Piše: Ivica Đikić/NOVOSTI

Željko Komšić, ponovo izabrani član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, ne odustaje od višegodišnjih nastojanja da odnose Hrvata i Bošnjaka, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u prošlih trideset i kusur godina svede i zabetonira isključivo na razdoblje od kasne jeseni 1992. do ranog proljeća 1994., kad je trajao rat između Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH u srednjoj Bosni i jednom dijelu Hercegovine.

U pismu glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, Komšić se oštro usprotivio službeno iskazanoj ambiciji Hrvatske da i pripadnici Hrvatske vojske sudjeluju u međunarodnoj vojnoj misiji u BiH ako bi se dogodilo da sadašnju misiju Europske unije, što se odvija pod imenom Althea i bavi se nadgledanjem provedbe Daytonskog sporazuma u vojnom segmentu, zamijeni isti oblik inozemnog angažmana pod okriljem NATO-a. To se, međutim, zasad neće zbiti, jer je Vijeće sigurnosti UN-a u srijedu jednoglasno – dakle, uz podršku Rusije – odlučilo o jednogodišnjem produženju vojnog prisustva Europske unije u Bosni i Hercegovini. Hrvatskoj, mada članici EU, dosad je bila uskraćena mogućnost učešća u toj operaciji i ne zna se hoće li u pogledu toga uskoro doći do promjene.

“Smatram da bi bilo veoma neprimjereno da NATO-savez u svoju misiju u BiH, ili da kroz misiju EUFOR Operacija Althea, uključuje snage Republike Hrvatske, odnosno zemlje čije je vojno i političko rukovodstvo presuđeno na Međunarodnom krivičnom sudu u Haagu dijelom udruženog zločinačkog poduhvata koji je za cilj imao stvaranje etnički očišćenih dijelova Bosne i Hercegovine pod vojnom i političkom upravom susjedne Republike Hrvatske”, napisao je, prema sarajevskim medijima, Komšić pa zaključio da i aktualna vlast u Hrvatskoj, poput vlasti Franje Tuđmana u prvoj polovini devedesetih, ima slične nakane te da bi prisustvo vojnika iz Hrvatske ojačalo tu vrstu pretenzija.

Prvo, hrvatsko-bošnjački rat završio je prije gotovo trideset godina. Drugo, nema zaista nikakvih indicija da je Hrvatska zainteresirana za teritorijalno proširenje na račun Bosne i Hercegovine, niti je to moguće. Treće, čak i da postoje takva zloćudna maštanja u Hrvatskoj, a ponavljamo: ne postoje, pet-šest časnika i dočasnika Hrvatske vojske u Sarajevu, u sklopu multinacionalnih trupa koje broje više od hiljadu pripadnika, nisu nikakva prijetnja nikome. Četvrto, presuda Haškog suda protiv šestorice ratnih vojno-političkih čelnika HVO-a i Herceg-Bosne, osuđenih na dugogodišnje robije zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine, ne može biti sredstvo vođenja dnevne politike i pokriće za politikantsko širenje međuetničkog i međudržavnog nepovjerenja.

A sad suština. Zagreb i Grude snose glavninu krivnje za izbijanje hrvatsko-bošnjačkog rata. Hrvatska vojska jest sudjelovala u tom ratu čiji je smisao, iz perspektive tadašnje hrvatske politike, bio u stvaranju hrvatske paradržave unutar BiH. Poginule su i unesrećene tisuće ljudi s obje strane, počinjeni su brojni ratni zločini, ljudi su zatrovani mržnjom. Prestalo je u ožujku 1994., kad je sklopljen Washingtonski sporazum, odnosno kad su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović pragmatično shvatili, ili su ih Amerikanci uvjerili, da jedino u kakvom-takvom savezništvu mogu izbjeći poraz. Ratno poglavlje zatvoreno je u vojno-političkoj sferi na relativno dobar i efikasan način. U idućih godinu i pol, HVO, HV i Armija BiH – što u odvojenim, što u donekle koordiniranim operacijama – potiskivali su Vojsku Republike Srpske, oslobađali teritorij Bosne i Hercegovine i doveli rat do daytonskog završetka.

