Kako je izvijestila Informativna katolička agencija (IKA), govoreći o mjestu i ulozi žena u Crkvi, nadbiskup Mate Uzinić upozorio je da “odnos prema ženama, nekad i danas, nije na onoj razini na kojoj bi trebao biti”, pozvavši na promišljanje i promjene u praksi.

On je vjernike upoznao sa životopisom sv. Marine rekavši da je bila oklevetana, krivo optužena. Nakon njene smrti i nakon što su ljudi uvidjeli da su pogriješili i oklevetali je, počeli su je častiti kao sveticu.

“Iako je priča iz davnih vremena i danas nam može poslati puno poruka, a jedna je da pazimo što govorimo jedni drugima, da ne osuđujemo druge olako, bez obzira što se ne uklapaju u naše okvire i naše načine razmišljanja”, rekao je nadbiskup Uzinić.

U središnjem dijelu propovijedi govorio je o mjestu i ulozi žene u Crkvi.

“Često odnos prema ženama u Crkvi, nekada i danas, nije na onoj razini na kojoj bi trebao biti”, upozorio je nadbiskup i za promišljanje o toj temi naveo evanđeoski ulomak koji se čitao toga dana (Lk 10, 38-42.)

“Može se stvoriti zaključak da taj pokret u sebi ima intenciju da se ženama želi ugroziti sekularnost i pluralnost društva i zapravo mogu se ugroziti neka ženska prava i postignuća koja su dostignuta u našem vremenu”

No, prije osvrta na evanđeoski ulomak, naveo je istraživanje provedeno u SAD-u gdje se ispitivalo u kojem postotku jedan član obitelji koji postane kršćanin može utjecati na druge na postanu kršćani.

“Ako je dijete u pitanju, tada su šanse 3,7% da će i drugi članovi obitelji to postati. Ukoliko je riječ o majci, postotak je 17%, a ako otac postane kršćanin, tada je postotak čak 93%. Polazeći od te činjenice, koliko je važno mjesto i uloga oca u obitelji u kršćanskom smislu, neki smatraju da je najvažnije probuditi muškarca. Na tom tragu je takozvana muška krunica na kojoj se, između ostalih nakana, moli za muškarce da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru, a kada se tome doda nakana za život u predbračnoj čistoći te čednost u odijevanju (gdje se najčešće misli na žene) i ponašanju i obnovu katoličkih brakova, može se stvoriti zaključak da taj pokret u sebi ima intenciju da se ženama i muškarcima u Crkvi i društvu dadu tradicionalne uloge koje su imali i prije. To su uloge – da žena bude oko stola, a muškarac za stolom. Ako se to razumije tako, a može se razumjeti, jer postoje određeni elementi, onda se razumije i zašto se u javnosti stvara dosta veliki otpor na takva nastojanja jer se to smatra nešto čime se želi ugroziti sekularnost i pluralnost društva i zapravo mogu se ugroziti neka ženska prava i postignuća koja su dostignuta u našem vremenu”, rekao je nadbiskup Uzinić.

„Važno je ovim promišljanjem postaviti pitanje: Što Isus o svemu tome misli? Ja mislim da nam odgovor na to pitanje nudi današnji evanđeoski ulomak u kojemu Isus poručuje da je ženi mjesto ne samo oko stola, nego i za stolom, da joj je mjesto među njegovim učenicima i uz to, kako kaže u današnjem evanđeoskom ulomku, da je Marija, koja je razliku od Marte učinila upravo to, učinila bolji izbor. Nije nevažno to čitati iz perspektive u kojoj Isus cijeni taj Martin rad, ali mu je više stalo da i muškarci i žene budu njegovi učenici. Tek kad su njegovi učenici, na pravi način mogu biti i ono drugo.

U svojim pastoralnim nastojanjima ne trebamo se samo više truditi oko povratka muškaraca u Crkvu, nego i oko mjesta i uloge žena u Crkvi. To je ono oko čega bismo trebali više nastojati i tražiti neke odgovore na određenu diskriminaciju, osobito kada je riječ o nekim upravnim i mjestima gdje se odlučuje, rekao je propovjednik.
Kao pozitivan primjer naveo je pomake koje je napravio papa Franjo uključujući žene u službe koje su povezane uz odlučivanje.

