Mjesec dana uoči odluke zemalja članica Europske unije o spremnosti Bosne i Hercegovine da otvori pregovore o pristupanju, malo toga u toj zemlji funkcionira. Ako se izuzme verbalni napredak i obećanja domaćih političara, nema mnogo toga što se može ponuditi europskim dužnosnicima kao argument da se ovo pitanje konačno realizira, analizira Deutsche Welle.

Umjesto reformi za koje postoji konsenzus, domaći lideri su na dnevni red stavili izmjene Izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH. Prijedlog je plod stranačkih dogovora koalicijskih partnera na državnoj razini, ali je njegova realizacija osuđena na propast i prije nego što je stigao u parlament. Srbi žele cijeli paket, piše Deutsche Welle.

Vađenje iz blata

“Mi smo za to da se svih 14 prioriteta rješava istovremeno, a ne posebno pitanje po pitanje”, kaže lider SNSD-a Milorad Dodik, koji je i jučerašnji sastanak u organizaciji Trojke u Sarajevu već bio proglasio propalim I prije nego što je počeo.

Sastanak je bio sazvan kako bi se implementirao sporazum iz Laktaša od prije nekoliko dana, gdje su navodno dogovorene izmjene Izbornog zakona BiH. Sada se na stol stavljaju i ustavne promjene, za koje nema političke volje – ali ni dovoljno ruku u Parlamentu, s obzirom na to da je za bilo kakvu promjenu Ustava potrebna i podrška oporbe. Na dvotrećinsku većinu u ovakvim političkim odnosima još će se čekati, jer oporba ne želi sudjelovati u parcijalnim razgovorima.

“Sada kada su se zapetljali u kučinu u Bakincima (Dodikovo imanje, nap. red.), kada su dobili reakciju ljudi iz BiH i ljudi iz međunarodne zajednice, zovu sve. Da im pomognu da se vade iz živog blata u koje su zagazili“, kaže lider SDA Bakir Izetbegović, koji podsjeća da tijekom pregovora u Neumu prije dvije godine, ova garnitura današnje Trojke nije htjela sudjelovati u pregovorima.

“Njima su na prvom mjestu samo stranke i oni gledaju to samo kroz prizmu potencijalnih izbora. Neka barem kažu svoje prijedloge osim što gube vrijeme nervozni”, rekao je prvi čovjek Naroda i Pravde Elmedin Konaković, reagirajući na bojkot sastanka koji je prema njegovim riječima trebao stvoriti uvjete za deblokadu provođenja presuda Europskog suda za ljudska prava ali i potvrditi brisanje etničkog prefiksa u izboru člana Predsjedništva.

Taoci suludih politika

Međutim, to se neće tako lako dogoditi, barem ako je vjerovati Amerikancima, koji posljednjih dana predvode najveću diplomatsku aktivnost još od Daytona. Najprije je američko Veleposlanstvo u BiH odbacilo Čovićev prijedlog o izmjenama Izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na brisanje etničkog prefiksa prilikom izbora članova Predsjedništva BiH. U kontekstu geopolitičkih odnosa, mnogi vide aktivnost SAD-a kao ključnu stvar u zadržavanju njihovog utjecaja na ovom terenu, zbog čega se nekadašnji stav sada pretvorio i u otvorene pritiske prema domaćim vlastima, da se ne ide u ovom pravcu.

“Recept Europske unije za ubrzanjem europskog puta i poklona u vidu kandidatskog statusa pokazao se neuspješnim i nedovoljno motivirajućim za domaće političare koji desetljećima vlastite građane drže taocima isključivih, na trenutke suludih politika“, kaže politička analitičarka iz Banja Luke Tanja Topić, uz ocjenu da se iz odugovlačenja svih procesa i nerazumnih uvjeta, jasno vidi da domaćim političarima nije stalo da pronađu rješenje.

“SAD promatra BiH kao svoje čedo, privrženi su Daytonu. Ova pojačana ofenziva kojoj svjedočimo može se čitati kao stavljanje točke na nešto što predugo traje“, kaže Topić.