Zašto se Željko Komšić, kad govori o Hrvatima i Hrvatskoj, nikad nije pozvao na posljednjih godinu i pol rata? Ili na prvih sedam-osam mjeseci, kad su Bošnjaci i Hrvati ratovali doslovno rame uz rame, i kad je sva vojna i humanitarna pomoć dolazila u Bosnu i Hercegovinu preko Hrvatske ili iz Hrvatske? Zašto uvijek i samo 1993., hrvatski secesionizam, etničko čišćenje i haška presuda? Tko ima ikakve koristi od reduciranja kompleksnih bošnjačko-hrvatskih odnosa u protekla tri desetljeća isključivo na razdoblje iz kojeg se može generirati nacionalistička mržnja za tekuće potrebe? Jedinu korist ima privatno Željko Komšić, zajedno sa svojom sljedbom, koji je među Bošnjacima našao dovoljno publike za politiku svedenu na radikalnu konfrontaciju s Hrvatima i Hrvatskom po svaku cijenu i zbog bilo čega: on je našao formulu svog političkog parazitiranja i baš ga briga što pritom – uz odobravanje glavne struje bošnjačke politike – čini dugoročnu štetu svima, a naročito Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.

Objava Đikić za Novosti: Komšićeva mržnja za tekuće potrebe pojavila se prvi puta na Republika.

Iako izgleda kao dosadna fraza, očito je da će predizborno vrijeme bh političari iskoristiti kako bi međunacionalne tenzije doveli do usijanja. Zapaljiva retorika, eskalacija jezika mržnje, nacionalističko huškanje “začinjeno” ratnom retorikom, vrlo toksično je okruženje u kojem je nemoguće iznaći bilo kakav dogovor oko Izbronog zakona koji je postao pitanje nad pitanjima, čak i iznad kvalitete života građana-birača, poskupljenja, prijetećeg upozorenja nestašice i poskupljenja energenata itd.

 „Histerični patriotizam i bunt protiv OHR-a“

BH književnik, književni kritičar, prevoditelj, urednik i publicist Željko Ivanković, u kolumni ‘Histerični patriotizam’, u kontekstu novih političkih kriza, između ostaloga, piše i o buntu protiv OHR-a, piše Dnevni list.

“Svakodnevno sarajevsko plačljivo prizivanje visokog predstavnika da riješi ovo ili ono, završilo je u histeričnom političkom i medijskom demonstriranju patriotizma, prebrojavanju, prijetnjama i (ratno)huškanju upravo zbog najavljene intervencije tog istog visokog predstavnika. Da ne bi ni sad pred izbore izbio godinama očekivani bunt građana protiv bezočne pljačke, korupcije, nerada i blokade svih institucija BiH od strane svih triju političkih nacionalističkih nomenklatura, proizveden je bunt protiv OHR-a, jedine instance koja uopće nešto u ovoj zemlji radi. I neka se konačno barem nešto dogodilo! No taj je bunt, zajedno s medijskom i stranačko-političkom manipulacijom pokazao sav jad i bijedu tzv. građanskog bunta, događanja naroda, jer je u Sarajevu vrhunio u prijetnjama i uvredama visokom predstavniku i Hrvatima koji svi mogu stati u dva vagona. A zašto? Jer bi ti neki Hrvati htjeli prava i vlasti kao da su oni većina, a zna se tko je tu većinski i zašto smo to ”mi” sad i najednom za Miloševićev koncept ”jedan čovjek – jedan glas”, kao i to zašto do jučer za to nismo mogli biti. Tresla se brda – rodilo se niš! Osim što je svaka zvijer ostavila svoj trag”.

Ivanković ističe kako su “na prebrojavanje pristali i muslimani i graDŽani”, te se osvrće na “patriotizam kao zadnje utočište za mnoge hulje”, ali i na, kako kaže, histeričnu političku i medijsku kampanju, prenosi Dnevni list.

