“Gledano ljudskim očima, svijet je trenutno mračno mjesto i neki se razumno pitaju: ‘Što se ima slaviti?’”

U Božićnoj poruci trojice aktivnih biskupa BK BiH istaknuta je nada, vjera i optimizam koje uvijek treba tražiti iako je “često u mraku teško vidjeti dobro oko nas”.

“Draga braćo i sestre! Božić je jedan od najvećih blagdana u kršćanskom kalendaru i vjerojatno najželjenije iščekivan. Razlog toj radosti leži i u činjenici iščekivanja i nadanja. Djeca čekaju i žive u nadi da vide hoće li dobiti darove koje su tražili. Za većinu odraslih to će biti prilika uživati u slobodnom vremenu, posjetu obitelji i prijateljima i u obiteljskom zajedništvu. Čak i oni koji nisu kršćani ili su samo „prigodni“ kršćani, pronaći će, također, razlog za slavlje.

Mediji su posljednjih dana i godina ispunjeni vijestima, slikama i izvješćima o ratu u Svetoj Zemlji i Ukrajini, dolasku migranata, nestabilnoj gospodarskoj situaciji, što predstavlja vrlo stvarne izazove za mnoge ljude u našim biskupijama, našoj zemlji i uopće u svijetu. Ovim brojnim izrazima nasilja i izazova treba, također, dodati i ugroženost nerođenog života, kao i nedovoljno poštivanje ljudskog dostojanstva na kraju života. Gledano ljudskim očima, svijet je trenutno mračno mjesto, pa bi se netko mogao razumno zapitati: ‘Što se ima slaviti?’”, navodi se u božićnoj poruci trojice biskupa BH BiH.

“Božić slavimo jer je Bog uslišao vapaj svakog ranjivog srca koje čezne za otkupljenjem”

Ali, nakon ovog pitanja biskupi govore o nadi i utjehi te u njihovoj poruci nadalje stoji: “Za kršćane je Isusovo rođenje, Božji dolazak na zemlju, nedvojbeno činjenica na kojoj treba biti neizmjerno zahvalan. U Matejevu evanđelju čitamo: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel, što znači: S nama Bog.“ (Mt 1, 23) Stvarnost Božjega utjelovljenja kršćanima pruža utjehu i budi nadu, kao i Kristovo obećanje da će uvijek biti s nama, “do svršetka svijeta”. (Mt 28,20)

Božić slavimo jer je Bog uslišao vapaj svakog ranjivog srca koje čezne za otkupljenjem. Božić postoji jer je Marija u dubokoj poslušnosti prihvatila Božju volju usred stvarnog svijeta u turobnoj neizvjesnosti. Božić slavimo jer je u tišini noći u skromnim jaslama Bog prihvatio našu ljudskost u Isusu iz Nazareta i učinio taj ljudski krik svojim, rječito nas uvjeravajući da slušamo njegovo obećanje da će ostati s nama na putu prema pomirenju u odnosima, po nadi u ponovno vraćenom dostojanstvu i punini života”.

“Kršćanska nada nije puki optimizam”

Ogovarajući na mnoge dvojebe i izazove življenja u suvremenom svijetu, prožetim ratovima, patnjama i brigama, nadbiskup Vukšić i biskupi Palić i Majić osvrću se i na mnoga dobra u svakodnevnom životu u kojima se, kako navode, svatko treba tražiti nadu.

“Stoga su i naše božićne liturgije prožete „svjetlom“ i „nadom“. Bogu ćemo upućivati molitvu da „svjetlo Božje utjelovljene Riječi odsijeva i u našem životu“ i posvješćivati sebi da je Bog, da rastjera tamu naše noći, poslao svoga Sina, prvorođenca prije svakog stvorenja, svjetlo svijeta. Svjetlo je utješno i umirujuće. Vodi nas pravim putem. Prosvjetljuje nas i pomaže nam da jasnije vidimo. Često je u mraku teško vidjeti ono dobro što se oko nas čini. Ali to se dobro događa svakodnevno: u našim župama, našim obiteljima, školama i bolnicama, na radnim mjestima, dobrotvornim ustanovama i drugim zajednicama. Svi smo blagoslovljeni tom velikodušnošću duha”, ističe se u njihovoj božićnoj poruci.

Potom biskupi ističu: “Upravo ta svjetlost koja je sâm Krist i koja dolazi od Krista i koja nadahnjuje u dobru mnoga srca, obasjava naše živote i budi u nama nadu. Kršćanska nada nije puki optimizam.

Papa Franjo u Buli proglašenja redovnog Jubileja 2025. godine podsjeća: „Duh Sveti je, naime, taj koji svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi kako bi davao potporu i snagu našemu životu. Naime, kršćanska nada ne vara i ne razočarava, jer se temelji na sigurnosti da nas ništa i nitko nikada ne može rastaviti od Božje ljubavi… Zato se ta nada ne slama pred teškoćama: ona se temelji na vjeri i hrani ljubavlju, te nam tako omogućuje ići naprijed kroz život.“ (Franjo, Spes non confundit, 3.)”.

Na koncu svoje božićne poruke biskupi poručuju:” I ovoga Božića zahvalimo za Božje utjelovljenje na zemlji. Molimo da svi dođemo Kristu, svjetlu svijeta. Molimo da njegovo svjetlo učvrsti našu nadu, osvijetli put u bolju budućnost i prosvijetli ljude diljem svijeta. Molimo da svi ljudi, u svojim domovima i župama, u ratom razorenim mjestima, gdje god ima boli, tjeskobe i nemira, spoznaju i dožive Kristov mir, najveći dar kojem se svatko od nas može nadati ovog i svakog Božića. Svima vama i vašim obiteljima, kao i svim ljudima dobre volje želimo božićnu radost i sretnu novu godinu ispunjenu novim blagoslovima Božje dobrote”.

