“Vama sam rekao prije nekoliko mjeseci da predsjednik neće pomilovati Perkovića i Mustača, da bi tim pomilovanjem prekinuo medeni mjesec s krajnjom desnicom. Kad god je morao birati između svog interesa i nekog principa, uvijek je birao svoj interes. Sjetite se odlaska u NATO”, kaže Turudić govoreći o mogućnosti da predsjednik pomiluje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

“Opet krši Ustav, kao što to uredno radi. Tamo stoji da ima pravo na pomilovanja. Ako predsjednik krši Ustav, to je njegov problem”, kaže o Milanovićevim izjavama da “neće nikoga pomilovati jer smatra da je to zastario insitut”.

“Onda ćemo iz Ustava izbaciti institut pomilovanja koji ima većina europskih zemalja i koji ima svoju svrhu. To je pitanje ravnopravnosti pred zakonom, ne znam koji su to ljudi, ali siguran sam da postoje. Iza odluke o pomilovanju su duboko politički razlozi”, kaže Turudić dodajući da se radilo o pokušajima rehabilitacije UDBA-e.

Govori da postoje ljudi koji smatraju da su politička ubojstva emigranata bila u redu.

“Situacija nije crno-bijela nego siva. Ulice se ne smiju zvati po ustaškim zločincima, ali smatram da je i UDBA radila zločine prije 90-ih godina”, zaključio je Turudić.

Suđenje hrvatskim pilotima u Beogradu

Turudić se osvrnuo se početak suđenja četvorici hrvatskih pilota za navodne zločine na Petrovačkoj cesti, koje je počelo u srijedu u Beogradu zbog navodnih ratnih zločina na Petrovačkoj cesti. Kaže kako je izvijesno da neće biti odbijena odluka o suđenju u odsutnosti. “Izvanraspravno vijeće će donijeti odluku da im se sudi u odustnosti, naravno opet krše zakon. Naše pilote nisu pozvali. Glavna rasprava će biti 26. 12.” govori Turudić i dodaje kako nije iznenađenje ništa što se događa.

“Oni će biti proglašeni krivima i osuđeni u Srbiji. Ne možemo reći da ta presuda neće izazvati nikakve posljedice. U krajnjem slučaju, ti ljudi neće moći ići u Srbiju ni u BiH. A odluka Interpola nije automatska… Situacija nije povoljna”, smatra sudac. On kaže i kako ne vidi što je Vlada mogla učiniti, a o tvrdnjama Vlade da će zaštititi pilote kaže da se može spriječiti raspisivanje međunarodne tjeralice, ali da je predaleko govoriti o uvjetovanju zaključenja poglavlja o pravosuđu i ulasku Srbije u EU.

/Desk/

Objava Turudić: “Milanović bira svoj interes – Pomilovanje Perkovića i Mustača prekinulo bi medeni mjesec njega i desnice” pojavila se prvi puta na Republika.

Bivše visokopozicionirane dužnosnike nekadašnje jugoslavenske tajne službe, Perkovića i Mustača koji su 1990. godine, nakon što su se stavili na raspolaganje Franji Tuđmanu, sudjelovali u uspostavi hrvatskih tajnih službi i obrani hrvatske od agresora, sud u Münchenu 2016. osudio je na doživotne zatvorske kazne. Hrvatski Vrhovni sud ih je 2014. odlukom koja je izazvala žučne političke i pravne polemike izručio njemačkom pravosuđu. U to vrijeme premijer hrvatske vlade bio je upravo Zoran Milanović koji se vrlo oštro suprotstavljao izručenju te naglašavao kako “nijedna suverena država ne izručuje svoje obavještajce”.

Perkovića i Mustača njemačko pravosuđe u kolovozu 2016. godine osudilo je na doživote zatvorske kazne zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, hrvatskog emigranta u Njemačkoj u srpnju 1983. godine. Bivše visokopozicionirane dužnosnike nekadašnje jugoslavenske tajne službe, Perkovića i Mustača koji su 1990. nakon što su se stavili na raspolaganje Franji Tuđmanu sudjelovali u uspostavi hrvatskih tajnih službi i obrani, sud u Münchenu 2016. osudio je na doživotne zatvorske kazne. Hrvatski Vrhovni sud ih je 2014. odlukom koja je izazvala žučne pravne polemike izručio njemačkom pravosuđu.

Molba šest generala prema Milanoviću, Ivana Čermaka, Ljube Ćesića Rojsa, Ante Gotovine, Pavla Miljavca, Davora Domazeta Loše, Marinka Krešića (koji je nakon kritika povukao svoj potpis na pismo), unijela je mnoge prijepore u hrvatskoj javnosti, hrvatskim braniteljima, a najglasnije među hrvatskim generalima. Inicijator molbe za pomilovanje Perkovića i Mustača, bio je Ljubo Ćesić Rojs koji je, unatoč mnogim reakcijama, tvrdoglavo govorio kako će mu se “prije ruka osušiti nego da povučem potpis“.

General Ante Gotovina izašao je s priopćenjem u kojem pravda svoj potpis za molbi za oslobađanje Perkovića i Mustača, dok je Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo kazao kako su za zo bili i Franjo Tuđman i Gojko Šušak, dok je general Željko Glasnović također vrlo ošto komentirao ovu inicijativu Ljube Ćesića Rojsa.

Oglasio se dr. Manfred Dauster, predsjedavajući sudac na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, čovjek je koji je 2016. godine Josipa Perkovića i Zdravka Mustača osudio na doživotne kazne zatvora zbog njihove uloge u likvidaciji Stjepana Đurekovića.

Perković i Mustač bili su nova tema za stalna ‘prepucavanja’ premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića koji je govorio kako su bivši udbaši bili HDZ-ovci.

No, tu nije kraj, predsjednik Udruge veterana Četvrte gardijske brigade  Boris Lapenda Lav je, govoreći o potpisnicima pisma za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, rekao da nisu dobrodošli među veterane Četvrte gardijske brigade te “neka se potpisnici pisma srame”.

Potom je na Lapendin istup reagirao Ljubo Ćesrić Rojs i to vrlo uvrjedljivo prema predsjedniku Udruge veterana Četvrte gardijske brigade, što je, opet, bio povod reakcije poznatog nogometnog menadžera i skauta, ali i nekadašnjeg branitelja u Domovinskom ratu Rade Lasića Lase, podrijetlom iz mjesta Jare kod Širokog Brijega.