“Od 1992., do sada, do 2022., nisam čuo strašniju i histeričniju političku i medijsku kampanju protiv svega hrvatskog u Sarajevu i BiH, pa čak i protiv onih koji nikad nijednom riječju nisu stali uz Čovićev politički koncept. Tipični srpski sindrom, mislim se, koji nam je demonstrirao tada, jednako kao i danas, Šešelj i njegovi sljedbenici. A pripreman je i ranije kad je Tito etiketiran kao ustaša, pa za njim Stipe Šuvar, i sve je preko noći postalo bjelodanim. A ovi, pak? Sve što su mogli prepisati od srpskih velikonacionalista, prepisali su.

Ne samo protiv Hrvata nego i svoje vlastite opozicije koju su vučićevski ili dodikovski je manipulirajući po tko zna koji put, doveli u poziciju da se od te nje ozbiljno distancira i svaki stvarni i potencijalni opozicionar, a naročito oni koji mogu stati u dva vagona. Dva vagona za kamo?”, kritike su Ivankovića.

No, on je izgleda razočaran i medijima, pa čak i onima koji sebe, kako kaže, “samohvalisavo smatraju neovisnim”.

“Da, i oni što ih plaćaju stranci. Kod njih je to čak vidljivije. Stranac, istina, može platiti medij da bude ”tobože nezavisan”, ali ne i novinara patriota da u svom nacionalizmu ne bude histeričan do šovinizma”, njegova je kritika. Na koncu, uz pitanje, Ivanković zaključuje: “Zaista im treba vjerovati da bi dali prava Sejdiću i Finciju kojih nema ni za jedan vagon kad ne daju onima kojih ima za dva?”.

“Komšićeva bezobzirna bitka za političko preživljavanje”

Ivica Đikić u komentaru za Novosti, glasila Srpskog narodnog vijeća u susjednoj Hrvatskoj, između ostalog piše i o političkom djelovanju Željka Komšića člana Predsjedništva BiH i predsjednik DF za kojeg smatra kako je najzaslužniji za činjenicu da su bošnjačko-hrvatski odnosi danas zatrovani tek nešto manje nego ratne 1993. godine.

“Vođen isključivo svojim ličnim interesima i jasnom kalkulacijom da mu politička sudbina ovisi o bošnjačkim glasovima, Komšić u svoja tri dosadašnja mandata u Predsjedništvu BiH nije radio doslovno ništa nego pronalazio razloge za konfrontiranje s velikom većinom bh Hrvata, koje bi kako-tako trebao zastupati jer je u Predsjedništvo ušao po liniji svoje hrvatske etničke pripadnosti, kao i s Republikom Hrvatskom čija je politika prema BiH u posljednjih petnaest-dvadeset godina bila svakakva, ali ne i zloćudna. Nije učinio ništa da se barem za pedalj približi hrvatskom biračkom tijelu u BiH, da dobije poneki glas među Hrvatima u Posušju ili u Kupresu: poduzimao je sve, i sad – dva mjeseca uoči izbora – naročito poduzima sve da te ljude odvrati od eventualne ideje da glasaju za njega, jer zna da je njegova jedina šansa u glasovima onih Bošnjaka koji ne vide ništa problematično i nelogično u tome da Bošnjaci imaju dva od tri člana Predsjedništva BiH, a Hrvati ni jednog, onih Bošnjaka koji u toj vrsti političke obespravljenosti Hrvata vide svoj trijumf ili svoju osvetu za ratna vremena, piše Đikić.

On zaključuje kako je “Komšić kod Bošnjaka probudio poriv za uspostavom političke dominacije kao jedinog prihvatljivog ili zamislivog oblika političkog poretka”.