/Republika/

Objava Biskupi u božićnoj poruci: „Gledano ljudskim očima, svijet je trenutno mračno mjesto, ali Kristova svjetlost obasjava i budi nadu – Kršćanska nada nije puki optimizam” pojavila se prvi puta na Republika.

‘Ne’ ratu, tom putovanju bez cilja. ‘Ne’ ratu, porazu bez pobjednika. ‘Ne’ ratu, ludilu bez opravdanja. ‘Ne’ i dalje naoružanju, čija proizvodnja i trgovina pomiču konce svakog rata u korist nekolicine, a na štetu mnogih koji ne žele oružje nego samo kruh. Tako je  papa Franjo sažeo želju da se zaustavi svako nasilje i želja za uništenjem koji razdiru planet i u ovo božićno vrijeme. Kao svakog 25. prosinca, Sveti je Otac iz Lože blagoslova, središnje lože vatikanske bazilike, molio zajedno s oko 70 tisuća vjernika okupljenih na Trgu svetog Petra na tradicionalnom blagoslovu Urbi et Orbi. Uz njega su bili kardinal James Harvey, nadsvećenik bazilike svetoga Pavla izvan zidina, i kardinal José Tolentino de Mendonça, pročelnik Dikasterija za kulturu i obrazovanje.

Draga braćo i sestre, sretan Božić!

Molitva za mir

Papa Franjo je u podne uzdigao molitvu za grad čiji je biskup i za cijeli svijet, čiji je pastir. Bila je to molitva Petrova nasljednika za mir, za napaćenu Siriju, za Jemen koji pati, za razorenu Ukrajinu, za Armeniju i Azerbajdžan koji su u sukobu, za Sahel i Afrički rog, poprišta napetosti i sukoba, za još uvijek podijeljenu Koreju, za sve koji su primorani napustiti svoju domovinu u potrazi za boljom budućnošću, riskirajući svoj život na iscrpljujućim putovanjima i prepušteni na milost i nemilost beskrupuloznim trgovcima.

Neka prestanu vojne operacije u Svetoj zemlji

Mir, prije svega, za Svetu zemlju, zemlju Isusa Krista okupanu krvlju tisuća žrtava, i za koju, još jednom od početka “odvratne” brutalnosti 7. listopada, rimski biskup moli za prekid vatre i dostavu hitne humanitarne pomoći.

Molim da prestanu vojne operacije, s njihovim zastrašujućim posljedicama nevinih civilnih žrtava, i da se očajna humanitarna situacija popravi dopuštajući pristup pomoći. Nemojmo i dalje raspirivati nasilje i mržnju, nego krenimo prema rješenju palestinskoga pitanja, kroz iskren i ustrajan dijalog između stranaka, poduprt snažnom političkom voljom i potporom međunarodne zajednice.

Vijest koja mijenja povijest

Pogled i srce kršćana diljem svijeta okrenuti su prema Betlehemu – rekao je Papa na početku poruke. U Betlehemu ovih dana vladaju žalost i tišina, ali ipak je odjeknula vijest iščekivana stoljećima:

Rodio se za vas Spasitelj, Krist Gospodin.

Ispunjava nas pouzdanjem i nadom spoznaja da je Gospodin rođen za nas – napomenuo je Papa. To je vijest koja mijenja tijek povijesti i pobuđuje radost, koja nije prolazna sreća svijeta ili radost zabave, nego velika radost jer svima nama, patničkim i ograničenim ljudima, ulijeva izvanrednu nadu da smo rođeni za nebo. Stoga je to radost koja tješi srce, obnavlja nadu i daje mir. S Kristom miru neće biti kraja – istaknuo je Papa.

Masakr nevinih u današnjem svijetu

Podsjetio je potom na Sveto pismo u kojemu se Knez mira, Isus, suprotstavlja knezu ovoga svijeta koji sijući smrt, djeluje protiv Gospodina. Vidimo ga na djelu u Betlehemu kada se nakon Spasiteljeva rođenja događa pokolj nevinih. Vidimo to na djelu danas s brojnim masakrima nevinih u svijetu – primijetio je Papa te dodao – u majčinoj utrobi, na putovima očajnika u potrazi za nadom, u životu brojne djece čije je djetinjstvo uništio rat. Oni su mali Isusi današnjice.

Stoga, reći ‘da’ Knezu mira znači reći ‘ne’ ratu. I to hrabro: reći ‘ne’ ratu, svakom ratu, samoj logici rata, putu bez cilja, porazu bez pobjednika, ludilu bez opravdanja. To je rat…

Narod ne želi oružje nego kruh

Međutim, da bismo rekli ‘ne’ ratu – istaknuo je papa Franjo – moramo reći ‘ne’ oružju. Jer, ako čovjek, čije je srce nestabilno i ranjeno, nađe oruđe smrti u svojim rukama, prije ili kasnije će ga upotrijebiti. Kako možemo govoriti o miru ako rastu proizvodnja, prodaja i trgovina oružjem? – upitao je.