Nogometni menadžer odgovorio Rojsu na vrijeđanje predsjednika udruge veterana 4. Gardijske: “Boris Lapenda je sve što ti nisi, nikada ništa nije ‘jamio’”

Javnom kritikom inicijative za pomilovanjem, u otvorenom pismu za javnost oglasilo se pet hrvatskih generala, Ivan Tolj, Ivan Kapular, Andrija Hebrang, Žarko Tole i Ivica Primorac koji su, između ostaloga, istaknuli da je neshvatljivo da predsjednik države pomiluje osuđenu dvojicu,„bivših, visokih dužnosnika, pripadnika jugo-komunističke, kosovske i udbaške službe, koja je desetljećima nanosila zlo i ubijala hrvatske ljude u Hrvatskoj i inozemstvu, samo zato što su bili preteče hrvatskoga sna o samostalnoj Državi“.

Na koncu, čini se, “tresla se gora, rodio se miš” – ova vrlo osjetljiva tema bila je povod i mnogim drugim istupima u podijeljenoj javnosti, a najviše je koristila – Milanoviću.

Inicijator svega, general Ljubo Ćesić-Rojs i dalje se tvrdoglavo drži svog stava, ne želeći priznati činjenicu da je sve bila pogrešna procjena i vrlo glup potez, a možda i da je on sam bio vrlo mudro izmanipuliran te da je u tu mrežu uvukao i ostale generale.

/Republika/

Objava Tko je lukavo ‘preveslao’ Rojsa? – Milanović ipak neće pomilovati Perkovića i Mustača pojavila se prvi puta na Republika.

Kazne su poslije zbog izdržavanja kazne u Hrvatskoj preinačene na 30, odnosno 40 godina, ali ovog se proljeća pojavila inicijativa za njihovo pomilovanje. Pismo s takvim prijedlogom potpisala je skupina hrvatskih generala, s Antom Gotovinom na čelu, ali sve je otvorilo duboku ranu u hrvatskom društvu kad je u pitanju suočavanje s prošlošću.

Dr. Dauster ovog je petka održao predavanje profesorima i studentima Pravnog fakulteta u Splitu na temu kriminaliteta državnih struktura i ulozi tranzicijskog pravosuđa. Na razgovor za Slobodnu Dalmaciju odmah je pristao.

Bi li pomilovanje koje se predlaže za Perkovića i Mustača bilo izigravanje vaše presude, a u konačnici i pravde?

– O tome niti mogu niti želim bilo što reći. Njemačka je dobila izručenje Perkovića i Mustača radi kaznenog progona, ali uvjet je bio da se izdržavanje kazne provede u Hrvatskoj. I sada je unutarnje hrvatsko pitanje kako se ophoditi s gospodom Perkovićem i Mustačem.

Postoji tu jedan mali problem, jer se još uvijek u Njemačkoj provodi doživotna kazna za Krunoslava Pratesa, koji je već skoro 15 godina u zatvoru. Kad ste u Njemačkoj osuđeni na doživotnu kaznu zatvora, nakon 15 odležanih godina prvi put možete podnijeti zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu. Prates će iduće godine napuniti 15 godina u zatvoru. Čudno je da zadnja karika u lancu po mogućnosti ostane i više od tih 15 godina u zatvoru, a da bi se one koji su, barem prema presudi, zločin izveli moglo pustiti nakon nekih osam godina. A kako će se s time ophoditi hrvatski predsjednik Zoran Milanović, nije na meni da komentiram.

Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo u lobiranju za njihovo pomilovanje kaže da bi ovaj dvojac u Njemačkoj bio pušten nakon sedam i pol godina, znači već sada. Stoji li taj njegov argument?

– Gospodin Nobilo fantazira.

Znači, Njemačka ih ne bi već pustila?

– Osobno s tim nemam veze, ali bilo bi jako, jako neobično da se to dogodi.

Kako, s druge strane, gledate na Nobilove tvrdnje da bi pomilovanje bilo ispravljanje nepravde prema osuđenom dvojcu?

– Ja opet ne mogu komentirati presudu. Ona govori sama za sebe, provjerena je, Savezni sud obavio je reviziju, bila je i na Europskom sudu za ljudska prava, ali svugdje gospodin Nobilo nije imao pravo, nije imao sreće. To što sada govori nekakva je naknadna bitka da bi spasio vlastitu reputaciju.

Je li za vas neobično da je zahtjev za pomilovanje Mustača i Perkovića potekao od skupine hrvatskih generala?

– Ja hrvatski Ustav ne poznajem toliko detaljno, ali u Njemačkoj svatko može izaći s peticijom bez obzira na to bio ili ne bio general. To je nebitno. Takvo pravo postoji.

U Hrvatskoj postoje i tumačenja da prije nego što se uopće počne raspravljati o njihovu pomilovanju, Mustač i Perković moraju se javno pokajati zbog ubojstva jednog čovjeka. Jeste li vi tijekom suđenja stekli dojam da se oni kaju zbog svojeg nedjela?

– Gospodin Perković dvije je godine sjedio ispred mene kamenog izraza lica, bez ikakve reakcije. Gospodin Mustač je tu i tamo pokazivao ljudske reakcije. Nisam imao osjećaj da se kaju i bili su stajališta da nisu odgovorni, znači da nisu krivi.

Poznate su priče o mojoj pripadnosti BND-u, o čemu je Nobilo pisao i govorio. Odakle je primio te informacije, nemam pojma, ali koliko mi je poznato, sa svojom knjigom u kojoj je iznio te navode prošao je cijelu Bosnu i Hercegovinu. A jesu li se gospoda Perković i Mustač pozabavila samim zločinom, to ćete morati njih izravno pitati.

Ubijenog Stjepana Đurekovića stalno se povezuje s BND-om…

– On je bio agent BND-a i odavao je jugoslavenske tajne. Za to je primio više stotina tisuća njemačkih marka od BND-a. To smo ustvrdili i u samoj presudi, ali to nije razlog da bi bio ubijen. Ako se nekoga traži zbog izdaje zemlje, onda ga tražim zbog te izdaje. Međutim, ne naziva ga se, što je tada bilo u širokoj jezičnoj uporabi, teroristom, jer Đureković je bio sve drugo, ali ne terorist. U hrvatskom iseljeništvu u Njemačkoj bilo je terorist i to je uvijek bila tema razgovora između Bonna i Beograda. Kod Đurekovićeva ubojstva to apsolutno nije igralo nikakvu ulogu.

Imate li dojam da se u Hrvatskoj i dandanas olako prelazi preko činjenice da je jedan čovjek brutalno likvidiran, a kasnije i njegov sin?

– U slučaju njegova sina još uvijek se ne zna je li riječ o ubojstvu ili samoubojstvu. Ono što vi tražite da odgovorim nešto je što sam planirao kasnije reći i na svojem predavanju. Hrvatska se, a to se odnosi na cijelu bivšu Jugoslaviju, samo djelomično suočila s poviješću svoje državne nepravde. Kad u tome nešto samo dotaknemo, zagrijemo, a ne skuhamo do kraja, onda to postaje materijal za razne teorije zavjere. Kažem, to se događa na kompletnom prostoru bivše Jugoslavije i Hrvatska nije poseban slučaj koji bi se isticao.

