„Pazite, u Rami je Tvrtko I.“, kaže u kratkom odgovoru bosanski teolog, franjevac Ivan Šarčević, uljudno ‘prolongirajući’ svoj komentar na zadanu temu za neki drugu priliku, ali ne propustivši spomenuti da „onako kako se niječe povijest katolika u Sarajevu, tako se postupa svuda, od katekizma, i udžbenika do realnog života…“. Fra Ivan u nekoliko riječi možda je sažeo samu srž kardinalnog problema.

A, zaista, ispred nove zgrade općine u Prozoru-Rami, nedavno je otkriven, od kipara Kuzme Kovačića, spomenik Stjepana Tvrtka I. Kotromanića, posljednjeg bosanskog bana i prvog i najjačeg vladara, kralja, u povijesti srednjovjekovne Bosne pod čijom vladavinom je cvjetala ekonomija, a kovao se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima, a cvijet ljiljana postao znakom bosanskih banova i kraljeva. Kralj Tvrtko je još kao ban, 11. kolovoza 1366. u svojoj Povelji pisanoj pod Prozorom u Rami, prvi puta spomenuo Prozor i sjedi na vladarskoj stolici, s krunom na glavi. U desnoj ruci mu je kraljevski znak – stilizirana ‘kraljevska jabuka’, zemlja/globus s križem na njoj, a u lijevoj ruci drži povelju kojom nagrađuje posjedima oko Sokola i Jajca svoga vjernoga vojvodu, plemića Vukca Hrvatinića za njegove zasluge u borbi protiv Ugara.

Ovim spomenikom kao da se ramski načelnik Jozo Ivančević drznuo prekinuti šutnju, negiranje i zaborav oko Bosne i bosanskih kraljeva. Kako god, učinio je to na učinkovit način, bez okolišanja i politikantstva, nevjerojatnom Kovačićevom skulpturom pred zgradom Općine. Ali, to nije sve, U predvorju nove općinske zgrade stoji isklesana Povelju bana Tvrtka, koja počinje riječima: „ U ime Oca, …..“, baš kao što izvorno počinju  i ostale slične povelje iz tog doba, primjerice i Povelja Kulina bana u Zenici. No, Hrvati često uspješno prešućuju, zanemaruju, zaboravljaju i drugima prepuštaju svoju povijest.

Zašto je to tako i koje su posljedice zaborava Bosne?

“‘Nesebeznalnost’ , da se poslužim pjesničkim neologizmom Tina Ujevića, opća je karakteristika načina na koji današnji Hrvvati u BiH doživljavaju sami sebe, kako reagiraju na pitanje svoje nacionalne i građanske sudbine i budućnosti, ne shvaćajući da je svenacionalna i državna politika, kojoj su bili predali dušu, propala i da su oni njezine najveće žrtve“.

 „Hercegovinizacija“

U svom eseju ‘Bosanski Hrvati – Esej o agoniji jedne europske-orijentalne mikrokulture’ književnik Ivan Lovrenović  piše o ovom „fenomenu“, kao i o „hercegovinizaciji“, politici zbog koje, navodi, banjalučki biskup Franjo Komarica očajava.

„…U svim glavnim projektima i pokušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova „svehrvatstva“, Bosna je bila ili tretirana kao „hrvatska zemlja“ ili je imala politički nestati dok su bosanski Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugog reda, a bogme i kao topovsko meso (kod Pavelića), ili kao masa za etnički inženjering i „amelioraciju“ granice (kod Tuđmana). U toj, panetničkoj fantazmi, biti Hrvatom može se samo tako da vlastito bosanstvo , to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, kad kad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost nego u svojoj zadnjoj tuđmanohadezeovskoj varijanti“.

Za Lovrenovića zatiranje bosanskih Hrvata nije gotova stvar. Za njega je to proces „fatalne politike“ koji se i dalje nastavlja te ga naziva šizoidnim socijalno-psihološkim stanje.

„Nesebeznalnost“

Lovrenović ovo naziva tragedijom i zbog aktera koji sudjeluju u ovoj „neosviještenoj autopercepciji“.

„’Nesebeznalnost’ , da se poslužim pjesničkim neologizmom Tina Ujevića, opća je karakteristika načina na koji današnji Hrvati u BiH doživljavaju sami sebe, kako reagiraju na pitanje svoje nacionalne i građanske sudbine i budućnosti, ne shvaćajući da je svenacionalna i državna politika, kojoj su bili predali dušu, propala i da su oni njezine najveće žrtve. Tragično je što su u podržavanju takve neosviještene autopercepcije složno upregnuti svi dijelovi nacionalne elite: kulturna društva, književne i inteligentske udruge, svećenici i Crkva“, konstatira književnik.

Po njemu, da bi hrvatska nacionalna kultura istinski integrirala bosanske Hrvate, ona bi morala iznaći mogućnost da se potpuno i bez ostatka otvori za bosanske, balkanske i orijentalne elemente njihovoga naslijeđa i identiteta.

Integracija, isisavanje, čišćenje, debosnizacija

Kako analizira Lovrenović, ti su elementi dio zajedničkog bh identiteta, što ga bosanski Hrvati dijele s Muslimanima, sa Srbima i s mnogim drugim manjim ili većim etničkim grupama u BiH. Time, kako on ističe, nijedna suvremena, nacionalno-ideološka koncepcija ne zna izaći na kraj nego joj kao alternativu, ispostavlja razdvajanje.

„A koju je fra Jozo Markušić, uz Ivu Andrića, nesumnjivo kao jedan od najumnijih bosanskih Hrvata 20. stoljeća, izražavao prirodno i jednostavno, savjetujući braću:“ Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem, bez razlike vjere“. Do danas se, međutim, nije pojavila takva otvorena i radosna koncepcija hrvatske nacionalne kulture koja bi bosanske Hrvate uključila takve kakvi jesu, sa svime što sa sobom nose, a u isti maj apsolutno poštujući i dapače, potičući njihovu kulturu i političu pripadnost BiH. Svaka je imala da ih integrira, ali tako što bi ih ili prethodno „očistila“, „isisala“ iz njih njihovu identitetsku supstancu, debalkanizirala ih i debosnizirala te cijeli njihov identitet srozala do uloge agenata hrvatske državne ideje“.

No, iako u eseju piše o katastrofalnom negiranju, Lovrenović ipak na kraju ostavlja prostora nadi navodeći kako  ne nudi odgovore o njihovoj „sudbini“ i budućnosti, ali da je to priča o jednoj zatajenoj i zaboravljenoj povijesti kojoj se pokušava sugerirati da je moglo (ali i da bi možda još uvijek moglo) biti i drukčije.

„Ništa o ponosu i ljubavi prema jedinoj i pravoj domovini – Bosni“

Sociolog religije, dr. sc Ivan Markešić, Ramljak, zagrebački sveučilišni profesor kaže da „ništa od razgovora o ponosu bh Hrvata zbog Bosne“.

„Mnogi od nas željeli bismo da su vaša pitanja drukčija, da njima, na primjer, tražite odgovore zašto bh Hrvati tako gorljivo, s ponosom i punih usta govore o BiH, posebno o Bosni, svojoj jedinoj i pravoj domovini, o njezinoj kulturnoj i političkoj povijesti, njezinim banovima i kraljevim kao čuvarima njezine posebnosti i opstojnosti, o njezinim prirodnim ljepotama, o ljiljanu kao simbolu čistoće, nevinosti i ljubavi ali i bosanske državnosti, zatim o važnosti Povelje Kulina bana za državotvornu ideju BiH, o bosanskim fratrima daidžama kao „suputnicima“ njezine povijesti, itd., itd.Nažalost, ništa od takvih pitanja i takvoga razgovora“, kaže za Dnevni list profesor Markešić.

On tvrdi da, trenutno, BiH kao država postoji i to ponajviše na papiru i dokumentima UN-a, ali da u praksi takve državne tvorevine – nema.

„Gotovo jednu polovicu ‘drže’ Srbi za svoje potrebe, drugu polovicu većim dijelom kontroliraju Bošnjaci, također za svoje potrebe. Hrvati, barem oni koji sudjeluju u političkome životu ove zemlje, takvu daytonsku državu ne doživljavaju kao svoju nego kako nametnutu. Bili bi zadovoljni samo jednim njezinom malim komadićem. I u javnome komuniciranju ne kriju to i takvo stajalište. Cjelinu državnosti BiH sadašnje hrvatske političke žele svesti na nekoliko zapadnohercegovačkih općina, južno od Vran-planine“, kaže Markešić. Podsjeća da je o tome već više puta pisao još od početka 90-tih, ali da je nažalost bivalo sve gore, a da se „želja za BiH državom i hrvatskoga naroda istopila se kao lanjski snijeg“.

„Ostala su još samo sjećanja“, kaže.

Kako je hrvatska putovnica ‘kriva’ za gubitak bh autohtovnosti

Po njemu, uzroke takvoga stanja ne treba tražiti kod drugih, kod Bošnjaka ili Srba, ili u međunarodnoj zajednici, a posebno se osvrće i na obsanske Hrvate.

„Treba ih tražiti kod Hrvata kako onih koji žive u BiH, tako i od onih koji su nedavno ili nešto ranije odselili iz ovih krajeva. Bh, a posebno bosanski Hrvati su kao rijetko koja narodnosna skupina u svijetu u velikom omjeru spremni zanijekati, prešutjeti odakle su. Ili, ako vam počnu kazivati da su rodom npr. iz Zenice, Žepča, Tuzle, počet će odmah, da bi sami sebe ispravili, ukazivati na svoje prezime koje, u njihovu tumačenju, vodi podrijetlo u najmanju ruku iz Dalmacije, a ponajviše iz Hercegovine. Samo, rijetki bosanski Hrvati će s ponosom i onako pune duše reći ‘ja sam Bosanac/Bosanka’. Umjesto da budu ponosni, oni se stide reći odakle su. Nisam se samo jednom susreo s takvim problemom. Mnogi podrijetlom iz Bosne kriju svoje podrijetlo kao zmija noge. Imali ste prigodu pročitati kao senzaciju vijest da su bosanski Hrvati u srcu Bosne, na jednoj mladoj misi zapjevali pjesmu „Bosno moj, divna mila!“. Ili, pak senzacija da je u Prozoru postavljena statua bosanskoga kralja Tvrtka. Umjesto da budu ponosni, ljudi tu vijest čitaju s prijezirom“, neumoljivo je iskren prof. Markešić.