A da dugo traje, pokazali su svojim posjetom BiH predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, premijeri Hrvatske i Nizozemske, Andrej Plenković i Mark Rute. U BiH je prošli tjedan svratio i šef mađarske diplomacije Peter Szijjarto, koji je obećao punu podršku BiH nakon što Mađarska u lipnju preuzme predsjedavanje Unijom, ali “bez pritisaka sa strane”.

Uključuje se i NATO

Međutim, zbog izbora za Europski parlament ove godine, ožujak je posljednja šansa Bosni i Hercegovini za otvaranje pregovora. U takvim uvjetima u posjet BiH ovaj tjedan dolazi 31 veleposlanik NATO-saveza, odakle poručuju da se radi o demonstraciji „snažne podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine”.

“Svi politički lideri moraju raditi na očuvanju jedinstva. Ovo je ključno za stabilnost zemlje i regije”, poručio je glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg.

U iznenadni posjet BiH dolazi i pomoćnik američkog državnog tajnika James O’Brien, “otac” Dejtonskog mirovnog sporazuma. On je sredinom ovog mjeseca uputio poruku bh. vlastima, posebno Miloradu Dodiku.

“Mislim da umjesto napretka vidimo neke političare kojima nedostaje kruha ili ideja, oni nude cirkus“, smatra on, posebno se u tom kontekstu osvrćući na Dodika.

“Ja sam bio odgovorna osoba za rad s bosanskim strankama na izradi njihovog Ustava. Tako da znam što je bio originalni Dayton. To je izašlo iz mog pera. Njihova ideja o secesiji je tada eksplicitno odbačena i pristali su na to i odbacili je u prvobitnom Daytonu. To je besmislica i to je protuustavno”, rekao je O’Brien, pozivajući domaće političare da preuzmu odgovornost i za rezultate i za neuspjeh.

Američki zaokret?

Stručnjak za međunarodne odnose iz Sarajeva Zlatko Hadžidedić, kaže da ne treba zaboraviti činjenicu da je O’Brien glavni čovjek u State Departmentu za ovaj dio svijeta. Kaže da je Bidenova administracija za 180 stupnjeva odstupila od nekadašnje američke politike koja je polazila od pretpostavki nepromjenjivosti granica.

“Do te mjere se odstupilo od te politike da se u zadnje dvije godine uvelike razgovara o mogućem raspadu BiH”, kaže Hadžidedić, ne očekujući ipak tektonske promjene nakon posjete američkog diplomate.

“Meni ovaj posjet O’Briena ukazuje na to da on dolazi vidjeti što se to zapravo događa jer očigledno da su stvari ovdje izmakle kontroli, u odnosu na ono kako je O’Brien tu američku politiku sukreirao. I sada nastoji to vratiti na te prvobitne postavke, posebno na program o nepromjenjivosti granica”, kaže Hadžidedić, podsjećajući da SAD od Daytona nije imao značajniji utjecaj na unutarnje stanje u BiH.

“O’Brien ne donosi ništa osim podrške unutarnjem dogovoru, ali je pitanje hoće li pustiti da se Bosna i Hercegovina raspadne, odnosno da dopusti Republici Srpskoj da izvrši disoluciju. Dakle, ništa se spektakularno neće dogoditi osim povratka na početne pozicije, da se napusti ideja promjene granica. Za nas na rubu disolucije, i to je spektakularna vijest”.

BiH (ni)je na vrhu liste prioriteta

To je najviše što se u ovom trenutku može učiniti, smatraju analitičari, zbog problema s kojima se suočava SAD – od Bliskog istoka, rata u Ukrajini, ali i problema u američkoj saveznoj državi Teksas, koja je zbog situacije s “invazijom migranata” proglasila ratno stanje i poručila federalnim vlastima da se povuku, jer će oni sada voditi politiku zaštite granica. Zbog svega ovog geopolitički odnosi drže BiH daleko od prioriteta, kaže Tanja Topić – ali je, kako tvrdi, kap negdje prelila čašu.