“Žene i danas ‘oko stola’ i često žrtve nasilja”

„Ono što je sporno u današnjoj Crkvi, ali i u našim obiteljima u kojima su žene još uvijek često ‘oko stola’, a nažalost su često i žrtve različitih oblika nasilja, je doista ono mjesto koje žena treba imati.“

U nastavku je podsjetio na brojne važne žene kroz povijest Crkve kazavši da je karakteristika svih tih žena da su sve najprije znale izabrati „bolji dio“, da su znale najprije kontemplirati Isusa, da su znale učiti od Isusa, da su najprije bile Isusove učenice. Navodeći kao primjer Majku Terezu, naveo je da je ona svoje sestre najprije uputila na molitvu klanjanja pred Presvetim, kako bi mogle služiti potrebitima. Ne može jedno bez drugoga, istaknuo je nadbiskup.

„Susret s Isusom, molitva, ona nas pročišćava da na najbolji način znamo kako pomoći bližnjima. Ona nam pomaže da na način milosrdnog Samarijanca prepoznamo najpotrebnije. Na to nas poziva i današnje evanđelje i ovo euharistijsko slavlje u kojemu nije više Marta domaćin, nego sam Isus. Ovdje smo zajedno, žene i muškarci, svi smo za njegovim stolom. S Marijom smo izabrali bolji dio. To smo učinili da bismo se vratili u svoje domove, crkvene i društvene stvarnosti i da bismo nakon što ovdje slušali Isusa, tamo na sinodalan način slušali jedni druge. Važno je slušati jer slušajući Isusa i jedni druge, možemo jedni drugima služiti u ljubavi bez obzira o kojoj se ulozi i službi radilo.“ Važno je postavljati pitanja o svom odnosu prema drugima kao i mjestu i ulozi u Crkvi i htjeti se približiti Isusu kako bismo od njega učili i na njegov način mogli biti jedni drugima i svima braća i sestre te kako bismo jedni drugima mogli služiti na Kristov način, zaključio je nadbiskup Uzinić.

Milas: “Srećom da imamo takvog biskupa, ali zašto ostali šute?”

Teolog Dalibor Milas za N1 prokomentirao je taj, u ovdašnjim crkvenim krugovima ne baš uobičajen istup.

“Njegov istup jako je značajan, iako za Matu Uzinića to nije ništa novo. Srećom pa imamo takvog biskupa koji se ne boji javno reagirati. Za mene više nije pitanje zašto on ovako reagira, nego zašto tako ne reagiraju i ostali biskupi. Primijetio sam da dosta biskupa dijeli njegov stav, ali se boje reakcije naroda koji reagira poprilično bijesno na takve istupe.”

Dovoljno je, kaže Milas, pogledati kako se Uzinića vrijeđa u komentarima zbog njegovih stavova.

“Te uvrede ne dolaze od ateista, nego od katolika što govori u kakvom je stanju to ‘hrvatsko’ katoličko društvo. Razumijem potrebu ostalih biskupa da šute jer se boje reakcija. Očito smo 20, 30 godina gradili društvo koje ne trpi drugačije mišljenje. Pa kad jedan nadbiskup iskorači i iskaže stav koji je normalan, vidimo salve uvreda na njegov račun”, ističe.

Strah od reakcije ‘katoličkog Frankensteina’

O fenomenu ‘molitelja na trgovima’ Milas kaže da je ta ideja promašena i besmislena.

“Pogledajte koliko je svećenika na tim molitvama na trgovima. Nećete ih vidjeti baš puno, pogotovo ne biskupa. I to je dovoljan znak. No najveći je problem što se napada one koji se usude dovesti u pitanje te inicijative. Sjetimo se kako je bio napadnut biskup Bože Radoš kada je prošle godine na Čistu srijedu suptilno poručio da kad postiš i kad moliš pazi da te netko ne vidi “nego uđi u sobu svoju”, baš kako piše u Evanđelju. Onda je već sutradan ublažio svoj stav. Doslovno smo stvorili katoličku masu koja ne trpi drugačije mišljenje. Pa kad bilo tko pokuša dovesti u pitanje neke stvari, ta masa reagira jako agresivno”, govori Milas.

“Mnogi vjernici ne znaju osnovne postulate vjere”

Kaže da mnogi vjernici ne znaju osnovne postulate svoje vjere pa “stoga trpimo takvu vrstu jednoumlja”.

“Postoje biskupi koji misle kao i Uzinić, ali se ne izjašnjavaju jer se boje reakcije javnosti tog, kako ja kažem, “katoličkog Frankensteina”. Imam osjećaj da je Crkva ranije bila puno slobodnija za pluralni način razmišljanja, nego što je sada. Uostalom, sjetite se kako je dio Hrvata vrijeđao papu Franju zbog njegovih stavova. A ako vrijeđaju poglavara Katoličke crkve, što tek onda drugi mogu očekivati”, ustvrdio je teolog Milas za N1.

