Piše: Christian Schwarz-Schilling/Deutsche Welle

18. svibnja su Derek Chollet, savjetnik američkog ministarstva vanjskih poslova, i Gabriel Escobar, posebni američki povjerenik za zapadni Balkan, stajali u odboru američkog Senata za vanjsku politiku (U.S. Foreign Relations Committee, FRC) i odgovarali na pitanja o američkoj politici na zapadnom Balkanu.

Bilo je zanimljivo, ali i razočaravajuće vidjeti i čuti kako dvojica američkih diplomata i ljudi koji suoblikuju politiku prema zapadnom Balkanu zaobilaze odgovore i izbjegavaju precizne informacije. Oni su koristili brojne lijepe riječi: demokracija, suverenost i teritorijalna cjelovitost – i prije svega pristup Europskoj uniji. Nažalost, ostalo je kod te površnosti bez puno sadržaja. Ja sam bio razočaran.

Prije 30 godina doživio sam kako je SAD s ministrom vanjskih poslova Warrenom Christopherom bezuspješno pokušavao pokrenuti kruti EU na stvarni angažman u bivšoj Jugoslaviji. Bila je to sramota s obzirom na tadašnje ratne zločine.

Zašto se Vučiću udvara?

Još se dobro sjećam kako je predsjednik Clinton nakon tri godine krajnje brutalnog rata i genocida u Bosni i Hercegovini sam odlučio podržati tu zemlju.

I zato danas ne razumijem, koji cilj slijedi SAD svojom politikom na zapadnom Balkanu.

Zašto su pragmatični Amerikanci odabrali predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kao „jakog čovjeka” na zapadnom Balkanu? Predsjednik odbora Foreign Relation Committee, senator Robert Menendez, s pravom je prilikom saslušanja postavio pitanje, zašto SAD surađuje s nekim tko, kao što je New York Times iscrpno izvijestio, njeguje prisne odnose s kriminalnim miljeom. Zašto se udvara nekomu komu je Rusija strateški jako draga. Zašto se traži bliskost upravo sa Srbijom koja je svojom etnonacionalističkom politikom – svi Srbi u jednoj državi – jedan od katastrofalnih uzročnika sukoba u bivšoj Jugoslaviji.

Povratak etnonacionalizmu?

Na ta pitanja dva visoka američka diplomata nisu mogla dati odgovore. Na temelju kakvih analiza se nekim zemljama Balkana daje prednost, a druge kažnjava?

Objavljeno je nekoliko analiza o novom smjeru američke politike na Balkanu. S nekima se slažem. Mogu čak razumjeti da postoje razlozi, zašto Amerikanci traže rješenje koje je za njih navodno pragmatično. Rusija, Kina, Tajvan – sve te zemlje su više u fokusu svjetske politike nego Balkan. Ali, to nije razlog da se podržava hegemonističku politiku u regiji zapadnog Balkana, kako bi se etabliralo nove odnose snaga i pritom žrtvovalo zemlje kao što su Bosna i Hercegovina, Crna Gora ili Kosovo.

Želi li se stvarno Bosnu i Hercegovinu vratiti još više u etnonacionalizam? Iako se tvrdi da se bori upravo protiv toga etnonacionalizma?

Neizravna pomoć secesionizmu

Iako se pokušava predsjednika manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini, Republike Srpske, Milorada Dodika držati u šahu sankcijama i upozorenjima, neizravno mu se pomaže u provođenju njegovih secesionističkih planova. SAD je odlučio boriti se protiv korupcije na zapadnom Balkanu, i sankcijama, pa ipak pritom podupire najkorumpiranije političare.

Prisjetimo se kako je sadašnji američki predsjednik Joe Biden na svojoj tadašnjoj funkciji kao senator pred tim istim odborom u travnju 1993. svojim izvještajem “To stand against the aggression: Milosevic, the Bosnian republic and the conscience of the West” (Suprotstaviti se agresiji: Milošević, bosanska republika i savjest Zapada) pozvao da se pomogne Bosni i Hercegovini da se rat završi.

Bez strategije i opasno

Odobrava li predsjednik Biden ono što State Departmen čini danas? Zna li on da se sadašnjom američkom politikom upravo vrijeđa žrtve tadašnjih etničkih ciljeva ratova iz 1990-ih godina?

Dan nakon saslušanja je američki predsjednik Biden u Senatu predložio Jamesa O’Briena za novog podtajnika za Europi i Euraziju. O’Brien je 1995. sudjelovao u izradi Daytonskog mirovnog sporazuma i radio je u vrijeme kad sam ja bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini u skupini stručnjaka za reformu ustava, koju sam ja osnovao. On je iskusni pravnik i bivši američki posebni povjerenik za zapadni Balkan, koji dobro pozna Bosnu i Hercegovinu i tu regiju.

Nadam se da su u Washingtonu s njegovim imenovanjem ipak shvatili da se mora obaviti promjena smjera, koja će sadašnju američku politiku prema zapadnom Balkanu, koja je štetna, bez strategije, bez rezultata i opasna, usmjeriti na novi put. Ali, tako dugo dok je Derek Chollet savjetnik u američkom ministarstvu vanjskih poslova, koji suoblikuje politiku prema zapadnom Balkanu, nažalost mogu biti samo poluoptimističan.

EU slijepo slijedi SAD

Nakon najnovijeg izbijanja nasilja na sjeveru Kosova, u kojem su militantni srpski demonstranti ozlijedili vojnike KFOR-a, Sjedinjene Države su – potpuno nerazumljivo – jednostrano najavile sankcije protiv Kosova. I ovdje SAD – kao i EU – gotovo uopće ne reagira na provokativnu srpsku politiku, naprotiv. Da Vučić iz Beograda sprječava da se kosovski Srbi integriraju u državu Kosovo, to EU i SAD jednostavno prihvaćaju. Kosovskom premijeru Albinu Kurtiju se čak uskraćuje potporu jer se on očito ne da uključiti u američke planove.

Zašto EU i Njemačka gotovo slijepo slijede SAD? Da EU nije sposoban biti samokritičan i čini istu pogrešku kao i prije 30 godina s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem, to je dokaz nesposobnosti.

Presuda koja sve mijenja

31. svibnja je Haaški tribunal izrekao svoju posljednju presudu u procesu koji je trajao 20 godina, o dva vodeća čovjeka srpske državne sigurnosti u ratovima 1990-ih godina u Bosni i Hrvatskoj. Svaki od njih je dobio po 15 godina zatvora, između ostaloga, zbog organiziranja udruženog zločinačkog pothvata i protjerivanja ne-Srba u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj.

Glavni tužitelj Serge Brammertz je jasno rekao: „Ova presuda sve mijenja.”

I doista: ova bi presuda morala imati velik utjecaj na vrednovanje tadašnjeg rata. To je dokaz da je Srbija aktivno sudjelovala u ratu protiv Bosne i Hercegovine. S time taj rat nikad više ne može biti nazvan „građanskim ratom”. Sad je konačno i službeno potvrđeno, ono što smo svi mi zapravo znali oduvijek: Srbija je bila aktivno uključena u tadašnji rat.

Ali, sad se postavlja pitanje, hoće li ova presuda nešto promijeniti u Europskoj uniji i SAD-u glede današnje politike prema zapadnom Balkanu. Hoće li svi i dalje Aleksandra Vučića i Srbiju promatrati kao glavne aktere na zapadnom Balkanu i udvarati im se? Nije li konačno vrijeme za odluku o promjeni politike i davanje prednosti drukčijoj politici na zapadnom Balkanu? Politici u kojoj će postojati konzekvence za krivce i počinitelje zločina, a žrtve konačno biti saslušane?

/Desk/

Objava Schwarz-Schilling: Zašto EU i Njemačka slijepo slijede SAD? Je li vrijeme za promjenu politike na zapadnom Balkanu? pojavila se prvi puta na Republika.

U zajedničkom pismu kojega su adresirali na predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen i glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, bivši visoki predstavnici međunarodne zajednice za BiH Christian Schwarz-Schilling i Valentin Inzko su upozorili kako bi čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mogli iskoristiti agresiju Rusije na Ukrajinu te isprovocirati incidente ili čak novi rat.