Đureković nije jedini likvidirani Hrvat na tlu Njemačke. Govori se o desecima drugih slučajeva. Zašto oni nisu procesuirani, odnosno je li tu bilo razgovora i dogovora na relaciji Beograd – Bonn?

– Ne, nije tu bilo dogovora. Jednostavno se uzeo slučaj u kojem je dokazni materijal bio najvjerodostojniji i postojala je sigurnost da imamo počinitelja. Morate krenuti od toga da politička ubojstva izvršena u Njemačkoj počinju već u 50-im godinama prošlog stoljeća. Međutim, početkom 90-ih godina i raspadom Jugoslavije, malo je tko od tih starih počinitelja ubojstava bio živ. To je jedna strana.

A zašto je samo Đurekovićev slučaj procesuiran, povezano je s time da bi stalno neki drugi značajni slučajevi dolazili do saveznog odvjetnika u Karlsruheu i imali su prioritet. Sada još imamo sinove gospodina Zagajskog. Obratio mi se nedavno jedan od njih jer je čuo za pokušaj pomilovanja Perkovića i Mustača. Međutim, u tom slučaju dokazi su puno lošiji.

Bi li Perković i Mustač otišli u zaborav da nije bilo slučaja Prates i poznatog ključa njegove garaže koji je dao Perkoviću?

– Ne mogu to reći.

Ipak je bilo ključno.

– Ne. Imali smo potpuno druge dokaze. Ne želim govoriti o Vinku Sindičiću, koji je u svemu tome uvijek igrao nekakvu ulogu.

Sadašnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović bio je u ulozi premijera u doba pokretanja postupka protiv Mustača i Perkovića. Žalili ste se na nesuradnju hrvatskih vlasti. Danas, osam godina poslije, u poziciji je da odluči o njihovu pomilovanju. Vidite li u svemu poveznicu?

– U predmetu Prates postojali su problemi u pravnoj pomoći. To je bilo 2007. – 2008. godine. Tada Milanović nije bio ni predsjednik ni premijer. Bilo je problema u komunikaciji između Njemačke i Hrvatske zbog poznatog “lex Perković”, ali su riješeni na razini Europske unije. Kad su konačno izručeni i trebali smo početi sa sudskim raspravama, nije bilo više nikakvih problema jer smo i mi uspijevali prenijeti drugoj strani zašto nešto potražujemo.

U Hrvatskoj se značajno popravilo stanje s arhivima. Imali smo danskog povjesničara koji je radio u njima, a znao je kako ovdje nešto treba tražiti, a isto tako u Sloveniji. Suradnja s pravosudnim tijelima RH bila je izvrsna. Ispitali smo audio-vizualno oko 200 svjedoka.

Navodim kao primjer sud upravo ovdje u Splitu. Kako nisu imali kompatibilan sustav za svjedočenje na daljinu s našim, poslali smo im ga. Sjećam se da je tada bilo jako vruće ljeto. Na saslušanjima je uvijek bio kolega sudac sa Županijskog suda, pa je jednom prilikom, dok smo mi sjedili u našim crnim uniformama, predložio da ih objesimo na zid, jer on ide van popiti čašu hladnog piva. Hoću reći da smo ostvarili jedan topliji, intimniji odnos, jer smo o svemu drugačije komunicirali u odnosu na slučaj Prates. Jedini problem koji smo imali nije bio s Hrvatskom, Slovenijom, Srbijom, Makedonijom, čak ni Bosnom i Hercegovinom, nego s Crnom Gorom.

Zašto? Što ste tražili od njih, a niste dobili?

– Sve što je bilo producirano na saveznoj razini u Beogradu, nalazilo se i u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, u svim republičkim središtima, pa tako i u Podgorici. Ako nešto ne bismo našli na jednom mjestu, tražili bismo na drugome. Od njih u Podgorici tražili smo specifičnu dokumentaciju, ali dok bi svi drugi odgovarali, otamo nam je poručivano da je to još uvijek državna tajna. Poslije sam dobio informaciju da kolega više nije sudac u Crnoj Gori.

Je li najveći problem presude Perkoviću i Mustaču taj što nije dala odgovor tko su konkretni ubojice Stjepana Đurekovića? Spominje se tek iskaz jednog svjedoka, po kojemu su to zloglasni kriminalci Željko Ražnatović Arkan i Đorđe Božović Giška.

– Arkan je zapadnom dijelu Balkana kriv za sve. Ali on nije bio kriv za sve (smijeh).

I za kraj: da ste na mjestu hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, biste li pomilovali Perkovića i Mustača?

– Na sreću, ja nisam u njegovoj poziciji. Nisu mi poznati ni postupci koje bi on mogao pokrenuti. Mora pitati i siguran sam da će pitati druge. Ne znam što će mu na to pitanje odgovoriti hrvatski sudovi. Ja mu samo želim da mu Bog da uvid u pravedno rješenje. Više od toga ne mogu, kazao je Dauster za Slobodnu Dalmaciju.

/Desk/

Objava Njemački sudac koji je osudio Perkovića i Mustača: “Nobilo fantazira… Đureković je bio agent BND-a,…” pojavila se prvi puta na Republika.

O jednog od njih, Denisa Šešelja, aktualnog vijećnika u Općinskom vijeću Slivna i predsjednika udruge živopisnog imena “Udbomlat”, Rojs se očešao u emisiji “Nedjeljom u dva”, kazavši da nije on udbaš, “nego Šešelj koji ga za to proziva”. Šešelj je to, kao relativno mlad čovjek koji nema apsolutno nikakve veze s davno prohujalim vremenima, bez problema demantirao na svom Facebook profilu, pa za “Slobodnu” pojasnio sve što je vezano uz djelovanje komunističke tajne policije, a o čemu Posušak Ćesić, gostujući kod Stankovića, nije progovorio ni riječi, iako sigurno puno toga zna, veli Šešelj.

– Sami počeci djelovanja Službe, kako se još Udbu nazivalo i naziva, vežu se upravo uz Rojsov rodni kraj. Poznato je da je u njemu bilo puno ustaša i da su se ljudi iz zapadne Hercegovine žestoko protivili svakoj Jugoslaviji. Zato su upravo tu tajne službe odmah nakon Drugog svjetskog rata tražile svoje jatake. To im nije bio veliki problem jer se taj svijet, koji je redom bio strašno siromašan i našao se na poraženoj strani, moglo ucjenjivati na sve moguće načine – kaže Šešelj.

Zaigrali na Tuđmana

– Škrta zemlja, puno djece i gladnih usta, a mentalitet morlački, dinarski. Ljudi su to žilavi, snalažljivi, okrenut će sve oko sebe da bi preživjeli, i jasno je da je onda bilo i takvih koji su se za novac bili spremni prodati udbašima. Zato su u samom vrhu Službe državne sigurnosti važnu ulogu igrali upravo neki Hercegovci, poput čuvenog Stanka Čolaka ili Mirka Praljka iz Gabele, oca Slobodana Praljka, a o tome da je čak i jedan hrvatski ministar obrane surađivao za KOS u doba Jugoslavije, reći će vam svaki viđeniji hadezeovac u privatnom razgovoru, ali to nikada neće ponoviti javno – veli Šešelj.