Kako ocjenjuje, mnogi su uzroci, a među njima i hrvatska domovnica kojom su, kaže, Hrvati u BiH iznenada postali narod s dvije države i mogu birati u kojoj će živjeti.

„Bh Hrvati svedeni su na razinu marginalne folklorne skupine, na razinu hrvatske dijaspore, a što se posebno prepoznaje prigodom izbora za Hrvatski sabor. Oni time prestaju biti autohtoni narod u BiH, postaju nacionalna manjina u svojoj vlastitoj domovini. Ne treba, stoga, kriviti nikoga tko Hrvate u BiH naziva manjinom. Sami su prihvatili takav svoj položaj”.

„U odnosu na ostale građane BiH, to je postao znak prestiža i prednosti, što se pokazalo posebno korisnim u kriznim vremenima, otvaralo je i otvara još uvijek mnoga vrata u svijetu, posebno nakon što je Hrvatska primljena u članstvo Europske unije i NATO-savez, ali upravo u toj ‘prednosti’ bh Hrvati su izgubili ono što ih je do tada krasilo – svoju bosanskohercegovačku autohtonost. Tim činom svedeni su na razinu marginalne folklorne skupine, na razinu hrvatske dijaspore, a što se posebno prepoznaje prigodom izbora za Hrvatski sabor. Oni time prestaju biti autohtoni narod u BiH, postaju nacionalna manjina u svojoj vlastitoj domovini. Ne treba, stoga, kriviti nikoga tko Hrvate u BiH naziva manjinom. Sami su prihvatili takav svoj položaj“, Markešić iznosi zanimljiv kut gledanja.

„Sprega političkog trona i oltara u otuđivanju vlastitog naroda“

Ali tu nije kraj. Po prof. Markešiću postoji još niz razloga za ovak, kako smo već na početku naveli, „fenomen“.

Ističe da je problem i u tome što će neke političke opcije u Republici Hrvatskoj nastojati ići tim putem i Hrvate u BiH tretirati kao hrvatsku dijasporu, a što hrvatske političke opcije u BiH i katoličke organizacije u BiH prihvaćaju takvo stanje kao gotovo.

„Veliki doprinos u otuđivanju vlastitoga naroda od njegove domovine BiH daje, nažalost, sprega političkog trona i oltara. Njihov doprinos u ogađivanju BiH kao države vlastitim vjernicima nije malen. Već sam o tome pisao, pozivajući se na dosadašnjega predsjednika HKD Napretka mons. Franju Topića koji kaže da je od Hrvatske biskupske konferencije tražio, molio da se u Hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu, posebno u onima gdje živi jako puno Hrvata katolika iz BiH, uz zastave Republike Hrvatske i zastave zemlje u kojoj se nalazi Hrvatska katolička misija postavi i zastava BiH. Ali, bezuspješno“,  kaže.

„Trend pokrštavanja bosanskih Hrvata u Hercegovce“

No, i prof. Markešić govori o „hercegovinizaciji“, kao o „trendu pokrštavanja bosanskih Hrvata u Hercegovce“, ali i o „nezaustavljivom procesu ogađivanja BiH, a posebno Bosne bh Hrvatima.

Prof. Markešić ističe: „Sve se čini da se bosanskim Hrvatima ogadi zemlja Bosna. Oni se počinju stidjeti da su Bosanci, hoće biti Hercegovci, što je posebno karakteristično za područja Rame i Livna koja nikada nisu bila hercegovačka. Ali, u novije vrijeme sve se čini na njihovoj hercegovinizaciji. Riječ je o nametanju osjećaja manje vrijednosti onim Hrvatima i katolicima koji se identitetski ne izjašnjavaju kao Hercegovci, svejedno gdje u Bosni živjeli. Suočeni smo s procesima ogađivanja BiH, a posebno Bosne, bosanskohercegovačkim Hrvatima.

On u ovom kontekstu govori o brojnim vrstama „gađenja“ – gađenje prema BiH kao pojmu, društvu i državi;  gađenje prema svemu što je bosansko, što ima bilo kakve veze s pojmom Bosna, jer je to „povezano s Turcima, Osmanlijama, balijama, muslimanima“; s Bosnom kao „nečim s čime se Hrvatima ne dolikuje identificirati“; biti Bosanac, „znači biti katolik, musliman, balija, turčin; biti Bosanac, znači ne biti Hrvat“.

A tu je i gađenje prema svemu što je bosansko-franjevačko, jer je to, kako interpretira, „slugansko, izdajničko, udbaško-komunističko, katoličko, a premalo hrvatsko“.

„Svejedno što je to „nesretno“ bosansko-franjevačko ostalo tijekom posljednjih više od sedam stoljeća uz katolički, hrvatski narod, sačuvalo katoličanstvo i hrvatstvo u BiH i što teži da se u toj zemlji i na svakome njezinome dijelu omogući ljudima, bez obzira kojeg su vjerozakona i koje narodnosti i koliko ih brojčano ima, da budu „svoji na svome“. Gađenje prema svakome tko „ne ljubi“ Milorada Dodika, novoga političkog ljubimca ne samo hrvatskih političkih elita u BiH nego i u Hrvatskoj. Kad sve ovo vidite, čovjek ne može vjerovati što su političke i crkvene elite jednoga naroda spremne učiniti u dodvoravanju božici Naciji da svojim djelovanjem i odnosnom prema vlastitoj domovini ogade tu zemlju svojim vlastitim ljudima“, zaključuje prof. Markešić za Dnevni list.

“Postavljena je, po mom sudu, kriva teza ili Bosna ili Hrvatska. Valjda bi bilo normalno i jedna i druga. Ako ćemo biti iskreni, onda treba reći, a ja to dobro znam jer sam sudjelovao na brojnim razgovorima na najvišim domaćim i međunarodnim razinama. Hercegovina se smatrala dijelom Republike Hrvatske, a Bosna je prepuštena drugima i Hrvatskoj je služila kao moneta u pregovorima i u Daytonu”.

„Može se lako pomiriti ljubav prema Hrvatskoj i BiH“

Počasni predsjednik HKD Napredak mons.prof. dr. Franjo Topić i počasni predsjednik Paneuropske unije BiH,  za Dnevni list komentira da je odnos prema Bosni mijenjan od 1992. godine, od kad se, kako smatra, počelo govoriti i raditi na podjeli BiH.

„Čudno je da i danas neki to niječu. A dovoljno je vidjeti knjigu Hrvoja Šarinica koji je bio u Karađorđevu. Postavljena je, po mom sudu, kriva teza ili Bosna ili Hrvatska. Valjda bi bilo normalno i jedna i druga. Ako ćemo biti iskreni, onda treba reći, a ja to dobro znam jer sam sudjelovao na brojnim razgovorima na najvišim domaćim i međunarodnim razinama. Hercegovina se smatrala dijelom Republike Hrvatske, a Bosna je prepuštena drugima i Hrvatskoj je služila kao moneta u pregovorima i u Daytonu“, prisjeća se prof. Topić za Dnevni list.

On konstatira da je kod mnogih političara i medija i danas sličan odnos prema Bosni.

„Imate bezbroj primjera. Primjerice, nema nijedne hrvatske suvremene pjesme o Bosni, a o svim drugim pokrajinama ima, a pjeva se o onom što se voli. Mnogi bosanski Hrvati i danas kažu u inozemszvu da su iz Hrvatske, na gotovo nijednoj hrvatskoj manifestaciji u inozemstvu nema bh zastave itd.“, navodi Topić.

On „ilustrativnim“ naziva i odnos prema kraljevskoj prijestolnici Bobovac.

„Crkva vrhbosanska obilježava i moli se oko spomendana kraljice Katarine i dolazi određeni broj hrvatskih vojnika i policajaca.  Provedite anketu koliko je škola organiziralo učeničke posjete Bobovcu i drugim važnim mjestima sa “satom povijesti”. Lijep je znak da HKD Napredak i HUM rade na snimanju filma o Kraljici Katarini“, postavlja pitanja Topić.

Ističe kako su već brojne posljedice, a da će ih biti i više jer su se, po njemu, Hrvati „odrodili“ iz Bosne, a mnogi i od BiH.

„Što se čini za Posavinu? Neki politicati i mediji i ne govore o manjem bh entitetu i tamošnjim Hrvazima kao da to za Hrvate i ne postoji. Nema domoljublja.  Mnogi bh Hrvati iz “principa” ne žele gledati bh televiziju. Treba gledati bh televiziju i HRT i CNN itd. Bez bh televizija i drugih  medija nemate puno informacija.  Upravo ovih dana je izisla zbirka mojih kolumni: BiH naša domovina. Na naslovnici je faksimil povelje Bana Kulina i slika Kraljice Katarina gdje ima puno informacija o ovim temama“, komentira Topić uz zaključak „da hoće vladajući i sad bi se moglo dosta promijeniti“.

„Može se lako pomiriti ljubav prema Hrvatskoj i BiH i, uvjeren sam, na dobro obje zemlje. Bh Hrvate i sve druge građane BiH, pa i regije. Bez “mirne Bosne” nema ni mirne Europe“, zaključuje prof. Topić.

(Izvor: Dnevni list)

Objava KATASTROFALAN HRVATSKI FENOMEN Bosanski Kralj Tvrtko stoluje u Prozor-Rami, a Bosanci žele biti Hercegovci pojavila se prvi puta na Republika.

Među književnicima koji su napustili bh. P.E.N. je i Ivan Lovrenović – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini i šire koji je desetljećima pisao o Bleiburgu i to na način koji nije odgovarao ni službenom narativu Zagreba ni „filozofiji čaršije“. To je tek jedan od povoda za razgovor s njim koji je za Deutsche Welle vodio Dragoslav Dedović.

Nakon Vašega izlaska iz P.E.N-a uslijedile su različite reakcije i tumačenja. Osim kratkoga obrazloženja u pismu upravi toga društva, niste se oglašavali ni o svojim razlozima, ni o tim reakcijama.

Objava Veliki intervju Lovrenovića za DW: Bleiburg i anatema iz web mahale pojavila se prvi puta na Republika.