”Srbija i Republika Srpska nisu ostvarile svoje ciljeve iz 90-ih. Pored toga njeguju veoma bliske odnose s Rusijom. Stoga se pribojavamo da bi se sadašnja agresija na Ukrajinu mogla proširiti i na Zapadni Balkan, prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo”, navode oni u zajedničkom pismu čiji sadržaj u srijedu citira Deutsche Welle (DW).

Kao najbolje rješenje koje bi spriječilo izbijanje nove krize na europskom tlu predlažu “što brže i nebirokratsko” primanje BiH u EU te ističu kako je to i neka vrsta moralne obveze s obzirom na činjenicu da je Unija uvođenjem embarga na isporuku oružja 90-ih godina zapravo onemogućila napadnutome da se brani od agresije.

Inzko i Schwarz-Schilling vjeruju kako je u Dodikovoj glavi još živ plan za secesiju Republike Srpske, iako on o tome sada ne govori, a Rusija kao i Srbija ističu kako podržavaju teritorijalni suverenitet BiH.

Pozvali su stoga NATO i glavnog tajnika Stoltenberga da pruži “snažna jamstva stanovništvu BiH da neće biti ostavljeni na cjedilu, kao prije 30 godina”. To bi, kako sugeriraju, trebalo učiniti poduzimanjem neophodnih koraka u cilju sprječavanja prijetnji postojanju Bosne i Hercegovine.

Konkretan način da se to učini, kako navode, bio bi stacioniranje postrojbi NATO-a i EUFOR-a kod Brčkog te na granici između BiH i Srbije.

“Nitko ne zna koji su sve Putinovi ciljevi. Zato Vas molimo da učinite sve što je u Vašoj moći da zaštitite BiH. Njeni građani moraju dobiti jamstva NATO-a u slučaju da se rat proširi na Zapadni Balkan”, kazao je Inzko. Dodao je kako je formula “miran Balkan – sigurnija Evropa” nezamjenjiva te kako u posljednjih 15 godina nije vidio tako velik interes međunarodne zajednice za BiH kao sad i da mu je zbog toga jako drago.

Za Srbiju Schwarz-Schilling i Inzko imaju poruku da svojim ponašanjem u odnosu na ukrajinsku krizu pokazuje kako nije ni zaslužila članstvo u EU jer odbija slijediti njenu politiku prema Rusiji odnosno uvesti sankcije.

Posjećaju da je i prvi visoki predstavnik za BiH Carl Bildt svojom objavom na Twitteru 27. veljače kazao da se Srbija svojim stavom prema Rusiji sama diskvalificirala iz procesa pridruživanja jer zemlje koje ne dijele europske vrijednosti ne trebaju ni imati mjesto u Uniji.

Objava Schwarz-Schilling i Inzko apeliraju prema EU i NATO-u: Zaštitite zapadni Balkan, još žive planovi o Velikoj Srbiji pojavila se prvi puta na Republika.

Bivši visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling boraveći u posjetu Bosni i Hercegovini u intervju za FTV govorio je o trenutnoj situaciji u Vijeću sigurnosti i mogućnosti da Christianu Schmidtu uskrate obraćanje.

Između ostaloga, rekao je da svi, a naročito Rusi, pokušavaju dokle mogu ići: “Jednostavno probaju, iskušavaju. Ako drugi kažu ‘u redu’, onda su opet nešto postigli. Dakle, ne smije se kazati ‘u redu’. I morate znati da bi ovaj put Rusi morali staviti veto da dovedu do promjena u Vijeću sigurnosti. Mislim da ovaj put Rusija neće staviti veto. Dakle, hoće li dobrovoljno odustati od toga, visoki predstavnik ima pravo govoriti u New Yorku i samo veto ga u tome može spriječiti. I sada je zadatak pravnika iz odgovarajućih resora i zemalja da procijene hoće li dopustiti da jedna zemlja sve upropasti. To ne može. Ako to ipak učine, onda je cijeli Zapad na jednoj nizbrdici”, naglasio je za FTV Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH.

/Republikainfo.com/

Objava Schwarz-Schilling: Schmidt ima pravo govoriti u New Yorku pojavila se prvi puta na Republika.

“Čast mi je i angažirat ću se za ostvarenje bliske suradnje s međunarodnom zajednicom u izgradnji budućnosti naroda Bosne i Hercegovine na njihovom putu ka Europskoj uniji.” Ovim riječima je Christian Schmidt na popularnoj bosanskoj internetskoj stranici klix.ba prokomentirao svoje imenovanje za novog visokog predstavnika u BiH 27. svibnja 2021. godine. Odlukom Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC), iskusni političar iz Kršćansko-socijalne unije (CSU) drugi je Nijemac na poziciji visokog predstavnika, prenosi Deutsche Welle.

Zadatak nadziranja provođenja Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan krvavi rat u BiH (1992.-1995.) i implementacije njegovog političko-civilnog dijela, pokazao se sve samo ne jednostavnim. Zbog stalnih blokada, posebno od strane bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, država BiH danas je praktično nefunkcionalna i pokazuje mali napredak na putu ka održivoj demokraciji.

Neophodne reforme na putu ka EU nisu provedene. Istodobno, secesionistički zahtjevi postaju sve glasniji. Etno – nacionalisti iz tri najveće etničke grupe – bosanski Srbi, bosanski Hrvati i Bošnjaci – na vlasti su od kraja rata i koče sve pokušaje reformi u ovoj izmučenoj zemlji.

Austrijanac Valentin Inzko obavljao je funkciju visokog predstavnika u BiH posljednjih dvanaest godina. Na žalost, ruke su mu bile vezane zbog nedostatka podrške međunarodne zajednice. Zato i nije bilo puno napredaka. Christian Schmidt je, prema tome, sada suočen s nimalo lakim zadatkom.

Zlonamjerni glasovi

Kandidatura Christiana Schmidta torpedirana je od samog početka: zlonamjerni glasovi su u siječnju 2021. govorili o postojanju tajnog plana između Njemačke i Rusije protiv SAD-a; jedni su se žalili da “Njemačka radi na svoju ruku”; a drugi su rekli da je CSU-ov političar Schmidt preblizak hrvatskoj nacionalističkoj stranci HDZ. Ipak, ubrzo se pokazalo da su sve ove tvrdnje – puke glasine.

Njemačka je, kao što je istaklo Ministarstvo vanjskih poslova, predložila novog visokog predstavnika u “dogovoru s međunarodnim partnerima i članovima Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira”. Stoga bi ovu inicijativu trebalo pozdraviti, posebno zato što pokazuje da Njemačka i EU ponovo gaje veći interes za Bosnu i Hercegovinu. Također treba naglasiti da budući visoki predstavnik ima podršku SAD-a.

Taktika Rusije

Nažalost, Rusija ne igra konstruktivnu ulogu u imenovanju visokog predstavnika. Naprotiv, vlada u Moskvi se tome suprotstavlja. To je već godinama ruska taktika. Iza ovoga stoji strategija, čiji je cilj stvaranje nestabilnosti u Europi i sprječavanje balkanskih zemalja da se pridruže NATO-u. U suradnji s bosanskim Srbima i Srbijom, ova taktika se definitivno pokazuje uspješnom.

Međutim, ovdje također treba napomenuti da su EU i SAD, zbog njihovog smanjenog interesa za regiju zapadnog Balkana tijekom posljednjih 15 godina, olakšale Rusiji djelovanje. Moskva već godinama želi zatvoriti Ured visokog predstavnika (OHR), što bi u dogledno vrijeme pogoršalo krizu u BiH i ugrozilo i sam opstanak ove države. Stoga se Rusija generalno ne slaže s imenovanjem novog visokog predstavnika i traži sve načine kako bi spriječila popunjavanje ove pozicije.

