči, Bratuncu i mnogim drugim mjestima u BIH. Za razliku od muslimanskih čelnika, hrvatsko političko vodstvo u BiH, predvođeno HDZ-om, reagira na srpsku agresiju te 18. studenoga 1991. godine u Grudama donosi odluku o utemeljenju HZ HB kao kulturne, gospodarske i područne cjeline Hrvata u BiH, s temeljnim ciljem zaštite opstojnosti Hrvata i obrane od velikosrpske agresije”.

Hrvatske obrambene snage (HOS)

Između ostaloga, autor piše i o HOS-u čiji je bio dragovoljac i zamjenik zapovjednika Blaža Kraljevića, kao i o pitanju njegovog inkorporiranja u HVO.

“…Hrvati hosovci u BiH, idealisti i borci za slobodu, bili su u vrijeme rata zloupotrebljavani, a prečesto i topovsko meso i žrtve političkih projekata i politički interesnih organizacija. Iskazujem poštovanje svih hosovcima koji su tu odoru nosili časno, golema većina bila je takva. Na žalost, pojedinci su zbog nepoštovanja Ženevskih konvencija i međunarodnog ratnog prava pravomoćno i osuđeni. Pod znakom HOS-a Hercegovine do kolovoza 1992. godine poginula su 23 bojovnika, a njihova su objavljena u prvom broju Biltena ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. HOS je u ratu dao svoj doprinos u borbama na kupreško-livanjskoj bojišnici u travnju 1992. u operaciji Čagalj u lipnju 1992., u oslobađanju Mostara i u obrani srednje Bosne. Nakon rata stvarali su se različiti mitovi o HOS-u i njegovoj ulozi u ratu u BiH, često neutemeljeni. HOS je na neprijatelje imao znatno veći psihološki učinak nego što je bila njegova stvarna borbena moć. Većina hosovaca bili su hrabri branitelji koji se nisu ustručavali ići na bojišnice ili u akcije, a stvarna snaga i borbeni potencijal HOS-a nisu bili ni približnim poslijeratnim interpretacijama. Nakon rata izdavale su se brojne krivotvorene potvrde na temelju koji su se promovirali “zapovjednici, ratni časnici HOS-a Hercegovine” koji nikada nisu bili pripadnici ratnog HOS-a. Takvi su svojim teorijama i “istinama” pridonosili mitomaniji satkanoj od potpunih neistina. Jedna od poznatijih i medijski eksponiranijih neistina bila je priča o tome da je HOS u kolovozu 1992. ušao u Trebinje. Povijesna je istina da hercegovački HOS nikada nije ušao u taj grad”, piše autor u svojoj knjizi.

Osvrće i na pogibiju zapovjednika HOS-a i osam hosovaca u mjestu Kruševo u kolovozu 1992. godine, a nakon sastanka s vodstvom HOS-a u Mostaru, ali i o zlonamjernim i neistinitim informacijama o njegovom političkom razlatu s Kraljevićem i odlasku iz HOS-a, uz prilaganje nekoliko svjedočenja-izjava nekadašnjih hosovaca.

“Niti sam znao za Kraljevićev sastanak 9. kolovoza u Mostaru, niti je moj oldazak izHOS-a imao ikakve veze s događajem u kojem su poginuli Kraljević i hosovci iz njegove pratnje”, izričito tvrdi Primorac.

On se osvrće na sve brojnije prijave muslimana u HOS, piše od vojarni HOS-a u Čapljini koja je postala nastavni centar Armije BiH, kao i da se takva događanja nisu mogla odvijati bez suglasnosti vrhovništva HSP-a u Zagrebu predsjednika Dobroslava Parage i odluke Glavnog štaba ARBiH. i zaposvjednika Sefera Halilovića, za kojeg navodi kako je “bivši oficir JNA u službi u Hrvatskoj i suradnih KOS-a pod pseudonimom ‘Boris'”.