Denis kaže da su tako mahom djeca ustaša, upravo kroz obavještajni sustav, postala važnim polugama jugoslavenskoga komunističkog sistema.

– I to naročito kroz djelovanje u inozemstvu, među političkom emigracijom. Prvo ih se tamo infiltriralo kao doušnike, da bi pred kraj komunizma, kasnih osamdesetih, praktički ovladali manje-više svim hrvatskim političkim organizacijama u inozemstvu. Bili su doslovno njihovi lideri ili članovi najužeg vodstva. Zato bez problema dolazi do dogovora glavnih ljudi SDS-a na čelu s Josipom Perkovićem i njegovih suradnika “na vezi” u emigraciji uoči prvih izbora u Hrvatskoj, a koji su kao takvi dobili jasnu naredbu: “Tuđman je naš, na njega igramo” – veli Šešelj, pa podsjeća da su se upravo zato svi Udbini ljudi u inozemstvu, “u paketu” i u njihovu aranžmanu, vratili u domovinu.

Radovanove suze

Kasnije tu slijepo provode politiku Franje Tuđmana, nekadašnjeg, kako ističe Šešelj, majora OZNA-e. Posebno su agilni kad je BiH u pitanju.

– Može li biti slučajno da su ama baš svi Hrvati iz tzv. šestorke koja je završila u Haagu imali veze s Partijom i da ih je predvodio također bivši komunist Mate Boban? Od svih tih silnih nacionalista po Hercegovini, Herceg-Bosnu vode sve redom bivši partijski kadrovi, povezani s agentima nekadašnje Udbe u hrvatskom sigurnosnom sustavu. I od svih mogućih generala u Hrvatskoj, Gojko Šušak u Hercegovinu za zapovjednika dovodi, pazite sad, jednog režisera i glumca, Slobodana Praljka, čiji je otac bio moćnik u Službi državne sigurnosti. I kad Praljak diže ruku na sebe, Radovan Karadžić u Haagu plače, jer su, ako ne znate, bili jako dobri prijatelji. I kumovi! Oni koji ne vjeruju u to, neka pogledaju na YouTubeu svjedočanstvo Luke Karadžića, Radovanova brata.

Evo, što on na tu temu kaže za srpske medije: “Radovan mi je često spominjao Slobodana. Kad me je upoznao s njim, predstavio ga je kao čestitog i dobrog čovjeka. Dva puta sam ga sreo i u Haagu, vidio sam koliko je bio blizak s Radovanom. Oni su se družili i bili su bliski i prije nego što je rat počeo. Radovan mi je pričao da je svaki put kada je išao u Zagreb na seminare, simpozije ili književne večeri, spavao u Slobodanovu stanu. Isto tako, kada bi Slobodan dolazio u Sarajevo, on i njegova žena bili su gosti kod Radovana. Znači, baš su bili dobri prijatelji, kao braća”, ispričao je Luka Karadžić.

Zbog mreže agenata iz bivše Jugoslavije, koja je u ratu premrežila Hrvatsku i BiH, stradali su i pripadnici HOS-a predvođeni Blažom Kraljevićem, nakon čega se zametnuo rat između Hrvata i Muslimana.

– Tu su dosta upliva imali bivši agenti KOS-a. I djelovali su u sva tri naroda. Da su svi oni surađivali bez obzira na kojoj su od zaraćenih strana bili, svjedoči i Božo Spasić, bliski suradnik Stanka Čolaka, koji je, kao bivši visoki dužnosnik SDS-a, kazao da je Željko Ražnatović Arkan, kojeg je ovdje bio uhićen na samom početku rata, pušten čim je zaprijećeno kako će se javno objelodaniti sve o vezama nove hrvatske vlasti s udbašima i političkim emigrantima s kojima su desetljećima šurovali u inozemstvu – ističe Šešelj.

Vlado i Vice

Na koncu, ističe naš sugovornik, bivši komunistički kadrovi i hrvatski politički emigranti koji su surađivali s jugoslavenskim tajnim službama toliko su se međusobno isprepleli da danas zajedno sudjeluju i u komemoriranju žrtava križnog puta.

– Pazite sad, nekadašnji jugoslavenski državni tužilac Vladimir Šeks danas je član počasnog Bleiburškog voda?! – čudi se Šešelj kako poznati političar iz redova HDZ-a, za koga se zna da je surađivao sa SDS-om, o čemu su objavljeni brojni napisi, danas s Vicom Vukojevićem, kojeg su jugoslavenske vlasti zatvarale trinaest puta, oplakuje one koje su partizanske snage likvidirale nakon rata, a da im se ni groba ne zna.

Činjenica je, kaže Denis Šešelj, da su obavještajni kadrovi iz pokojne Jugoslavije na prvim izborima 1990. bili izravno umiješani u sve političke procese.

– Nije bilo, praktički, političke stranke u čije djelovanje oni nisu umiješali svoje prste, a da bi ih u konačnici doveli do raskola za interes HDZ-a. Takvo što se dogodilo čak i jednom HSLS-u, a posebno pravaškim strankama. O tome je dosta pisao novinar Željko Peratović. Na kraju, zašto Rojs nije objasnio gledateljima da su najčešće djeca ustaša iz Hercegovine bila vrbovana od strane Službe? Tko je izvršio atentat na Maksa Luburića? Pa upravo ustaški sin – kaže Šešelj, i konstatira da pravilo “jednom agent, uvijek agent” očito funkcionira bez iznimke.

– Ti su ljudi zapravo samo promijenili državu i gospodara, a nastavili djelovati na isti način, koristeći metode iz onog sustava – zaključuje Šešelj u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

/Desk/

Objava UDBA NAŠA SUDBA? Šešelj ima teoriju: Tuđman, Šušak, Boban, Šeks, Vukojević, ‘hrvatska šestorka’ – sve su to OZNA, UDBA i Partija pojavila se prvi puta na Republika.

On je imao vrlo ponižavajući i uvrjedljivi komentar prema Lapendi, a u svom dobro poznatom stilu. “Sramota bi trebala biti Borisa Lapendu koji je nitko i ništa, običan potrčko, nosač torbe. Valjda nisu imali koga postaviti na mjesto predsjednika Udruge, pa su u nedostatku bolje osobe izabrali njega. Tko je on da sebi dopušta ovakve prozivke i brani generalima dolazak na obljetnice”, komentirao je Rojs.