I danas, kao i u Herodovo vrijeme, spletke zla, koje se suprotstavljaju božanskoj svjetlosti, kreću se u sjeni licemjerja i prikrivenosti. Koliko se oružanih pokolja događa u zaglušnoj tišini, bez znanja mnogih! – istaknuo je Papa.

Narod, koji ne želi oružje nego kruh, koji se bori da ide naprijed i traži mir, ne zna koliko se javnoga novca izdvaja za naoružanje. Ipak, trebao bi znati! Neka se govori o tome, neka se piše o tome, kako bi se poznavali interesi i zarade koji pokreću konce ratova.

Oslobađanje talaca u Gazi

Papa je božićni blagoslov isprepleo s Izaijinim proročanstvom koje predviđa dan u kojem “neće više narod dizat’ mača protiv naroda” i u kojem se ljudi “ neće više učiti ratovanju”. Potrudimo se da taj dan bude bliže! – potaknuo je Papa. Neka se približi posebno Izraelu i Palestini, gdje rat potresa život tih naroda – kazao je te izrazio blizinu tim zemljama, posebice kršćanskim zajednicama u Gazi i cijeloj Svetoj zemlji. U svom srcu nosim žalost zbog žrtava strašnoga napada 7. listopada i ponovno upućujem snažan apel za oslobađanje onih koji se još uvijek drže kao taoci.

Braćo i sestre, molimo za mir u Izraelu i Palestini.

Molitve za Siriju, Jemen, Libanon i Ukrajinu

Svoje je misli papa Franjo upravio stanovništvu izmučene Sirije, kao i prema onom u Jemenu koji još uvijek pati, te dragom libanonskom narodu da što prije postigne političku i društvenu stabilnost.

Očima uprtima u malog Isusa, papa Franjo je molio za mir u Ukrajini.

Obnovimo svoju duhovnu i ljudsku blizinu njegovu napaćenom narodu, kako bi kroz potporu svakoga od nas osjetio konkretnost Božje ljubavi.

Mir između Armenije i Azerbajdžana

Rimski je biskup molio također da se približi dan konačnoga mira između Armenije i Azerbajdžana. Neka tomu pogoduje nastavak humanitarnih inicijativa, povratak prognanika u njihov dom u zakonitosti i sigurnosti, te međusobno poštovanje vjerskih tradicija i bogoslužnih mjesta svake zajednice.

​Afrika i Koreja

Papa nije zaboravio ni napetosti i sukobe koji uznemiruju područje Sahela, Afrički rog, Sudan, kao i Kamerun, Demokratsku Republiku Kongo i Južni Sudan. Ne zaboravlja ni podjele u Koreji. Nada se da se bliži dan kada će se učvrstiti bratske veze na Korejskom poluotoku, otvarajući putove dijaloga i pomirenja koji mogu stvoriti uvjete za trajni mir.

Borba protiv siromaštva i apel za migrante

Na kraju, Papa se obratio Sinu Božjemu, koji je postao ponizno Dijete, moleći ga da nadahne političke vlasti i sve ljude dobre volje na američkom kontinentu, kako bi se pronašla prikladna rješenja za prevladavanje društvenih i političkih nesuglasica u svrhu borbe protiv oblika siromaštva koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, izjednačavanja nejednakosti i suočavanja s bolnim fenomenom migracija.

Dijete iz jaslica od nas traži da budemo glas onih koji nemaju glasa: glas nevinih, koji su umrli zbog nedostatka vode i kruha; glas onih koji ne mogu naći posao ili su ga izgubili; glas onih koji su primorani bježati iz vlastite domovine u potrazi za boljom budućnošću, riskirajući život na iscrpljujućim putovanjima i prepušteni na milost i nemilost beskrupuloznim trgovcima ljudima.

Pogled na Jubilej

Na kraju je papa Franjo upravio pogled u budućnost, odnosno na Jubilej, to – kako je rekao – vrijeme milosti i nade koje će započeti za godinu dana. Nada se da će to razdoblje priprave biti prilika za obraćenje srca, kako bismo rekli ‘ne’ ratu i ‘da’ miru; te da se radosno odazovemo Gospodinovu pozivu.

Potpuni oprost

Uslijedila je marijanska molitva Anđeoskoga pozdravljenja, nakon koje je kardinal James Michael Harvey, drugi kardinal protođakon, najavio potpuni oprost za sve vjernike upravljajući svemogućem Bogu molitvu da Papa dugo ostane na čelu Crkve i dade mir i jedinstvo Crkvi u cijelom svijetu, prenosi Vatican News.

/Desk/

Objava Papina poruka Urbi et Orbi: Ljudi ne žele oružje nego kruh pojavila se prvi puta na Republika.

Istu prenosimo u cijelosti:

Riječju Došašće naziva se vrijeme radosnog iščekivanja svetkovine Božića kojom se kršćani sa zahvalnošću sjećaju dolaska među ljude, odnosno rođenja Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja. Sastoji se od četiri nedjelje i ostalih dana oko njih, a kroz to razdoblje vjerski život kršćana bitno je obilježen dvjema oznakama: Božjim dolaskom, pa se zato ovo vrijeme i naziva Došašće, i očekivanjem kršćana da se dogodi dolazak Pomazanika Božjega, čije se rođenje na duhovan način proživljava blagdanom Božića.