“Postalo je razvidno da je HOS Hercegovine uključen u neku širu operativnu akciju. Dodatnu zbunjenost izazvalo je to što čelnici HSP-a nisu dopuštali integraciju HOS-a Hercegovine u HVO-a istodobno su poticali suradnju s ARBiH, u kojoj je već do sredine 1992. godine bilo na desetke Muslima – bivših oficira JNA, sudionika agresije na Hrvatsku…”, navodi general Primorac uz navođenje sudioništva u agresiji na Hrvatsku mnogih visokih oficira ARBiH tijekom njihovog sudjelovanja u JNA.

O gubitku vojarne ‘Tihomir Mišić’

General Ivica Primorac u svojoj knjizi ‘Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala’, između ostaloga, piše i o gubitku vojarne ‘Tihomir Mišić’, bivšem ‘Sjevernom logoru’.

Navodi kako je on, kao pomoćnik Glavnog stožera HVO-a dobio zapovijed za nadzor i u navedenoj vojarni te kako je u svom izvješću o zatečenom stanju upozorio kako je u tamošnjoj postrojbi HVO-a znatno veći postotak Muslimana te da bi oni, odluče li tako, bez većih problema mogli preuzeti vojarnu. Ističe kako je izvješće zanemareno i dočekano s mnogim primjedbama, ali kako se upravo to uskoro i dogodilo.

“Prva primjedba je bila da nadzor nije najavljen (koja bi bila svrha nadzora ako bi se najavio?), a potom je slijedila ocjena kako moja prosudba nije realna, jer su u vojarni svi pripadnici HVO-a. To što je više Muslimana nije bitno, jer su se djedovi i očevi nekih od njih, obrazlagali su, izjašnjavali kao Hrvati te su u Drugom svjetskom ratu korili kao ustaše u poznatoj Fazlagića Kuli. Posebno je naglašen podatak da je u HVO-u i jedna mostarska muslimanska postrojba, koja je dio Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute, da su njezin zapovjednik Zijo Oručević i njegova skupina dobri bojovnici i da su od HVO-a dobili najkvalitetniju opremu i naoružanje….Mjesec i pol kasnije, 20. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH pod zapovjedništvom Arifa Pašalića napadaju Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće, Salakovac i vojarnu ‘Tihomir Mišić’. Kako je Pašalić kasnije objašnjavao, vojarnu su zauzeli zahvaljujući svojim ljudima u njoj koji su u određenom trenutku okrenuli leđa HVO-u i stavili se u funkciju ‘Republike’. Među onima koji su okrenuli oružje protiv HVO-a bila je i postrojba Zije Oručevića. Više nitko od zapovjednika Operativne zone HVO-a Mostar nije komentirao moje izvješće o stanju u vojarni ‘Tihomir Mišić’, niti posljedice izazvane njegovim zanemarivanjem”.

Hrvatska vlast od 2000. slala u Haag krivotvorene dokumente

Iako su sva poglavlja Primorčeve knjige više nego zanimljiva, poglavlje ‘Haški progon na hrvatski pogon’, a koja se bavi temom “detuđmanizacije” i kako je nova hrvatska vlast od 2000. godine u Haag slala lažirane dokumente, od kojih i navodi neke, te zbog kojih je Hrvatska proglašena sudionicom rata u BiH.

“Teška i nezahvalna tema, ali više je razloga zbog kojih ne mogu šutjeti”, piše autor, navodeći kako su nakon promjene vlasti u Hrvatskoj, hrvatske sigurnosno-obavještajne službe pretvorene u sluganski servis Haaškog tribunala, kao i da su mnogi državni službenici provodili pogubnu državnu politiku samooptuživanja, povijesnim krivotvorinama teretili su vlastitu državu, planski progonili branitelje i diskreditirali nevine ljude.  “I nitko zbog toga nije odgovarao”, piše Primorac.