“A Hrvati su trenutno jedini nad kojima Bošnjaci mogu uspostaviti efektivnu dominaciju: Republika Srpska u tom je pogledu nedodirljiva, osim verbalno, a i to sve rjeđe i sve mlitavije. Komšića, međutim, nije nimalo briga za posljedice koje ostavlja njegova bezobzirna bitka za političko preživljavanje, posljedice koje će se na duboko štetan način i na duže staze usjeći u tkivo BiH, niti se osvrće na unutarnje kontradikcije svoje pozicije i svojih postupaka. On je ušao u Predsjedništvo BiH kao konstitutivni Hrvat, ali ga ne zanimaju birači hrvatske nacionalnosti i svoju politiku zasniva na ukidanju koncepta konstitutivnosti tri naroda neovisno o ishodu rata i mirovnom sporazumu, e da bi politički zavladao najbrojniji narod; on je protiv toga da Hrvati izaberu svoje političke predstavnike u najvišim tijelima federalne i državne vlasti, ali je pozvao na prosvjede zbog najave da Hrvati neće imati delegate u federalnom Domu naroda iz onih županija u kojima ih manje od tri posto u odnosu na ukupan broj Hrvata u Federaciji BiH, jer on smatra da je dobro da i ti hrvatski delegati budu izabrani glasovima Bošnjaka”, navodi Đikić.

Ali on se pri tom osvrće i na bošnjačke političare i intelektualce za koje navodi kako gotovo nikog ne zanima razobličavanje takve “lažne borbe za BiH”, ali mišljenje zaključuje dvojbom.

“A, ustvari, borbu za funkciju, za nastavak destruktivnog političkog parazitiranja, za produžetak prodaje opasnih iluzija bez ijednog konkretnog pozitivnog pomaka za bilo kojeg bosanskohercegovačkog građanina, izuzev Komšićevog kruga. Kao da je sva bošnjačka pamet unazad četiri godine propala u kolektivnu paniku od optužbi Komšića i njegovih jastrebova za izdaju BiH, za pomanjkanje patriotizma, za nedovoljan otpor “fašizmu”. Bakir Izetbegović zadnji je koji bi imao integriteta te političke samosvojnosti i hrabrosti da se tome suprotstavi, pogotovo dva mjeseca prije izbora, a on je, nažalost, jedini čije bi suprotstavljanje moglo u osjetnoj mjeri zaustaviti daljnji pad u bezumlje”, zaključuje Đikić.

Četvorka Dodik-Čović-Komšić-Izetbegović

Politička analitičarka iz Sarajeva, Ivana Marić osvrće se eskalaciju političke krize u Bih u predizborno vrijeme i to posebno na “kampanje” nacionalnih tenzija i zveckanja oružja te oporbu koja se u svojoj nemoći i bezidejnosti pridružila ovakvom diskursu.

“U državi razvijene demokracije vladajuće stranke bi koristile za predstavljanje onoga što su sve uradili za građane posljednje četiri godine. Oporba bi kritiziral vlast, iznosila argumente, govorila što su mogli bolje uraditi i ukazivala na njihove propuste. Istovremeno bi predstavljala svoj program rada i uvjeravala građane da će se bolje brinuti za njih od aktualne vlasti. U BiH je situacija potpuno drukčija. Vladajuće stranke nemaju nikakve rezultate pa će izbore, i ovaj put, pokušati dobiti širenjem straha i mržnje prema drugim narodima, podizanjem nacionalnih tenzija, prebrojavanjem i zveckanjem oružja. Oporba nema programe pa se pridružila podizanju nacionalnih tenzija i sa vladajućim strankama se takmiči tko će ispasti veći Hrvat, Srbin ili Bošnjak”, smatra Marić.

U kratkoj analizi koju je napisala na svom službenom facebook statusu, Marić se osvrće na ‘četvorku’ – Dodik-Komšić-Čović-Izetbegović.

“Dodik odavno koristi podizanje nacionalnih tenzija za održavanje na vlasti i čuvanje moći. To mu je jedina garancija da neće odgovarati za korupciju koju mu spočitavaju. Ove godine i ne mora toliko puno raditi, već pušta Izetbegovića da mu odrađuje kampanju. Čović je u znatno povoljnijoj situaciji. Zahvaljujući Komšiću, ne mora brinuti za gubitak moći, kao ni da će odgovarati za korupciju za koju ga mnogi vežu. Dovoljno mu je povremeno okupiti poslušnike iz HNS-a i u medijima objavizi bombastičan naslov na koji će se svi uloviti, dok u dokumentu ništa od toga, zapravo, i ne piše, kako ih ne bi kaznili zbog protuustavnog djelovanja. Komšić se ne boji pravosuđa, koliko se boji života “običnog građanina” nakon udobne i dobro plaćene fotelje, tapšanja po ramenu i radne obveze njegovih uposlenika da mu prave društvo po ugostiteljskim objektima. Kako slabi podrška građana, tako se njegova retorika dodatno zaoštrava. Više se i ne pretvara da se bori za Bosance, već se sa Izetbegovićem nadmeće za ekskluzivnog zaštitnika Bošnjaka. Izetbegović ih je ove godine sve nadmašio. Toliko se zanio u podizanju tenzija da bi i se on uskoro mogao naći na raznim crnim listama, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima, Čovićem i Dodikom, a sve češće ga poistovjećuju s Dodikom. Ne znamo vrijeđa li ga to ili mu imponira”, ocijenila je Marić.