Nema pozicije UN-a

Christian Schmidt prvi je visoki predstavnik kojeg PIC (Vijeće za implementaciju mira), odnosno njegov Upravni odbor nisu jednoglasno imenovali. S obzirom na to da do sada nije postojala jasna procedura za imenovanje, Rusija se ne može pozivati na proceduru koja zahtijeva odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a. Bez obzira na to, Moskva sada pokušava instrumentalizirati Vijeće sigurnosti u svoju korist.

Rusija vjerojatno pretpostavlja da će svojim vetom moći oboriti odluku Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira. Ali ured visokog predstavnika nije pozicija koju je uveo UN, nego ad hoc pozicija uvedena isključivo za provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma? I ja osobno sam svojedobno, kada sam stupio na funkciju visokog predstavnika, bio samo pozdravljen u Vijeću sigurnosti – to je uzeto na znanje bez posebne rezolucije.

Zbog toga je imenovanje novog visokog predstavnika Christiana Schmidta važeće i bez Vijeća sigurnosti UN-a.

Nema “smanjenog legitimiteta”

Ni Republika Srpska, jedan od dva “entiteta” BiH, ni njen politički predvodnik Milorad Dodik, kao ni susjedna Srbija, ne žele prihvatiti novog visokog predstavnika i nazivaju ga “nelegitimnim”. Međutim, nije njihov zadatak da odlučuju o izboru novog visokog predstavnika.

Kada austrijski diplomata Wolfgang Petritsch, koji je bio visoki predstavnik za BiH od 1999. do 2002., na stranici klix.ba postavi pitanja: Kako će Schmidt riješiti problem s Rusijom u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira? Kako će riješiti probleme s Dodikom? Ima li plan?, mora mu se ovako odgovoriti: Petritsch bi gore navedene činjenice morao uzeti na znanje i korigirati svoju pogrešnu pretpostavku o „smanjenom legitimitetu” novog visokog predstavnika.

Bosna i Hercegovina nije prepuštena sama sebi

Ukidanje OHR-a bilo bi opasno za BiH, jer se zemlja u ovakvom stanju u kakvom je sada, ne može prepustiti sama sebi. Kao visoki predstavnik, shvatio sam još 2006. da lokalni političari nisu zainteresirani za reforme i da je zemlji potrebno mnogo više angažmana i posvećenosti međunarodne zajednice. Pogotovo što postoje planovi vlada nekih zemalja EU-a i zapadnog Balkana da se zemlja konačno podijeli.

Određeni akteri, kako se čini, sve što im ne odgovara, proglašavaju “nelegitimnim”. Iznenađen sam da moj bivši kolega Petritsch ide u istom smjeru. Siguran sam da će BiH od 1. kolovoza u Christianu Schmidtu dobiti sposobnog visokog predstavnika i da će mu Njemačka, EU i SAD pružiti istu neophodnu podršku koju je dobio u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira (PIC) 27. svibnja ove godine.

(Izvor: DW)

Objava “Imenovanje Christiana Schmidta važeće je i bez rezolucije UN-a” pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Christian Schwarz-Schilling/Deutsche Welle

Pandemija u Bosni i Hercegovini (BiH) odnijela je u odnosu na broj stanovnika posljednjih mjeseci više života nego u bilo kojoj drugoj zemlji u Europi, piše novinar TAZ-a Erich Rathfelder u svom članku o “sahranama na pokretnoj traci”. Već sama ova činjenica trebala bi usmjeriti našu pažnju na zapadni Balkan. Ali trenutno se čini da je EU više zabavljena samom sobom.

Dok se BiH bori s pandemijom, neuspjelim Covax-programom i vlastitim političarima, nekoliko dokumenata – takozvanih “non-papera” o BiH otišlo je za Bruxelles. Radi se o neslužbenim dokumentima, napravljenim da testiraju moguänost prihvaćanja političkih prijedloga.

Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman predstavio je 22. ožujka u Bruxellesu “non-paper” koji su potpisale Slovenija, Mađarska, Bugarska, Grčka i Cipar, a kojim Hrvatska želi uglavnom “pomoći” Bosni Hercegovini na njenom putu u EU.

Ovim “non-paperom” hrvatska vladajuća stranka HDZ podržava napore svoje sestrinske stranke – HDZ BiH – da promijeni Izborni zakon u BiH na takav način da se može održati blokada države BiH a uz to da se održi i stalna kontrola i utijecaj Hrvatske na donošenje odluka u BiH. Da ovo otvara put trećem entitetu i u konačnici njegovom pripajanju Hrvatskoj, na prvi pogled se ne prepoznaje u ovom “non-paperu”.

Hrvatski “non-paper” izazvao je nezadovoljstvo mnogih. Manuel Sarrazin, član njemačkog Bundestaga i glasnogovornik za istočnoeuropsku politiku u parlamentarnoj grupi Bundestaga Bündnis 90/Die Grünen, dobio je od njemačke vlade zadovoljavajući odgovor na pitanje o tome kakva je njena pozicija po pitanju reforme Izbornog zakona u BiH. “Savezna vlada se zalaže za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine – s postojećim entitetima. Stvaranje trećeg entiteta, pored postojeće Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, ne može biti cilj reformskih napora iz perspektive savezne vlade”, stajalo je u odgovoru iz Berlina.

Miran raspad BiH?

Član tročlanog Predsjedništva BiH Željko Komšić – bosanski Hrvat kojeg HDZ u BiH i Hrvatskoj ne prihvaća – napisao je vlastiti opsežni “non-paper” kao odgovor na “non-paper” Hrvatske i poslao ga 2. travnja u Bruxelles. U tom dokumentu on osvjetljava, prema njegovom mišljenju, „nejasnu politiku EU, koja je pod snažnim utjecajem Hrvatske i tamošnje vladajuće stranke HDZ, te nedostatak neutralnosti delegacije Europske unije u BiH”, kao i sveukupno „pogrešan pristup Izbornoj reformi u BiH”.

Komšić je ukazao i na miješanje Srbije i Hrvatske u unutrašnje stvari BiH kao i pritisak Rusije zbog aspiracija BiH za ulazak u NATO. On poziva na aktivniji angažman EU-a i pomoć u deblokadi državnih institucija, inače će, kako je naglasio, situacija u zemlji još više eskalirati. Međunarodna zajednica u BiH brzo je reagirala i pozvala sve političke aktere da prestanu sa špekulacijama i ne stvaraju nepotrebne tenzije.

Prije samo nekoliko dana Željko Komšić potvrdio je da je predsjednik Slovenije Borut Pahor prilikom nedavne posjete Sarajevu 5. ožujka rekao trojici članova Predsjedništva BiH da je u EU sve više glasova, koji pozivaju na dovršetak raspada Jugoslavije. Pahor je istovremeno pitao je li moguća “mirna disolucija” BiH. Prema Komšićevim riječima, on i Šefik Džaferović, bošnjački član predsjedništva, rekli su da mirno razdvajanje nije moguće, dok je Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH, izrazio suprotan stav. Nije nikakva novina da Dodik godinama zastupa takvo mišljenje.

Moglo bi se zapitati, zašto jedna tako važna informacija tek sada izlazi u javnost. Jedan od vjerojatnih razloga je informacija da je u opticaju još jedan “non-paper” o “neriješenim nacionalnim problemima Srba, Albanaca i Hrvata” nakon raspada Jugoslavije. Premijer Slovenije, Janez Janša, dobar Orbanov prijatelj, očigledno je u veljači neslužbenim kanalima, poslao “non-paper” predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu. Janša, međutim, poriče da je autor dokumenta.

Taj „non paper” pod naslovom “Zapadni Balkan – put naprijed”, koji je ovog tjedna objavio slovenski portal “necenzurirano.si” je sve drugo samo ne takav, kakav se u naslovu predstavlja. To je prije svega nastavak nacionalističke politike Srbije i hrvatske vladajuće stranke HDZ prema BiH. Prema nekim informacijama, dio dokumenta je napisan čak u Budimpešti, ali u Bruxellesu ga nazivaju “slovenskim papirom”.

