Očekivano, javili su se brojni “čuvari tekovina revolucije” koji su ga nazvali bošnjačkim izdajnikom, čovjekom koji se prodaje UZP-u, Zagrebu, Hrvatima u BiH, samo kako bi dobio komad vlasti te de se nastavlja osvećivati Stranci demokratske akcije. Konaković je to kasnije pokušavao objasniti odlukom koju je Zagrebu kao odgovor dostavio predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) Carmel Agius, a o tome da, koliko god bila politički interpretativno štetna za Hrvate i Hrvatsku, pravno gledajući, nema nikakva utjecaja ni utemeljenja da se kolektivizira krivnja iz presude koja je izrečena šestorici bivših hrvatskih dužnosnika Herceg Bosne.

Odbili zahtjev Zagreba

Naime, nakon izricanja prvostupanjske presude Haaškog suda “šestorki”, Republika Hrvatska pokušala se uključiti u postupak kao amicus curiae (prijatelj suda) kako bi zaštitila svoje interese s obzirom na to da su u toj presudi, kao i u drugostupanjskoj, navedeni prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i pokojni načelnik Glavnog stožera.

No, takav zahtjev Haaški je sud odbio, kao i žalbu upućenu neposredno prije izricanja drugostupanjske presude “šestorki”. “Raspravno vijeće nije donijelo izričite nalaze u vezi sa sudjelovanjem Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u i nije ih proglasilo krivima ni za kakav zločin”; “pretpostavka nevinosti trojice hrvatskih dužnosnika nije narušena”; i “Žalbeno vijeće naglašava da nalazi iz Prvostupanjske presude u vezi s trojicom hrvatskih dužnosnika ni na koji način ne predstavljaju zaključke o odgovornosti države Hrvatske”, stoji u odgovoru suca Agiusa, koji je inače predsjedao sudskim vijećem u drugostupanjskom postupku protiv dužnosnika Herceg Bosne.

Odbijajući zahtjev Hrvatske, Agius je ocijenio kako “Hrvatska nije ‘strana’ u… postupku i dokazima Međunarodnog suda te stoga nema legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vezi sa sadržajem eventualne drugostupanjske presude u ovome slučaju”.

Takva ocjena Haaškog suda, kao ni izjave njegovih najviših autoriteta, poput Agiusa ili pak glavnog tužitelja Sergea Brammertza, nisu bile dovoljne da se ne nastavi s mitomanskim uvjeravanjem vlastitog naroda kako je Haag ispisao povijest, presudio agresiju Hrvatske i Srbije te u odnosu na Hrvate, primjerice, kolektivizirao “udruženi zločinački pothvat”. “ICTY, kao i sada Mehanizam, ne bave se s odgovornosti država, samo pojedinačnom kaznenom odgovornosti”, odgovorila je na nedavni upit Večernjaka glasnogovornica Mehanizma za kaznene sudove UN-a Helena Eggleston.

“Mandat Suda u Haagu bio je provesti istragu i kazneno goniti pojedince odgovorne za kršenje međunarodnog humanitarnog prava na teritoriju bivše Jugoslavije, a ne država”, rekao je Agius, a Brammertz je pak u govoru pred Vijećem sigurnosti istaknuo kako “isuviše mnogo ljudi sluša ratne zločince koji se skrivaju iza tvrdnji o kolektivnoj odgovornosti”. “Zločine nisu počinile nacije ili narodi. Počinili su ih pojedinci, a ponajprije politički i vojni dužnosnici”, rekao je Brammertz i nastavio: “Stoga, dopustite mi da budem sasvim jasan – ni jedna zajednica ne snosi odgovornost za to što su ti ljudi učinili. Krivnju snose oni, i nitko drugi”.