Osim što je Došašće doba radosnog očekivanja Isusova dolaska, ono je oduvijek također za kršćane vrijeme i prigoda za osobnu pripravu kako bi susret sa svojim Spasiteljem dočekali u što je moguće ljepšem „ruhu“ duše i života. Zato su kršćani od najranijih vremena, radi priprave na dostojan susret, kroz Došašće postili, vršili djela pokore, darivali ljude u potrebi te u sabranosti, kao pojedinci i kao zajednica, molili za obraćenje od lošega, za nov duhovni početak i za ustrajnost u dobru.

Znak pokore, na koju su pozvani pojedini vjernici i cijela Crkva, na svoj način je i ljubičasta boja misne odjeće, koju svećenici nose za vrijeme liturgijskih slavlja, kada se izostavlja i svečani himan „Slava Bogu na visini“, oboje slično kao u vrijeme pokorničke priprave za svetkovinu Uskrsa. I osim što je svako djelo pokore izraz želje i poziva na osobno obraćenje i odricanje od svega što je zlo, kršćanska je pokora uvijek usmjerena prema novom početku, upućena prema drukčijem i boljem životu, okrenuta prema čovjekovu djelovanju u skladu s Božjim pravilima u ljubavi prema Bogu i svim ljudima, i tim je svrhama osmišljena.

Došašće, uza sve to što je rečeno, također na simboličan način označava početak nečega novoga, drukčijeg i boljeg, jer s njim u Crkvi započinje novo vrijeme. Naime, prvim danom toga razdoblja u Crkvi započinje cijela liturgijska godina, koja traje dvanaest mjeseci i završava uvečer uoči prvoga dana sljedećega Došašća. U tom duhovnom hodu obraćenja i posvećenja, od prvoga dana novoga načina pa sve do kraja vremena, Isus je uvijek s nama na različite načine, a osobito po svojoj Crkvi koja nas, u njegovo ime prati, opominje, potiče, savjetuje i hrani naviještanjem Riječi Božje, milošću sakramenata i drugih blagoslova te primjerima svetaca i mučenika.

„Obratiti se – kao što je pisao papa Benedikt XVI. – znači promijeniti pravac kretanja života“ i to ne samo nekim malim popravcima i izmjenama nego doslovce promjenom pravca kretanja. „Obraćenje je hod protiv struje, gdje je ‘struja’ shvaćena kao površan način života, nedosljedan i obmanjujući, koji nas često razvlači, vlada nad nama i čini nas zarobljenima od zla ili pak sužnjima moralne osrednjosti. Naspram tomu, obraćenjem se cilja prema visokoj mjeri kršćanskoga života i povjerava se živom i osobnom Evanđelju koje je Isus Krist.“

Obraćenje, odnosno napuštanje svakog oblika zla puta, svih zlih nakana i djela, drugo je ime za čovjekov put prema Bogu. A istovremeno obraćenje su također jedina vrata po kojima kraljevstvo Božje ulazi u čovjeka i jedina staza po kojoj Bog prilazi čovjeku. To je jedini način ispravne priprave za Božić, koji je duhovno slavlje obraćenih srdaca, mirotvornih duša i čistih savjesti. Tako je naučavao već Isusov preteča Ivan Krstitelj koji je, počevši od Judejske pustinje, stalno ponavljao: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko! (…) Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ (Mt 3,2-3).

Sa željom da se, po našem obraćenju, u nama Isus na duhovan način rodi, zauvijek nastani i ostane, svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim Kristovim vjernicima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Vojnom ordinarijatu želim blagoslovljen Božić i sretnu cijelu 2024. godinu”.

/Desk/

Objava Božićna poruka nadbiskupa Vukšića: “Obraćenje je staza po kojoj Bog prilazi čovjeku” pojavila se prvi puta na Republika.

“Tako na primjer, u tom nastojanju da se „ukrade“ Božić i isprazni ga se od njegova sadržaja, upravo ovih dana se po ulicama nekih gradova nude navodni „božićni“ sadržaji bez Isusa. Postavljaju se ukrašene jelke, koje su u dalekoj prošlosti kao kršćanski običaj nazvane „Kristbaum“ (krisban), što znači Kristovo drvce, ali se u popratnom obraćanju ne spominje ni Isusa ni Božić već se izražavaju želje „za bolji i ljepši kalendar koji dočekujemo“. Zatim, na nekim čestitkama, koje se za Božić šalju već godinama, ispisane su želje za „sezonske praznike“ i upućuju se „sezonski pozdravi“. A posebice je ružno odjeknuo pokušaj Europske komisije da službenim dokumentom iz komunikacije svog osoblja izbriše riječ Božić i zamijeni je nekim bezličnim izrazom te se tako, protiv svake logike, dok se zastupa potreba poštivanja ljudskih i vjerskih prava, ide izravno protiv vjerske i društvene stvarnosti, prezire povijesna istina, kršćanske istine i vrednote”, poručuje mons Vukšić.

Božićnu poruku nadbiskupa koadjutora vrhbosanskog i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tome Vukšića, prenosimo u cijelosti:

Blagdan Spasiteljeva rođenja, a ne sezonski praznik

Glas anđela Božjega u noći Isusova rođenja iznenadio je i obradovao pastire dok su pod vedrim nebom čuvali svoja stada. Njima, kako izvješćuje Sveto Pismo, silno prestrašenima zbog slave Božje koja ih je obasjala usred noći, nebesa su po Božjemu glasniku govorila: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,10-11).

I.