Mogući ratni sukobi

Slovenski „non paper” je izazvao popriličnu pomutnju, jer se u njemu predlaže promjena granica u regiji i to tako da nastanu Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Albanija. Bosna i Hercegovina bi bila podijeljena između Hrvatske i Srbije, a samo mali dio zemlje bi ostao Bošnjacima. Stoga nije ni čudo da su se porotivnici ovog slovenskog „non papera” vrlo glasno pobunili u BiH, ali i u Crnoj Gori. Čak se spominju mogući oružani sukobi.

U dokumentu se govori o „silent procedures” („tihoj proceduri)” s nositeljima odlučivanja u regiji i međunarodnoj zajednici, o tome može li se predloženi plan provesti. Zastrašujuće je da su dijelovi međunarodne zajednice očito već aktivni u takvom “tihom postupku”. Je li potpuno zaboravljeno da je u BiH upravo zbog planova o podjeli zemlje došlo do stravičnog rata?

Janša nije izrabno opvrgnuo ovakve navode. Naglasio je da Slovenija “ozbiljno traži rješenja za razvoj regije kao i za EU-perspektivu Zapadnog Balkana” ali da takve ciljeve upravo sprječavaju tvrdnje po kojima se slovenski ‚non paper‘ povezuje s prethodnim planovima podjele BiH”.

Predsjednik Slovenije Pahor nije komentirao “non-paper” premijera Janše, ali je iz njegovog ureda između ostalog priopćeno: “Predsjednik Pahor redovito upozorava na opasnost ideje raspada Bosne i Hercegovine i redizajna granica na Zapadnom Balkanu. S obzirom na zabrinutost zbog ovih ideja, on je tijekom svoje posjete Sarajevu u ožujku pitao sva tri člana Predsjedništva BiH što o njima misle.”

Pahor je u nastupu na slovenskoj POP TV rekao da je nakon povratka iz BiH još više uvjeren da se EU suočava s “neugodnom situacijom u kojoj neće moći preko noći donijeti odluku o budućnosti Zapadnog Balkana, a ipak će morati djelovati brzo”. Rekao je i da strahuje da je trenutni tempo prespor. “U tom slučaju, svašta se može dogoditi na Zapadnom Balkanu, možda čak i uz upotrebu sile, pa ćemo opet gledati krvoproliće.”

Američko veleposlanstvo i EU protiv povlačenja novih granica

Američko veleposlanstvo u Sarajevu odgovorilo je na planove iz slovenskog „non-papera” jasnom izjavom u kojoj se poziva na Daytonski mirovni sporazum i odbila povlačenje bilo kakvih novih granica: “Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i neovisna država sa neporecivim teritorijalnim integritetom.” Stav Europske unije u pogledu zapadnog Balkana i granica također se čini vrlo jasnim: “Ne postoji ništa što se treba promijeniti”, rekao je glasnogovornik Europske komisije.

Bez obzira na to, takve „tihe procedure” , kako se navodi u “non-paperu”, su jako zabrinjavajuće vijesti – posebno pred održavanje sastanka ministara vanjskih poslova i ministara za europska pitanja zemalja članica EU 19. travnja (op. red.: ukoliko ne bude pomaknut na svibanj), a na kojem je na dnevnom redu Zapadni Balkan, kao i pred Samit Brdo-Brijuni u Kranju, koji bi se trebao održati za oko dva mjeseca.

Proces Brdo-Brijuni zajednička je slovensko-hrvatska inicijativa koju je Pahor pokrenuo 2010. godine kao tadašnji premijer, kako bi ojačao međusobno povjerenje i podršku na europskom putu zapadnog Balkana. Ove godine je francuski predsjednik Macron gost na samitu Brdo-Brijuni. Ali s takvim “non-papirima” koje Hrvatska i Slovenija šalju u svijet, ne može biti govora o povjerenju i podršci.

Nije jasno zašto je Slovenija, koja će uskoro preuzeti predsjedavanje EU-a, potpisala hrvatski “non-paper”. Ali jasno je da su ideje s kraja 1980-ih koje su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman donijeli na svijet i danas itekako žive.

EU se mora konačno pozicionirati protiv nacionalističkih i fašističkih težnji, uključujući i one u vlastitim redovima, i nastupiti na zapadnom Balkanu a posebno u BiH s jasnom, transparentnom i fokusiranom politikom. To je iznimno važno i zbog nacionalističkih stremljenja unutar same EU.

Objava “Non-paperi” prave kaos na Balkanu pojavila se prvi puta na Republika.

„Na sjednici njemačke vlade 8. prosinca 1992. došlo je do žestokog spora između Helmuta Kohla i Christiana Schwarz-Schillinga (CSS), ministra za poštu i telekomunikacije. Stidim se, rekao je ministar, što pripadam ovoj vladi ‘ako ona nastavi ne poduzimati ništa’. Sve se završilo ‘prilično oštrim pozivom kancelara na poštivanje reda’ i njegovim podsjećanjem da “nitko nije prisiljen sjediti u vladi ako mu se to ne sviđa.“

Tako Schwarz-Schilling u svojim nedavno objavljenim memoarima opisuje kraj svog prvog političkog života, piše Michael Martens za FAZ. Nakon svađe s Kohlom, Schwarz-Schilling daje ostavku na dužnost ministra. Razlog tome je od strane CSS-a kritizirana ‘neaktivnost’ njemačke politike prema Bosni i Hercegovini, što je odredilo buduće djelovanje ovoga političara.

U knjizi do sada neobjavljeni transkripti razgovora 

„Odnos Bonna prema ratu ‘na kućnom pragu’ bio je, kako to predstavlja Schwarz-Schilling, katastrofalan“, piše Martens i dodaje kako je knjiga njemačkog političara o njemačkoj politici na Balkanu devedesetih, čak i ako ne dijelite sve njegove zaključke, jako informativna. Posebno zbog po prvi put objavljenih pisama, transkripata, telefonskih poziva i drugih dokumenata iz Schwarz-Schillingovog opsežnog privatnog arhiva. Oni pružaju uvid u politiku koju su vodili Helmut Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel, ali i u Schwarz-Schillingov pogled na to. Pri tome Kinkel, njegov prethodnik Hans-Dietrich Genscher, Otto Graf Lambsdorff i stranka FDP (tada koalicijski partner CDU/CSU-a) nisu dobro prošli u knjizi.

Budući da je Ministarstvo vanjskih poslova u to vrijeme moralo stajati iza Kinkelovog kursa, CSS-ovi zaključci odnose se i na njih i na njihovu “arogantnu“ i „sramnu” politiku. Time je pojedinim diplomatima nanesena nepravda, ali sigurno ne i tadašnjoj politici Kinkelovog ministarstva prema Balkanu“, piše u članku.

Autor teksta pojašnjava kako je Schwarz-Schillingova stvarna ljutnja usmjerena protiv “neodgovorne površnosti” Kinkelove „politike”. Martens navodi da je kancelar Kohl, koji je imao ovlasti za davanje smjernica za vanjsku politiku, u knjizi puno manje kritiziran nego Kinkel i to tumači starom stranačkom disciplinom Schwarz-Schillinga.

„S obzirom na rat u Bosni, Schwarz-Schilling piše o nedovoljno upućenom, nedovoljno odgovornom, nedovoljno empatičnom i ponekad čak ciničnom odnosu tadašnje njemačke vlade.“

Ali, prema svom šefu Kohlu on je relativno blag. Okidač za Schwarz-Schillingovu ostavku, kaže se dalje u članku FAZ-a, bila je odluka FDP-a da se pridruži ustavnoj tužbi koju je pokrenuo SPD. „Ova tužba bila je usmjerena protiv angažmana Bundeswehra u cilju pomoći žrtvama velikosrpske politike i agresije. Odbacivanje bilo koje vrste vojne pomoći od strane SPD-a, CSS je ilustrirao odlomcima iz govora političara u Bundestagu, poput Rudolfa Scharpinga (SPD), koji je tvrdio: ‘Svatko tko želi mirno rješenje mora izbjeći eskalaciju’. Ratni zločinci poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića bili su ohrabreni ovakvim istupima protivnika intervencije i nesmetano i bez uplitanja nadmoćnog NATO-a, naređivali masakr za masakrom nad bosanskim muslimanima.