Nisu sinonimi

Teza Haaškog suda o utvrđenom međunarodnom karakteru sukoba u BiH, kao i da je Zagreb nad HVO-om imao nadzor ne podrazumijeva da se radilo o agresiji nad BiH, ističe Luka Mišetić, nekadašnji odvjetnik Ante Gotovine u Haagu. “Međunarodni oružani sukob” i “ukupna kontrola” nisu, “to jest agresija”, nisu sinonimi. Ni jedan sud nije utvrdio da je Hrvatska izvršila agresiju jer ni jedan sud nije procjenjivao je li pravo Hrvatske na samoobranu iz članka 51. Povelje UN-a od agresije s teritorija BiH 1992. – 1995.”, kaže Mišetić, piše Večernji list BiH.

/Desk/

Objava Kako bivši predsjednik ICTY-ja Agius ruši stvoreni mit o agresiji Hrvatske na BiH pojavila se prvi puta na Republika.

Nekadašnjem predstojniku Odjela obrane HVO-a Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Bruni Stojiću, pred haškim sudom u studenom 2017. godine osuđenog na 20 godina u predmetu ‘Prlić i ostali’ protiv nekadašnje šestorice visokih vojnih i političkih dužnosnika H-B, odbijen je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu, doznaje Dnevni list. Ovo je za Dnevni list potvrdila i njegova odvjetnica Senka Nožica.

„Da, zahtjev Brune Stojića je obijen i razmatramo ponovno upućivanje zahtjeva do kraja godine“, kazala je odvjetnica Nožica, odgovarajući i da ne može govoriti o razlozima odbijanja puštanja na slobodu njenog branjenika i to unatoč njegovom pismu u kojem se ispričao bošnjačkim žrtvama i prihvatio odgovornost. Pitanje, a na koje Stojićeva odvjetnica nije mogla dati odgovor je – Je li predsjedavajući MMKS-a, sudac Carmel Agius zaključio da Stojić nije dovoljno „rehabilitiran“ ili su u pitanju neki drugi razlozi za njegovo ne puštanje za prijevremenu slobodu.

Od ‘šestorke’ u zatvoru još Prlić i Stojić

Podsjetimo da su u studenom 2017. godine, Stojić i još petorica bivših dužnosnika Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni  na ukupno 111 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima.

Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne, osuđen je na 25 godina zatvora, dok su po 20 godina dobili Stojić te bivši načelnici Glavnog stožera HVO Slobodan Praljak i Milivoj Petković. Bivši zapovjednik Vojne policije i ministar policije Valentin Ćorić je osuđen na 16 godina, a predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Tijekom izricanja presude general Praljak popio je otrov te javno izvršio samoubojstvo kao drakonski potez neslaganja zbog izrečene kazne.

Stojić je u haškom pritvoru od 2004. godine te je Mehanizam odlučio da Stojić dvadesetogodišnju kaznu služi u Austriji.

No, podsjetimo i na to da je generalu Milivoju Petkoviću, koji je osuđen na istu zatvorsku kaznu kao i Stojić (20 godina) odobren zahtjev na prijevremeno puštanje na slobodu i on je na slobodi od 23. prosinca 2021. godine.

Također, od 16. siječnja 2019. godine na slobodi je i Valentin Ćorić, dok je prijevremeno puštanje na slobodu Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS), 24. ožujka prošle godine odbio zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Jadranka Prlića, nekadašnjeg predsjednika Vlade HR HB, jer još uvijek nije odslužio dvije trećine kazne.

Pisma kajanja za prijevremenu slobodu

Neuobičajeno dugo vremena je prošlo od kada je Stojić zatražio prijevremeno puštanje na slobodu, već 2020. godine, a u siječnju prošle godine stekao je i formalno-pravne uvjete za puštanje na slobodu.

Veliko zanimanje javnosti pobudila su tzv. ‘pisma kajanja’ od Petkovića i Stojića kojima su tražili svoje prijevremeno puštanje na slobodu. Podsjetimo, u svojim zamolbama, general Milivoj Petković i Bruno Stojić, izrazili su kajanje zbog zločina za koja su osuđeni, iako su i prije i tijekom sudskog postupka izjavljivali kako se za iste ne smatraju krivima.