“Pod nadzorom vrha obavještajne zajednice stvarali su se lažni dokumenti, na njih se stavljala oznaka državna tajna, te su se dostavljali Haškom tribunalu. Jedan takav, s haškom oznakom 02816421, bitno je utjecao na procese u Haagu, a u predmetu ‘šestorke iz BiH’ i na sudsku presudu o ulozi Hrvatske u ratu u BiH..”, navodi Primorac.

On također piše kako je krivotvoreni dokument vjerojatno odobrio tadađnji državni vrh RHm a za potrebe procesa u Haagu pripremio određeni odvjetnik, kao i da su ga potpisali dragutin Cestar i Franjo Turek.

Primorac se osvrće i na pismo odvjetnika Ivana Tomića, upućenom tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu u BiH, a koji piše kako je s tadašnjom haškom tužiteljicom Louis Arbour razgovarao o ratnim zločinima nad Hrvatima u BiH te da mu je ona odgovorila kako ratni zločini Armije BiH nad Hrvatima nisu u fokusu haškog tužiteljstva.

Primorao svojoj knjizi piše: “Metoda je dobro osmišljena i vrlo opasna. Pod nadzorom obavještajne zajednice kreiraju se dokumenti koji su vrlo često hrpa neistina i konstrukcija usmjerenih na diskreditaciju ciljanih osoba, na njih se stavlja oznaka ‘državna’ tajna te se takvi dokumenti, dostavljaju čak Haaškom tribunalu, a njihove dijelove “ekskluzivno”, objavljuju mediji u funkciji nove vlasti. Oznaka ‘državna tajna’ nije nikakva zapreka za objavu. Tako prozvane osobe mediji kleveću i lažima difamiraju u javnosti. Te metode osobno sam iskusio na svojoj koži. Kampanja je bila nesmiljena. Na čelu HIS-a kratko je bio Ozren Žunec, a zamijenio gaje Damir Lončarić. Ministar unutarnjih poslova je SDP-ov Šime Lučin, ministar obrane HSLS-ov Jozo Radoš, te njihovi kadrovi: u policiji Ranko ostojić, u MORH-u Radošev pomoćnik za sigurnost Mladen Ružman i Damir Stručić, u SZUP-u (kasnije u POS-i) Franjo Turek, u sektoru krim-policije Dragutin Cestar – “kadrovski čiste sustav” i proizvode “nove istine”. Njihovim stopama nastavio je od 2005. i Tomislav Karamarko, koji na poziciju ravnatelja POA-e dolazi iz Mesićeva ureda”.

On, između ostaloga, obrađuje i teme oko uspostave profesionalnih postrojbi HVO-a, opisuje Operaciju Čagalj i ostale operacije, navodi i opisuje neke od istaknutih ratnih heroja, opisuje slučaj pokušaja visokog časnika da iznudi dva milijuna dolara za hrvatskog pilota Rudolfa Perešina, dok se posije ispostavio kako on više nije živ te da se radilo o pokušaju prijevare. Primorac piše i o ‘Mračnoj istini obavještajnih službi koje je osnovala SDA’, ‘Lažnom atentatu na Tuđmana’, Akciji SFOR-a i upadu u središte Službe nacionalne sigurnosti u Mostaru, ali i braniteljima koji su nakon 2000. godine postajali “agresori”, hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku, sumnjivim okolnostima oko smrti generala Mustafe Hajlurahovića itd.

Autor knjige, general Primorac, na koncu je poručio mladim generacijama: “Idite uspravno naprijed. Ne klanjajte se samoproglašenoj ratnoj, zlatnoj teladi, koja su svoje hrvatstvo višestruko naplatila. Poštujte žrtvu naših istinskih, časnih branitelja i našu noviju povijest, a iz prošlih događaja izvucite pouke. Osnažujte zajedništvo i čuvajte mir i Domovinu, dolazi izazovno vrijeme u kojem vi preuzimate nesavršeno nasljeđe i odgovornost za budućnost”.