Manji koalicijski partner određivao politiku prema Balkanu

Schwarz-Schilling smatra nečuvenim to što je FDP prešao na kurs SPD-a i tako vlastitoj koaliciji zabio nož u leđa. Budući da je Kohl igrao na kartu ‘apsolutnog izbjegavanja sporova’ s FDP-om – kako se ne bi ugrozila njegova vlast i moć – manji koalicijski partner je u konačnici mogao određivati balkansku politiku službenog Bonna. Kao dokaz za to, Schwarz-Schilling citira razgovore koje je o tome vodio s Kohlom“, piše Martens.

On ukazuje kako je jača strana knjige s mnoštvom citata i izvora i to što CSS ne analizira samo događaje u Njemačkoj. „Svi neuspjesi službenog Bonna blijede u odnosu na otvoreni cinizam s kojim su Pariz pod vodstvom Francoisa Mitteranda i London pod vodstvom Johna Majora sustavno promovirali velikosrpsku politiku protjerivanja civila služeći se paravanom tobožnjih pregovora. Britanska uloga ionako je sveobuhvatno prikazana u knjigama poput “Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia” irskog povjesničara Brendana Simmsa, ali Schwarz-Schillingova knjiga, u kojoj se to sve usporedno rekapitulira, upravo time dobiva na dubini“, piše Martens.

I dok je, kako u svojoj recenziji prosuđuje novinar FAZ-a, prvi dio knjige „od općeg političkog interesa“, drugi dio, u kojem Schwarz-Schilling daje viđenje svog neuspjeha na dužnosti visokog predstavnika u BiH, „zanimljiv je za stručnu publiku, ali previše ide u detalje“. Martens upozorava čitatelje da je tu mnoštvo rečenica sa skraćenicama i tehničkim izrazima: IPTF, IMA, Bonn Powers, PIC-Steering-Board, OHR, HR i pita se u jednom trenutku, neće li mnogi odustati u jednom trenutku od zahtjevnog čitanja drugog dijela knjige.

Njemački novinar Martens navodi kao zanimljiv detalj činjenicu da je Mitterrandov nasljednik Jacques Chirac tražio ponovno zauzmanje Srebrenice vojnom intervencijom, ali navodi da za to na nažalost nisu navedeni izvori.

“Sve u svemu, jasno je sljedeće: Christian Schwarz-Schilling je 1992. godine, ne obazirući se na vlastitu karijeru, rekao što je trebalo reći, a zatim se desetljećima nakon toga zalagao za ljude u BiH. Dio njegove knjige u kojem se bavi njemačkom politikom u odnosu na prvi rat u Europi nakon 1945. godine, impresivan je i vrijedan čitanja”, zaključuje se u recenziji knjige Christiana Schwarz-Schillinga koju je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung, a prenosi Deutsche Welle.

/Republikainfo.com/

Objava DOGAĐALE SU SE NEČUVENE STVARI Schwarz-Schilling napisao knjigu ‘Proigrani mir u BiH – Kako je Europa zakazala na Balkanu’ pojavila se prvi puta na Republika.

Novoizabrani vijećnici u petak su održali prvu konstituirajuću sjednicu Gradskog vijeća (GV) Mostara. Ipak, obistinilo se ono što su brojni analitičari najavljivali – nisu dospjeli dalje od izbora novog predsjednika i dva zamjenika predsjednika Gradskog vijeća i prvog kruga izbora gradonačelnika Mostara. Tu je ponovno „zapelo”, piše Deutsche Welle.

Još jedna „sapunica” oko izbora gradonačelnika Mostara?

Da bi novi gradonačelnik Mostara bio izabran, po Statutu Grada Mostara, potrebna je potpora dvije trećine vijećnika. Međutim, od tri kandidata, dr. Zlatka Guzina ispred „Koalicije za Mostar” predvođene najjačom bošnjačkom strankom SDA, potom dr. Marija Kordića kandidata HDZ-a BiH, te Irme Baralija, kandidatkinje građanske koalicije „BH blok”, već u prvom krugu glasanja bilo je jasno da je za građansku gradonačelnicu još prerano u Mostaru. Za nju je glasalo tek 5 od 35 vijećnika, a čak joj ni pojedini vijećnici iz njene koalicije nisu dali glas.

Rezultat 11:14 glasova u korist kandidata HDZ-a te naprasno traženje vijećnika SDA za prekid sjednice zbog stranačkih konzultacija i u konačnici odlazak sa sjednice i njen prekid i prolongiranje za 12. veljače, čini se, dobar je put za još jednu “sapunicu” oko izbora gradonačelnika Mostara u kojem glavni akteri nisu kandidati nego dvije najjače nacionalne strane u Mostaru.

Za podsjetiti je da se nakon izbora 2008. godine gradonačelnik Mostara neuspješno birao gotovo godinu dana, a konačno izabrao tek natpolovičnim brojem glasova i intervencijom visokog predstavnika Valentina Inzka koji je odlučio da vijećnici mogu glasati tajno.

“Ostali” i dalje na čekanju

Stoga je veliko pitanje kada će Mostarci imati svoj učinkovit parlament koji će raditi i odlučivati u njihovom interesu, a još veća neizvjesnost je kada će i žitelji ovoga grada koji se izjašnjavaju kao “ostali” moći biti birani na neku od dužnosti u Vijeću. Za “Ostale” u ovom četverogodišnjem sazivu nema mjesta.

“Ostali” je termin koji Gradsko vijeće Mostara još ne prepoznaje jer bi tek trebalo izmijeniti Statut Mostara sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu „Sejdić-Finci” protiv BiH. Time bi se uklonila ova diskriminacija, a “Ostali” kao i vijećnici iz sva tri konstitutivna naroda, mogli formirati svoje klubove i biti birani za predsjednika i zamjenika Vijeća.

“U Mostaru ništa novo”

“U Mostaru ništa novo”, kaže za DW politička analitičarka iz Sarajeva Ivana Marić ističući svojevrsnu simbiozu dvije najjače nacionalne stranke, SDA i HDZ-a BiH oko, kako kaže “podjele plijena”.

“Ista situacija se događa i s izborom gradonačelnika. Od samog početka je bilo jasno da će SDA i HDZ zajedno formirati vlast i da će SDA mjesto gradonačelnika prepustiti HDZ-u. Pritom će se pretvarati da se ne slažu ni u čemu, demonstrativno će napuštati sjednice i glumiti razočarenje kada onaj drugi dobije poziciju koju su zajedno dogovorili. To je njihova uigrana predstava”, smatra ova politička analitičarka.

Ona svemu daje i “kavansku dimenziju”.

“Nakon što su Izetbegović i Čović izvaninstitucionalno odlučili da će se u Mostaru održati izbori isto tako će, ovaj put u kavani, odlučiti o daljnjoj sudbini Mostara, o tome tko će biti gradonačelnik i čime će druga strana uzvratiti uslugu. Uzaludno trošimo novac na izbore kad se stranački čelnici sve dogovaraju izvan institucija i neovisno od volje građana, a zastupnici i vijećnici njihovih stranaka samo poslušno potvrđuju već postignute dogovore. Čast izuzecima”, zaključuje Marić.

Svi birali “svoje” – “Ostalo je kako jest”

I za petog, bivšeg, visokog predstavnika u BiH, Christiana Schwarz-Schillinga, moglo bi se kazati da je razočaran viđenim u Mostaru i činjenicom da su, kako kaže, Hrvati i Bošnjaci većinom glasali za svoje etničke skupine.

“U Mostaru nije bilo izbora od 2008., a SDA i HDZ su bili zadovoljni činjenicom da im izbori ne smetaju u njihovoj vladavini. Stanovnici Mostara imali su sjajnu priliku promijeniti situaciju nakon dugih 12 godina, osloboditi se, glasati za druge, nove ljude. Svi smo se nadali da će se dogoditi ono što se dogodilo na lokalnim izborima u Sarajevu ili Banja Luci. No, nažalost, građani Mostara nisu baš iskoristili ove izbore da omoguće promjenu. Hrvati i Bošnjaci većinom su ponovno izabrali svoje etničke skupine i sve je ostalo kako jest”, komentira Schwarz-Schilling za DW.

