Tim povodom, fra Ivan Landeka, meštar novaka iz Franjevačkog samostana na Humcu, kazao je kako Crkva vjeruje da postoji mnogo kršćana koji su živjeli sveto i postigli vječni život, iako nikada nisu službeno proglašeni svetima.

– Njih se spominjemo i za njih zahvaljujemo svetkovinom Svih svetih – istaknuo je fra Landeka.

Dodao je kako glavna poruka ovoga blagdana leži u pozivu na duhovni rast i trajno nastojanje prema svetosti.

– Sjetimo se Isusovih riječi: Budite sveti kao što je svet Otac vaš nebeski. Ovaj je poziv upućen svima – svetost nije povlastica nekolicine, nego poziv svakome tko želi živjeti vjeru u svakodnevici- istaknuo je.

Govoreći o tradiciji i običajima koji prate ove dane, fra Ivan Landeka je naveo kako vjernici u molitvi obilaze grobove svojih pokojnih, te da se u mnogim župama slave svete mise na grobljima.

– Vjerujemo da među svetima ima i naših dragih pokojnih – roditelja, djedova, baka, braće i sestara – koji su skromno i samozatajno živjeli, s ljubavlju vršeći svoje dužnosti. Oni su postigli svetost života i svojom molitvom mogu pomoći nama koji još hodimo prema tom cilju – rekao je.

Crkva, prema njegovim riječima, potiče vjernike da ove dane prožive u zahvalnom molitvenom sjećanju na pokojne, zahvaljujući Bogu za sve darove koje su preko njih primili, osobito za dar vjere.

Objašnjavajući simboliku paljenja svijeća i polaganja cvijeća, fra Ivan je naglasio kako svijeća simbolizira Isusa Krista i vječni život.

– Zato i molimo: I svjetlost vječna neka mu svijetli. Cvijeće na grobu, pak, označava nadu u novi život – jer grob za vjernika nije mjesto smrti, nego procvata novoga života po Uskrslom Kristu – poručio je.

Fra Ivan Landeka istaknuo je kako nas ovi blagdani pozivaju na promišljanje o duhovnom zajedništvu svih vjernika – onih na zemlji, duša u čistilištu i svetih u nebu.

– Crkva nas ovim blagdanom podsjeća da nismo odijeljeni od naših dragih pokojnih. Po molitvi ostajemo trajno povezani s njima, u vjeri koja nadilazi granice života i smrti -zaključio je fra Landeka.

/Desk/

Objava Blagdan je Svih svetih: Sjećanje na vječni život, molitvu i zajedništvo pojavila se prvi puta na Republika.

Uskrs predstavlja suštinu te vjere jer uskrsnuće označava pobjedu života.

Proslavu Vaskrsa, kojoj je prethodila priprema višetjednim postom, pravoslavni vjernici prvo počinju u hramovima, okupljeni u zajednici na Svetoj liturgiji, čiji vrhunac predstavlja pričešćivanje – sjedinjenje sa Bogom. Potom se proslava nastavlja u krugu obitelji, gdje posebnu radost, naročito djeci, predstavlja tucanje šarenim vaskršnjim jajima.

Vjernici se pozdravljaju sa: “Hristos vaskrse! – Vaistinu vaskrse”, sve do Spasovdana koji se ove godine slavi 26. svibnja.

Nakon jutarnje uskrsne liturgije kod kuće se pale svijeće te se kandionicom kadi dom. Uskrsno slavlje znači kraj Velikog posta, a jaja su prvi mrsni zalogaji. Šareno jaje predstavlja samu simboliku Vaskrsa. Јaje je simbol rađanja života, pile prokljuje ljusku i izlazi, kao što je Hristos ustao iz mračnog groba i uznesen na nebo.Jaja se boje crvenom bojim kao simbolom prolivene Kristove krvi za spas svih ljudi svijeta.

/Desk/

Objava Pravoslavni vjernici danas slave Vaskrs – “Hristos vaskrse”” pojavila se prvi puta na Republika.

Prema katoličkoj teologiji, Kristova majka Marija uznesena je dušom i tijelom na nebo. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je 1. studenog 1950. papa Pio XII. Službenom proglašenju prethodila je duga tradicija slavljenja, stara kao i samo kršćanstvo.

Svetkovina Velike Gospe slavi se u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Na današnji blagdan Velike Gospe svetkuje se u mnogim marijanskim svetištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Najpoznatija među njima su Svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, Svetište Majke Božje Trsatske na Trsatu, Svetište Gospe Sinjske u Sinju, Svetište Majke Božje Loretske u Arbanasima kod Zadra, Svetište Gospe od Zečeva u Ninu, Crkva Majke Božje Remetske u zagrebačkim Remetama, Svetište Majke Božje Aljmaške u Aljmašu.