Rosu je javno, preko svog facebook profila odgovorio poznati nogometni menadžer i skaut, ali i nekadašnji branitelj u Domovinskom ratu Rade Lasić Lasa, podrijetlom iz mjesta Jare kod Širokog Brijega.

Njegovo, svojevrsno, otvoreno obraćanje naslovljeno ‘Neke diplome ne predstavljaju znanje, niti epolete generale’, prema Ćesiću Rojsu prenosimo u cijelosti:

Ljubo Ćesić “Rojs”:
“Sramota bi trebala biti Borisa Lapendu koji je nitko i ništa, običan potrčko, nosač torbe. Valjda nisu imali koga postaviti na mjesto predsjednika Udruge, pa su u nedostatku bolje osobe izabrali njega. Tko je on da sebi dopušta ovakve prozivke i brani generalima dolazak na obljetnice”? (Citat završen)!

Pošto ne znaš “generale”, ja ću ti objasniti. Boris Lapenda je sve, što ti nisi. Boris je više od 30 godina nosio uniformu Hrvatskog vojnika. Faktički, do jučer.  Ti je već 20 godina (kao klaun) nosiš, samo na nekim obljetnicama. On nikada nije bio osuđivan zbog krivičnih djela, niti na dobrotvorni rad.
Nije bio član Nadzornog odbora Hercegovačke banke, koja je sumnjivo propala. Nikada nije primao dvije plaće ni penzije. Bio je ratnik koji je direktno sudjelovao u svim borbenim operacijama 4.gbr, dok si ti grijao muda u zagrebačkom uredu.
Ne samo on “generale”.
Nego i njegova supruga Branka. Zamisli “generale”, njih dvoje, cijeli rat na terenu.
Nisu dolazili ponekada. Za lijepog vremena ili kada ih neko iz Zagreba pošalje.
Nego cijeli rat!
Njegova žena je liječnica. Nećeš vjerovati, fakultet upisala nakon završene četverogodišnje srednje škole. Ima nekih koji su to napravili nakon trogodišnjeg ŠUPa, zar ne?
Znaš “generale”…
Lav i njegova obitelj, donedavno su bili bez stana.
Ti si kuće i vikendice gradio sa i bez dozvola. Pod Sljemenom, na obali i što znam gdje još?
Naravno, sa generalskom (plaćom) penzijom. Imalo se, jebiga.
“Ko je jamio, jamio”!!
Eto vidiš, Lav nikada ništa nije “jamio”. Lav je poštenjačina koja svoje poštenje, djelima živi.
Lav je bio ratnik, a ne potrčko.
Zato je i danas dočasnik HV.
Neko drugi, bio je: Sluga, potrčko, nosač torbe i toalet papira (ako gazdi zatreba). Zato je danas “general”.
Lav nikada ne bi potpisao “pismo srama” i krio se iza drugog generala, makar se on zvao Ante Gotovina.
To rade ljudi bez stava, dostojanstva i ponosa. Takve obično zovemo “podrepaši”.
Lav se ne plaši svoje prošlosti, UDBE ni ucjene. Nema zašto!
A neki, hmmm… ??
Na koncu – konca. Nikome on nije zabranio dolazak na obljetnice 4.gbr.
Samo je jasno rekao:  “Nisu više dobrodošli”! Nećemo ih više dočekivati, kao što smo znali.
Neka ih sada dočekuju oni kojima i za koga potpisuju pismo pomilovanja.
Svejedno…
Neke od tih “generala” i tako nikada nismo vidjeli, dok smo ratovali. Što će nam i sada?!
Istina… Meni osobno, samo će jedan nedostajati: Ante Gotovina.
P. S.
Nego, da te pitam života ti, “generale”:
Kako u sred rata (tako veliki ratnik) nađe vremena učiti i polagati ispite na fakultetu?
Čuj mene: Učiti i polagati ispite!😂🤣😂🤣
Aj, ne budali Lasa, svega ti!!! Ende!”

/Republika/

Objava Nogometni menadžer odgovorio Rojsu na vrijeđanje predsjednika udruge veterana 4. Gardijske: “Boris Lapenda je sve što ti nisi, nikada ništa nije ‘jamio'” pojavila se prvi puta na Republika.

Na tvrđavi Klis prigodnom svečanošću u četvrtak večer obilježena je 31. godišnjica osnutka 4. gardijske brigade. Na svečanosti su nazočili hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović, bez pogleda, a kamoli rukovanja, sjeli jedan kraj drugoga.

No, najupečatljiviji je ostao govor predsjednika Udruge veterana 4. gardijske brigade Borisa Lapende Lava, a kojeg prenose hrvatski mediji.

On je, u prigodnom govoru pred prisutnima, a govoreći o potpisnicima pisma za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, rekao da nisu dobrodošli među veterane Četvrte gardijske brigade.

Kazao je da nisu suđeni za događaje iz Domovinskog rata u vrijeme kada su bili pripadnici službe bivše države.

“Pitamo se zašto im nisu oduzeti činovi i odličja kada su pravomoćno osuđeni. Jedan od potpisnika pisma je rekao da je ljudski opraštati. Točno. Zato kažem, oprosti im Bože jer ne znaju što čine. Svih pet potpisnika sramotnog pisma o pomilovanju i njihovi jataci nikada više nisu dobrodošli među veterane Četvrte gardijske brigade. Nek’ se srame”, poručio je Lapenda Lav.

On je, nadalje, istaknuo da imaju odličnu suradnju s Ministarstvom branitelja, Županijom i gradovima i općinama u našoj županiji.

“Međutim, suradnja s rodnim gradom Splitom je na ispodprosječnoj razini. Niti bivši gradonačelnik ne zna tko smo mi, niti je upoznat s radom Udruge veterana 4. brigade. Pitamo se, što uopće radi Odjel za branitelje u Gradu Splitu.

Za sve građane Splita postoje četiri sveta simbola. To su Sveti Duje, Hajduk, Torcida i 4. gardijska brigada. Ulica 4. gardijske brigade nalazi se na TTTS-u gdje se kanalizacija izlijeva na ulicu. Hvala im na tome. Neka vide gdje su ulice 4. gardijske brigade u drugim gradovima. Pokrenuta je inicijativa za povratak ulice Maršala Tita. Drage volje im ustupamo našu ulicu za voljenog maršala.

Tražimo od Grada dva parkirna mjesta za osobe s invaliditetom jer imamo naših suboraca 100-postotnih invalida koji ne mogu pristupiti našoj udruzi, a preko puta nas je invalidska komisija gdje isti moraju pristupiti. Pronašli smo prostor koji bi odgovarao, uz malo truda i minimalnu investiciju može biti stavljen u funkciju. Treba samo dva metra pomaknuti ogradu od igrališta za pse, ali to nije moguće, jer psi mogu dobiti stres od smanjenog prostora, a invalidi neka parkiraju na ulici TTTS-a 4. gardijske brigade”, kazao je Lapenda.