Njihova pisma prenosimo u cijelosti i u izvornom obliku:

IVICA ĐIKIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Poštovani,

Molim vas da me s današnjim danom izbrišete iz članstva P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini. Razlog je u sadržaju protestnog pisma koje su članovi P.E.N. Centra, a među njima i sadašnji predsjednik udruženja, objavili 9. svibnja 2020. godine. Nisam ni na koji način bio obaviješten o nastanku i objavi tog teksta. Ne mogu pristati na to da se pod okriljem P.E.N. Centra jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom „Bleiburg“, pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno.

Ivica Đikić

U Zagrebu, 19. svibnja 2020.

ŽELJKO IVANKOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Žurba, forsiranje i prekratko vrijeme da se uopće išta suvislo kaže te iznenađujuće isključivanje nekih ljudi, a na što sam i pismom ukazao, učinili su izjavu nedovoljno diferenciranom i nijansiranom, ponegdje čak grubom i nezgrapnom, nedostojnom P.E.N.-a. No, to bi bila stvar autorā i potpisnikā da nije objavljena na službenoj stranici P.E.N. Centra BiH kad je postala, opravdale su se moje slutnje, penovska pa time za dio članstva i – diskvalifikacijska.

Ne želeći dizati tenzije u vrijeme kad je posvemašnja histerija već bila zahvatila tijesnu sarajevsku kotlinu, sad i u tišini, premda ne stoga i manje rezolutno, kao predsjednik Skupštine P.E.N.-a, molim da me se briše iz članstva P.E.N.-a, a što znači i da neopozivo podnosim ostavku na mjesto predsjednika Skupštine P.E.N. Centra BiH.

Željko Ivanković

Sarajevo, 19. 5. 2020.

MILJENKO JERGOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Kako ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem sam osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji, obavještavam vas da se ne smatram članom vaše udruge i zahtijevam da me s današnjim danom brišete sa vaših lista i spiskova.

Miljenko Jergović

Zagreb, 19. 5. 2020.

IVAN LOVRENOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću „zastupanja“ neke od tih strana, kao što se sugerira u pismu članova bosanskohercegovačkoga P.E.N.-a od 9. maja 2020. godine. Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim „stranama“.

Razloga za distanciranje pa i izlazak iz bosanskohercegovačkoga P.E.N.-a bilo je i ranije; ovime je nestalo i posljednjih razloga za ostanak u njemu.

Tražim da me s današnjim danom brišete iz članstva u P.E.N. centru u Bosni i Hercegovini.

Ivan Lovrenović

Sarajevo, 19. svibnja 2020.

/Republikainfo.com/

Objava Četvorica uglednih pisaca, Đikić, Jergović, Lovrenović i Ivanković, istupili iz PEN centra u BiH zbog parološki ostrašćenog pisma o Bleiburgu pojavila se prvi puta na Republika.

Jeste li primijetili da ni u jednomu od svih onih nebrojenih načina obilježavanja te istinske narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzrokâ! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da se svi ti ljudi, taj „cvijet i snaga naroda“, nađe u takvoj strašnoj situaciji – bukvalno u redu za klanje! Dok su se njegovi „čelnici“ i „časnici“, njegovi „dužnosnici“ i „doglavnici“, na čelu s onim najvišim, tzv. „poglavnikom“, izvlačili sporednim, sigurnim putovima i stazama zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti.

Piše: Ivan Lovrenović/ivanlovrenovic.com

Objava Politika Bleiburga pojavila se prvi puta na Republika.

Pisac i jedan od vodećih bh intelektualaca, Ivan Lovrenović, na svom web blogu objavio je intervju koji je dao za Večernji list, izdanje za BiH, ali i svoje zapažanje u svezi istog. Prenosimo njegove dojmove kao i sam intervju.

“Novinar Večernjega lista iz Mostara Oliver Cvitković ponudio mi je da napravimo razgovor za njegov list. Premda skeptičan prema uređivačkoj politici toga lista, nisam imao razloga da odbijem pristojno sročenu ponudu. Pitanja koja mi je Cvitković poslao davala su povoda za sadržajan novinski razgovor. U njemu, kao što čitalac može vidjeti, govorili smo i o neizbježnoj temi – političkom lutanju Hrvata i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Moram priznati, ugodno me je iznenadilo kako je uredništvo Večernjaka taj intervju tretiralo – bez skraćivanja i bez ikakve neumjesne redaktorske ili lektorske intervencije. Naslov, uzet doslovno iz jednoga od odgovora, ponešto sužava smisao izrečenoga, ali tu je cijeli tekst, pa šteta nije prevelika.

Koliko je, pak, aktualna opaska, koju ćete naći u razgovoru, da se Hrvati u BiH nisu izborili za slobodu i identitet najprije zato što se nisu izborili za puno kritičko znanje i svijest o sebi, pa onda infantilno za sve svoje probleme terete druge, potvrdilo mi se ovih dana na plastičan način u izjavi jednoga mostarskoga uglednika. Taj, naime, kaže: „Htio bih naglasiti da smo mi dio hrvatskog nacionalnog bića i to smo pokazali u svim situacijama kroz povijest. (…) Geostrateška važnost hrvatskog naroda u BiH za RH trebala bi biti svakom dobronamjernom žitelju Hrvatske kristalno jasna.“

Nacionalno biće? Geostrateška važnost hrvatskog naroda u BiH za RH? U kakvim se to kategorijama misli i osjeća sebe, svoj narod? Nekakva zahrđala kvazihegelijanska metafizika kolektivnog bića – odakle li je samo to pokupljeno, u kakvim kafanskim „seminarima“ u kojima se usmeno prenosi tuđmanovska „filozofija povijesti“, i sama, kod svojega izvornoga autora, tek mehanički napabirčena po metodi kratkih kurseva. Kakva je to mizerija od samoponištavanja i autokolonizacije, kada se o sebi i svojemu narodu misli tek kao o elementu geostrateške važnosti za drugu državu?

Spominjem ovaj detalj ne zbog osobe (zato joj i ne navodim ime), nego zbog toga što je takvo samopoimanje široko rasprostranjeno u hrvatskome građanstvu u Bosni i Hercegovini, i što ga hadezeovski sustav politike, kulture i obrazovanja sistemski njeguje i promovira – i pokraj unebovapijuće evidentnosti svih pogubnih učinaka”, piše Lovrenović.

Razgovarao: Oliver Cvitković/ Večernji list BiH

Pisac Ivan Lovrenović (77), eruditska je osoba i jedan od vodećih intelektualaca na prostoru bivše Jugoslavije. Iako ga u posljednje vrijeme rijetko susre­ćemo u medijima, njegova riječ koja otriježnjuje, ima ogromnu težinu i nagoni nas da se svi za­mislimo nad svojom sudbinom. Lovrenovićev doprinos književ­nosti i uopće kulturi kako hrvat­skog tako i drugih naroda koji obitavaju na ovim prostorima nemjerljiv je. Nadamo se da će ga znati cijeniti neka buduća pokoljenja kada mi nismo. Iz ovog pak razgovora izvukli smo pou­ku da je, usprkos svemu, najvaž­nije ostati i biti svoj.

Večernji list: Jedan od povoda za ovaj intervju jest i knjiga “Ikavski zemljopis”, koja je nedavno predstavljena javnosti. Zbog čega nam je ova knjiga važna, kao i sama povijesna ličnost franjevac Ivan Frano Jukić?

Lovrenović: Knjiga jest posvećena fra Ivanu Frani Jukiću u povodu 200 godišnjice od njegova rođenja, i djelomično slijedi jedan od njegovih putopisa po Bosni iz godine 1845. Ali meni i Josipu Lovrenoviću, umjetniku koji je snimio moćne fotografije za knjigu, bilo je stalo i do osobnoga doživljaja s toga putovanja, kako je zapisano u knjizi: „Zaputiti se Jukićevim stopama, predati se igri dvostrukoga gledanja: njegovim očima i našim očima, očima njegova vremena i vremena današnjeg, i sve to zabilježiti kao svojevrsnu posvetu.“ A za organizaciju zahtjevnoga putovanja i za objavljivanje knjige zaslužna je firma GS tvornica mašina Travnik, odnosno godpođa Snježana Köpruner, menadžerica i suvlasnica firme. Dodajem i to da je za izuzetnu vizualnu i tehničku realizaciju knjige zaslužna tiskara Grafotisak i gospodin Mladen Ćorluka.

Inače, tu veliku Jukićevu godišnjicu 2018. godine zabilježio nije nitko, niti je itko tim povodom Jukiću posvetio kakav simpozij, tematski skup, medijsku pažnju. Ni bosanska akademija znanosti, kojoj je bio preteča, ni hrvatska kulturna i znanstvena javnost, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj – za njih taj čovjek i njegovo djelo ne znače ništa. Zaklinjati se politički u svoju nacionalnu kulturu, svoju povijest i u svoj kulturni identitet, a ne imati pojma ni o jednomu ni o drugomu ni o trećemu – tipično bosanski i tipično hrvatski.

Vaša fascinacija Jukićem traje više od četiri desetljeća?

– Razlog je čudesna i uznemirujuća Jukićeva aktualnost – intelektualna, etička, domovinska, politička. Bila je jednako snažna i svježa i 1975. kada sam pisao roman Putovanje Ivana Frane Jukića, kao i danas, na novi način. Kada bi današnji bosanski intelektualni i politički uglednici imali hrabrosti da čitaju Jukića, prepali bi se nakaznosti i promašenosti vlastitih ideja, postupaka, prakse. Kada bi današnji hrvatski intelektualni i politički uglednici imali hrabrosti i pameti da čitaju Jukića, još više bi se prepali nakaznosti i promašenosti vlastitih ideja, postupaka, prakse.

Također, uz vaše ime nekako se uvijek veže i ono Vašeg imenjaka Andrića, kojeg ste nazvali najbosanskijim piscem, premda se s time mnogi iz kulturnog miljea Sarajeva pa, usudio bih se reći, i velika većina bošnjačkih intelektualaca ne bi složili?

– Da je Andrić Bosnu uznio u svjetsko književno sazviježđe, i to na umjetnički neusporedivo snažan način, naprosto je toliko čvrsta i jasna činjenica da je bespredmetno o tome se sporiti. A „velika većina bošnjačkih intelektualaca“? Neosnovano demoniziranje Andrića kao mrzitelja Bosne i muslimana među Bošnjacima postoji odavno, i vrlo je destruktivno, naročito zato što je sistemski uneseno u politiku obrazovanja sve od osnovne škole. Ali, isto tako, veliki broj izvrsnih studija i eseja o Andrićevom djelu napisali su i objavili, a i dalje pišu i objavljuju bošnjački autori i autorice. Pri tomu je ovo drugo u pravilu neusporedivo kompetentnije i književnoznanstveno utemeljenije od spomenutih osporavanja.