No, dok iz SDA i HDZ-a puno puta ističu kako se bez njih i njihovog dogovora izbori u Mostaru ne bi niti dogodili, on spominje Baraliju kao osobu bez koje se oni uopće ne bi dogodili.

“Treba dati svoj glas takvim ljudima usmjerenim ka budućnosti, onima koji će raditi za dobrobit svih, a ne samo za sebe. Građanska svijest u Mostaru još izgleda nije dovoljno razvijena da bi se moglo dogoditi ono što je uradilo Sarajevo. Također smatram da sporazum između HDZ-a i SDA nije u tome od neke velike pomoći i dobar putokaz ka boljoj budućnosti. Ali i to će sve doći vremenom, uvjeren sam”, kaže njemački demokršćanski političar.

Mlade generacije kao jamac života u miru

Ali, dok je Baralija dobila podršku građana za vijećnički mandat, kolega vijećnika iz nacionalnih stranaka, naravno, nije. Međutim, on je, kada je riječ o Mostaru, sebi dopustio i malo optimizma.

“Kada bi se dobrobit ljudi stavila ispred uskih stranačkih interesa, u cijeloj BiH, ne samo u Mostaru bi se živio normalan, lijep život vrijedan čovjeka. Ali to se gradi samo daljnjim razvojem demokracije, građanske svijesti, stalnim obrazovanjem, učvršćivanjem vladavine zakona. Za ovo će očito trebati vremena. Preduvjeti za promjenu vlasti u Mostaru su nažalost još uvijek klimavih nogu. Ipak, dugoročno, građani će doći do istog zaključka i poduzeti korake prema većim građanskim slobodama i boljem životu. Ali još uvijek nema zajedništva i to nije slučaj samo u Mostaru. Kad mlada generacija dođe na vlast i neopterećeni političari dođu na vodeće pozicije, kad se ne bude glasalo prema etničkom ključu, tada postaje moguć istinski, zajednički život u miru.”, zaključuje Schwarz-Schilling.

Kompromis i dijalog kao zalog za budućnost

Ipak, Josip Juratović, zastupnik SPD-a u Bundestagu za DW komentira kako je pojavom i jačanjem građanske opcije u Mostaru kod građana ojačala svijest od nacionalne blokade i širenje straha od tobožnje dominantnosti jednog naroda nad drugim, dok iza kulisa grade godinama istu interesnu politiku i blokiraju razvoj grada”.

“U Mostaru su se nagomilali problemi koji se ne mogu rješavati po nacionalnom ključu nego su potrebne ideje i argumenti svih kako bi profunkcionirale institucije u korist svih građana Mostara i u isto vrijeme rješavali nagomilane probleme u funkcionalnosti javnih ustanova, infrastrukture, gradske čistoće, obrazovanja, i što je najbitnije, stvaranje klime da bi se uspješno poduzetništvo moglo razvijati, što je temelj napretka svih građana”, ističe ovaj zastupnik Bundestaga.

On, unatoč svemu, spominje riječi kompromis i dijalog.

“Raduje me što se među građanima Mostara širi svijest da samo zajedno mogu krenuti korak dalje s činjenicom da ni jedna strana neće postići stopostotni cilj, ali će dijalogom i kompromisom, iznaći rješenje s kojim će moći svi bolje živjeti i time osigurati prijeko potreban mir”, zaključuje Juratović.

Objava Schwarz-Schilling: Mostar nije slijedio Sarajevo, sve je ostalo kako jest pojavila se prvi puta na Republika.

Dvadeset peta godišnjica potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma poslužila je kao prilika za brojne nacionaliste u regiji za napad na državni ustav Bosne i Hercegovine. Kako gledate na to?

• Nažalost, nacionalisti upotrebljavaju svaku političku priliku, kao što je i 25. godišnjica Daytonskog mirovnog sporazuma kako bi nametnuli svoje nacionalističke i secesionističke slogane. Žalosno, ali to je dnevni red u BiH, a najgore od svega je da su se svi navikli na to; kako Bosanci tako i međunarodna zajednica. Prije 15 godina ovakve stvari se ne bi tolerirale. Danas, samo to primijetimo, i to je sve. Pitamo se koliko dugo tako?

Čini se kako su Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH, i Dragan Čović, lider HDZ BiH, sklopili pakt i udružili se za secesiju s jedne strane i za jedinstvo svojih etničkih skupina s druge strane. Oba pokušaja su u suprotnosti sa trenutnim daytonskim Ustavom i vode ka raspadu zemlje. Kakav je plan? 

• Ništa od toga nije novo. Ovo je problem već duže vrijeme. Plan je da se kreira treći entitet – to je ono što Hrvati žele, dok Srbi žele odcjepljenje (entiteta) Republike Srpske od BiH. Ali znaju jako dobro da je to nemoguće. Ipak, nastavljaju tu igru zajedno, s ciljem da posiju brigu i strah među stanovništvom, kako bi zadržali moć i manipulirali izborima. Dok to rade, testiraju strpljenje međunarodne zajednice, jer sve ono što rade je u suprotnosti sa zakonima koji su na snazi.

Koliko su opasne ove politike za multietničku prirodu BiH koja je protumodel politikama etnički čistih teritorija, koje su dovodile do ozbiljnih zločina kao što je bio srebrenički genocid?

• Ovakva politika, udružena s propagandom i porukama mržnje je zaista jako opasna. Oni predstavljaju trajnu prijetnju miru u regiji. Kada se konstantno susrećete s porukama mržnje, secesionističkim i nacionalističkim sloganima sa svih strana, to vodi mnoge u politički ekstremizam, gdje više ne postoji priča o suživotu i multuetničkoj državi. To je kad mržnja vlada, a to je jako opasno. U takvom okruženju trebate imati vrlo snažan karakter da bi prozreli istinu i pravi stav. Vidite kako je bitno imati iskrene političare na vodećim pozicijama,

SNSD, partija Milorada Dodika, i HDZ BiH Dragana Čovića su postavili ultimatum za reforme u BiH. Visoki predstavnik Valentin Inzko već je odgovorio rekavši kako nema odstupanja od trenutnog plana za BiH. Je li dovoljno stišati napadače?

• Nije samo Inzko upozorio na ova opasna događanja. Zemlje Kvinte, američki veleposlanik Nelson, članice Vijeća za implementaciju mira, su jasno rekli kako se Daytonski sporazum ne smije potkopavati, ali to očito nije bilo dovoljno. Dok god međunarodna zajednica ne poduzima strožije mjere, HDZ i SNSD će postajati sve više i više drski. Mislim da moramo djelovati odlučnije i ne ostavljati sve samo na upozorenjima. Visoki predstavnik ima instrumente to uraditi. Ono što je potrebno je odgovarajuća politička volja. Mislim da će se to brzo dogoditi.

Agende SNSD-a i HDZ BiH-a podsjećaju na ekstremističke politike devedesetih, kada su Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i njegov kolega u Srbiji Slobodan Milošević podijelili BiH na sastanku u Karađorđevu. Vidite li nastavak toga u trenutnim događanjima?

• Da, naravno. Srbija nikad nije napustila težnje ka Velikoj Srbiji. Isto tako i Hrvatska. Obje susjedne zemlje se ponašaju kao da je Bosna njihova kolonija. Nevjerojatno je kako zaobilaze i ignoriraju bosanske državne institucije. HDZ BiH i SNSD se ponašaju na takav način jer osjećaju podršku Srbije i Hrvatske u svojim namjerama.

Srbija se trenutno miješa u razna pitanja u regiji, uključujući i izbore u Crnoj Gori. Postoje li i dalje velikosrpski ciljevi u Beogradu?

• Naravno. Taj plan je i dalje aktualan i svi vrijedno rade na tome. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić , Dodik, Srpska pravoslavna crkva – svi uživaju podršku Rusije u tome. Posljedica su nemiri i nestabilnost na Balkanu. Sa svojim namjerama, Hrvatska i Srbija riskiraju dugotrajni mir.