Političarima je poručio da je bitno da se uhvate pravog i ozbiljnog posla za bolje sutra i da zaštite interese Hrvata u BiH i Srbiji koji su tamo građani 102. reda.

“Ostavite prošlost povjesničarima, okrenite se budućnosti, našoj i vašoj djeci, da ne odlaze iz najljepše zemlje na svijetu trbuhom za kruhom. Nas je svakog dana sve manje. Dajte da dostojno proživimo ono što nam je ostalo”, kazao je predsjednik Udruge veterana 4. gardijske brigade.

/Republika/

Objava Predsjednik Udruge veterana 4. Gardijske: “Potpisnici sramotnog pisma nisu dobrodošli. Nek’ se srame” pojavila se prvi puta na Republika.

Generali-potpisnici zahtjeva za pommilovanje Perkovića i Mustača već danima su pod kritikama brojnih dojučerašnjih suboraca, predstavnika braniteljskih udruga, javnih osoba itd. Svaki general-potpisnik (Čermak, Česić-Rojs, Miljavac, Domazet-Lošo,  Gotovina, a potpis je najavio i Brnaimir Glavaš, dok je od istog odustao Marinko Krešić) proziva se za ratno profiterstvo. Dovodi se u pitanje njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, dobijanje činova itd., itd., a samog Gotovinu prozivaju “tunolovac” te postavljaju pitanje njegovog dolaska do unosnog biznisa, prebire po prošlosti…

Priopćenje  Ante Gotovine  prenosimo u cijelosti:

– Da! Potpisao sam pismo podrške brigadirima Hrvatske vojske Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koji su uputili molbu za pomilovanjem mjerodavnoj državnoj instituciji.

Brigadira Josipa Perkovića upoznao sam početkom Domovinskog rata, prvog dana mojeg pristupanja Zboru narodne garde. Kroz sve godine rata imali smo korektnu profesionalnu suradnju. Kao pomoćnik ministra obrane, zaslužan je za izgradnju i ustroj Sigurnosno-informativne službe. Danas su ovih dvoje ljudi poodmakle životne dobi i narušenog zdravstvenog stanja.

Nisam poznavao niti jednog od njih prije 1991. i stoga ne osporavam valjanost njihovih osuda. Ovaj čin podrške je u skladu sa mojim životnim načelima.

Pravo i pravda: sjetimo se naših branitelja koji sjede u zatvorima diljem Europe, koji također traže ili će tražiti pomilovanje. Pamtimo sve procese i osude, optužbe međunarodnog kaznenog suda pod sintagmom „Udruženi zločinački pothvat“ – na čelu sa predsjednikom hrvatske države dr. Franjom Tuđmanom, ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom, načelnicima Glavnog stožera, zapovjednicima i svim znanim i neznanim sudionicima. Pamtimo optužbe utemeljene na lažima, manipuliranim dokazima i namještenim, iznuđenim svjedočenjima.

Nedostatak osjećaja za pravdu, manipulacije, laži, bahatost i pohlepa uzroci su sukoba i ratova među ljudima i narodima. Proživjeli smo to iskustvo kroz Domovinski rat i poslije rata, danas tome svjedočimo i u Ukrajini. Nepravde stvaraju frustracije, gnjev, mržnju i želju za osvetom. Oko za oko, zub za zub – znači nastavak sukoba i nova stradanja.

Tome nasuprot su oprost i osjećaj za milost, koji na razini čovječnosti nisu odraz slabosti, nego snage. I neprijateljskom vojniku zarobljenom tijekom bitke dužni smo sačuvati ljudsko dostojanstvo i dati potrebnu skrb.

Savjest nalaže djelovati u okviru ljudskih i zakonskih mogućnosti, kako bi ljude vratili njihovim obiteljima.

Držim da o gladi može govoriti siromah, o ratu onaj koji ga je proživio – bilo kao civil, bilo kao vojnik. O slobodi onaj, koji ju je jednom izgubio, bio u okovima i živio u tamnici, o pravdi oni, koji su otrpjeli nepravdu.

Danas su glasni teoretičari, koji imaju mišljenje o svemu – bilo bi dobro da se nauče slušati i čuti onog iz druge perspektive – ostati ponizni i, ako su vjernici, zahvaliti Gospodinu što su pošteđeni osobnog iskustva onog o čemu govore.

I pod pretpostavkom da su Josip Perković i Zdravko Mustač ispravno osuđeni, moj je stav da pravda i ljudskost zahtijevaju od nas da pružimo milosrđe. Podržao sam zahtjev za pomilovanjem ovoj dvojici hrvatskih branitelja, kao što sam već tražio i tražit ću i dalje da se milost pruži i drugim hrvatskim braniteljima koji sjede u zatvorima u Hrvatskoj i diljem Europe”, napisao je general Gotovina.

Podsjetimo, Perković i Mustač osuđeni su u kolovozu 2016. na sudu u Münchenu na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Mustač je bio optužen da je kao politički šef Službe državne sigurnosti u Zagrebu u proljeće 1982. dao nalog Perkoviću koji je u to vrijeme vodio odjel II (suzbijanje neprijateljske emigracije) u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, da pripremi ubojstvo Đurekovića u Njemačkoj.

Đureković je likvidiran 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena.

/Republika/

Objava Gotovina je napisao konfuzno pravdanje: “Da, potpisao sam podršku brigadirima Perkoviću i Mustaču…tražit ću milost i za druge hrvatske branitelje” pojavila se prvi puta na Republika.

”Ne znam kakvu će odluku donijeti predsjednik Republike Zoran Milanović, ali znam da bi Franjo Tuđman, da je još uvijek živ, pomilovao obojicu dok bi Gojko Šušak bio prvi na popisu generala koji bi to potpisali”, rekao je Nobilo novinarima.
Nobilo: Perković i Mustač bi u Hrvatskoj dobili 15 godina zatvora

Perkovićev i Mustačev pravni zastupnik ističe kako danas više nema aktivne uloge u tom postupku te da će osuđenici morati čekati na donošenje odluke o mogućem pomilovanju. Što se tiče roka za odluku, Nobilo kaže kako je očekuje u razumnom roku.

”Pretpostavljam da to nije predugo jer su Kaznionica u Glini i Županijski sud u Zagrebu blizu Ministarstva pravosuđa i uprave. Potrebni dokumenti se mogu bez problema pribaviti u roku tjedan – dva”, dodao je.

Upitan što očekuje od inicijative za pomilovanjem, Nobilo je odgovorio – da nema očekivanja ne bi ni krenuo u inicijativu, jer je to tako u odvjetničkom poslu.

Naglasio je kako je svjestan Milanovićeve izjave da on u principu neće potpisati pomilovanje, ali čim je riječ o principu postoji mogućnost izuzetka.