Kako to da danas imamo slučaj obezvrjeđivanja i napadanja jedinoga našeg književnog nobelovca kojeg uspoređuju čak i s Hitlerom (Lavić, Dizdar, Mahmutćehajić)? S druge strane, imamo slučaj i njegova nasilnog političkog zloupotrebljavanja. Trećima je, pak, važan samo zbog svoje Nobelove nagrade? Je li se u svemu tome izgubilo Andrićevo djelo?

– Mora se precizirati koje su to „strane“: bošnjačku smo opisali, druga je srpska, treća hrvatska. Kolikogod različite, sve one imaju jednu zajedničku crtu: palanačku suženost i niskost pogleda u neprepoznavanju transcendirajućega umjetničkog i kulturnog značenja Andrićeva književnog djela. Njemu te manipulacije i zloupotrebe, naravno, ne mogu nauditi, one samo odslikavaju bezumnost koja stoji iza njih i koja srozava nacionalnu kulturu u ime koje se provodi. Nasuprot tomu, Andrić je danas kod čitalaca, tako kažu bibliotečka i knjižarska iskustva, traženiji nego ikad. I to na sve tri „strane“. To je važnije i rječitije nego bilo što drugo.

Može li se ličnost jednoga pisca pratiti odvojeno od njegova književnog djela? U tome svjetlu, molim vas i za komentar o dodjeli Nobelove nagrade Peteru Handkeu?

– Osoba pisca, umjetnika uopće, može biti sve ono što može biti živ čovjek – i anđeo i đavo. Može biti sve najbolje, ali i najgore: pervertit, lopov, kriminalac, ubojica čak. Andrić je bio politički oportunist. Genijalni François Villon je možda završio na vješalima, a da se dobar dio života povlačio po tamnicama, to je sigurno. Mračni i genijalni Caravaggio, bez kojega zapadno slikarstvo ne bi bilo ono što jest, bio je dokazani ubojica. Eno danas Romana Polanskoga, velikoga filmskog umjetnika: prezira su vrijedna nedjela iz njegova privatnog života, zbog kojih ima zemalja u koje ne smije putovati. Da i ne govorimo o političkim ogrešenjima velikih pisaca poput Pounda, Célinea, Hamsuna, Jüngera… Na drugoj strani, recimo, Andrej Tarkovski, taj Fra Angelico ili Bach filmske umjetnosti, koji piše, neumoljivo čisto, da „naše postojanje treba služiti poboljšavanju našega duhovnog života“ te „da je to cilj kojemu umjetnost treba težiti“. Tako je i živio.

Nikakvo pravilo, dakle, nikakva doktrina tu nam ne može biti od pomoći. Talent, kao najveće čudo u ljudskom svijetu, doista ne bira u kakvoj će se osobi pojaviti. U srednjem vijeku postojala je ideja da je isticanje autorstva grešno, stvar taštine, da je sve što treba da se zna – samo djelo. Može se reći da je za sličnim idealom težio, u svojim najboljim trenucima, i Ivo Andrić. Uostalom, veliki Homer, kažu, nije ni postojao, a i ako jest, o toj osobi ne znamo ništa. I ništa nam to ne smeta da Ilijadu i Odiseju čitamo i doživljavamo kao književne i umjetničke vrhove. Ili: veličanstveni svijet anonimne, narodne umjetnosti! Tko je „napisao“ Hasanaginicu, i kakve je političke stavove zastupao i karakterne osobine imao? Tko je i kakav je bio klesar fantastičnih bosanskih i humskih mramorova?

Handke i Nobel? Ta me tema jednostavno nije zanimala, ni onda kad je bila vruća, ni sad, kada je već zaboravljena. Kao pisac Handke nije moj izbor, iako s uvažavanjem prihvaćam mišljenje kompetentnih da je velik i važan. U vrijeme „naših“ ratova devedesetih politički je napravio kriminalno glup izbor prionuvši uz Miloševića, pa se na njemu i književno žestoko okliznuo. I ostao mu luđački dosljedan. Međutim, ne vidim da je u relevantnim međunarodnim relacijama Handkeova Nobelova nagrada nešto učinila za afirmaciju ili pozitivnu reviziju njegovih političkih stavova i opcija.

Jedan ste od pozvanijih da govorite o hrvatskom identitetu u BiH. Što smo mi ovdje u ovoj zemlji – Hrvati u BiH, bosanskohercegovački Hrvati ili smo, jednostavno, samo Hrvati? Može li se uopće govoriti o identitetu jednoga naroda na ovakav način jer smo svi skrojeni od više identiteta.

– Zar nije začudno, bolje reći smiješno, da se o tim gramatičko-stilističkim formulacijama sporimo kao o pitanjima života i smrti još i danas, kada su se – kako se kaže – Hrvati izborili za svoju nacionalnu slobodu i pravo na identitet? Očito je da se nisu izborili, jer se nisu izborili prije svega za puno kritičko znanje i svijest o sebi, pa onda infantilno za sve svoje probleme terete druge. I trajat će to tako, po socijalno-demografskim trendovima sudeći, sve do posljednjega Hrvata u Bosni. U Hercegovini možda ne, ali skeptično se pitam kakvo i koliko će to biti hrvatstvo – neka zaturena komunalna i kampanilistička zajednica, politički irelevantna, kulturno važna jedino sama sebi.

Biti Hrvatom na bosanskohercegovački način, sa svim implikacijama koje to sadrži – to je trebao biti ključni identitetni „projekt“ hrvatske kulturne politike u Bosni i Hercegovini. No, takve politike nikada nije bilo, niti je ikada bilo svijesti o njezinoj vitalnoj važnosti. Da je hrvatska kulturna, povijesna, jezična, pa onda i politička stvarnost – sve ono, dakle, što oblikuje i stalno preoblikuje identitet jedne zajednice – obilježena izrazitim višeglasjem, višeobličjem, to je činjenica vidljiva „golim okom“, a ja sam o njoj u zadnjih tridesetak godina ispisao mnoge stranice. A da su Hrvati jedan narod bez obzira na državnu granicu (između Hrvatske i BiH), to je ideološka floskula kojom se u kulturnoidentitetnom smislu ne rješava ništa, nego se samo povećava pometnja. Politika koja hoće da živu stvarnost naroda prekroji po toj ideologiji – dakle, politika koju HDZ BiH kao slijepac vodi od samoga početka i ne odustaje od nje već trideset godina – nema drugih sredstava na raspolaganju osim nasilja, programskoga i mentalnog. Nasilja nad vlastitim narodom, kojemu se najgrubljim sredstvima ideološke falsifikacije oduzimaju sadržaji njegove bosanskohercegovačke identitetne „duše“.

Pa onda taj narod mora da, kao hrvatskim, piše i govori jezikom koji mu je standardiziran daleko i mimo njegovih izvornih, duboko baštinjenih govornojezičnih osobina. Pa onda, recimo, učenici u jajačkoj osnovnoj školi programski uče zemljopis države Hrvatske a ne Bosne i Hercegovine, čak ni zavičajnog Jajca, grada koji je važan marker u razmjerama evropske povijesti i kao bosanski i kao hrvatski. Itd. To vam nije ništa drugo, nego unutarhrvatski kulturni i politički unitarizam, jednako štetan i zatoran kao nekada jugoslavenski i srpski, kao sada bosansko-bošnjački. Ta pogubna težnja za svođenjem na jedinstvo, na jedno… Da se poigram teološkim argumentom: kršćanski monoteizam čak ni Tvorca, Najviše Biće, ne zamišlja kao monolitno jedno, nego ga utraja.

Kakva je, po vašem mišljenju, zapravo budućnost BiH? Je li moguće vratiti povjerenje među narodima koji su već gotovo tri desetljeća zaraženi virusom nacionalizma za koji još nije pronađeno odgovarajuće cjepivo?

– Zgodna Vam je ta aktualna metafora s virusom i cjepivom. Nažalost, takve metafore iz biosfere ne funkcioniraju u svijetu politike. Nacionalizam u Bosni i Hercegovini nije stvar virusa ni zaraze, nego politička pojava sa svojim uzrocima i kontekstima, i to ne tri desetljeća, nego mnogo duže i dublje. Povjerenje među narodima se ne može vratiti, može se samo graditi, i to ne kao „povjerenje“, nego kao zdrava politika „čistih računa“. U Bosni i Hercegovini kakva je stvorena Vašingtonskim i Dejtonskim sporazumom takvu politiku nije moguće očekivati, jer je država sistemski ustrojena kao trajni provizorij na rubu političke opstojnosti. Nitko iz trokuta ratnih rivala nije ostvario svoj cilj: Srbi nisu ostali „svi u jednoj državi“, Bošnjaci nisu stekli cjelovitu i nepodijeljenu BiH, Hrvati… Hm, što ono zapravo bijaše njihov cilj? Sjedinjenje s „maticom Hrvatskom“ o kojemu su opijeno banasali na sastanku kod Tuđmana u lipnju 1991. na čelu s Darijom Kordićem? Cjelovita Bosna i Hercegovina za kakvu su glasali na referendumu 1992? Banovina Hrvatska iz 1939, „čime bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina“, kako je Tuđman fantazirao pred novinarima uoči rata u BiH?

Ili nešto peto, sedmo, deveto, što nikada nije jasno izrečeno ni artikulirano, pa je rezultat to da danas više nitko ni ne zna „što Hrvati hoće“. Oni sami najmanje. Eto, to vam je facit hrvatske politike od osnivanja HDZ-a BiH, kao zagrebačke filijale, u kolovozu godine 1990. pa sve do danas. Nikada ta firma nije imala ništa ni nalik na vlastitu pamet, viziju, program, nikada ni jednu jedinu glavu koja bi znala promišljati i politički artikulirati svu specifičnost položaja ovoga naroda u ovoj zemlji. Jedini koji je možda bio dorastao tom poslu, bijaše Vitomir Lukić, ali njega je smrt rano odnijela pa nije stigao ni da se čestito razočara, kamoli da nešto napravi.