“Očito je da je negdje čaša prelivena kada u ovakvim geopolitičkim uvjetima imamo pojačan američki angažman, čak i EU-a i to u uvjetima kada se održavaju izbori. Mislim da tu priliku domaći akteri razumiju na svoj način – dio za jačanje antizapadnog narativa, drugi dio za traženje pojačane intervencije međunarodnih aktera, a treći za daljnje poticanje unutarnjih napetosti”, zaključuje Topić.

Ona sumnja da je bilo kakav povoljan rasplet za sve moguć bez podrške međunarodnih aktera, piše DW.

/Desk/

Objava Vraća li Amerika na ‘daytonske postavke’ Bosnu i Hercegovinu? pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Vinko Laštro/Udruga Nazaret, Zagreb, 25. studenoga 2020.

Svih ovih godina slušali smo priče političara o velikim uspjesima. Uspjesima se hvalila i Međunarodna zajednica (MZ). Pravdajući se kako nije bilo moguće postići bolji sporazum od onoga koji je potpisan u Daytonu i Parizu, svi ti dužnosnici uglavnom su zadovoljni postignutim. U isto vrijeme oni koji su u ime Međunarodne zajednice radili ili rade na njegovoj provedbi, primaju vrlo visoke plaće iako je njihov učinak jedva primjetan.

Svi mi koji smo prognani i izbjegli iz svojih domova osjetili smo najteže posljedice gore spomenutoga Sporazuma iako je Anex 7 sve obvezao na nesmetan povratak svih prognanih i izbjeglih. Gospodari rata, čija su nedjela i ciljevi velikim dijelom legalizirani Daytonskim sporazumom, nastavili su činiti sve da oružjem i silom osvojeni prostori, u kojima je napravljeno brutalno etničko čišćenje, ostanu takvi i da se prognanima i izbjeglima na sve načine spriječi povratak.

Na taj način poslana je poruka budućim agresorima bilo gdje u svijetu da se genocid i etničko čišćenje isplati. Tako su pred očima svjetske javnosti i uz blagoslov najmoćnijih zemalja svijeta pogažene u Bosni i Hercegovini sve međunarodne konvencije o ljudskim pravima jer je zgažen običan čovjek, njegovo dostojanstvo i njegovo pravo na zavičaj i dom. Svaka je politika, iako ne u istoj mjeri, nastojala svim raspoloživim sredstvima sačuvati teritorij koji je držala pod svojom kontrolom. Tako je teritorij postao važniji od čovjeka, od njegova dostojanstva, njegovih prava i sloboda.

Dok su se političari puno više međusobno svađali, a puno manje dogovarali i usput se sve više bogatili, mi prognani smo po svijetu skupljali krhotine svojih života i pokušavali naći svoje najbliže i stvoriti novi dom daleko od rodnog kraja. Uz Božju pomoć i potporu brojnih dobrih ljudi, koji su nam bili jasan znak da nismo ostavljeni od svih, snalazili smo se kako smo najbolje znali i umjeli proživljavajući brojne patnje, lutanja i traženja u novim sredinama. Uvjereni smo da to važi za sve prognane i izbjegle bez obzira o kojem je narodu riječ. Rat, koji je do tada vođen oružjem, nastavljen je drugim sredstvima i uz prešutni blagoslov Međunarodne zajednice.

Brojni prognani i izbjegli Hrvati iz Bosne i Hercegovine pokušavali su se u prvim poratnim godinama vraćati u svoje porušene domove ili zauzete stanove doživljavajući poniženja raznih vrsta u krajevima gdje su bili manje brojni. Povratak u polovinu Bosne i Hercegovine koji je Daytonskim sporazumom nazvan Republika Srpska bio je gotovo nemoguća misija jer su i malobrojni preostali Hrvati na tim prostorima bili i dalje potpuno obespravljeni. I povratak u dijelove druge polovine BiH, koji je nazvan Federacija BiH, u dijelove gdje su Hrvati bili manje brojni bio je vezan uz brojne poteškoće, ali se određeni broj Hrvata ipak uspio vratiti i obnoviti svoje domove.