Odvjetnik smatra kako je riječ o izuzetku jer su se Perković i Mustač našli ”u škarama između neusklađenog njemačkog i hrvatskog pravosudnog sustava”. Ustvrdio je kako bi dvojac dobio 15 godina zatvora da im se sudilo u Hrvatskoj i da je kazna izdržavanja u Hrvatskoj.

”Kad pravosuđe ne može predvidjeti sve što život nosi, kad dođe do nepravde kroz legitimno postupanje, tu postoji institut pomilovanja kao izuzetak da unese pravdu”, istaknuo je.

Pismo podrške pomilovanju Perkovića i Mustača potpisali su umirovljeni generali Ante Gotovina, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Pavao Miljavac, Davor Domazet Lošo i Marinko Krešić, koji je kasnije povukao svoj potpis, što je već ranije učinio general Krešimir Ćosić. Mediji navode kako umirovljeni generali smatraju da Perković i Mustač zaslužuju pomilovanje zbog doprinosa u stvaranju hrvatske države i obrani zemlje.

Nobilo je također rekao da su generali koji su povukli svoje potpise sve javno objasnili te da nema primjedbi. ”Važno je da nitko, pa ni dvojica koji su povukli potpis, nisu doveli u pitanje sadržaj generalskog pisma”, kazao je.

Ured Predsjednika: Milanović će obaviti razgovor s generalima

Iz Ureda predsjednika Republike poručili su kako su u utorak ujutro zaprimili dopis sa zahtjevom za pomilovanjem i da će Zoran Milanović obaviti razgovor s generalima, ali neće biti posebnog sastanka na tu temu.

Perković i Mustač osuđeni su u kolovozu 2016. na sudu u Münchenu na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Mustač je bio optužen da je kao politički šef Službe državne sigurnosti u Zagrebu u proljeće 1982. dao nalog Perkoviću koji je u to vrijeme vodio odjel II (suzbijanje neprijateljske emigracije) u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, da pripremi ubojstvo Đurekovića u Njemačkoj.

Đureković je likvidiran 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena.

Medved: Politička inicijativa

Ministar branitelja Tomo Medved komentirao je mogućnost pomilovanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. On smatra da je riječ o političkoj inicijativi, ali i da se uloga Perkovića i Mustača ne može promatrati samo u svjetlu njihovog doprinosa tijekom Domovinskog rata, nego se u obzir mora uzeti i njihovo djelovanje tijekom suradnje s UDBA-om u vrijeme bivše države.

“Očito se ovdje radi o političkoj inicijativi”, kaže ministar Medved dodajući da je “odvjetnik rekao da je on taj koji je kreirao cijeli proces, a da je pritom komunicirao s jednim od generala i da je tako došlo do inicijative da određeni broj generala da potporu inicijativi za puštanje na slobodu Perkovića i Mustača”.

“Cijeli je postupak kreiran politički, generali su pozvani i dali su potporu. Jasno mi je što su pojedini generali kazali da su prepoznali njihov doprinos u Domovinskom ratu kao olakotnu okolnosti. Bitno je naglasiti da ih taj doprinos ne može abolirati od zločina koji su počinili u vrijeme režima SFRJ kao djelatnici UDBA-e, a poglavito ih ne može abolirati od presude koja je pravomoćno izrečena u Njemačkoj. Generali su očito imali plemenit cilj, ali po meni njihova potpora ne može abolirati za ono za što su presuđeni ni od svega što su činili kao djelatnici UDBA-e, tajnih službi bivše države”, govori Medved.

“Možemo iščitati iz ove inicijative da se rehabilitira cijeli taj sustav koji je cijelo vrijeme postojanja bivše države vršio ubojstva hrvatskih državljana po svijetu, činio zločine”, kaže ministar koji naglašava kako je isključiva nadležnost za donošenje te odluke na – predsjedniku Republike.” Medved podsjeća i na činjenicu da Zoran Milanović još od predsjedničke kampanje koju je vodio tvrdi da je institut pomilovanja relikt prošlosti i kaže da bi zaista bio presedan da sada odluči pomilovati Perkovića i Mustača.

“Od prvog trenutka pojavljivanja ovog pisma generala u javnosti, dobio sam tisuće poruka branitelja i obitelji koje su izgubile svoje članove, čiji su članovi ubijeni u vrijeme bivše države kao politički migranti, u kojima su izrazili strahovito nezadovoljstvo prema takvom načinu i izrazili očekivanje da neće biti pomilovani i ranije pušteni na slobodu. Cijeli ovaj proces u velikoj mjeri dijeli društvo, a na poseban način branitelje”, govori ministar.

Medved kaže kako se nada da su generali prilikom potpisivanja pisma ipak dobili više informacija od ovih koje postoje u javnosti zbog kojih su se odlučili podržati ovu inicijativu.

Na pitanje o podršci koju je incijativi pružio general Ante Gotovina, Medved kaže: “Ne bih izdvajao nijednog generala, pozvao bih ih da javnosti predoče svoje motive i ono što im je bilo poznato glede njihovog iskazivanja potpore.”

Što se tiče argumenta za pomilovanje, da su Perković i Mustač, dali doprinos nastanku Hrvatske tijekom Domovinskog rata, Medved kaže: “Neosporno je da su te dvije osobe dale svoj doprinos, kao što su dali brojni Hrvati, dragovoljci Domovinskog rata. Ovdje, imajmo na umu, da su ovo ljudi koji su prije osamostaljenja RH kao djelatnici Službe činili mnoge stvari na štetu hrvatskih migranata i za to su pravomoćno osuđeni u Njemačkoj.”

“Naša povijest nije nimalo jednostavna i ne može se jednostrano pristupati niti parcijalno uzimati. Moramo uzimati cijeli mozaik našeg nastajanja kao države”, kaže ministar.

Na pitanje smatra li ministar da onda treba otvoriti arhive, Medved kaže: “Ovdje govorimo o konkretnoj presudi za činjenje zločina u konkretnom predmetu. Zadržimo se u sferi onoga što je konkretno i dokazano. Dalje od toga danas ne bih ulazio.”

“Mislim da ste mogli dovoljno čitati ovih dana. Oni su imali svoju ulogu, to je neosporno, ali imamo i zapise svjedoka tog vremena koji su izravno surađivali s Perkovićem. Sve što je kasnije uslijedilo, formiranje HIS-a, sve imate u knjigama koje su detaljno opisale”, kazao je ministar Medved, prenose agencije.

/Republika/

Objava NE STIŠAVA SE OLUJA OKO PERKOVIĆA I MUSTAČA – Nobilo igra na ‘kartu’: I Tuđman i Šušak bi bili ‘za’ pojavila se prvi puta na Republika.

To pismo su već potpisali i umirovljeni generali Ante Gotovina, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Pavao Miljavac, Davor Domazet Lošo te Marinko Krešić koji je naknadno je povukao svoj potpis. Nešto prije se oko potpisa nećkao i general Krešimir Čosić.