/Desk/

Objava DOK OSTALI BISKUPI SRAMNO ŠUTE – Nadbiskup Uzinić o moliteljima “muške krunice”: “Taj pokret ima intenciju da se ženama želi ugroziti sekularnost i pluralnost društva i neka ženska prava dostignuta u našem vremenu” pojavila se prvi puta na Republika.

Objava Pater Ike napisao pa obrisao – Divi se muškarcima koji “istrpe kojekakve histerije i cmizdrenja” žena – uslijedio je Milasov odgovor pojavila se prvi puta na Republika.

Naime, nakon što se rektor Sveučilišta u Mostaru, putem službene stranice Sveučilišta sumsova.ba, pohvalio priznanjem Međunarodnog centra za istraživanje postignuća u obrazovanju (IARC), a koji je proglasio Sveučilište u Mostaru ‘Sveučilištem godine 2022.’, a rektora Sveučilišta u Mostaru prof. dr. Zorana Tomića rektorom godine, na površinu su isplivale neke činjenice koje su pokazale kako bi Sveučilištu u Mostaru ipak bilo bolje bez ovog “priznanja”.

Između ostalih, javno je reagirao i doktor pastoralne teologije i socijalne etike Dalibor Milas, na svom Facebook profilu, a koji sada živi i radi u Grazu.

Njegov status prenosimo u cijelosti:

“Kada sam jutros pročitao da je Sveučilište u Mostaru dobilo prestižne nagrade (“Sveučilište godine za 2022.” i “Rektor godine 2022.”), baš sam se obradovao. Uvijek mi je drago kada Hercegovina dospije pod reflektore svjetske pozornice i to ne zbog nekakvih skandala nego zbog svoje izvrsnosti.

I tako sam danas prijepodne (prvi dan ljetnog semestra inače) krenuo na fakultet da vidim kakvi me studenti čekaju ovaj semestar, sretnem kolegu Austrijanca i naravno da ne propuštam priliku pohvaliti se uspjehom mostarskog sveučilišta u znanstvenom svijetu i ponosno mu pokazujem link. Na pauzi između predavanja dolazi on do mene i s očitim podsmijehom svojstvenim Habzburzima sugerira da malo bolje provjerim o čemu se točno radi. Kada sam malo zagrebao ispod površine, imao sam što vidjeti. Riječ je o lukavo osmišljenoj prevari.

Iako se službeno navodi da je International Achievements Research Center (IARC) “međunarodna organizacija čiji je cilj osnaživanje talentiranih znanstvenika, stručnjaka u obrazovanju, industriji, poslovanju i tehnologiji u ostvarivanju vlastitih potencijala i novih mogućnosti”, riječ je o privatnoj firmi koja službeno postoji od 2017., ali koja ovu navodno tradicionalnu nagradu najboljim sveučilištima dodjeljuje tek od 2021.

Dovoljno se prijaviti, objasniti zašto ste baš vi zaslužili ovu prestižnu nagradu i pritom, naravno, uplatiti određeni iznos dolara (395). U prijavi je naglašeno da nemate pravo na povrat novca. Sama informacija da se za dobivanje nagrade mora nešto platiti izaziva dizanje obrva. I nastavio sam dalje istraživati.

Dok se na kanadskoj adresi ove “međunarodne organizacije” nalazi RBC Bankque Royale i nekakav ured za nekretnine, na navedenoj američkoj adresi “službene podružnice” je tržni centar s teretanom i beauty salonima.

Što se tiče službenog telefona ove “međunarodne organizacije”, kontakt-broj koji je naveden na webu nije fiksni broj nego broj mobitela kanadskog operatera Fido. Službeni broj američke podružnice je također mobilni broj operatera Onvoy LLC koji se često koristi za scam pozive, jer za korištenje broja nije potrebna registracija. O izvjesnom dr. Michaelu Finnenu (u potpisu certifikata) nema spomena u znanstvenom svijetu. Da stvar bude još jača, do svih ovih informacija se može doći uz par klikova na Googleu i Google Mapsu.

Nagrade za najbolje znanstvenike godine dobili su likovi s par objavljenih radova (svi u istom časopisu) te jedva nekoliko citiranja. To je solidno za phd studente, ali sramotno loše za profesora, ako uopće imaju tu titulu. Sve u svemu, riječ je o prevari.