U BiH Velika Gospa slavi se u brojnim mjestima. Posebno je svečano danas u Širokom Brijegu, Posušju, Međugorju, a Blažena Djevica Marija nebeska je zaštitnica i Kreševa, Rame-Šćita, Stupa (Sarajevo), Uskoplja, Suhog Polja, Doca kod Travnika, Osove, Koraća, Breški (Tuzla), Komušine (Kondžilo), Tolise, Goranaca, Nevesinja, Prisoja, Seonice, Gradca, Trebinja, Dračeva, Ivanjskog, Banje Luke, Sokolina, Sanskog Mosta, Doline i Jajca.

Održavaju se misna slavlja, a brojni vjernici tijekom noći i jutra hodočaste u marijanska svetišta.

/Desk/

Objava Blagdan je Velike Gospe pojavila se prvi puta na Republika.

Blagdan se u nekim hrvatskim krajevima zove i Brašančevo, a naziv potječe iz 18. stoljeća. Riječ Brašančevo dolazi od riječi brašno, od čega se pravi kruh, a kruh u pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovo Tijelo. Blagdan je ujedno spomen na ustanovljenje Euharistije na Posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak prije Kristove muke.

Obilježavanje Tijelova počinje u 13. stoljeću, kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod belgijskoga grada Liegea, u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakramenat.

Na zamolbu svete Julijane mjesni biskup Robert de Thorote uveo je u svojoj biskupiji blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije. Sveta Julijana i njezini suvremenici širili su slavljenje toga blagdana u cijeloj Crkvi.

Drugi događaj koji je snažno utjecao na čašćenje Tijela i Krvi Kristove povezan je uz euharistijsko čudo koje se zbilo 1263. godine u mjestu Bolseni u Italiji. Tada je jedan svećenik slaveći svetu misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv. Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru.

Nakon ta dva događaja papa Urban IV. 8. rujna 1264. objavio je bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova (Euharistije), želeći tu svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila brza smrt. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. proširio je blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Događaj u Ludbregu

Događaj sličan onome u Bolseni dogodio se i 1411. godine u Hrvatskoj, u Ludbregu. Tada je za najvažnijega dijela svete mise – pretvorbe, kada se na svećenikove riječi i djelovanje Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo, a vino u Krv Kristovu, svećenik posumnjao u to čudo. Ugledavši da se u kaležu nalazi prava svježa krv, zbunjen i prestrašen neočekivanim događajem brzo je spremio kalež sa svetom Krvlju iza oltara i završio misu.

Događaj je temeljito ispitivao papa Julije II. (1503.-1513.), koji zbog duljine istrage i ispitivanja čudesnih događaja nije uspio završiti istragu, ali je dopustio javno štovanje relikvije, što čini i njegov nasljednik papa Leon X. Od toga vremena u Ludbreg dolaze vjernici sa svih strana svijeta izraziti svoje štovanje relikviji Predragocjene Krvi Kristove, a posebno svake prve nedjelje u rujnu, kada je središnja godišnja proslava Predragocjene Krvi Kristove.

Svetkovina Tijelova povezana je i s procesijama. Prva Tijelovska procesija održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća, a taj se običaj u 14. stoljeću proširio po mnogim katoličkim zemljama. U procesiji svećenik u monstranci (pokaznici) nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi cvijeće, prenosi HINA.

/desk/

Objava Što se slavi na Tijelovo ili Brašančevo pojavila se prvi puta na Republika.

Samo na uočnici gdje je svetu misu predvodio mons. fra Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, ispred humačke crkve okupljalo se više od 10.000 vjernika, obitelji s djecom, hodočasnika itd.

Najveća proslava blagdana svetog Ante održava se na Humcu u Ljubuškom. Također, sveti Ante slavi se u širokobriješkim selima Uzarići i Ljubotići, mostarskom Cimu te Šujici i Busovači.

Također, na spomendan Sv. Ante Padovanskog, 13. lipnja, u istoimenom svetištu na sarajevskom Bistriku središnje, svečano misno slavlje predvodio je fra Josip Jozić, profesor na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji. Proslavi patrona prethodila je trodnevnica, te kako su na sam spomendan Sv. Ante brojni vjernici iskoristili mogućnost cjelodnevne ispovijedi.