Ona zaključuje kako će svi nakon izbora “zakopati ratne sjekire i baciti se na podjelu plijena sa dojučerašnjim ljutim neprijateljima, kao da jedni drugima nisu prijetili ratom, robotima i dronovima”.

“A sluđeni narodi će se još više zamrziti i udaljiti jer sve veći broj nasjeda na laži i propagandu korumpiranih nacionalnih vođa i ne shvaćaju da njima nije stalo ni do građana, ni do naroda već samo do osobnog interesa i ostanka na slobodi. Za to su spremni i vas i vašu djecu prebrojati i ponovo poslati u rat, dok bi se oni dobro sakrili i još bolje profitirali”, ističe na kraju ova politička analitičarka uz izjavu kako je zbog svega jako tužan zbog sve veće mržnje, straha i prijetnji gdje, kako kaže, “sva tri naroda žele svoju državu unutar BiH, u kojoj nema mjesta za druge narode, a ponajmanje za Bosance i Hercegovce kojima je država važnija od nacije”.

/Dnevnik/

Objava Politička kampanja u BiH u očima intelektualaca: ‘Sluđeni narodi sve više se mrze, a nacionalne vođe dijele plijen’ pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Ivica Đikić/Novosti

Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, postao je teški uteg Bakiru Izetbegoviću i Stranci demokratske akcije, odnosno glavnoj struji bošnjačke politike: partnerstvo podrazumijeva bošnjačke glasove za Komšića kao hrvatskog člana državnog Predsjedništva, što Izetbegoviću vezuje ruke u pregovorima i s HDZ-om BiH i s međunarodnim političkim faktorima u vezi s izmjenama Izbornog zakona, a smisao izmjena o kojima se razgovara jest da Hrvate u Predsjedništvu zastupa netko koga su izabrali – Hrvati. Suočen s time da postaje suvišan, Komšić zaoštrava retoriku i još beskrupuloznije obmanjuje građane Bosne i Hercegovine potpuno nerealnim zamislima, nerealnim barem iz perspektive sadašnjosti i bliže budućnosti.

“Nikada nećemo odustati u inzistiranju na provedbi presuda Europskog suda za ljudska prava, jer njihova implementacija vodi ka formiranju građanske države”, rekao je Komšić prošle subote na kongresu Demokratske fronte za čijeg je predsjednika ponovo izabran.

“Uopće nas ne zanima sviđa li se to nekome ili ne. Nismo mi izmislili to da treba odbaciti konstitutivnost naroda i uspostaviti jednakopravnost svih građana, nego je to naložio Europski sud za ljudska prava. Oni kojima se to ne sviđa mogu se žaliti tom sudu, a ne nama koji smo dosljedni u poštivanju tih standarda na kojima se temelji svako demokratsko i civilizirano društvo i država.” I još: “Drugog puta do građanske države nema. Taj put je spor i trnovit, ali ja vjerujem da ćemo uspjeti.”

Kad ne bi bilo ničeg drugog, a drugog ima u izobilju, već bi citirane rečenice bile dovoljne da se shvati da je Komšić najobičniji manipulator, odnosno da svjesno iznosi tvrdnje koje su netočne i utoliko štetne u delikatnim bosanskohercegovačkim političkim i međunacionalnim prilikama. On, eto, pokušava da uvjeri ljude da Europski sud za ljudska prava svojim presudama može iz temelja promijeniti ustavni poredak neke suverene države, pritom poredak koji je uspostavljen mirovnim sporazumom u Daytonu.