Glasnović je u objavi otvoreno, u svom stilu, prozvao potpisnike. Objavu prenosimo u cjelosti:

“Tko bi vjerovao da će nakon 30 godina od svršetka Domovinskog rata neki “hrvatski časnici” braniti udbaško komunistički kalifat koji danas drži Hrvatsku u povijesnoj tami i u ropstvu. Koga predstavljaju ti ljudi? Oni koji su nekada branili Domovinu od tog propalog sustava, sada svojim sramotnim zahtjevom brane taj isti propali sustav tražeći pomilovanje udbaša koji su svjesno za vrijeme Jugoslavije zatvarali i ubijali Hrvate samo zato jer su voljeli Hrvatsku i kritizirali komunizam, dok u isto vrijeme ništa nisu poduzeli za heroje Domovinskog rata koji su nevini umirali i još uvijek umiru po zatvorima.

Što možemo očekivati slijedeće? Hoće li možda ti takozvani generali u budućnosti s đavoljim odvjetnikom Antom Nobilom formirati stranku Militantnih ateista pa onda skupa s Tomaševićem lobirati da se vrati natrag Trg maršala Tita?

Prisjetimo se još jednom što je Bavarski sud zaključio i izjavio nakon slučaja Lex Perković: “Hrvatska ne razlikuje dobro od zla. Politička pitanja još riješavaju bivši komunistički funkcioneri, u medijima su tumačenja prepuštena bivšim komunističkim propagandistima, a u državnim institucijama odluke donose kadrovi čije su percepcije lojalnosti formirane u zagrljaju Partije i UDBE.”

Zar nas netko drugi treba učiti našoj povijesti? Oni koji ne pamte i ne uče iz svoje prošlosti ne samo da će ih ta prošlost ponovno sustići nego će raditi iste pogreške i u bliskoj budućnosti. Priključujući se jugoslavenskom trojanskom konju očito je da su oni ili povijesno nepismeni ili su totalno duhovno ispražnjeni. Njihov mentalni sklop je izgleda ostao s druge strane Berlinskog zida.

Zna li itko od tih “hrvatskih časnika” tko je mala Rosemarie Ševo? Kad je itko od njih osudio ubojstva koja je provodio Manolić, ili prozvao masovne ubojice Hrvata kao sto su Belinić, Boljkovac i drugi? Čekaju li oni da umru svi masovni ubojice Hrvata da bi tad digli svoj glas ili će ih i tada štititi i nadalje onako kako ih danas štite? Ovim činom su takozvani časnici valorizirali i amnestirali sustav koji je predao hrvatsku državnost Beogradu ’45 god. i izručio hrvatski narod najkrvavijoj tiraniji na ovom području. Na kraju ostaje samo jedno pitanje, za što i protiv koga su se oni borili u Domovinskom ratu? Izgleda da je nažalost njihov jedini motiv bio isključivo osobni interes”, piše Glasnović.

/Republika/

Objava Glasnović o generalima (Rojsu, Gotovini, Čermaku, Loši, Miljavcu) koji od Milanovića traže pomilovanje za Perkovića i Mustača: “Brane udbaško komunistički kalifat, jedino za što su se borili u ratu je osobni interes” pojavila se prvi puta na Republika.

“Uporno me zovu i pitaju što mislim o Josipu Perkoviću i njegovom eventualnom pomilovanju? Čut ćete narednih dana dok prođu uskrsni blagdani. Kome pravo, kome krivo!? Reći ću svoja saznanja o tom čovjeku od svibnja 1990., pa nadalje, i svoje mišljenje, pod cijenu da mi svi *ebete sve po spisku”, napisao je Glavaš.

U komentarima mu se javio Vukušić

U komentarima mu se, među ostalim javio Bože Vukušić, voditelj predstavništva Počasnog bleiburškog voda u Hrvatskoj koji je bio nalogodavac ubojstva jugoslavenskog gastarbajtera Jusufa Tatara 1983. godine u Karlsruheu. Tatar je bio doušnik njemačke policije u slučajevima krađa i drugih kaznenih djela kojih su počinitelji bili ljudi iz tadašnje Jugoslavije. Vukušić je osuđen na doživotni zatvor, ali je odležao samo osam godina.

“Branimire, imat ću i ja nešto reći o tvojoj inicijativi”, napisao je Vukušić Glavašu u komentaru.

Glavaš mu je odgovorio: “Ja nisam pokretač nikakve inicijative, a svoja iskustva i saznanja od 30.5.90. mogu reći javno. Do toga datuma ne ulazim u tuđu povijest. Samo neka Ti Šeks ne bude mentor. Molim Te. Suverena država ima svoje sudove. Tako bi trebalo barem biti. Ako itko ima iskustva sa hrvatskim sudovima, ja ih imam najviše”.

Perković i Mustač su na njemačkom sudu 2016. godine osuđeni na doživotne zatvore za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj, a kaznu služe u Hrvatskoj, prenose mediji u Hrvatskoj.

Miljavac: “Tuđman je rekao da bez perkovića ne bi bilo ni HDZ-a”

Međutim, ne smiruju se reakcije nakon čina sedmorice generala koji su svojim potpisom podržali zahtjev za pomilovanjem bivših šefova udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Umjesto sedmorice, sada su šestorica. Umirovljeni general Krešimir Ćosić svoj potpis potpore za pomilovanje bivših šefova UDBA-e je povukao.

“Njegovo pravo, zašto je to uradio. Mnogi se preplaše odmah”, smatra bivši predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, general Pavao Miljavac.

Zašto je to učinio, Ćosić nije htio pojašnjavati. Ostali generali, Čermak, Domazet Lošo i Krešić, poručuju da su sve rekli svojim potpisom.

“Gospodina Perkovića znam od 90-ih godina. Znam što je radio za uvoz oružja, znam da je konvoje pratio prema Hercegovini, mnogima je dao putovnice. Tuđman veli ‘da nije bilo Perkovića, ne bi bilo ni mene ni HDZ-a ni države’ Ono što je bilo prije, ja u to ne ulazim”, dodao je Miljavac za Dnevnik Nove TV.

Pitanje je hoće li predsjednik Republike Hrvatske odluku o pomilovanju iskoristiti.

“To je odluka predsjednika i ne možete ulaziti u to”, kaže Miljavac i otkriva otkud je došla ideja: “Mene je zvao general Rojs, mislim da Gotovina, Čermak, mislim da su kod predsjednika razgovarali o tom koliko znam”, zaključio je.

/Republika/

Objava Glavaš: “Kazat ću što znam o Perkoviću i pod cijenu da mi *ebete sve po spisku” – Miljavac: “Tuđman kazao da bez Perkovića ne bi bilo ni HDZ-a” – Krenulo od Rojsa – Što on dobija? pojavila se prvi puta na Republika.