Kakva može biti budućnost Bosne i Hercegovine, podijeljene na dva potpuno nesukladna dijela – Republiku Srpsku i Federaciju. Onoj prvoj dano je da bude po svemu osim po međunarodnopravnom statusu klasična mononacionalna država, k tomu legalno i legitimno povezana tisućom vitalnih veza s državom Srbijom. Ova druga poprište je grčevite borbe dviju nacionalnih politika, bošnjačke i hrvatske, pri čemu je hrvatskoj kao sredstvo preostala još samo tanahna apstrakcija tzv. konstitutivnosti. Nije, zato, ni čudno ni slučajno da je s isturenih borbenih položaja bošnjačke politike, koju predvodi Željko Komšić sa svojim umnim jurišnim savjetnicima, krenuo pohod za osporavanje i ukidanje te ustavnopolitičke kategorije.

Ponekad zamišljam kako bi izgledao politički pejzaž BiH i Federacije bez prava konstitutivnosti. Srbima u Republici Srpskoj i Bošnjacima u Federaciji bile bi uklonjene posljednje prepreke u postizanju potpune dominacije. Hrvati bi na nivou BiH i Federacije praktično izgubili mogućnost sudjelovanja u odlučivanju, a kao politički faktor ostali bi tek u onih nekoliko lokalnih sredina u kojima su većinski element. U drugim sredinama služili bi kao test za obzirnost i merhamet većinaca. Kolateralni efekt takve situacije bio bi i to, da bi prestala bilo kakva potreba za postojanjem nacionalne stranke, pogotovo „stožerne“, i cijele njezine personalne, interesn-profitne piramide i infrastrukture. A narod bi ostao, onoliki koliki jest, i ondje gdje jest – poiznaraseljen i smanjen nakon silno uspješne tridesetgodišnje vladavine HDZ-a – da se snalazi kako zna i umije, kao i uvijek u dosadašnjoj povijesti. Makar zvučalo cinično, zapitajte se: što je bolje?

S tim u vezi, nekako je u drugi plan pala i priča o tzv. trećem entitetu. Kome je ta priča uistinu najviše i odgovarala?

– Kao i u svemu drugome, HDZ se mutnim, nedorečenim i nedomišljenim aluzijama o trećem entitetu služio samo kao lažnim kartama u mučnoj kartaškoj igri beskonačnoga nadmudrivanja i iscrpljivanja s Bošnjacima, a sve je to imalo samo jedan cilj: učvršćivanje HDZ-a i njegovoga čelništva kao nezamjenljivoga faktora na političkoj sceni. Najbolje su sami hadezeovci znali kako je to „prazna puška“, potpuno neostvariv cilj, ni od koga podržan i priznat. O njegovoj štetnosti po Hrvate ne treba ni govoriti, jer je sve toliko puta rečeno. S druge strane, treći entitet korisno je služio bošnjačkim i „probosanskim“ političarima da njime, kao tobože ozbiljnim i realnim HDZ-ovim ciljem, diskreditiraju Hrvate i da njime vlastitu javnost plaše kao djecu babarogom: „bjež’te, eto trećeg entiteta“!

Budući da ovaj razgovor vodimo za hrvatske dnevne novine, ne mogu Vas ne upitati i za odnos Republike Hrvatske prema BiH, a napose prema ovdašnjim Hrvatima. U prošlosti ste bili žestoki kritičar hrvatske državne politike.

– Davno sam napisao i više puta ponovio: samo je jedanput politika Zagreba prema BiH i Hrvatima u njoj bila aktivna i konkretno angažirana. Bila je to Tuđmanova politika, i bila je katastrofalna. Svaka kasnija bila je – nikakva, a s razdobljem Kolinde Grabar Kitarović, Karamarka i nakon njega Plenkovića pala je na ništicu, i to ne bilo kakvu, nego na – negativnu nulu.

Vi ste rođeni u Zagrebu, ali ste gotovo cijeli svoj životni vijek proveli u BiH. Ponovno o identitetu. Jeste li hrvatski ili bosanskohercegovački književnik i intelektualac ili možda nešto treće?

– Slično me je prije šest godina u intervjuu za zagrebački Večernjak pitao Vaš kolega Dejan Jazvić. Objasnio sam detaljno na koji način sebe doživljavam i bosanskim i bosanskohercegovačkim i hrvatskim – u relativnom i kontekstnom smislu, onda kada se s bilo koje strane napada i negira neka od tih triju naljepnica, ali i kako je to pretijesan okvir, i kako mi je najbolje izvan njega. Ovdje dodajem, da stvar raščistimo do kraja: pisac i intelektualac, ako to doista jest, ne može biti nečiji u smislu kolektivnoga pripadanja i kolektivnoga vlasništva nad njime. Kolektivitet (nacija, partija, država, crkva…) nameće ograničenja koja njega poništavaju. Za pisca neograničena sloboda u stvaranju vlastitih svjetova u jeziku i u slikama, za intelektualca sloboda kritičkoga mišljenja – kruh je nasušni, zrak koji dišu. A to znači da mogu biti samo svoji, pa u krajnjoj liniji čak ni to, jer neki oblici stvaranja i mišljenja zahtijevaju da se izađe iz sebe, da se ne bude ni svoj, da se bude ništa koje misli, koje piše. To su, zapravo, najsretniji trenuci i za pisanje i za mišljenje.

Objava Lovrenović: “Hrvati se nisu izborili za svoju nacionalnu slobodu i pravo na identitet” pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Ivan Lovrenovic/ivanlovrenovic.com

U njemu je na najbolji način, s najjačim argumentima, i – nota bene – briljantnim pripovjedačkim stilom opisan Markušićev lik, naročito s obzirom na bjesomučne napade na nj iz „unutarnje“ crkvenokatoličke i nacionalno hrvatske sredine – kako u ono vrijeme, tako i danas, još više i jače.

A Rufin Šilić nije bio bilo tko. Hercegovački franjevac, visoko školovan i nadaren teolog, pisac, intelektualac širokih vidika, osebujan i veoma cijenjen propovjednik. Hapšen i zatvaran od komunističkih vlasti poslije 1945. Provincijal hercegovačke franjevačke zajednice u njezino teško doba, pogođen onom krizom poznatom kao „hercegovački slučaj“, svrgnut sa cijelom upravom Provincije 1976. od crkvenih vlasti iz Rima zbog neprovođenja papinoga dekreta Romanis pontificibus o podjeli župa između biskupskoga i redovničkog klera, te čak protjeran iz domovine. Boravi u Austriji među hercegovačkim fratrima koji tamo službuju, vraća se bolestan nakratko u Mostar, pa odlazi u Blankenau (Njemačka) gdje i umire 1985. godine. (I. Lovrenović)

Dr. Rufin Šilić, Crkvenost fra Joze Markušića

(iz mojih uspomena na njega)

Živjeli smo šest godina Markušić i ja u Sarajevu 1949—1955. skupa. On je bio provincijal Bosne Srebrene, a ja profesor dogmatike u njego­voj Provinciji, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.. Bio je on i velik i mudar čovjek i imalo se što od njega i čuti i doživjeti, a i zabilježiti. Ali ja tada nisam ništa bilježio. Pouzdavao sam se u pamćenje i ostav­ljao za poslije „kad imadnem više vremena“. Nu, vremena sam dobio, ali pamćenje izgubio.

Ipak pokušat ću, iz ovo malo sjećanja što mi je ostalo, opisati kako sam doživio ja kao ekleziolog njega kojega su mnogi proglašavali necrkvenim čovjekom.

Tada sam bio još uvijek dosta mlad profesor, zaljubljen u Crkvu i nauku o Crkvi. Crkvu sam gledao kao prisutnoga Krista i volio sam je kao svoga Krista. Bio sam zaljubljen u sve crkveno: u hijerarhiju, u povijest Crkve, u liturgiju, u dogmatiku, u sve crkvene manifestacije. Jedan od kolega profesora upozori me da se raspjevam svaki put kad počnem govoriti o Crkvi. (Bio je to pok. fra Franjo Lipovac). Uistinu, boljelo me svako slovo prigovora Crkvi, koje bih bilo gdje našao zapi­sano; a zanosio sam se za onim piscima i propovjednicima koji nisu dopuštali nikakva prigovora bilo čemu iz crkvene prošlosti i sadašnjosti.

U takve pojmove moje crkvenosti nije se baš uklapalo ono što se među braćom pričalo o fra Jozi Markušiću. Međutim, on me je vrlo brzo prisilio da promijenim svoju sliku o njemu koju sam bio stvorio na temelju tih priča. Nije on ni s kim, pa ni sa mnom, mnogo rasprav­ljao ni dokazivao. On je pričao sitne zgodice iz života, ali tako lijepo, živopisno i dosjetljivo, da je čovjek morao slušati, uživati i pamtiti. U isto vrijeme čovjek je počinjao diviti se njegovoj smirenosti i razbori­tosti. Nu, kad se radilo o crkvenosti, i ja sam imao svoje tvrdoglavo mišljenje koje nisam olako mijenjao.

Moram priznati da mi je Markušić ispočetka izgledao dosta sum­njiv. Već nakon godinu dana narastao je u mojim očima velik, ali ostao je klisura kojoj se diviš, ali ne znaš šta se iza nje krije. Onda su. mi se oči počele otvarati sve više i više, tako da sam otkrio mnoge vrednote koje su se iza te klisure krile. Uvidio sam da on dogmu i dogmatiku, liturgiju i liturgiku voli punom dušom. Volio je i sve ostalo crkveno, i to vrlo mnogo. Samo s obzirom na crkvenu hijerarhiju i crkvenu povijest razilazili smo se nas dvojica: on je bio daleko kritičniji. Došao sam do zaključka da on Crkvu ne voli ništa manje nego ja. Možda i više. Samo on je drugačije poimlje nego ja.

Crkva bez piramide

Bilo je to predkoncilsko doba. Pojam Crkve-piramide dominirao je i u dogmatikama i u katekizmima. Učilo se da svaka milost i svaka vlast silazi s neba na papu pa onda prelazi na biskupe, svećenike i konačno na vjernike. Bio je to neke vrste feudalizam unesen u kraljevstvo Božje milosti i spasenja. Takvo nešto učilo se u feudalizmu o svjetovnoj vlasti koja silazi od Boga na cara pa preko njega na razne stepene feudalaca.