On obmanjuje građane da presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci znači odbacivanje konstitutivnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata: ta presuda iz 2009. godine, pojednostavljeno, nalaže da se obustavi diskriminacija nacionalnih manjina – “ostalih” – čiji se pripadnici uopće ne mogu kandidirati za Predsjedništvo BiH i za Dom naroda. Naravno da provođenje te presude ne vodi u formiranje “građanske države”, jer se spomenuti pravorijek bez poteškoća može implementirati mimo zadiranja u koncept konstitutivnosti tri naroda i u model političkog predstavljanja na etničkom principu. Na kraju, Komšićevo “uopće nas ne zanima sviđa li se to nekome ili ne”, pri čemu se misli na sudski nalog o uspostavi “građanske države”, manifest je njegove državničke nedoraslosti te političke i ljudske neodgovornosti prema vlastitoj zemlji i njezinim građanima.

“Hrvatski” član Predsjedništva Bosne i Hercegovine već tri godine ne radi doslovno ništa drugo nego zarad svoje političke i lične koristi vara dio glasača bošnjačke nacionalnosti, ili ponajprije bošnjačke nacionalnosti, tvrdeći da se “građanska država” – što je krinka za političku dominaciju Bošnjaka, najbrojnijeg naroda u BiH – može uspostaviti odlukom suda u Strasbourgu ili dekretom koji će napisati netko u Bruxellesu, Washingtonu, Berlinu, ili u nekoj od zapadnih ambasada u Sarajevu.

Sve kad bi se radilo o genijalnom i savršenom rješenju, svakom iole razumnom jasno je da to tako ne ide, da se ciljevi koje su tri zaraćene bosanske strane dostigle u ratu – ratu iz kojeg ni jedna strana nije izišla kao formalno poražena – ne mogu poništiti bilo čijom jednostranom intervencijom u korist želja i planova jednog od tri naroda. Kako je moguće da je ta prevara prošla kod tako velikog broja Bošnjaka, uključujući i mnoge pripadnike bošnjačkog intelektualnog miljea koji su bili na stvarnoj ili deklarativnoj distanci prema svakom nacionalizmu? Je li moguće da ne vide da je inzistiranje na brisanju konstitutivnosti tri naroda automatsko pristajanje uz nacionalizam najbrojnije bosanskohercegovačke nacije – jer je iluzija da će ljudi koji danas uglavnom glasaju “za svoje” u etničkom smislu već sutra glasati neopterećeni nacionalnom pripadnošću – ili se naprosto radi o nepromišljenoj reakciji na dugogodišnju frustrirajuću nezainteresiranost srpske i hrvatske politike da grade funkcionalniju i integriraniju Bosnu i Hercegovinu?

Rezultat trogodišnjeg Komšićevog prodavanja magle – zapravo jedanaestogodišnjeg, jer mu je ovo treći mandat u Predsjedništvu BiH – jest to da su animozitet i nepovjerenje između Bošnjaka i Hrvata dosegli najviše poslijeratne razine, i to ne samo u sferi politike: Komšić, dakako, nije jedini zaslužan za dodatno udaljavanje Hrvata i Bošnjaka, možda čak nije ni najodgovorniji, ali njega nije zanimalo doslovno ništa mimo konfrontacije s Hrvatima, to jest s biračkim tijelom koje bi nominalno trebao predstavljati na nivou Predsjedništva, kao i s vlastima u Republici Hrvatskoj u svakoj temi koja je bila pogodna za sukob ili prepirku.