Velika je to bila radost za sav Izabrani narod, koji je stoljećima svoju vjeru živio u nadi da će obećani spasitelj svijeta doći! Bila je to vijest puna blagoslova, jer Krist je blagoslov. Ona je istovremeno bila i ispunjenje nade Božjega naroda, koju je hranilo Izaijino proroštvo, napisano puno stoljeća prije Isusova rođenja, prema kojemu će Gospodin Bog zajednici svojih vjernika dati znak, a on će se sastojati u tomu što će djevica začeti i roditi sina. Njemu će biti ime Emanuel što znači „Bog s nama“ (usp. Iz 7,14).

Isusov dolazak na ovaj svijet, taj radosni događaj rođenja Spasitelja – Krista Gospodina, već na stranicama Novoga Zavjeta opisan je upravo kao ispunjenje proroštva Izaije proroka. Dapače, anđeo Božji, prema izvještaju Matejeva evanđelja, upravo spomenutim riječima ovoga proroka protumačio je tu veliku tajnu u viđenju svetom Josipu kad mu je kazao: „’Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.’ Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ (Mt 1,20-23).

Radost je, dakle, osnovno raspoloženje koje je pratilo Isusovo rođenje i koje je uvijek u dušama dobronamjernih ljudi. Međutim, i neprihvaćanje Isusa, pa i progon, bili su također sastavni dio božićnoga događaja. A i tu stranu Isusova života na svoj način najavio je Izaija prorok kad je za budućega Slugu Gospodnjega pisao da „prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja“ (Iz 53,3). I ispunilo se to proroštvo već na početku Isusova života jer znademo da za njega, koji se tek trebao roditi, i za njegovu trudnu majku nije bilo mjesta u svratištu u Betlehemu (usp. Iv 2,7). I kao da to nije bilo dovoljno, poznato je također da je ondašnja vlast Rimskoga carstva bila odlučila likvidirati Isusa jer nije bila spremna prihvatiti „novorođenoga kralja“ (Mt 2,2) niti zakone njegova kraljevstva primijeniti kao pravila svojih savjesti i duša. Zbog toga je sveti Josip njega i njegovu Majku čak na nekoliko godina morao skloniti i odvesti u progonstvo u tuđu zemlju (usp. Mt 2,13-15).

Od početka, dakle, jedni Isusa prihvaćaju i raduju se što je Bog s njima, a drugi ga odbacuju i ponegdje čak progone. Slično je, iako u promijenjenim okolnostima, također u naše vrijeme. I danas se ponizne duše brojnih ljudi raduju blagdanu Božića. I još više veseli ih istina da se „u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,11) te se tim blagdanom sjećaju trenutka od kojega je Bog, kao Isus Krist, s ljudima u njihovoj povijesti. Raduju se zbog Božjega dolaska i zahvaljuju „jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,21).

S druge strane, u skladu s Izaijinim proroštvom, i danas je Sluga Božji Isus vičan patnjama i čovjek boli jer se događa da je prezren i odbačen od nekih ljudi. Tako na primjer, u tom nastojanju da se „ukrade“ Božić i isprazni ga se od njegova sadržaja, upravo ovih dana se po ulicama nekih gradova nude navodni „božićni“ sadržaji bez Isusa. Postavljaju se ukrašene jelke, koje su u dalekoj prošlosti kao kršćanski običaj nazvane „Kristbaum“ (krisban), što znači Kristovo drvce, ali se u popratnom obraćanju ne spominje ni Isusa ni Božić već se izražavaju želje „za bolji i ljepši kalendar koji dočekujemo“. Zatim, na nekim čestitkama, koje se za Božić šalju već godinama, ispisane su želje za „sezonske praznike“ i upućuju se „sezonski pozdravi“. A posebice je ružno odjeknuo pokušaj Europske komisije da službenim dokumentom iz komunikacije svog osoblja izbriše riječ Božić i zamijeni je nekim bezličnim izrazom te se tako, protiv svake logike, dok se zastupa potreba poštivanja ljudskih i vjerskih prava, ide izravno protiv vjerske i društvene stvarnosti, prezire povijesna istina, kršćanske istine i vrednote.

Na svom povratku iz Grčke nedavno je na taj pokušaj novoga načina prezira, izgona, odbacivanja i otklanjanja lica od Isusa reagirao i papa Franjo riječima: „To je anakronizam. Tolike diktature u povijesti su pokušale to učiniti. Mislimo na Napoleona te nacističke i komunističke diktature. To je moda razvodnjene svjetovnosti, ali nije funkcionirala u povijesti.“

Naspram tim pojavama suvremenih „heroda“, koje žaloste sve poštene ljude i vrijeđaju sve kršćane, radujemo se što je Bog s nama. Jer na isti način, kao u hladnoj noći kad za Isusa nije bilo mjesta u svratištu među ljudima, anđeo Božji ponavlja i danas: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,10-11). I svjedočimo: Isus jest Spasitelj i želi da se svi ljudi obrate i spase. Naravno i oni što okreću lice od njega.

S ovim mislima, svima želim dobro zdravlje duše uz molitvu da vas zaobiđe i svaka tjelesna bolest, a svim vjernicima Vojnog ordinarijata i svim ostalim katolicima želim sretan Božić i blagoslovljenu cijelu 2022. godinu!, stoji u božićnoj poruci nadbiskupa koadjutora vrhbosanskog i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tome Vukšića.

/Republika/

Objava Božićna poruka nadbiskupa koadjutora mons. Vukšića: Želi se ukrasti i izbrisati Božić, a kršćani vrijeđaju pojavila se prvi puta na Republika.

„Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima
miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14)

Ove radosne, usrećujuće i poticajne riječi Božjih glasnika – anđela odzvanjale su nad betlehemskim poljanama u svetoj božićnoj noći, kada se – skoro u skrovitosti i u sivoj svakidašnjici ljudskog roda – rodio, kao nejako Djetešce, od Boga obećani Spasitelj svijeta Isus Krist. Te riječi, zapisane na početku Evanđelja sv. Luke, odzvanjaju u slavlju božićne mise – polnoćke gdje god se ona slavi bilo u velebnim ili skromnim crkvama, ili pak na nekim drugim improviziranim mjestima.

Svetkovina Božića sve nas, koju slavimo, stavlja u nelagodnu situaciju: da govorimo o Božjoj poruci i Božjoj ponudi mira, u vrijeme dok se na brojnim i raznim mjestima zemaljske kugle događaju svađe, neprijateljstva, nemiri ili ratovi.

U milijunima obitelji, u stotinama tisuća sela i gradova diljem svijeta i ove će se godine proslavljati Božić. A u isto vrijeme će mnogi članovi tih istih obitelji i mnogi žitelji tih sela i gradova živjeti u međusobnim napetostima, svađama pa i neprijateljstvima.

Pitamo se:

Ne bismo li trebali prestati s čitanjem ovog evanđeoskog teksta i s propovijedanjem o Božjoj poruci i ponudi mira?!

Ili, postavimo pitanje malo drukčije:

Zašto mi kršćani slavimo – bilo po novom ili starom kalendaru –Božić kao svetkovinu mira i zajedništva; kao blagdan obitelji; kao poseban dan, koji nas potiče da jedni druge obradujemo – makar i nekim skromnim gestama?

Odgovor bismo mogli dati ovakav: Slavimo Božić jer je nama, ljudima, Bog osobno, u događaju božićne noći ponudio svoj mir. Bog, koji je neizmjerno veći od nas ljudi, koji se – nerijetko povlačimo i zatvaramo u svoju uskogrudnost, prkos ili zlobu. Da se Bog ponaša tako kako se mi ljudi znamo ponašati, On bi nas u našem nezadovoljstvu, nepomirljivosti, osvetoljubivosti pa i mržnji – pustio da potpuno propadnemo.

Ali, na našu veliku sreću, Bog nije kao mi!

Kako, dakle, Svevišnji Bog, Stvoritelj svega što postoji, postupa prema nama, njegovim stvorenjima? – Odgovor potražimo u božićnim jaslicama! U njih je u božićnoj noći položeno novorođenče, koje je bilo utjelovljeni Sin Božji, obećani Spasitelj svijeta, Isus Krist!

Načinom svoga ulaska u povijest ljudskog roda, Bog je pokazao da mu nije strana naša ljudska siva, pa i ona najdramatičnija životna situacija. Svojim dolaskom k nama, susreo je nas ljude u našoj svakodnevnoj životnoj drami, u našoj životnoj nesigurnosti, u našoj nerijetkoj neshvaćenosti i neprihvaćenosti i od naših bližnjih, od naših sugrađana i naših suvremenika. Takvim svojim postupkom Bog nudi nama i cijelom ljudskom rodu svoj božanski mir, svoje trajno prijateljstvo. On nam time, ujedno, daje do znanja koji je najvažniji preduvjet da se oslobodimo svoga nemira, svoga nezadovoljstva, svoga straha i nespokoja. A to je: mi se ljudi moramo pomiriti s Njime, našim Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem! Trebamo prihvatiti od njega ponuđeni nam – mir!

Ne bi trebao sada nitko od nas tvrditi da je njegovo izmirenje s Bogom njegova privatna, osobna stvar, koja se ne tiče nikoga drugoga! – Tko uistinu želi biti u miru s Bogom, mora se automatski podsjetiti na brata čovjeka, s kojim je možda u zavadi, u neprijateljstvu!

Zar nije čudno da mi ovu međuovisnost našeg izmirenja s Bogom i izmirenja s ljudima – uz svetkovinu Rođenja Isusa Krista – Božić – uglavnom možemo shvatiti i prihvatiti; da izmireni sa svima želimo biti barem jedan dan u godini, na Božić?! Zapravo bi svaki normalan čovjek želio biti u trajnom miru sa svojim bližnjima pa i s onim neugodnima i zločestima.

Da, ali nam mora biti jasno, da je istinski, pravi i trajni mir skup, puno skuplji nego prigodni božićni darovi; nego naša sentimentalnost i nježnost, koju osjećamo i pokazujemo jedni prema drugima uz svetkovinu Božića!

Zagledajmo se stoga, još jednom u božićne jaslice! Pogled na njih nam može pomoći da se malo udubimo u stvarnost Božje nakane da spasi ljudski rod. Može nam pomoći da razmislimo u kakav se rizik upustio Bog s čovjekom u događaju božićne noći.

Papa Franjo je nedavno (1. prosinca 2019.) uputio cijeloj Crkvi i svijetu svoje Apostolsko pismo o značenju i vrijednosti jaslica. U tom pismu papa piše: „Stvoritelj univerzuma, spušta se na našu malenost. Dar života, koji je svaki put iznova za nas tajanstven, još nas više očarava kad vidimo da je Onaj, koji je rođen od Marije, izvor svakoga života i svedržitelj. U Isusu nam je Otac dao brata koji dolazi tražiti nas kad god smo zbunjeni ili odlutamo s pravoga puta, vjerni prijatelj koji je uvijek uz nas. Dao nam je svoga Sina koji nam oprašta i oslobađa nas grijeha. (…) Jaslice, dok nam prikazuju Boga onakvim kakav je ušao u naš svijet, potiču nas da razmišljamo o tome kako je naš život dio Božjeg života; pozivaju nas da postanemo njegovi učenici ako želimo postići konačni smisao života.“ – Tako nam poručuje

Sveti Otac – papa Franjo.