Poslijeratna teologija počela je sve glasnije tvrditi da tu crkvenu piramidu treba srušiti. Danas se smatra da je Koncil svojom naukom o „narodu Božjem na putu“ to i učinio. Možda je on to srušio, ali samo na papiru. U životu će se to zadržati dugo, možda tako dugo kako dugo je i izgrađivano.

Ja osobno tu Crkvu-piramidu nisam nikada ni teorijski prihvatio. Odmah od prvih dana studija počeo sam se baviti naukom o mističnom tijelu Kristovu i bio sam duboko uvjeren da svaki vjernik prima milost i Božji život direktno od Krista s kojim je u direktnoj povezanosti. Ipak na pojam Crkve-piramide gledao sam s nekom simpatijom. Proučava­jući ekleziologiju svetog Bonaventure namjerio sam se na onaj za sred­nji vijek karakteristični pojam „hierarchia terrestris“. U kršćanskoj sta­rini Pseudo-Dionizije opisao je nebesko uređenje svetih duhova kao neku piramidu, gdje u obliku spirale, sve niže i sve šire pojedini slojevi pri­maju silu i moć od Boga. Taj isti Pseudo-Dionizije našao je da je Crkva na zemlji prava slika tog nebeskog uređenja. Sva Božja milost i vlast silazi preko pape, nadbiskupa, biskupa… Kako sam bio zaljubljen u sve crkvene redove i sve lijepe slike Crkve, zapravo u svemu crkvenom gledao sam dio neba, to mi se ta Bonaventurina sukladnost neba i zemlje silno dopala. Tim više što je Bonaventura učio da je Krist i na zemlji „hierarcha praecipuus“, a papa je samo njegova vidljiva prisutnost. Divio sam se slici suncem obasjanih vrhova crkvene piramide, a nije mi ni padalo na pamet da pokušam to složiti s naukom o mističnom tijelu Kristovu. Pogotovu, nije me smetalo što se tu zaboravlja na one najniže slojeve koji leže u blatu i pijesku, ali drže piramidu nauzgor. Zaboravlja se na narod Božji.

I Markušić. mi je pomogao da skrenem pogled od oblaka prema zemlji:

Jednoga dana banu mi u sobu i onako stojeći postavi pitanje:

– Recite mi, molim Vas, kakve su moje dužnosti prema Nadbiskupu i ostalim crkvenim dostojanstvenicima!

– Kao i svaki izuzeti redovnik dužni ste im i ljubav i poštovanje.

– To je po Kodeksu, ali ja bih želio znati šta kaže dog­matika i moralka.

– U tom slučaju ima minimum i maksimum. Minimum je da im pružite sve što traži građanska pristojnost. Maksi­mum je da zamislite da je Crkva Vaša majka i da se vladate kao dijete prema majci.

– Hvala Vam! – i ode.

Poslije izvjesnog vremena saznadoh da je on samo prve godine provincijalstva otišao i Nadbiskupu osobno čestitao Božić. Već druge godine poslao je samo pismenu čestitku.

– Zar niste mogli i ove godine otići do Nadbiskupa i osobno mu čestitati? – prigovorih mu diskretno.

– Molim Vas, Vi meni rekoste da je dosta ono što traži građanska pristojnost.

– Rekao sam ja to, ali sam rekao da je to minimum.

– Bolja je čaša hercegovačke žilavke nego čitavo bure dalmatinske bevande – nasmija se on.

– ??? – Napravio sam čudan pogled.

– Bolje je malo ljubavi bez svađe nego mnogo cmokanja pomiješano s mnogo svađe.

Nisam ja to onda pravo shvatio, ali danas mi je jasno da je Stari imao pravo. Kraljevstvu Božjem više škodi malo svađe nego što mu ko­risti obilje osjećajne ljubavi. Ja i meni slični koji ekleziologiju pretva­ramo u poeziju i sve crkveno obasipljemo izlijevima sentimentalne lju­bavi vrlo često smo prisiljeni u svoj zanos pomiješati i povremena razo­čaranja i svađe. To se Markušiću nije moglo dogoditi. Njegova je ljubav bila racionalnija i odmjerenija.

Bila je njegova ljubav prema crkvenoj hijerarhiji i ispravnija. Nije prav pojam Crkve, ako se motri ono nekoliko kamenja na vrhu piramide, a ni ne gleda se na one milione duboko u zemlji koji drže one gore na vrhu da se mirno u suncu kupaju.

Markušić je volio cijelu piramidu Crkve, ali je svoju ljubav usre­dotočio na one najniže slojeve. Bio je uvjeren da je Crkva u prvom redu sitni narod, vjernici.

Narod Božji je Crkva

Mi smo se ponekad čudili zašto Markušić svake srijede neizostavno ide na Baščaršiju i pogleda u svaku tezgu. Isto tako smo se čudili šta on ima toliko pričati s djecom. A još više s Ciganima, zanatlijama, pro­sjacima. A bilo je to u njega dio dnevnog rada. Ponekad sam mislio da ori ide tamo skupljati svoje pričice i zgodice. Uistinu mnogo toga on je tamo skupio. Ali dublja je to brazda…

Kad se počelo sumnjati u pravovjernost i crkvenost članova Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“, kola su se na njemu lomila. On je kao i uvijek šutio. Niti se znalo što mu je tko prigovarao niti što je on odgovarao. Nije se na njemu moglo poznati je li mu teško ili nije.

Vratio se tako jednom iz Beograda. Sumnjali smo da ga je apostolski delegat zvao na odgovornost. Jednom ga htje­doh zaletiti pitanjem (ali njega se nije moglo zaletiti!):

– Hoćete li ostati u Crkvi?

– Zar Vi u to sumnjate?

– Ne sumnjam ja, ali jeste li dobili kakvu ekskomuni­kaciju? Hoće li Vas istjerati iz Crkve?

– Tko mene može iz moje Crkve istjerati? Bosna je ovo!

– Svejedno. Bivalo je toga i u Bosni. Ljudi se branili. Branila ih i čitava Bosna, ali ih nije mogla obraniti…

– Nisu oni bili pravo u Crkvi… – I ode…

Tada mi je to izgledalo kao njegova obična šala. Ali sve su njego­ve šale bile duboke i dalekosežne. Pa i ta. Danas vidim da je to tada u njegovim ustima značilo isto što danas znači kad netko rekne: „Crkva je narod Božji“ ili „Svi smo mi Crkva“, ili „Vjernici su Crkva“.

On je to preinačio u „Moja je Crkva bosanski vjerni puk i od njega me nitko ne može rastaviti“.

Za njega ni Crkva ni narod nisu bili apstraktni pojmovi. Njegov narod bio je onaj čovjek s Kozluka ili Dnoluka. A Crkva? To su bili njegovi konkretni poznanici vjernici: neki Ivo, neki Pero istotine drugih takvih.

On je narod volio tamo gdje je ljude susretao. Isto tako i Crkvu.

Ništa crkveno u njega nije bilo papirnato, nego sve živo i kon­kretno. Od krvi i mesa. Sve je bilo Bosna. I to je rekao kad je odgovo­rio: „Bosna je ovo!“

Naši „gastarbeiteri“ psuju svaku zemlju u kojoj nema Bosne, jer ne mogu biti sretni građani nigdje izvan Bosne. Tako nekako slično osjećao se fra Jozo Markušić u Crkvi: nije mogao zamisliti Crkve bez Bosne niti sebe kao kršćanina bilo gdje osim u Bosni. Zato mu je bilo Crkvu ljubiti bosanskom dušom i srcem i biti siguran da ga nitko ne može izbaciti iz Crkve.

Nisam se nikako mogao dovinuti šta mu je značilo ono: „Nisu oni bili pravo u Crkvi.“ Sve mi se čini da je htio prigovoriti meni i ovak­vima kao ja, da je naša Crkva papirnata i da smo mi u Crkvi samo pomoću papira. Zato nas se i može iz nje izbaciti pomoću papira i dekreta. A on, živeći 70 godina s narodom i među narodom bio je u Crkvu-narod usađen krvlju i životom. Njega je bilo nemoguće odvojiti od naroda i izbaciti iz Crkve.

Prošlo već 25 godina kako smo se rastali. U međuvremenu održan je Koncil. I poslijekoncilska obnova je uglavnom završena. Markušić je umro, a ja sam postao provincijal i ostao devet godina kao i on davno prije. Sad sam stigao u one njegove ondašnje godine. Velike su se pro­mjene dogodile i u Crkvi, i u narodu i među fratrima.

Ja sam promijenio pojmove: i Crkve, i naroda, i franjevaštva. Moji današnji pojmovi još uvijek se ne poklapaju s njegovima ondašnjim, ali su se vrlo približili. Daleko su bliži od onih iz 1949. Išli smo nas dvojica istom cilju, ali različitim putevima. Ja sam na papiru tražio šta je Crkva i onda sam išao među žive ljude da je volim. I živi ljudi su mi uvijek pokazivali i dokazivali da moram štošta ispravljati. Markušić je među narodom, među živim ljudima tražio tko je Crkva i koga da voli. I tu se moglo imati krivo. Ali „kad narod ima krivo, onda ima pravo“, reče naš fra Ljudevit Rupčić govoreći o jeziku. U dobro doba je to i s ljubav­lju prema Crkvi, živoj i papirnatoj.

Davno prije mene i prije Koncila on je shvatio da je Crkva narod Božji, vjernici s kojima živi i za koje živi.

Zdrava crkvenost

Odmah u prvom susretu s njim upalo mi je u oči da ima mnogo toga što zanima i mene i njega, a inače malo koga. Kad smo bili sami, mnogo je toga zapitkivao; a kad smo bili u društvu, podjarivao je da se raspravlja o izvjesnim temama. Uglavnom se svodilo na pojam Crkve i na zanos i ljubav za Crkvu. Da je njegov zanos za Crkvu veći nego sam ja slutio, pokazalo se prigodom njegove zlatne mise.

Odabrao me je da mu budem propovjednik prigodom zlatne mise. Uvijek je bio „po protokolu“ pa i tada. Došao mi je u sobu i zamolio me:

– Biste li Vi meni učinili ljubav i propovijedali na mojoj zlatnoj misi?

– Za mene bi to bila velika čast, ali imate Vi tu mno­go drugih koji su bolji, a k tome su Vaši…

– Molim Vas, barem u ovom imam pravo izabirati.

– Ako je tako, ja prihvaćam. Samo šta ću Vam govo­riti?