Mi, izbjegli i prognani, nismo protiv sebe imali samo politike onih koje su nas prognale ili zbog kojih smo izbjegli, nego i velikim dijelom onu politiku koje je išle za stvaranjem takozvanih etnički čistih prostora što je povezano s takozvanim humanim preseljenjem koje je, kao i pojam etničko čišćenje, samo lijep izraz za provedbu ili opravdanje zločinačke politike koja članove vlastitoga naroda ostavlja bez doma i zavičaja.

Tako i vodeća hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Daytonskoga sporazuma do danas nikada nije stvorila strategiju povratka prognanih Hrvata niti se istinski zauzimala za povratak.

Ni politika Republike Hrvatske, posebno u prvim poratnim godinama, nije učinila gotovo ništa za povratak prognanih i izbjeglih Hrvata posebno iz Bosanske Posavine i Sjeverozapadne Bosne, a skromna pomoć koju su slali kao potporu povratka završavala je skoro isključivo kod političara u dijelu BiH odakle Hrvati nisu nikada bili prognani.

Naši politički predstavnici nerijetko su nama izbjeglim i prognanim Hrvatima, na naše inzistiranje, licemjerno govorili da se trebaju prijaviti svi koji se žele vratiti obećavajući pomoć u obnovi porušenih kuća i povratu stanova. Najčešće je to bila samo teška prijevara jer i tamo, gdje je obnovljen određeni broj srušenih i oštećenih kuća, politika ništa nije učinila da ljudi mogu živjeti u svom dostojanstvu i sa svim svojim pravima.

Zbog protivljenja povratku sa strane onih koji su nas prognali te prešutnom pristajanju naših hrvatskih predstavnika da nam se onemogući povratak kao i zbog dvostrukih mjerila brojnih predstavnika međunarodne politike, nama izbjeglim i prognanim Hrvatima najvećim dijelom uskraćena je i međunarodna pomoć za povratak. S pravom možemo ustvrditi da bez potpore Crkve i crkvenih karitativnih organizacije, ne samo da ne bi bilo gotovo nikakvog povratka izbjeglih i prognanih Hrvata katolika, nego bi vjerojatno Hrvati i drugi katolici bili u potpunosti iskorijenjeni u najvećem dijelu Bosne i Hercegovine odnosno u Bosni.

Na tom planu hvale je vrijedna i potpora Crkve u Hrvatskoj kojoj, kao i nebrojenim dobrim ljudima u ovoj zemlji, dugujemo veliku zahvalnost što su nas u teškim danima kao i danas primili otvorena srca i pomogli nam na razne načine. U isto vrijeme naše prognaničko srce ispunja duboka tuga kada i nemali broj članova Crkve smatra da je zločinačko „humano preseljenje“ bio ispravan način djelovanja te na sve načine opravdavaju činjenje takvih zlih djela.

Ono što u srcima nas, izbjeglih i prognanih Hrvata, stvara posebnu gorčinu i čuđenje jest činjenica da i sadašnja vodeća hrvatska politika u Bosni i Hercegovini daleko važnijim smatra dodatno ostvarenje pojedinih, nerijetko i opravdanih, prava Hrvata u onom malom dijelu BiH u kojem su većina od temeljnih ljudskih prava, među kojima je i pravo na svoj dom i svoj zavičaj, desetinama tisuća prognanih Hrvata i onih manje brojnih u najvećem dijelu Bosne i Hercegovine.