Nadovezujući se na ove papine riječi, možemo ustvrditi da Božić slave – zapravo – pogrješno oni, koji se u svome promatranju jaslica usredotočuju samo na lik nejakog Djeteta, položenog na slamu. A onda, iz toga, izvode sebi pravo na svoju osobnu udobnost, na svoju komotnost i površnost. Istina je daleko obuhvatnija, ozbiljnija i zahtjevnija!

Povijest prisnog drugovanja s čovjekom, koje je Bog započeo u božićnoj noći, završila je smrtonosno. Ovo božansko Dijete je rođeno u spilji blizu Betlehema, da bi završilo kao odrastao čovjek, razapet na golgotskom križu u Jeruzalemu. I to, ne zbog toga, što je Bog trebao krvavu žrtvu njegovog vlastitog života, – kao što su poganski bogovi tražili prinošenje njima žrtavâ ljudskih života. Nego, zato, što su ljudi, zavedeni od Zloduha, ubili tog utjelovljenog Sina Božjeg, božanskog mirotvorca i jedinog Spasitelja svijeta.

Ali, Bog je potvrdio mirotvorni angažman svoga utjelovljenog Sina, Isusa Krista. Bog Otac mu nije rekao: „Sine, morao si biti malo oprezniji, trebao si se manje suprotstavljati zemaljskim moćnicima i od njih zavedenoj svjetini“. – Baš naprotiv, Bog je krvlju Kristovom na križu izmirio sve sa sobom i uspostavio definitivni, trajni mir sa svima onima, koji vjeruju Isusu Kristu i na njega se pozivaju! (usp. Kol 1,20). Ubijenog Isusa uskrisio je od mrtvih, kao prvoga od svih onih, koje je nakanio i kani uskrisiti.

Mir među ljudima na zemlji, nakon rođenja Isusa Krista, nije više samo jedan dragocjeni, poželjni program, nego je on Osoba – Isus Krist. Apostol Pavao veli: Doista, on – Krist – je mir naš. (usp. Ef 2,14).

Bog je po božićnom događaju – po rođenju u jaslama njegovog utjelovljeno Sina, kao jedinstvenog Mirotvorca u povijesti ljudskog roda, pokazao da mu je na srcu naš nemir, naša nezaštićenost, naša nesreća. Zato je odlučio ponuditi nam svoj trajni i usrećujući mir: mir u našim srcima, mir u našim međusobnim odnosima! Bog je znao da svaki onaj, koji se svjesno i potpuno prikloni njegovom Sinu Isusu Kristu – Mirotvorcu ne može drukčije nego da i sam bude mirotvorac. On sa svakim takvim i računa!

Božić, kao početak povijesti Božjeg mirotvorstva s nama ljudima, nema ništa zajedničko s površnom i jeftinom sentimentalnošću, s privlačnim, marketinškim reklamama za kratkotrajna zadovoljstva; a niti s možda uglađenim ali praznim čestitarskim riječima. Traži se od nas, koji Božić slavimo, odvažnost i vjerodostojnost, da bismo ispravno i plodno slavili ovu tajnu Božje ljubavi i milosrđa prema nama. Nitko ne može potpuno i ispravno sudjelovati u slavlju Božića, ako se ne odluči biti i sam vjerodostojan donositelj i graditelj istinskog, pravednog mira, promicatelj kulture susreta, povjerenja i pomirenja među ljudima. Za sve one, koji novorođenog Božanskog Mirotvorca Isusa Krista prihvaćaju kao svoga Gospodina, kao svoga Učitelja, Vođu i Spasitelja, slavljenje Božića je ujedno i zapovijed i obećanje i izazov.

Imajmo na umu, da je ovo novorođeno božansko Djetešce došlo kao Mirotvorac i Spasitelj svim ljudima, svim narodima, svim rasama i klasama, svim generacijama! Svi na njega imaju pravo; pravo i mogućnost da ga upoznaju, da ga prihvate i uzljube, da mu stave sebe na raspolaganje.

Blago svima onima, koji u ovom Djetetu Isusu prepoznaju svoga Spasitelja i kao takvoga ga i prihvate. Za njih kaže Isusov apostol Ivan – kako slušamo na božićnoj danjoj misi: „Onima, koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,12)! Može li netko poželjeti i dobiti nešto više od toga?!

Mir ljudima dobre volje, ljudima miljenicima Božjim! – To je jasna poruka Božića! Jesmo li i mi među takvima – među ljudima dobre volje i među opredijeljenim vjerodostojnim mirotvorcima?

Odužimo se i mi božanskom Mirotvorcu, otvorenim svojim srcem, prihvaćajući Ga i živeći s Njime tijekom cijelog svoga života! Tako će nam ne samo ovaj Božić nego i svi dani našeg zemaljskog života biti sretni i blagoslovljeni.

Svim članovima moje biskupije – u Domovini i u tuđini, kao i svim mojim sugrađanima i suvremenicima – ljudima dobre volje, od srca želim Sretan Božić i blagoslovljenu novu Godinu 2020., te mir s Bogom, s bližnjima i sa samim sobom.