Dogodili su se neki sastanci koji su pokazali negativan utjecaj Hrvatske na trenutni mir na Balkanu (kao npr. sastanak predsjednika Zorana Milanovića sa Dodikom). Kako to da se najmlađa EU članica miješa u unutarnja pitanja druge države, očito veličajući neke od svojih ranijih zločina (kriminalnu paradržavu Herceg-Bosnu) umjesto zauzimajući kritički stav prema tome?

Stvari uvijek ovise o prirodi vodećoj političkoj strukturi zemlje. HDZ u Hrvatskoj odlučuje o politikama zemlje a, kao u vrijeme bivšeg predsjednika Tuđmana, ona je nacionalistička i sve osim prijateljska naspram BiH. Tu možemo primijetiti interakciju dva HDZ-a koja ima prilično negativne refleksije na BiH. Podupiru se u destruktivnoj politici prema BiH. Hrvatski predsjednik Milanović je socijaldemokrat, ali kada čitate njegove izjave, imate dojam da predstavlja HDZ. Samo se sjetite perioda kada je Stjepan Mesić bio predsjednik Hrvatske. U to vrijeme ovakve situacije su bile nezamislive.

/Republikainfo.com/

Objava Schwarz Schiling: Uskoro sankcije protiv Dodika i Čovića pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Christian Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH/Deutsche Welle

Ove godine se navršava 25 godina, od kako je američki gradić Dayton (Ohio) ušao u povijest. Tamo je 21. studenog 1995., nakon skoro četiri godine, okončan rat u BiH nakon pregovara o mirovnom sporazumu, koji su tri tadašnja predsjednika Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali 14. prosinca 1995. u Parizu.

25 godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma moramo baciti pogled na njegov nastanak, sadržaj i posljedice, kako bismo razumjeli sadašnju situaciju u BiH.

Nastanak Daytonskog sporazuma

Početkom 1994. se američka administracija predsjednika Billa Clintona iz više razloga snažno angažirala u tada ratnoj BiH i u ožujku 1994. je posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio „Kontaktnoj grupi”, sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu.

Plan tadašnje “Kontakt-Gruppe” zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. „etničko čišćenje“ koje su počinili Srbi prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba. Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile „homogene” etničke grupe – Srbi s jedne strane i federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane.

SAD, koje su se dugo protivile priznavanju ratnih osvajanja, su početkom 1995. godine ipak napravile politički zaokret i priznale ta ista ratna osvajanja tj. „etnička čišćenja“, a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Daytonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni. Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu?

Sadržaj Daytonskog sporazuma

Snažnim pritiskom američkih pregovarača, predvođenih Richardom Holbrookeom, rat u Bosni i Hercegovini završen je u Daytonu 21. studenog 1995. godine. Bosna i Hercegovina je ostala kao država, ali je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH s hrvatskim i muslimanskim stanovništvom i Republiku Srpsku sa pretežito srpskim stanovništvom. Uspostavljeno je i posebno administrativno područje Brčko. Međunarodna zajednica predvidjela je visokog predstavnika da nadgleda provođenje civilnog dijela Daytonskog sporazuma. Tri etničke grupe dobile su pravo veta da zaštite svoje „vitalne nacionalne interese“ kako bi se izbjegle tenzije i mogući sporovi. Od tada to također znači da članovi Predsjedništva i Doma naroda Parlamenta BiH mogu blokirati bilo koju odluku ako dotični „konstitutivni narod“ vidi prijetnju vlastitim vitalnim interesima.

Nakon gotovo četiri godine rata s više od 100.000 žrtava, više od dva milijuna izbjeglica, masovnih silovanja, logora za ratne zarobljenike i genocida u Srebrenici, bosanskim Srbima dodijeljena je polovica Bosne i Hercegovine. Suočavanje sa počinjenim ratnim zločinima odvijalo se kako tada, tako i danas – teško, s puno muke i uz velike napore. Daytonski sporazum favorizirao je u ovom segmentu glavne aktere ratnih zločina. Uprkos svemu, svi su odahnuli kad je ugovor potpisan.

Nakon gotovo četiri duge godine, međunarodna zajednica je sakupila polupane krhotine vlastitih slabosti iz rata u BiH – nažalost za mnoge ljude prekasno.

A Bosanci i Hercegovci su se morali iznova orjentirati. Prema Daytonskom sporazumu, izbjeglice su imale pravo povratka kući, što je u novonastaloj situaciji značilo povratak u novostvorene, etnički podijeljene entitete. Međutim, u praksi je ovaj povratak u staru domovinu izgledao potpuno drukčije. Mnogi su odustali nakon godina neuspješnih pokušaja, prodali imovinu i odselili se. Zemlja se nastavila dijeliti i „čistiti“.

Daytonski sporazum je u osnovi oduzeo demokratska prava svim manjinama, one praktički ne postoje u Ustavu BiH, koji predviđa samo tri etničke grupe (Bošnjake-Muslimane, Hrvate i Srbe) kao konstitutivne narode. Osnovna prava mnogih Bosanaca i Hercegovaca izbrisana su Daytonskim sporazumom i izopačena pravnim torzom.

Posljedice koje ima Daytonski sporazum

Mora se kazati da je Daytonski sporazum učinio Bosnu i Hercegovinu nemogućom za upravljanje. Proveo sam godine proučavajući Sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je njegov dio, i bezuspješno pokušavao izmijeniti Ustav za vrijeme svog mandata na funkciji visokog predstavnika 2006. godine. Svi su daytonski pregovarači u to vrijeme znali da su Mirovni sporazum i u njega ugrađeni Ustav faktički prekomplicirani, nesavršeni i da u njima na svakom koraku postoji kamen spoticanja. Nadali su se međutim, kao što mi je Richard Holbrooke rekao tada u Daytonu, da će s vremenom, po potrebi i uz pomoć visokog predstavnika korak po korak mijenjati Sporazum.

Međutim, u posljednjih 25 godina nikome nije uspjelo, niti međunarodnoj zajednici, niti Bosancima i Hercegovcima da promijene Ustav, a time i Daytonski sporazum. Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger, rekao da je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obveznoj reviziji, tako da su promjene Sporazuma trebale biti izvršene nakon okoprilike za tri godine.

Današnja BiH je nestabilna, pravna država teško da postoji, korupcija je na visokoj razini, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu, a opadanje broja stanovnika, jer mladi i kvalificirani ljudi odlaze iz BiH, godinama je gotovo nezaustavljivo. Daytonski sporazum i Ustav BiH, međutim, ostaju nepromijenjeni, podrivaju demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU.

BiH – najveći gubitnik ratova u bivšoj Jugoslaviji

Međunarodna zajednica još uvijek nema konstruktivnu ulogu, podijeljena je, nezainteresirana i već godinama pravi iste greške kao i 90-ih. Je li zaboravljen strašan rat tog vremena? Međunarodna zajednica tolerira agresivnu i nacionalističku retoriku mnogih bosansko-hercegovačkih političara, koji godinama veličaju osuđene ratne zločince.

Ona bi mogla pozvati u pomoć visokog predstavnika naoružanog Bonnskim ovlastima da to promijeni, ali ona to ne čini. Danas se posebno mora apelirati na odgovornost međunarodne zajednice da se ozbiljnije pozabavi Bosnom i Hercegovinom kako bi pronašla rješenje da izvede zemlju iz statusa quo koji nameće Daytonski sporazum. Ili treba dopustiti da se BiH jednostavno i nakon svega raspadne?

Snažan igrač je Rusija, koja ima vlastite interese i već se dugo miješa u situaciju u regiji te uglavnom koristi Srbiju kao produženu ruku da unese nemir u politički pejzaž i da se suprotstavi EU-u i SAD-u. Nedavni primjer nacionalističkih izgreda nakon izbora u Crnoj Gori trebao bi biti crvena linija za sve.

Bosna i Hercegovina je najveći gubitnik u takozvanim jugoslovenskim ratovima. “Snaga činjenica” već 25 godina od uspostave Daytona određuje političko djelovanje i suživot u svim segmentima života u BiH – a to nema nikakve veze s pomirenjem i pravdom nakon rata. Naprotiv, Daytonski sporazum zacementirao je put nacionalističkim i secesionističkim snagama u Bosni i Hercegovini, koje desetljećima teže razbijanju države.