Kao jedan od najvažnijih uvjeta za prijevremeno puštanje na slobodu haških osuđenika, Mehanizam je puno više značaja dao i dokazivanju „rehabilitacije i svjesnosti težine djela za koja je osuđenik osuđen“.

“On izražava iskreno kajanje za svoja djela ili propuste koji su doveli ili doprinijeli počinjenju zločina i duboku sućut bošnjačkim žrtvama i njihovim obiteljima. On će ovo nositi kao osobni teret do kraja života. Može se samo nadati da će dobiti priliku da osobno doprinese miru i pomirenju među nacijama općenito u bivšoj Jugoslaviji i posebno u BiH”, navodilo se u podnesku-zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu generala Milivoja Petkovića.

I Bruno Stojić je u svom pismu upućenom MMKS-u izrazio duboko kajanje za djela za koja je osuđen.

Tada je njegova odvjetnica Senka Nožica je u zahtjevu MMKS-u navela da kod njenog branjenika “osjećaj krivice i odgovornosti za patnju žrtava pogađa Stojićevo mentalno zdravlje” i da on “ne pokazuje rizik od ponavljanja zločina i da njegovo puštanje nema opasnosti za javnost”.

“Sve vrijeme tijekom suđenja, Stojić je pokazivao poštovanje prema svim učesnicima u istrazi uključujući svjedoke i žrtve. Štoviše, Stojić je pokazao kajanje u raznim intervencijama i puno prije nego što je i razmišljao o podnošenju prijave kao što je ova”, stoji u zahtjevu u kome se navodilo da bi Stojić nakon puštanja živio sa obitelji u Zagrebu.

Stojićevo pismo haškom sudu

„Potpuno svjestan težine djela za koje sam proglašen krivim i osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora, želim ponoviti da prihvaćam svoju odgovornost i izražavam najiskrenije žaljenje u potpunosti i bezuvjetno. Do kraja života ću nositi osjećaj krivnje da sam mogao i morao učiniti mnogo više da se osigura poštovanje ljudskog digniteta i spriječe neizrecive patnje žrtava i njihovih obitelji koje se navode u presudi kojom sam proglašen krivim“, napisao je Stojić sudcima MMKS-a u kojem posebno naglašava svoju rehabilitaciju.

On u pismu-zamolbi za prijevremenim puštanjem na slobodu između ostaloga, navodi kako se „nikada nije smatrao nekim tko bi mogao imati bilo kakve zle namjere prema pripadnicima drugih naroda u i izvan BiH“ te da se „uvijek trudio da prema drugima imam odnos kakav bih želio da oni imaju prema meni“.

„Neupitno je da u tome nisam u potpunosti uspio i to za vrijeme relevantno za presudu kojom sam proglašen krivim. Mislim, međutim, da sam shvatio svoje pogreške i da je moj odnos prema Bošnjacima kao najvećim žrtvama rata pun uvažavanja i da sam teritorijalni integritet i neovisnost BiH moraju biti neupitni. Istovjetno, neupitno je da BiH mora biti utemeljena na principima na kojima počiva Europska unija, čiji će član, nadam se, i postati“, stoji u pismu bivšem ministra H-B.

On ističe nadu kako će njegovo „javno iskazano prihvaćanje odgovornosti i žaljenje biti doprinos toliko potrebnom pomirenju naroda u BiH i regiji“.

„Iako se i u presudi kojom sam proglašen krivim može doći do zaključka da nisam dosljedno zauzimao takav stav, želim napomenuti da sam upravo iz tih razloga i naveo da sam shvatio svoje pogreške i da su moja razmišljanja drugačija od onih iz ratnog perioda. O tome sam i ranije, a ne samo u ovom izjašnjavanju, iznio stavove o svom kajanju i žaljenju uz izvinjenje žrtvama Muslimanima jer je već bilo dosta govora u mojoj molbi za ranije puštanje. Stavu iznesenom u ovom izjašnjenju je imao doprinos i dugogodišnji proces rehabilitacije kroz koji sam prošao u zatvoru, a i uz veliku pomoć moje najbliže obitelji koja bez bilo kakve rezerve dijeli moje poglede“, zaključuje u pismu Stojić navodeći i to da će nastaviti život „bez bilo kakvog javnog angažiranja i bilo kakvog, ni najmanjeg, pokušaja revidiranja činjenica utvrđenih presudama međunarodnih kaznenih sudova ili sudova u BiH.