Kršćanskoj braći i sestrama, koji Božić slave prema starom Julijanskom kalendaru upućujem također iskrene čestitke: Mir Božji, hristos se rodi!

Objava Božićna poruka biskupa Komarice pojavila se prvi puta na Republika.

SRETAN BOŽIĆ I NOVA 2020. GODINA!

Poštovani slušatelji, dragi vjernici!

Djevica Marija u Nazaretu pred arkanđelom Gabrielom očitovala je Bogu svoja obećanja, koja je već izrekla nadahnuta Duhom Svetim, i tako se uključila u plan Utjelovljenja Sina Božjega. I Josip, njezin zaručnik, prihvatio je sve što mu je Bog „naredio“.

Čistoća. „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1,34), čudi se Marija Gabrielovu navještenju Sina Božjega. Iz tih riječi slijedi da se Djevica, već zaručena za mladića Josipa u Nazaretu, „milosti puna“ i nadahnuta služenjem Božjemu planu, bila zarekla Bogu na bezbračan način života. Jest se ona zaručila s Josipom, veli Evanđelje, jer bi bila velika sramota da se zdrava i normalna djevojka ne zaruči, ne uda i ne rađa djecu ako ih Bog dadne, kao i to da se zdrav i normalan mladić ne zaruči i ne oženi. To je po sebi ne samo zov naravi, nego je to izričita Božja volja i zapovijed s obzirom na čovječanstvo. Nakon što Bog stvori muško i žensko, osobno ih „vjenča“, tj. blagoslovi i reče: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1,28). To je zadaća ljudskoga roda. Ali, evo, sada velike novosti u povijesti spasenja: netko može biti bezbračan, neoženjen i neudana iz religioznih razloga i u skladu s plodonosnom ljubavlju Božjom. Oba evanđelista, neovisno jedan o drugomu, govore da je bitna uloga Duha Svetoga, Životvorca, u toj odluci Marije i Josipa. Sv. Luka prenosi razgovor Gabriela i Marije. Na Marijin upit: „Kako će to biti…?“, Anđeo joj ogovori: „Duh Sveti sići će na te, i sila će te Svevišnjega osjeniti“ (Lk 1,35). Anđeo zna i njezinu privatnu odluku i Božje rješenje pitanja Utjelovljenja Sina Božjega. Sv. Matej čak dva puta ističe ulogu Duha Božjega govoreći: Isusova „majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego će se oni sastati, nađe se trudna po Duhu Svetom“ (Mt 1,18). I u navještenju Josipu, koji ne bi upoznat sa začećem Marijinim, anđeo mu protumači: „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ (1,20). Mi katolici ovomu otajstvu pristupamo sa svim strahopoštovanjem vjere i zahvalnošću Bogu za taj divan dar utjelovljenja i dar spasenja svih ljudi.

Potpuna poslušnost. „Evo službenice Gospodnje“ (Lk 1,38). Marija se stavlja na raspolaganje Bogu. Njezina je definicija: služavka koja služi, sluškinja koja sluša – zavjet poslušnosti: Hoću, s Božjom pomoću! Na isti način i Josip očituje posluh anđelu koji mu u snu naredi: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju“ (Mt 1,20). Ne da žive kao muž i žena, nego da ona, po nadahnuću Duha Svetoga, u posluhu volji Svevišnjega, bude u službi Utjelovljenja i Rođenja Sina Božjega, a on u životnoj zaštiti i nje i Djeteta njezina.
Marija odmah pred anđelom u duši osjeti i prihvati dekret poslušnosti i uslužnosti da konkretno pokaže što znači vršiti volju Božju. Žurno se uputi, tj. pohiti u Judejsko gorje, u Ain Karim, posjetiti svoju rođakinju Elizabetu za koju joj je anđeo bio rekao da je u 6. mjesecu trudnoće. Nije dakle časa časila, nego poletje pomoći Elizabeti u danima njezine visoke trudnoće, kao i njezinu ostarjelu mužu Zahariji. Oboje bijahu u poodmaklim godinama, kao u pravom „staračkom domu“, a Marija u dobi kada može najbolje slušati i služiti.

Plodonosno siromaštvo: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38) – zavjet prihvaćanja, iz anđelova glasa i iz Božjih usta, svega onoga što je Bog naumio i smislio. Prihvaća svaku neimaštinu i svaku nevolju u svim stvarnim uvjetima, u svim vremenskim okolnostima i u svim prostornim tjesnacima, glasi Marijin pristanak na Božju odluku.
Na isti način i Josip, zaručnik njezin, ima objavu od anđela, neovisno o Mariji, spreman u Betlehem, bez igdje ičega, osim zavežljaja u ruke i na neizvjestan put. Bog će providjeti!

U povijesti su nastajale tisuće zajednica s milijunima osoba sa zavjetima čistoće, posluha i siromaštva pod zaštitom i u službi Glavara Svete Obitelji, Isusa Krista, i Božjega plana otkupljenja i spasenja roda ljudskoga. Danas u Crkvi doživljavamo određenu krizu i slaba pristupa u redovničko zvanje i napuštanja redovništva. Neka Djevica Marija i sv. Josip, koji su bili u službi rođenja i odgoja Isusova na zemlji, svojim zagovorom kod Boga pomognu mladima da se svjesno odluče i milosno ustraju u redovništvu, da se Isus rodi u srcima tolikih ljudi. Pomogao u tome Božić – Sveto Porođenje Isusovo!

Objava Božića poruka biskupa Perića pojavila se prvi puta na Republika.