Nije učinio ama baš ništa da se pokuša približiti Hrvatima u BiH ili da pokuša otvoriti dijalog s tim ljudima, jer je njegov politički opstanak u Predsjedništvu vezan isključivo s bošnjačkim raspoloženjem, a centralnom toku bošnjačke politike nije mrsko da u tročlanom državnom Predsjedništvu imaju dvojicu svojih ljudi i da se – iz uglavnom iracionalnih razloga – zaoštrava odnos prema Hrvatima koji danas u Bosni i Hercegovini ne čine više od deset posto ukupnog stanovništva. Pritom se kao ključni moment za forsiranje neprijateljstva ispostavlja formulacija o hrvatskom “udruženom zločinačkom pothvatu” iz osuđujuće haške presude hercegbosanskoj šestorici: tko god dovede u pitanje legitimnost Komšićeve pozicije i moralnost njegovog političkog djelovanja učas postane pripadnikom ili pristašom UZP-a, neovisno o biografiji i generalnim političkim stavovima. To je cjelokupna formula Komšićevog političkog preživljavanja.

Ta formula, međutim, ne bi značila gotovo ništa da je nije prigrlio Bakir Izetbegović i da SDA nije utjecala na to da dio Bošnjaka glasa za čovjeka koji s prezirom odbija vidjeti dalje i šire od svoje privatne političke ambicije i svojih ličnih privilegija, koliko god služenje tom svetom cilju bilo društveno štetno ili, najblaže rečeno, krajnje beskorisno.

Komšić sad, ipak, uviđa da je blizu čas kad će svakome postati jasno da se njegove tlapnje o “građanskoj BiH”, koja eto samo što nije nastupila, neće ostvariti u doglednoj budućnosti, pa umjesto isprike biračima i priznanja neuspjeha, mijenja retoriku u smjeru obećanja da neće odustati od požrtvovnog zalaganja za “građansku”, da stvar nije izgubljena, a naročito neće biti izgubljena ako on, Komšić, za godinu dana osvoji novi mandat u Predsjedništvu BiH. Izetbegović, pak, počinje shvaćati da je zatočenik Komšićevih osobnih interesa, a da savezništvo s Komšićem nije rezultiralo ničim pozitivnim ni za SDA, ni za Bošnjake, ni za Bosnu i Hercegovinu. Ni za koga osim za Željka Komšića i nekolicinu njegovih sljedbenika i savjetnika. Izuzev šačice pretencioznih europskih i američkih diplomata srednjeg i nižeg ranga, nitko u međunarodnoj politici i ne razmišlja o odustajanju od koncepta konstitutivnosti u BiH, od modela “jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda”.

Čak ni Turska ne daje nedvosmislenu podršku takvoj orijentaciji, jer svatko razuman zna da se mirovni ugovor ne može izokrenuti naglavce bez suglasnosti svih uključenih strana. Takav eksperiment, u današnjim globalnim geopolitičkim okolnostima, proizveo bi samo dodatnu napetost u ionako nestabilnoj zemlji i nestabilnoj regiji. Nastavak držanja ljestava Komšiću zabio bi Izetbegovića i Bošnjake u ćorsokak političke autarkičnosti, što bi Bosnu i Hercegovinu gurnulo još dublje u mrak svih oblika korupcije i siromaštva te posljedičnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva, uz produžetak dezintegracijskih procesa pod vodstvom panično razgoropađenog Milorada Dodika i pragmatično suzdržanog Dragana Čovića. Šef HDZ-a BiH, uostalom, svoj posao više-manje je prepustio najvišim državnim dužnosnicima i mehanizmima Republike Hrvatske.

No Izetbegoviću nije lako i jednostavno otarasiti se Komšića. Ne želi partnera i odanog saveznika pretvoriti u ljutog neprijatelja, pa posljednjih tjedana toplo-hladnim izjavama testira kako bi Komšić mogao reagirati na bošnjački pristanak na promjene Izbornog zakona koje bi praktično onemogućile predsjednika Demokratske fronte da još jednom bude izabran u državno Predsjedništvo. Premda je Komšić pokazao da mu nije nimalo strana trgovina kad je riječ o njegovim ličnim interesima, razvrgavanje suradnje s njime ne može za Izetbegovića proći sasvim bezbolno, bez obzira na to hoće li ga lider DF-a napasti žestoko ili blago. Na izborima će ga zbog toga kazniti dio bošnjačkih birača, ali politika je posao u kojem promašaji kad-tad dođu na naplatu.

Objava Toplo-hladno partnerstvo pojavila se prvi puta na Republika.