Budući da će ovo pročitati i ponosni djelatnici SUM-a, ne bi loše bilo razmisliti o međunarodnoj tužbi zbog povrede ugleda ili što li već. Jer ovakva bruka ne smije proći bez posljedica. Za dobro naše djece, studenata na SUM-u, i svega onoga što je do sada dobro napravljeno nema smisla izlagati i Sveučilište i profesore nepotrebnim rizicima blamaže. Ta djeca imaju potencijal i budućnost.

Budući da su na službenom webu achievements . com već otvorene prijave za 2023. (čitaj: novi naivci spremni platiti 395 dolara), dobro bi bilo upozoriti i ostala domaća sveučilišta (kao i ona iz Ruande, Kirgistana i Burkine Faso) ako dođu u napast prijaviti se na ovakve stvari jer bi i njih netko mogao prevesti žedne preko vode.
Uostalom, postoje li uopće nagrade, osim Oscara i Nobela, koje se ne moraju platiti?”, zaključuje Milas u svojoj objavi.

/Desk/

Objava SAMOSRAMOĆENJE Sveučilištu u Mostaru priznanje od kanadskog privatnog poduzeća za 395 dolara pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Dalibor Milas, teolog/Express.hr

U Velikoj Gorici se nedavno dogodio još jedan u nizu opskurnih događaja. Ispred Muzeja Turopolja uklonjena je umjetnička instalacija snjegovića od stiropora zbog navodnog nezadovoljstva građana. Jedan od autora, Zdenko Bašić, izjavio je da se izložba jednim dijelom oslanjala na priče i legende koje su bile prepričavane u narodu te da su to legende s poganskim elementima, uz pomoć kojih je pokušao stvoriti “alternativu konzumerističkom vizualu koji nam se servira sa Zapada”. Sam umjetnik je potvrdio kako je dobio šturo objašnjenje iz Muzeja da su se ljudi žalili zbog njihova izgleda, ali i vrijeđanja vjerskih osjećaja jer su postavljeni u predbožićno vrijeme.

Ravnateljica muzeja, gospođa Biškupić, potvrdila je da je Grad inzistirao na uklanjanju instalacije zbog nezadovoljstva građana i da ovaj nepopularni potez nema nikakve veze s Crkvom. Ravnateljica je također naglasila da se “takve manifestacije rade za građane te ako građani nisu zadovoljni, onda razumije da se treba njima prilagoditi, ali da ne zna što se to građanima ne sviđa kod tih snjegovića”. Suprotno interpretacijama većine domaćih medija, čisto sumnjam da su predstavnici Katoličke crkve utjecali na zabranu izložbe u Velikoj Gorici.

Najveću odgovornost u cijeloj ovoj priči ima Ured gradonačelnika Velike Gorice, koji ovim cenzorskim postupkom nije ispao fer prema samom umjetniku i prema cijeloj struci. Budući da me živo zanimalo što je to zapravo zasmetalo velikogoričkoj javnosti, marljivo sam se posvetio iščitavanju komentara po društvenim mrežama. Činjenica je da se velikom dijelu komentatora ne sviđa Bašićev doživljaj zime i Božića kroz “snjegoviće od stiropora” te da svoje nesviđanje nemušto i nepotrebno maskiraju kršćanstvom i “povratkom božićnim izvorima”.

Još mi je zanimljivije da nigdje nisam pročitao kako su nekome u Adventu dosljedno zasmetali debeli socijalistički Djed Mraz, odnosno postsocijalistički Djed Božićnjak te krdo njegovih sobova iz Coca-Colinih reklama.

Retorika s društvenih mreža o traganju za pravim izvorima Božića i očuvanju tradicije samo svjedoči o našim strahovima od onog nepoznatog. Tko god govori o povratku izvorima, mora se prvo zapitati što s tim pokušava legitimirati.

Ako se zaista dobronamjerno i iskreno pokušavamo vratiti izvorima, zar ne bismo onda trebali otkriti prave korijene? Bilo je, naime, duhovnosti i prije kršćanstva. Zar je teško prisjetiti se nordijsko-germanske ili pak naše domaće staroslavenske mitologije i religioznosti, koje su se razvijale kroz nekoliko tisuća godina?