– Govorite kako znate i umijete.

– Smijem li Vas hvaliti?

– Ne valja nikoga prije smrti kanonizirati. Najgore je kad se to čini s onima koji su na vlasti…

– Ipak malo tamjana ne škodi nikome… – našalih se.

-Tamjan, čim prijeđe crkvena vrata, zaudara…

Propovijedao sam kako sam znao i umio. Markušić je, vjerojatno, bio zadovoljan, jer je poslije tražio da se u spomenspisu otisne ta propovijed u cijelosti. Ipak na svečanom objedu, dok se zahvaljivao, pecnuo me je: „Hvala O. Rufinu … koji me umalo kanonizira…“ Tom prigodom sam zapazio da je njegova crkvenost bila velika, ali drugačija nego kod nas ostalih.

Njemu su mnoge sitnice bile krupne i važne, a opet mnoge krupne stvari smatrao je sitnima i nevažnima.

Svoju ljubav prema Crkvi najvećim dijelom svodio je na liturgiju. Nju je volio raskošnom baroknom ljubavlju. Nikad ništa liturgijsko ne bi on skratio, a mnogo toga, bi produžio i proširio. Svečanu misu „trojku“ pratio je s kora i ništa mu ne bi promaklo. I uživao je u polaganim ceremonijama i bezbrojnim inklinacijama. Tražio je da se to za njegovu zlatnu misu sve izvede i ništa ne propusti. Redovito je birao prefaciju „sollemnior“. Koralne mise volio je, ali one duge, od 1. do 5. Ostale su mu bile prekratke. Kad su Beograđani u Sarajevu izvodili Mozartov „Requiem“, otišao je u habitu, poslušao i vratio se zanesen. U zbornici nabaci:

– Bi li se to moglo izvesti prigodom sprovoda kojega našega fratra?

Nasmijali smo se, a netko primijeti:

– Trajalo bi to nekoliko sati.

– Pa šta škodi, kad je onako lijepo? – začudi se on.

– Teško je sastaviti i orkestar, i pjevače, i soliste, i dirigenta – uzvrati netko.

– Šteta! – uzdahnu fra Jozo.

To je ta njegova barokna ljubav prema liturgiji. On je u tom gledao Crkvu i ljubio je raspjevanom dušom. Ljubio ju je široko: do zadnjih granica crkvene vanjštine i do u sitnice!

Volio je kandila u crkvi. Pa i u svojoj sobi.

Volio je tamjan i kađenje. Nipošto ne bi to propustio.

Volio je sve umjetnine, i one nove i najnovije, ali samo ako su bile osmišljene liturgijom i starokršćanskom mudrošću.

Volio je Plečnika zato što je sve osmišljavao, pa i svaku kvaku na vratima u crkvi sv. Ante u Beogradu.

Volio je sve starinsko, pogotovo ono rimsko. Za svoju povelju pri­godom zlatne mise tražio je da se izradi velikim rimskim slovima. U tiskari nije tih slova bilo. Bilo je modernih svake vrste. Ja ga upozo­rih: „Ima, mnogopoštovani, drugih još ljepših slova.“ „Da valjaju, ne biste ih mijenjali svaki dan… A rimska slova su lijepa već 2000 go­dina.“

Volio je i drugo sve crkveno, što je smatrao crkvenom vrijednošću. Časne sestre, bile one koje mu god vrste, volio je i cijenio. Nije ga bilo lako nagovoriti da za nekoga intervenira. A za čč. ss. je više puta inter­venirao i bez nagovaranja. I mene je nekoliko puta nagovorio da im dr­žim duhovne vježbe.

Volio je on i crkvenu upravu, makar da je od nje gutao gorke pilule. Sjećam se da je jednom netko, u obliku šale, u njegovu prisustvu rekao: „Svaka je kurija pomalo kurva“. To ga je strašno zaboljelo. Nakon tri dana došao je k meni i tuži se: „Molim Vas, kako to može reći jedan svećenik?“ „Bila je to šala, mnogopoštovani…“ „O takvim, stvarima se ne smije šaliti“. Boljelo ga je to još zadugo. I svaka riječ protiv crkvene hijerarhije boljela ga je.

Bio je natjeran da se bori s hijerarhijom, a za braću. Nije se nikada služio niskim udarcima. Nastojao je ostati na visini i riječi i djela.

Kad je trebalo klanjati se, znao se pokloniti do zemlje. Ali isto tako, kad je trebalo, znao je ostati uspravan, odrešit i jasan u govoru i odgovoru. Pogotovo, kad se radilo o bosanskom narodu i bosanskim fratrima.

Takav mi je izgledao u onoj dugoj raspravi koja je nastala prigo­dom osnivanja i prvih godina rada Udruženja „Dobri pastir“. O samom osnivanju ne mogu ništa kazati: tada sam se nalazio u zatvoru. Ali ubrzo nakon toga sam izišao i nastavio predavati dogmatiku u Sarajevu. U Udruženje se nisam htio odmah upisati nego tek nakon 6 mjeseci. Htio sam najprije sve vidjeti i o svemu svoj osobni sud stvoriti. Upravo u to vrijeme događalo se mnogo toga: optuživalo se mnogo i previše, i to sa svih strana. Postalo mi je jasno da se sa zacrtanog puta ne može skrenuti dok je Markušić tu. Svećenstvo, osobito ono prekosavsko, upra­vo je bjesomučno govorilo i pisalo dokazujući kako smo mi fratri u BiH upravo izdajice vjere. Markušić je samo šutio i smijuljio se. Ni oni iz uprave Udruženja nisu s njim bili uvijek zadovoljni. Predbacivali su mu da je „star i neelastičan“. A on je samo rukom odmahivao. Izgle­dalo je da za njega ta problematika ne postoji. A postojala je.

Fra Vitomir Jeličić je bio tada najzaposleniji čovjek u Bosni. Stal­no je Markušić donosio nekakve pravne probleme. I dobivao je prava i pravnička rješenja.

Jednom i meni donese jedno takvo Jeličićevo rješenje. Molio me da reknem šta ja o tom mislim.

– Mnogopoštovani, Jeličić je silan pravnik. Za mene vrijedi: Jeli­čić locutus, causa finita.

– Da pravnici uvijek imaju pravo, nitko nikad ne bi izgubio ni jedne parnice.

– Jest to. Ali mi nepravnici gubimo i ono što nikakav pravnik ne bi igubio.

– Makar. Pročitajte i recite mi šta mislite…

Izgledalo je kao da ga se to ništa ne tiče, a uistinu nadržao se Kodeksa u ruci i naslušao pravničkih obrazlaganja i tumačenja više i bolje nego kakav doktorand obaju prava.

Upravo tada bi poslana neka delegacija u Ljubljanu u kojoj sam bio i ja u ime revije i kalendara „Dobri Pastir“. Prije nego smo pošli susreo sam Markušića.

– Mnogopoštovani, idemo u Ljubljanu. Imate li mi što reći?

– Ne dajte da vas zažvalje!

Nije mi taj izraz bio dobro poznat. Nisam nikada radio s konjima. Zato zamolih razjašnjenje.

– Kad se konj zažvalji, onda on ide kamo god želi jahač.

– A to bi značilo?

– Dosta je nekada i jedna riječ ili jedno slovo da čovjek bude zažvaljen…

Shvatio sam ga. Tražio je zdravu crkvenost, ali i narodoljublje.

Zdravo katoličko narodoljublje

Nije se busao ni u prsa tukao. Nije hrvatovao. Ali je volio narod s kojim je živio. I narod je volio njega. Posebno onaj sitni narod: ljude s Baščaršije, iz tržnice, djecu s ulice i prosjake ispred svetog Ante. To je najbolje izrazio onaj prosjak, još prije rata, koji bi ga svake srijede dočekao na putu prema Baščaršiji i povikao:

– Znaš, šta je bilo sa mnom?

– Šta?

– Pokralo me.

Markušić u džep, izvadi banku i dadne mu. Ali kad je svršio svoj provincijalat i predao dužnost, dođe srijeda i on opet pođe na Baščaršiju. Još izdaljega, ovaj put, poviče Markušić prema prosjaku: .

– Znaš li ti šta od mene bi?

– Ne znam.

– Skinulo me.

– Zbilja?

– Zbilja!

– Šteta takvog čovjeka!

Tako je o njemu mislio sitni čovjek. A oni veliki, oni teoretičari, svi koji su smatrani, ili su se smatrali, velikim rodoljubima, smatrali su da njemu narod ne leži na srcu. Ista je sudbina i njegova narodoljublja i njegove crkvenosti. U oba pravca bio je on velik, ali drugačiji od nas ostalih. U sitnom čovjeku on je nalazio i Crkvu i narod. I na tog čovjeka je prenosio i jednu i drugu ljubav. Zato je bila zdrava i njegova crkvenost i njegovo narodoljublje.

U sklopu te ljubavi nalazila se njegova ljubav prema fratrima, posebno njegovim bosanskim fratrima. Čvrsto je vjerovao da Bosna ne može bez fratara, a ni fratri bez Bosne. Tu se mora ostati i raditi pa bilo što bilo. Zato je bio egzistencijalistički ekumenist. S radošću je pripovijedao kako mu je neki njegov prijatelj rekao: „Pa, ja. Ti si se sa Srbima uvijek mogao!“ Ili kako mu je akademik Hamdija Kreševljaković s tugom rekao: „Nema više ni starih Turaka ni starih fratara.“ Isto tako on je cijelim svojim bićem bio uvjeren da se mora živjeti i s komunistima i ateistima i to u slozi i u ljubavi.

Ispričao nam je kako su naši provincijali, idući g. 1955. na hodočašće u Rim, putovali skupa s vladikom grkokatoličkim Njaradijem. Taj je tada uživao glas velikog sveca i pokornika. Negdje pred Rimom upozori ih vladika: „Kad budemo u audienciji kod pape, pitat će nas koješta o vladi u Beogradu. Ne smijemo reći ni jedne riječi pritužbe. Prije nego se mi vratimo znat će se u Beogradu za svaku našu riječ. A mi moramo živjeti s Beogradom…“

Markušić onda dodaje: „Mi smo se iznenadili da ona svečina takvo nešto može reći. A onda je slijedilo još veće iznenađenje. Njaradi dodade da je lakše do svoga prava doći u Beogradu nego u Rimu“.