/Republika/

Objava U Mostaru predstavljena knjiga generala Ivice Primorca ‘Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala’ pojavila se prvi puta na Republika.

U prepunoj dvorani Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu, u četvrtak, 12. prosinca održana je promocija knjige ‘Vjera ljubavlju djelotvorna’ Zbornik prigodom 70. obljetnice Franje Topića.

Promotori knjige bili u mons. prof. dr. Želimir Puljić, nadbiskup u miru, akademik prof. dr. Pavo Barišić, ali i sam mons.prof.dr. Franjo Topić, dok je promociju moderirala doc.dr. Katica Knežević.

Predstavljanje knjige čovjeka koji je svojim životom i djelovanjem zasigurno ispisao dio bh povijesti organizirali su Zaklada Ljudsko bratstvo, Paneuropska unija BiH i Hrvatska Paneuropska unija.

Akademik Barišić: Topićeva težnja za otkrivanjem istine i razlučivanje zbilje od laži i privida

Govoreći na predstavljanju Topićeve knjige, kademik prof. dr. Pavo Barišić, naglasio je kako on životnu filozofiju razvija na više područja – u svojem duhovničkom pozivu, za profesorskom katedrom, u misiji HKD Napredak, sada u Zakladi ljudskoga bratstva, u Paneuropskoj uniji, politici, javnom i društvenom prostoru, kao i da se pri sve prepleće s vlastitim promišljanjima o bitnim pitanjima suvremenoga svijeta.

“Franjo Topić je zacijelo ostavio duboke tragove u javnom prostoru. Uz teološka razmatranja i djelovanje u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak, tematizirana su i promišljanja posvećena filozofiji i znanosti. Tako sam se i ja u svojemu prilogu posebno osvrnuo na filozofsku dimenziju u publikacijama. Autor nadilazi pojavnost u promišljanju o prolaznome i trajnome u svijetu. Ključno je obilježje filozofske djelatnosti – težnja za otkrivanjem istine i razlučivanje zbilje od laži i privida”, rekao je akademik Barišić.

Navodeći i obrazlažući neke od primjera povijesnih filozofa, Karišić je zaključio kako “Topić, zapravo, slijedi Platonovo geslo: ‘Ako čekaš na prigodu za filozofiranje, onda si ju već propustio'”.

“Jer on ne propušta prigodu, nastoji dokučiti dublji smisao dane stvarnosti. Ne zadovoljava se ideološkim opsjenama ni onim što se nekritično prihvaća i prenosi. Dovodi u pitanje zablude i predrasude, nastoji ponuditi vlastitu viziju, traži pragmatično rješenje. Iznoseći prosudbe o bitnim pitanjima vremena, ujedno gradi i izlaže „filozofiju dobra“. To je misaona dimenzija koja daje pravo značenje njegovu stvaralačkom naporu i djelovanju u društvu. Filozofski su prinosi duboko utemeljeni u osobnim osvjedočenjima, vjeri u dobro i misijskom životnom pozivu. Ne ostaje stoga samo kod teoretske razine nego teži spoznato prenijeti u praktični svijet života”, zaključio je akademik Barišić.

Nadbiskup Puljić o velikoj Topićevoj ljubavi prema domovini BiH

Mons. prof. dr. Želimir Puljić osvrnuo se i na Topićev život u mladosti, kazavši kako je preboljevši tešku bolest ojačao kao vjernik, znanstvenik i zauzeti djelatnik. Prisjetio se bogatog zajedničkog rada i druženja.

“Igrao je dobro nogomet, driblao i golove zabijao. U kartama i u šahu uspješno pobjeđivao ili gubio, ali se nikada ubog toga nije svađao ili ljutio. To mi nekako nedostaje pa ću morati, sada kad sam ‘u miru’, malo ga uznemiriti da vidim i doživim kakav je kad se naljuti”, kazao je mons. Puljić.