Ako ćemo se doista vraćati izvorima, trebamo li se onda “vratiti” Svarogu, Perunu, Triglavu, Danici ili Velesu? Uvjeren sam da će takvi teško prihvatiti da je zapravo ukrašavanje božićnog bora vezano za germanska poganska plemena: prvo je sveti Bonifacije pokušao Germanima predstaviti kršćanski nauk o Presvetom trojstvu koristeći bijelu jelu zbog njezina naizgled trokutastog oblika, da bi potom u Njemačkoj započela tradicija ukrašavanja jele pred Božić, i to jabukama, orasima i perecima. Sve religije ovoga svijeta imaju u sebi utkane razne “poganske” (čitaj: strane) elemente.

To ne treba nikome smetati niti se toga treba sramiti. Nije ovo problem samo Velike Gorice, nego našeg monolitnog društva općenito.

Kod nas nipošto ne smije biti odskakanja od uvriježenog. Većini kao da nedostaje koncentracija pročitati dvije-tri kompliciranije rečenice, a da o razumijevanju pročitanog i ne govorim. Sve sam uvjereniji da naše društvo treba prvenstveno opismeniti, potom naučiti demokraciji i pluralizmu, pa mu tek onda dati pravo glasa. Čini se da je to kod nas išlo obrnutim redoslijedom. Zato i jesmo osuđeni na aktualno stanje.

No kao što rekoh, argument građana Velike Gorice da “snjegovići od stiropora” vrijeđaju “predbožićnu atmosferu” nije validan. Iščitavajući komentare velikogoričkih građana stekao sam dojam da mnogim protivnicima “snjegovića” nije do kraja jasno da sintagma “ne sviđa mi se” nije nužno jednaka onoj “ovo ništa ne valja”. Senzibilitet i preferencije su dvije posve različite kategorije.

Poklonici umjetnosti će se sjetiti one temeljne definicije kič-čovjeka kojega nedostatak obrazovanja i navike navode na potpuno pogrešan pristup umjetnosti. Vera Horvat Pintarić kič-čovjeka smatra “sebičnim, površnim, okrutnim i nasrtljivo samouvje renim”. Vulgarni kič-čovjek (npr. ja u trenucima slabosti) misli da umjetnost, u prvom redu, treba biti ugodna, dopadljiva i ukrasna ili, da skratim priču, ako mi se nešto ne sviđa, to onda nije umjetnost, nego nešto “bez veze”. Po definiciji, kič služi provociranju ugode, sviđanja bez razmišljanja.

To što je netko sposoban pročitati tekst/ knjigu, pogledati film ili sliku te poslušati album klasične glazbe, ne znači da je automatski sposoban to djelo shvatiti u punini i objektivno ga procijeniti. Često mi se dogodilo da neku kompliciranu knjigu (čitaj: bilo što od Immanuela Kanta) ili film (čitaj: bilo što od Tarkovskog) nisam shvatio na pravi način, ali gotovo nikad nisam pomislio “to je zato što je taj i taj autor glup i nema pojma što radi”, nego sam krivicu ponašao u vlastitom neznanju i potražio pomoć od onih koji su stručniji. Postoje brojni stručnjaci koji se bave određenim granama umjetnosti i njihov sud je najpouzdanije postojeće mjerilo kvalitete umjetničkog djela.

Naravno, nekad se zna dogoditi da iduća generacija stručnjaka i kritičara potpuno drugačije procijeni nešto što je ona prošla smatrala “nižom vrstom” umjetnosti i obrnuto.

No unatoč tim generacijskim korekcijama, sudovi i procjene stručnjaka su uvijek pouzdanije mjerilo kvalitete od broja prodanih primjeraka ili ulaznica te mišljenja anketiranih slučajnih prolaznika na glavnoj ulici nekoga grada ili, kad je riječ o ovom primjeru, raspoloženja plebsa na društvenim mrežama.

Ako imam zdravstveni problem, prvenstveno će me zanimati mišljenje liječnika. Dijagnoze pravnika, arhitekata i automehaničara imat će puno manju ili gotovo nikakvu težinu. Ne vidim zašto tako ne bi bilo i na polju umjetnosti. Jasno da i stručnjak može pogriješiti u procjeni. Jedino što je veća vjerojatnost da će pogriješiti manji stručnjak. A o nestručnjaku da i ne govorimo. Ovdje imam osjećaj da Ured gradonačelnika Velike Gorice ne obiluje, nažalost, stručnjacima bilo kakve vrste.

A što je sljedeće: paljenje knjiga?

Objava Narod prvo treba opismeniti, pa mu onda dati pravo glasa pojavila se prvi puta na Republika.