Prije 25 godina, tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović rekao je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma: “I kažem svom narodu: ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji poput ove, a u svijetu kakav jest, bolji mir nije moguće postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo razinu nepravde za našu zemlju i naš narod. ”

Ali, svi znamo da bez pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina iskusi pravdu.

Objava Schwarz-Schilling: Daytonskim sporazumom, agresor je nagrađen, a napadnuti su kažnjeni. Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu? pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Christian Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH/Deutsche Welle

Ove godine se navršava 25 godina, od kako je američki gradić Dayton (Ohio) ušao u povijest. Tamo je 21. studenog 1995., nakon skoro četiri godine, okončan rat u BiH nakon pregovara o mirovnom sporazumu, koji su tri tadašnja predsjednika Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali 14. prosinca 1995. u Parizu.

25 godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma moramo baciti pogled na njegov nastanak, sadržaj i posljedice, kako bismo razumjeli sadašnju situaciju u BiH.

Nastanak Daytonskog sporazuma

Početkom 1994. se američka administracija predsjednika Billa Clintona iz više razloga snažno angažirala u tada ratnoj BiH i u ožujku 1994. je posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio „Kontaktnoj grupi”, sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu.

Plan tadašnje “Kontakt-Gruppe” zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. „etničko čišćenje“ koje su počinili Srbi prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba. Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile „homogene” etničke grupe – Srbi s jedne strane i federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane.

SAD, koje su se dugo protivile priznavanju ratnih osvajanja, su početkom 1995. godine ipak napravile politički zaokret i priznale ta ista ratna osvajanja tj. „etnička čišćenja“, a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Daytonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni. Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu?

Sadržaj Daytonskog sporazuma

Snažnim pritiskom američkih pregovarača, predvođenih Richardom Holbrookeom, rat u Bosni i Hercegovini završen je u Daytonu 21. studenog 1995. godine. Bosna i Hercegovina je ostala kao država, ali je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH s hrvatskim i muslimanskim stanovništvom i Republiku Srpsku sa pretežito srpskim stanovništvom. Uspostavljeno je i posebno administrativno područje Brčko. Međunarodna zajednica predvidjela je visokog predstavnika da nadgleda provođenje civilnog dijela Daytonskog sporazuma. Tri etničke grupe dobile su pravo veta da zaštite svoje „vitalne nacionalne interese“ kako bi se izbjegle tenzije i mogući sporovi. Od tada to također znači da članovi Predsjedništva i Doma naroda Parlamenta BiH mogu blokirati bilo koju odluku ako dotični „konstitutivni narod“ vidi prijetnju vlastitim vitalnim interesima.

Nakon gotovo četiri godine rata s više od 100.000 žrtava, više od dva milijuna izbjeglica, masovnih silovanja, logora za ratne zarobljenike i genocida u Srebrenici, bosanskim Srbima dodijeljena je polovica Bosne i Hercegovine. Suočavanje sa počinjenim ratnim zločinima odvijalo se kako tada, tako i danas – teško, s puno muke i uz velike napore. Daytonski sporazum favorizirao je u ovom segmentu glavne aktere ratnih zločina. Uprkos svemu, svi su odahnuli kad je ugovor potpisan.

Nakon gotovo četiri duge godine, međunarodna zajednica je sakupila polupane krhotine vlastitih slabosti iz rata u BiH – nažalost za mnoge ljude prekasno.

A Bosanci i Hercegovci su se morali iznova orjentirati. Prema Daytonskom sporazumu, izbjeglice su imale pravo povratka kući, što je u novonastaloj situaciji značilo povratak u novostvorene, etnički podijeljene entitete. Međutim, u praksi je ovaj povratak u staru domovinu izgledao potpuno drukčije. Mnogi su odustali nakon godina neuspješnih pokušaja, prodali imovinu i odselili se. Zemlja se nastavila dijeliti i „čistiti“.

Daytonski sporazum je u osnovi oduzeo demokratska prava svim manjinama, one praktički ne postoje u Ustavu BiH, koji predviđa samo tri etničke grupe (Bošnjake-Muslimane, Hrvate i Srbe) kao konstitutivne narode. Osnovna prava mnogih Bosanaca i Hercegovaca izbrisana su Daytonskim sporazumom i izopačena pravnim torzom.

Posljedice koje ima Daytonski sporazum

Mora se kazati da je Daytonski sporazum učinio Bosnu i Hercegovinu nemogućom za upravljanje. Proveo sam godine proučavajući Sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je njegov dio, i bezuspješno pokušavao izmijeniti Ustav za vrijeme svog mandata na funkciji visokog predstavnika 2006. godine. Svi su daytonski pregovarači u to vrijeme znali da su Mirovni sporazum i u njega ugrađeni Ustav faktički prekomplicirani, nesavršeni i da u njima na svakom koraku postoji kamen spoticanja. Nadali su se međutim, kao što mi je Richard Holbrooke rekao tada u Daytonu, da će s vremenom, po potrebi i uz pomoć visokog predstavnika korak po korak mijenjati Sporazum.

Međutim, u posljednjih 25 godina nikome nije uspjelo, niti međunarodnoj zajednici, niti Bosancima i Hercegovcima da promijene Ustav, a time i Daytonski sporazum. Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger, rekao da je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obveznoj reviziji, tako da su promjene Sporazuma trebale biti izvršene nakon okoprilike za tri godine.

Današnja BiH je nestabilna, pravna država teško da postoji, korupcija je na visokoj razini, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu, a opadanje broja stanovnika, jer mladi i kvalificirani ljudi odlaze iz BiH, godinama je gotovo nezaustavljivo. Daytonski sporazum i Ustav BiH, međutim, ostaju nepromijenjeni, podrivaju demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU.

BiH – najveći gubitnik ratova u bivšoj Jugoslaviji

Međunarodna zajednica još uvijek nema konstruktivnu ulogu, podijeljena je, nezainteresirana i već godinama pravi iste greške kao i 90-ih. Je li zaboravljen strašan rat tog vremena? Međunarodna zajednica tolerira agresivnu i nacionalističku retoriku mnogih bosansko-hercegovačkih političara, koji godinama veličaju osuđene ratne zločince.

Ona bi mogla pozvati u pomoć visokog predstavnika naoružanog Bonnskim ovlastima da to promijeni, ali ona to ne čini. Danas se posebno mora apelirati na odgovornost međunarodne zajednice da se ozbiljnije pozabavi Bosnom i Hercegovinom kako bi pronašla rješenje da izvede zemlju iz statusa quo koji nameće Daytonski sporazum. Ili treba dopustiti da se BiH jednostavno i nakon svega raspadne?

Snažan igrač je Rusija, koja ima vlastite interese i već se dugo miješa u situaciju u regiji te uglavnom koristi Srbiju kao produženu ruku da unese nemir u politički pejzaž i da se suprotstavi EU-u i SAD-u. Nedavni primjer nacionalističkih izgreda nakon izbora u Crnoj Gori trebao bi biti crvena linija za sve.

Bosna i Hercegovina je najveći gubitnik u takozvanim jugoslovenskim ratovima. “Snaga činjenica” već 25 godina od uspostave Daytona određuje političko djelovanje i suživot u svim segmentima života u BiH – a to nema nikakve veze s pomirenjem i pravdom nakon rata. Naprotiv, Daytonski sporazum zacementirao je put nacionalističkim i secesionističkim snagama u Bosni i Hercegovini, koje desetljećima teže razbijanju države.

Prije 25 godina, tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović rekao je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma: “I kažem svom narodu: ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji poput ove, a u svijetu kakav jest, bolji mir nije moguće postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo razinu nepravde za našu zemlju i naš narod. ”

Ali, svi znamo da bez pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina iskusi pravdu.

Objava Christian Schwarz-Schilling: Zašto Dayton nema veze s pravdom pojavila se prvi puta na Republika.