“Odavno sam u mirovini, ne mogu više pjevati, nije lako jer sam imala operacije koljena i ona ne prestaju boljeti, kao ni kralježnica. Sve skupa je teško, ali ja bih skupila snage i zapjevala. To mi je najlakše i to mogu. Glas mi je ok, samo moram paziti da sjednem, takav je život i godine su tu… Publici je svejedno sjedim li ili stojim sa štapom, važno im je da me čuju, a ja to mogu”, rekla je glazbenica za Dubrovački dnevnik.

Tereza je otkrila kako bi voljela nastupati u Cankarjevu domu u Ljubljani, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu te Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku.

Glazbenica se u posljednjih nekoliko godina bori sa zdravstvenim problemima. Svoj rođendan 2024. godine provela je u bolnici, u koju je završila zbog dugotrajne povišene temperature. Godinu dana ranije također je završila u bolnici, a kako je tada otkrila, u pitanju je bio infarkt.

Objava Tereza Kesovija najavila oproštajnu turneju pojavila se prvi puta na Republika.

Srebrnom medaljom u ženskoj štafeti 4×100 metara na Svjetskom atletskom prvenstvu završena je još jedna sjajna sportska karijera – ona Shelly-Ann Fraser-Pryce. Ova jamajčanska džepna raketa osvojila je 28 medalja na svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama, od čega trinaest zlatnih medalja, koje su često prolazile ispod radara zbog uspjeha njezinog sunarodnjaka Usaina Bolta.

Rođena 27. prosinca 1986. u Waterhouseu, siromašnoj četvrti Kingstona na Jamajci, Shelly-Ann je odrasla u skromnim uvjetima, uz majku Maxine, koja je radila kao prodavačica na ulici i sama odgajala kćer i dvojicu sinova. U formativnim godinama nije imala ni tenisice za trening sve do srednje škole već je trčala bosa na školskim natjecanjima. Upravo ta skromnost i odlučnost oblikovale su njezin karakter i probudile borbeni duh.

Već u osnovnoj školi pokazivala je izniman talent za sprint, a ozbiljnije se atletikom počela baviti tijekom školovanja na Wolmer’s High School for Girls. Njezini nastupi ubrzo su privukli pažnju trenera Stephena Francisa, koji je u to vrijeme trenirao Asafu Powella, na Sveučilištu u Kingstonu, koji će kasnije odigrati ključnu ulogu u njezinoj karijeri.

Sa samo 20 godina debitirala je na velikoj sceni nakon što je bila peta na jamajčanskim kvalifikacijama kako bi prikupila iskustvo za budućnost. Ipak, kao zamjena za štafetu, osvojila je svoju prvu medalju na Svjetskom prvenstvu u Osaki – srebro, jer je trčala u polufinalu.

Godine 2008. eksplodirala je na svjetskoj sceni. Na Olimpijskim igrama u Pekingu, kao 21-godišnja debitantica, osvojila je zlato na 100 metara i time postala prva Jamajčanka u povijesti koja je osvojila olimpijsko zlato u toj disciplini. Svijet je bio šokiran brzinom i lakoćom kojom je trčala, a mediji su je ubrzo prozvali “Pocket Rocket” (džepna raketa) zbog njezine male visine (samo 152 cm) i nevjerojatne eksplozivnosti. Nakon Pekinga, njezina dominacija se nastavila zlatom u Londonu 2012., brojnim naslovima svjetske prvakinje i stalnom prisutnošću u samom vrhu sprinta.

Njezina lista uspjeha uistinu je impresivna, a njezin osobni rekord na 100 m od 10,60 sekundi ju čini trećom najbržom ženom u povijesti. Gotovo 20 godina dominacije u atletici, što je iznimno rijetko, čini ju prepoznatljivom po dugovječnosti, a zbog njezinih perika u upečatljivim bojama mnogi su je prepoznali na stazi.

Čak i kada se 2011. udala za Jasona Prycea, 2017. rodila sina Zyona i diplomirala u području dječjeg i adolescentskog razvoja i magistrirala psihologiju, njezina karijera nije stala. Kada su mnogi mislili da je njezina karijera gotova nakon što je postala majka, Fraser-Pryce je napravila nevjerojatan povratak. Već 2019. osvojila je zlato na Svjetskom prvenstvu u Dohi, postavši prva majka nakon više od 20 godina koja je trijumfirala na 100 metara.

Osim na stazi, Fraser-Pryce se posvetila i humanitarnom radu. Vodi zakladu za pomoć siromašnoj djeci na Jamajci i promiče obrazovanje kao ključ izlaska iz siromaštva, a otvorila je i svoj frizerski salon Chic Hair Ja. Također je inspiracija mnogim mladim sportašima, pogotovo djevojčicama iz marginaliziranih sredina.

Srebrom u štafeti završila je jedna uistinu veličanstvena karijera koja je ostavila važan pečat u povijesti atletike. Sada će se u potpunosti posvetiti obitelji, ali planira ostati aktivna u sportu i humanitarnom radu, kao mentorica novim generacijama jamajčanskih sprinterica.