Sudac Agius odbio Prlića, Stojića, Bralu, Brđanina, Miletića

Kroz sve ove odluke proteže se ime malteškog sudca Carmela Agiusa, koji je bio i predsjedavajući Žalbenog vijeća tijekom izricanja pravomoćne presude šestorci. Antonio Guterres, generalni tajnik UN-a, 2020. godine imenovao je na drugi mandat sudca Carmela Agiusa za predsjednika MMKS-a i taj mandat mu završava 30. srpnja ove godine.

Podsjetimo da je Agius odbio i zahtjev Valentina Ćorića za ukidanje uvjeta njegovog prijevremenog oslobađanja, nakon što je to on tražio nakon puštanja na prijevremenu slobodu kako bi mogao sudjelovati kao stranka lii svjedok u tekućim i budućim pravnim postupcima u Hrvatskoj, a smatrao je i da je u neravnopravnom položaju u odnosu na druge haške osuđenike.

MMKS pod Agiusovim predsjedanjem je tada u odluci odgovorio Valentinu Ćoriću da je pušten iz zatvora uz uvjet da „ne stupa u kontakte sa žrtvama i svjedocima u postupku protiv njega ili drugih osuđenika Haškog tribunala, da ih ne zastrašuje i da ne pokušava da im naudi“. Ćoriću je zabranjeno utjecanje na rad Mehanizma ili na provođenje pravde, a navedeno je i da on „može mirno živjeti u zajednici u koju je pušten, ali da ne može biti politički aktivan, niti prisustvovati tajnim sastancima koji bi mogli prouzročiti nemire, razgovarati s bilo kim o svom predmetu, izuzev sa svojim odvjetnikom, kao i da ne može posjedovati oružje, niti počiniti bilo kakav prekršaj“.

Ukoliko prekrši ove uvjet, kako se navodi u odluci MMKS-a, smatrat će se da je počinio djelo nepoštovanja suda.

Međutim, prije odluka o ne puštanju na slobodu Prlića i Stojića, sudac Carmel Agius odbio je tri zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu i to zbog “nepokazivanja znakova kajanja, krivnje, rehabilitacije”.

U rujnu 2018. odbijen je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Radivoja Miletića, bivšeg načelnika Odjela za operativno‐nastavne poslove Glavnog stožera Vojske Republike Srpske (VRS), nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina kazne zatvora zbog zločina u Srebrenici. U siječnju 2020. odbijen je i zahtjev Miroslava Cicka Brale, bivšeg pripadnika jedinice ‘Džokeri’ HVO-a, iz švedskog zatvora gdje izdržava kaznu od 20 godina zbog zločina počinjenih 1993. nad Bošnjacima u selu Ahmići.

Objašnjavajući svoju odluku, sudac Agius se pozvao na izvješće zatvorskog medicinskog časnika kojem je Bralo rekao da “ne osjeća nikakvo iskreno kajanje za svoja djela”.

Treći odbijeni zahtjev je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Radoslava Brđanina, bivšeg političkog vođe Autonomne regije Krajina (ARK), osuđenog na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, koji je na izdržavanju kazne u zatvoru u Danskoj. Sudac Agius je njegov zahtjev odbio jer je smatrao kako je riječ o “velikoj težini njegovih zločina” te da “nije pokazao znakove da je uspješno rehabilitiran”.

Pitanje, a na koje Stojićeva odvjetnica nije mogla dati odgovor je – Je li Agius zaključio da Stojić nije dovoljno „rehabilitiran“ ili su u pitanju neki drugi razlozi za njegovo ne puštanje za prijevremenu slobodu, piše Dnevni list.

/Desk/

Objava Bruni Stojiću odbijeno prijevremeno puštanje na slobodu pojavila se prvi puta na Republika.