Zar ne bi najprije trebalo pomoći onim najpotrebnijima? Kako je moguće da hrvatska politika u BiH već godinama najbolje surađuje s onima koji do danas na vrlo otvoren i bezobziran način priječe naš povratak i uskraćuju nam gotovo sva temeljna ljudska prava? Kako je moguće da naši legalno izabrani politički predstavnici godinama uopće ne dižu glas za naša prava? Kako je moguće da hrvatski predstavnici vlasti u BiH nikada ne dođu odati počast nedužno pobijenim ljudima u Briševu nedaleko od Prijedora ili nekim drugim mjestima našeg stradanja?

Kako je moguće da se najviši politički predstavnici u Republici Hrvatskoj zauzimaju samo za Hrvate na malom dijelu BiH odakle najvećim dijelom nikada nisu bili prognani, a gotovo potpuno zapostavljaju i uporno prešućuju nestanak i obespravljivanje Hrvata u najvećem dijelu BiH? Treba li hrvatski narod biti konstitutivan u cijeloj Bosni i Hercegovini i je li to njegovo narodno pravo ili to treba postići samo u malom dijelu BiH?

Onima koji takvo postupanje politike pravdaju govoreći da će svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini biti bolje kada Hrvati u malom dijelu BiH sebi prisvoje prava svih Hrvata u BiH vrlo jasno kažemo da sve dosadašnje činjenice i ono što je do sada ta politika činila govori sasvim suprotno. Kako će nam biti bolje ako nas potpuno nestane na tim prostorima? Kada će nam to biti bolje kada nam to isti ljudi odnosno ista politika obećava već 25 godina a ne čini ništa da bi nam uistinu bilo bolje? Zar i hrvatska politika ne bi trebala poduzeti neke promjene u svojoj političkoj strategiji ili će se za svoj nerealni politički cilj boriti do našeg potpunog nestanka u najvećem dijelu BiH uvijek optužujući samo druge, a nikada sebe i svoje promašaje?

Potrebno je jasno reći ono što svi dobronamjerni ljudi vide već godinama: političke vođe Hrvata u BiH vode politiku koja se ne zalaže podjednako za sve Hrvate u BiH. Opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini u svim njezinim dijelovima morao bi biti vitalni interes ne samo hrvatske politike u BiH nego i u Republici Hrvatskoj prije svega zato što se radi o pravednoj stvari.

Uz to postoje i brojni drugi razlozi koji su vrlo važni na planu dobrosusjedske međudržavne suradnje na gospodarskom, kulturnom, sigurnosnom i drugom planu. Zbog međusobno suprotstavljenih politika, koje se prešutno međusobno održavaju, i trajnog kočenja razvoja i napredovanja, Bosna i Hercegovina postala je maćeha običnim građanima pa mnogi, posebno mladi, iseljavaju tražeći lakši i ugodniji život. Iako su svjesni da njihovi unuci gotovo sigurno neće znati ni govoriti njihov jezik niti će tamo moći uživati bilo kakva nacionalna prava, ipak mnogi odlaze u bogatije i dobro organizirane zemlje gdje nije važno tko si i čiji si, nego vrijediš onoliko koliko znaš.

Tako politike, koje se navodno bore pod svaku cijenu za očuvanje svog narodnog identiteta, postaju uzrok odlaska vlastitih sunarodnjaka izvan BiH kao što su u ime tih politika bili progonjeni ili izbjegli tijekom rata.

Zbog svega navedenog očekujemo s pravom novi Daytonski sporazuma i novi teritorijalni preustroj koji se davno trebao dogoditi i novu Bosnu i Hercegovinu utemeljenu:

– na jednakim pravim za svakog čovjeka u svakom dijelu zemlje;
– na konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju zemlje i pravima svih nacionalnih manjina;
– na stvaranje svih potrebnih uvjeta za povratak onih koji se žele vratiti u svoj zavičaj;
– na pravednim zakonima koji će omogućiti sva ljudskih prava i sloboda i jednakopravnost sva tri naroda
– na osudi svih zločinaca;
– na naknadu ratne štete.

/Republikainfo.com/

Objava Pogled prognanika na Daytonski sporazum, 25 godina nakon njegova potpisivanja pojavila se prvi puta na Republika.