Objava Jamajčanska džepna raketa završila svoju bbogatu karijeru pojavila se prvi puta na Republika.

“U ovu profesiju kad se uđe, iz nje se ne može izići, što bi stare kolege rekle samo te mogu na harem ili groblje odnijeti, tako je i kod mene, ja sam navikao, radim cijeli život, 50 godina, tako da ja život ne bih mogao zamisliti bez novinarstva, iako danas ne radim kao što sam nekad jer godine čine svoje“, priznaje Hebibović.

Iako je novinarstvo vrlo stresno i odgovorno zanimanje, tijekom 50 godina rada nikad nije ni pomislio na povlačenje iz ove profesije, a teških situacija kaže nije nedostajalo.

“Svi ti teški trenuci, napadi, meni su davali samo veću snagu da idem dalje, a prije je redakcija uvijek stajala iza novinara. U nas je redakcija takva bila da se može cijeli Mostar dignuti protiv mene, ali ako redakcija ocijeni da sam ja radio kako treba i da je taj tekst urađen po svim profesionalnim normama, onda mi ništa nije moglo biti. Svašta je bilo, ali ni u jednom trenutku nisam razmišljao da se povučem, evo i danas sam ja u 6 sati već na radnom mjestu“, dodaje.

Još kao učenik Osnovne škole počeo je pisati za „Male novine“, „Veselu svesku“, „Kekec“ a prvi tekst koji je još kao dječak objavio bio je s poznatim glumcem Ljubišom Samardžićem. U svijet novinarstva , ušao je potpuno slučajno, a prisjetio se kako je to bilo raditi u novinarstvu prije rata kada informacije nisu bile nadohvat ruke.

“Sasvim slučajno je to bilo, kada je bila premijera filma „Diverzanti“, tad sam objavio tekst u Malim novinama, a kasnije me kolega Đemo Raljević doveo u Oslobođenje. Bio sam dopisnik koji je prati cijelu Hercegovinu, kao i Metković, Opuzen, Ploče, a najviše sam volio pisati reportaže. To je za mene bilo pravo novinarstvo, lako je danas kad imaš sve na internetu i sve je nadohvat ruke, ja sam morao otići u Neum, i tekst moj treba biti u Beogradu do 15 sati, poslije toga nema objave, nemaš internet, nemaš ništa, sam si, napišeš tekst pa ideš na Željezničku stanicu moliš nekoga tko ide za Beograd da odnese tekst“, prisjetio se Fazlija.

Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine, kao honorarac u „Oslobođenju“. Krajem 1974. počeo je pisati za „Politiku ekspres“, a dobitnik je više nagrada i priznanja.

„Koliko znam mojih kolega iz moje generacije nitko nije više u novinarstvu. Od 380 nas radnika iz „Politike expres“, 36 nas je u životu i svi mi se čude da ja još uvijek radim. Prije rata je to bilo najljepše zanimanje, da sad počinjem raditi u novinarstvu ja bih se odmah povukao, u Mostaru je nekad bilo toliko toga lijepog na svim područjima , danas to nije ono što je bilo, nema one ljepote, nema druženja, nije ono što je Mostar bio, i to je ono što meni smeta, a u to sivilo se uklapaju i novinari i što je najgore igraju svi na „moji“ i „njihovi“ što je u mojoj generaciji bilo nezamislivo“, kaže Hebibović koji je napisao knjigu „Mostarski akvareli“ a koja sadrži tekstove reportaža o kojima je pisao tijekom svoje bogate novinarske karijere.

„Imam sačuvanih 450 objavljenih reportaža i na nagovor slikara Juse Nikšića, napisao sam knjigu, tu nema politike, nema političara, to su priče o običnim ljudima, od čistača ulica, nogometaša, pjevača, glumaca, meni je bilo najdraže praviti reportaže o Mehi Seviću, iako je to bilo vrlo zahtjevno jer je on bio takav čovjek da je pratio jesi li  zarez i točku stavio, ali za njegove reportaže sam unaprijed dobivao nagrade, jer Meho je bio fenomen koji se teško rađa“, ističe.

Iako rođen u Jablanici, od malih nogu, stanovnik je Mostara, odrastao u Alajbegovića ulici, gdje je kako kaže proživio najljepše trenutke u životu.

„Političari mogu pričati da je Mostar jedinstven grad, ali u to ni oni sami ne vjeruju. Nema toga, ja hodam po cijelom gradu, sastajem se s ljudima, ali nije to to. Mi smo prije išli u Abrašević, svi smo bili zaljubljeni u Neretvu, u štigliće, u Velež, išli na igranke, zabavljali se, nije se pitalo koje si vjere, u mojoj ulici se slavio i Božić i Bajram, sad toga nema“, kazao je mostarski novinar koji je bio pokretač tjednika „Nova sloboda“, a sada je direktor i glavni urednik portala „Novasloboda“, piše N1 BiH.

/Desk/

Objava 50 uspješnih godina novinarske karijere Fazlije Hebibovića, ljubavi koja ne blijedi pojavila se prvi puta na Republika.