Puljić se prisjetio i riječi prof. Barišića prilikom prikaza jedne od Topićevih knjiga ‘ Bosna i Hercegovina – naša domovina’, gdje, kako ističe, “profesor Topić očituje svoju veliku ljubav prema domovini, zagovara filozofiju dobra i uvjeren je kako samo dobrom može pobijediti zlo”.

Potom je podsjetio na zanimljive Topićeve osvrte: ‘Svima onima koji tvrde kako za Hrvate nema opstanka u BiH zbog različitosti vjera i nacija, prof. Topić u ironičnom tonu “okreće pilu naopako”, pa veli da su oni u “novim sredinama” u New Yorku, Kanadi ili Novom Zelandu , gdje su se doselili, “našli upravo društvo u kojem nema različitosti vjera i nacija”.

Ili: “Onima koji “filozofiraju” kako su otišli jer je “teško živjeti tamo gdje nije hrvatska vlast”, prof Topić ironično uzvraća da su se “takvi zadržali u New Yorku jer tamo je dogradonačelnik Hrvat”, a na “Columbija sveučilištu predaje se na hrvatskom”. Uz to program CNN-a redovito emitira na hrvatskom”.

Na predstavljanju knjige prisjetilo se i riječi, sada vrhbosanskog nadbiskupa u miru, kardinala Vinka Puljića, koji je za Topića kazao kako je njegov “ratni i poratni prijatelj i duhovni brat, koji je puno učinio za Crkvu, za svoj hrvatski narod i sebe ljude u nevolji, osobito za domovinu BiH”. Navedene su i, između ostaloga, riječi muftije zagrebačkog i predsjednika Mešihata Hrvatske, akademika, prof.dr. Aziza ef. Hasanovića, koji piše o “ljudskoj, vjerskoj, teološkoj i humanoj dimenziji prof. Topića”.

Puljić podsjeća se na Hasanovićeve riječi: “Topićeva jednostavnost u komunikaciji, argumentiranost u dijalogu, mudrost u nastupima, lakoća u pisanom izričaju nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Franjo je uvjeren da je dobročinstvo dio vjerničke misije na zemlji. On je čovjek nadasve, iskreni domoljub i vjerni sluga svoje zajednice i Crkve”.

Na koncu svog izlaganja, nadbiskup Puljić je rekao: “Zahvalni smo prof. Topiću što je svojim spisima, radom i stavom posvjedočio da je velika osobita blagodat biti rođen u Bosni, pa ostati tamo gdje je ‘niklo i obiklo’. Posebice smo zahvalni za njegovu smionu poslušnost Duhu koja ga je učinila ‘zaigranim u onome što je tragično i laganim u onome što je teško”.

Također, obraćajući se prisutnima, sam Topić se osvrnuo na svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu, govoreći po povijesnim, ali i sadašnjim aktualnostima koje ovu zemlju godinama drže u nestabilnosti, iako su, kao je ponovio “svi ljudi braća”. No, unatoč tome, njegov optimizam i vjera u dobro u čovjeku te nada za boljom budućnost je nepresušno izvorište.

/Republika/

Objava U Zagrebu predstavljena nova knjiga mons. prof.dr. Franje Topića – „Velika blagodat je biti rođen u Bosni, pa ostati tamo gdje je ‘niklo i obiklo’“ pojavila se prvi puta na Republika.

Nakon Sarajeva i Splita mons. dr. Franjo Topić, intelektualac, profesor, kulturni djelatnik i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, predsjednik Zaklade ljudsko bratstvo i v.d. predsjednika Paneuropske unije BiH, promovirao je u utorak Mostaru knjigu “Vjera ljubavlju djelotvorna: Zbornik prigodom 70. obljetnice života dr. Franje Topića.