Nasmijao se Markušić pri tom i dodao: „Zamislite onak­va i onolika svečina!“

Kao nikada tako ni tada nije on bio potpuno dorečen. Uvijek je ostavljao mjesta za domišljanje i razmišljanje. Uvijek, pa i tada. Vjero­jatno je on nama htio preporučiti ono što je njemu i drugima prepo­ručio vladika Njaradi: s kim god moraš živjeti, s njim se moraš nagađati i pogađati; a lakše ćeš se pogoditi ti sam, nego ako pustiš da se netko drugi preko tvojih leđa pogađa.

Jednoga dana izradio je neku dugu i dosta teško čitljivu apologiju Udruženja „Dobri Pastir“ za Svetu Stolicu. Razdijelio je to mnogima, a među njima i meni, da to pročitamo i stavimo svoje primjedbe. Sve su moje primjedbe bile: da je sve skupa predugo i da neke izraze treba pojasniti, jer su neshvatljivi. Nije htio ništa skraćivati, a izraze nije dao pojašnjavati. Veli: „To je i napisano da bude nejasno; ne smije se uvijek sve jasno govoriti.“ Onda sam ga upozorio na jednu rečenicu iz tog spisa: „Danas u Jugoslaviji nije pitanje što tko radi nego što tko ne radi.“ (citiram prema pamćenju).

– Vrijedna je to misao – rekoh mu. Najljepše što je u ovom napisu rečeno. Zapravo, to je kratki sadržaj cijeloga spisa. Ali to će se shvatiti kao da hijerarhija ne radi ništa.

Odgovorio je, kao i redovito, protupitanjem:

– Šta Vi mislite je li to istina?

– Ja mislim da oni misle da je njihov nerad najveći rad.

– Proradit će oni. Samo, onda će već biti kasno…

Čini mi se da je bio dalekovidan.

Sudbina onoga spisa je također čudna. Sazvao je jednoga dana sve naše provincijale u Sarajevu na sjednicu i pročitao im taj dugi spis. Na tu sjednicu pozvao je i neke „stručnjake“, a među njima i mene. Diskusije je bilo vrlo malo. Ipak se osjetilo da se nekim provincijalima to ne potpisuje. Onda je napravljena kratka verzija apologije koju su potpisali svi provincijali.

Poslije dan dva našalih se:

– Nisu ni provincijali radljiviji od biskupa.

– Uvidjet će to i oni, ali bit će kasno. Svi oni sporo misle.

I to i mnoge druge stvari uvjerile su me da je Markušić svoj rad oko Udruženja „Dobri Pastir“ shvatio kao rad za Crkvu u punom zna­čenju te riječi. Nije ga smetalo što je dobivao prigovore i od biskupa i od svećenika i civila, pa i Svete Stolice. On je bio uvjeren da tim pomaže svojoj vjeri i narodu. I to mu je bilo dosta.

Njegova je crkvenost, a i rodoljublje, bilo „bosnoljublje“. Volio je narod Božji, ali u Bosni; volio je Crkvu, ali u Bosni; volio je fratarluk, ali u Bosni; volio je sve bosansko, ali ničim nepokolebljivom lju­bavlju.

Kao tajnik Teologije bio sam upleten u mnoge probleme klerika, bilo školske bilo osobne. Markušić je znao doći i postavit mi pitanje, šta bih je na njegovu, mjestu učinio. Poznato je da su mene kolege profesori zvali strinom zbog toga što sam uvijek branio stranu klerika. Ustanovio sam da je Markušić bio još veća strina od mene. U jednom slu­čaju nije ni meni savjest dopuštala da ne dadnem negativan glas kao i svi profesori. Ali klerik dobi Markušićev glas i ode dalje, na zavjete. Nisam mogao šutjeti pa onako u pola šale nabacih:

– Mnogopoštovani, mislite li Vi da ćete dobiti novog Vianney-a.

– Ni ne treba nam. Nije ovo Francuska nego Bosna.

– A šta će on i u Bosni, ako ne zna ni govoriti ni Boga moliti?

– U Bosni je dosta da on zna našega čovjeka voliti.

Kao da je očekivao vremena kad će u Bosni odlučivati i sami broj ljudi. Čuvao je svakog čovjeka u Bosni i za Bosnu. Neka nas je što više!

Nu, nije se tu radilo samo o nekoj duhovnoj hrani za topove. Mar­kušić je sebi svoj raj zamišljao negdje u Bosni. On stvarno nije vjero­vao da može igdje biti potpuno sretan osim u Bosni. Vjerovao je da tako osjeća i svaki bosanski čovjek. Njegova je ljubav prema Bosni i bosanskom čovjeku bilo čovjekoljublje, usrećivanje čovjeka, prijatelja, kršćanina. A računao je da Bosnu ne može bolje usrećiti nego dajući joj njezine ujake u što većem broju; a opet ujake je htio usrećiti čuva­jući ih u Bosni.

On je svu svoju ljudsku sreću lokalizirao u Bosnu.

Kad se godine 1952. vratio iz Italije, s Generalnog kapitula, donio mi je pozdrave nekih hercegovačkih fratara koje je tamo susreo. Začudilo me kad mi je pričao da je nagova­rao fra Dionizija Lasića da se vrati u Hercegovinu.

– Hoće li me zatvoriti? – pitao fra Dionizije.

– Hoće. Pa šta škodi? Odležat ćeš pet-šest godina, pa ćeš onda na Širokom Brijegu u miru živjeti i umrijeti. Bolje i to nego ovdje u tuđini polagano umirati…

Slušajući to, ja sam pomislio: lako tebi tako govoriti, jer ti nisi bio nikad u zatvoru. Vjerojatno je i Dionizije to svrnuo na šalu. Ali nakon 16 godina nađoh se i ja kao provincijal u Madridu. Pratio me i moj pretšasnik fra Zlatko Ćorić. Obojica smo dokazivali pokojnom fra Branku Mariću[1], da mu je bolje vratiti se i odležati, neko vrijeme u zatvoru, pa onda nastaviti živjeti i raditi u Hercegovini. Branko je to shvatio kao šalu, a ja sam shvatio da je i mene uhvatilo neko „hercegovinoljublje“ kao i Markušića „bosnoljublje“. Ne znam, je li to starost ili provincijalska služba ili dugo izbivanje iz Hercegovine, ali nekako sam i ja došao do toga, da bih od svog Boga tražio da moj raj ne bude daleko od Hercegovine.

Zaključak

Da sažmem ovo svoje nabrajenje, da ne reknem razmišljanje, o Markušićevoj crkvenosti:

Ispočetka smo stajali na dva suprotna kraja crkvenosti.

Pošli smo oprečnim putovima: ja iz starine, on iz sadašnjosti, ja od apostolskih otaca, preko Augustina, Bonaventure, Scheebena do pretkoncilske Crkve, on od majke, preko bake, pa prabake do apostolske Crkve.

Moj pojam Crkve i Božjeg naroda bio je papirnat, apstraktan i iznad oblaka. Njegov pojam je bio zemljan, mirisao na znoj i krv, ali živ i na sigurnom bosanskom tlu.

Njegova vjera i ljubav prema Crkvi nije bila ni učena ni senti­mentalna; bila je bez kanona i definicija i teza. Ali je zato bila naka­lemljena na mučeničku krv i patnje bosanskih kršćana.

Kako već rekoh: ni u njegovoj crkvenosti ni u njegovu narodoljublju nije bilo ništa, naučeno ni prepisano nego sve na licu mjesta, ovdje u Bosni, doživljeno i proživljeno.

Njemu se mnogo toga prigovaralo upravo s obzirom na crkvenost i harodoljublje. Činili su to redovito oni koji ga nisu poznavali i s njim nisu živjeli. Takav sam bio i ja dok ga nisam sreo. Ali kad sam ga sreo i doživio, došao sam vlastitim iskustvom do zaključka da on i svoju Crkvu i svoj narod ljubi velikom ljubavlju, ali je ljubi drugačije nego većina drugih.

Prigodom njegove smrti napisao sam u „Mir i Dobro“ (1968, br. 2, str. 39):

„Bio je odveć velik da bi se izbliza mogla sagledati njegova veli­čina. Potrebno bi bilo izmaknuti se prostorno i vremenski pa ga izdaljega promatrati.

Izdaljega on je izgledao kao i bosanske šume: taman i zastrašu­jući. Nu, kad mu se čovjek primakao i s njim živio, vidio je, da je uvijek nov, uvijek mlad, uvijek mudar, ali uvijek Bošnjak (Bosanac). Točno kao i šume u Bosni: imaju mjesta i za vuka i za hajduka, ali ipak čuvaju Bosnu Bošnjacima.

Bio je dubok kršćanin. Dubok mislilac. Uvijek originalan. I uvijek spreman svaku originalnost prihvatiti razdragana srca, pa makar bila uperena i protiv njega.

Bio je velik čovjek. Vjerujem, ako se netko zadubi i u njegove zabilješke, da će to pomoći da se dokažu ove moje tvrdnje.“

Tako sam mislio prije 12 godina. Tako mislim i danas, i to s još većim uvjerenjem.

(Simpozij u povodu 100. godišnjice rođenja fra Josipa Markušića, Jajce, 1980.; Zbornik radova Fra Josip Markušić, Sarajevo-Zagreb 1982.)

[1] Fra Branko Marić (1896-1974) utemeljitelj je bosanskohercegovačke etnomuzikologije. Doktorirao je u Beču 1935. disertacijom o nastanku i muzičkoj vrijednosti gange. Bio je prvi znanstvenik koji je tu vrst narodne glazbe tretirao i s estetskoga stanovišta, kao umjetnost. Službovao je u hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Za vrijeme rata i NDH radio je kao kustos u muzeju u Banjoj Luci, zatim u Etnološkom odjelu Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. U maju 1945. emigrirao je, najprije u Italiju, zatim u Španjolsku. Umro je u Švicarskoj, u Zürichu. Njegov znanstveni rad na visokoj je svjetskoj razini. U poslijeratnoj Jugoslaviji etnomuzikolozi su se njime služili, bez navođenja autorstva. Posljednjih godina Marićev znanstveni rad kod kod nas nailazi na reafirmaciju. (I. Lovrenović)

Objava “Ne dajte da vas zažvalje!”- fra Rufin Šilić o fra Josipu Markušiću pojavila se prvi puta na Republika.