Predstavljanje je upriličeno u organizaciji Zaklade Ljudsko bratstvo i HKD Napredak Glavna podružnica Mostar. Osim autora, okupljenima su se obratili promotori prof. dr. Antun Lučić i lektor i korektor knjige don Ilija Drmić, a o knjizi je govorila i promocijom na Sveučilišnoj televiziji SUM TV moderirala dr. sc. Davorka Topić-Stipić.

Ukupna slika

Dr. Topić-Stipić kazala je kako je knjiga koncipirana na način da se o Franji stekne jedna ukupna slika – od obiteljskih informacija do svih aktivnosti koje je imao u ovih 70 godina, a nije ih bilo malo.
-Može se iščitati bogata životna povijest. Obitelj je, i to je Franjo uvijek naglašavao, odigrala i imala važnu ulogu u njegovom formiranju i bivanju ovakvim kakav jest. Rad, molitva, zajedništvo je nešto što će Franjo ponijeti iz kuće kad krene kao dječak put Subotice, i to je ono što ga u najkraćim crtama i danas ocrtava, kazala je dr. Topić-Stipić, dodavši kako se kroz tekstove u ovom svečarskom zborniku, bili oni znanstveni, informativni ili napisani srcem, promiče jedna poveznica koja otkriva da je Franjo svojim različitim doprinosima pridonio boljitku našega društva, ali i šire.

-Naići ćete, čitajući tekstove, na vrlo različite pristupe, imena, ljude, područja i sfere iz kojih dolaze. Naići ćete isto na jednu poveznicu – Franjo je oduvijek bio radnik, marljiv, posvećen i sa željom da napravi onu „značajnu statističku razliku“. Čini nam se i da je uspio, podvukla je ona.

Don Ilija Drmić u svoj je obraćanju naglasio kako je Bog Franji Topiću dao brojne talente i da ih je on kroz svoj život, školovanje, rad u kulturu i na fakultetu iskoristio. Naglasio je kako je Topić uvijek bio optimist i borac i da se nikada nije predavao ni u svojoj teškoj bolesti.

Svjedočanstva

Dr. Lučić vrlo je poetično i nadahnuto govorio o knjizi koja svjedoči o susretima, iskustvima i komunikaciji koju je prof. dr. Franjo Topić ostvarivao u svojoj prošlosti, ali i sadašnjosti s ljudima različitih zanimanja, interesa i opredijeljenosti.

U svom obraćanju vrlo emotivan je bio Dragan Marijanović, novinar, književnik i kako je kazao Napretkovac, govoreći o njegovom druženju i ratu i opkoljenom Sarajevu te vrlo pozitivnoj i važnoj ulozi koju su tijekom rata odigrali HKD Napredak i njegov predsjednik prof. dr. Franjo Topić.

Sam autor na kraju je poručio da svi trebamo činiti što više dobra, zajedno raditi da ova zemlja bude dobra i komotna za sve njene narode i građane, za sve ljude i da je jedini način da suživot uz međusobno puno poštovanje i uvažavanje naših različitosti kako nas je i Bog stvorio.

Među ostalim, na predstavljanju su bili nazočni i počasni konzul Republike Mađarske Vladimir Lukić, počasni španjolski konzul Pierino T. Deldum, predsjednik Skupštine HAZU BiH Josip Muselimović, dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru prof. dr. Dražen Barbarić, predsjednik HKD Napredak Glavna podružnica Mostar Miroslav Landeka i član Središnje uprave HKD Napredak Anto Ivić.

/Republika/

Objava U Mostaru predstavljen zbornik ‘Vjera ljubavlju djelotvorna’ – Topić: “Svi trebamo činiti što više dobra” pojavila se prvi puta na Republika.

Promotori su prof.dr. Snježana Šušnjara, akademik Esad Duraković, prof.dr.Šaćir Filandra, izv.prof. dr. Dubravko Turalija.

/Desk/

Objava U Sarajevu promocija knjige ‘Vjera ljubavlju djelotvorna’ zbornik prigodom 70. obljetnice života Franje Topića pojavila se prvi puta na Republika.