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji 15 župa ima Sv. Antu za nebeskog zaštitnika: Boće, Bugojno, Bukovica, Busovača, Dobretići, Drijenča, Gračac, Lukavac, Rastičevo, Sivša, Sočanica, Močila, Vukanovići, Žepče i Žitače-Podhum.

Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju. Preminuo je 13. lipnja 1231. u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini, a već u svibnju 1232. godine papa Grgur IX. proglasio ga je svetim.

/desk/

Objava Tisuće vjernika danas slavi najomiljenijeg hercegovačkog sveca – sv. Antu pojavila se prvi puta na Republika.

Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je i da “poslenike, ma koliko oni bili zaslužni, treba podsjećati da se ništa ne čini bez sloge i jedinstva sa svima ostalima; ništa na silu”, da se, kako kaže, “ne bi cijepala Hristova nerukotvorena riza, odnosno da se ne bi skrnavio u nama lik Bogomladenca Hrista”.

Patrijarh Irinej: Naglasak na ‘Staroj Srbiji’, jasenovačkim žrtvama i jedinstvu Srpske pravoslavne crkve

“Svuda, dakle, da važi pravilo liječenja sebe i drugih na blag, istinit i svetootački način. Ne smijemo, ukazao je, zaboraviti našu Staru Srbiju (Kosovo i Metohiju), prema kojoj treba da se ophodimo kao prema srpskoj zavjetnoj misli, riječi i nasljeđu – neodvojivim od našeg narodnog bića. Јer, upravo su o tome svojom krvlju svjedočili horovi srpskih mučenika i novomučenika svih vijekova. Danas na Božić najsvečanije pomenimo kosovske, jasenovačke, gradinske, i mučenike sa svih ostalih stratišta. Mi im se za pomoć molimo da i sami lično ispovedimo svoju crkvenu pravoslavnu vjeru u Bogomladenca Hrista, do samoga kraja, ne bojeći se da o njima svjedočimo pred svima”, poručio je patrijarh u Poslanici.

Kao jedno od najbolnijih pitanja od svih, on je spomenuo čedomorstvo, ali i spremnost, kako kaže, “Ustrojitelja novoga svijeta da iz naših ruku istrgnu naš osveštani život u svakom pogledu, pa i u pogledu samih polova i hrišćanskoga braka, i da nas uvedu tamo kamo ljudska misao i riječ, djelo i ljudska noga dosad nisu kročili”.

“Čestitajući Božić i danas mnogostradalnom srpskom narodu u otadžbini i rasejanju”, on je poručio i da je “glavno brinuti o tome kako ćemo živjeti, da bismo i sve naše svete pretke mi imali na svojoj strani na Hristovom pravednom Sudu”.

“Ako sav svijet leži u zlu strasti i grijehova, a stvarno leži, onda nijedan čovjek da ne uzima učešća u njemu, to jest u djelima tame”, poručio je patrijarh.

On je istaknuo i da je “sveta dužnost da nosimo krst istorijskih događaja i iskušenja u svim pomjesnim crkvama kao zajedničkim, ali i da je sveta dužnost i obaveza svih pomesnih pravoslavnih crkava da jedna drugu poštuje i uvažava”.

Inače, kod pravoslavnih vjernika proslava Božića počinje odlaskom na jutarnju liturgiju, na kojoj vjernici koji su postili Božićni post pristupaju Svetoj tajni pričešća. Nakon liturgije, ukućani se okupe oko božićne trpeze, pomole Gospodu, a zatim pjevajući tropar “Roždestvo tvoje Hriste Bože naš”, okreću i lome česnicu – pogaču u koju je stavljen novčić. Vjeruje se da će onome u čijem dijelu česnice bude novčić sljedeća godina biti posebno sretna.

Božić je obiteljski praznik na koji se ne ide u posjete, slavi se tri dana, a vjernici se pozdravljaju sa “Mir Božiji, Hristos se rodi”, a odpozdravlja “Vaistinu se rodi”.

Proslava Božića počela je ponoćnim liturgijama diljem Republike Srpske, ali i u svim hramovima u BiH, kao i diljem svijeta.

/Republikainfo.com/

Objava Pravoslavni vjernici slave Božić: “Mir Božiji, Hristos se rodi!” pojavila se prvi puta na Republika.

“Uočava se već duže vremena nepreciznosti u izvještajima o blagdanima ili kao što se češće govori o praznicima. Tako i u ovo predbožićno vrijeme se govori o nekim praznicima kao da se ne zna da je Božić za katolike i neke pravoslavne po novom ili gregorijanskom kalendaru 25. prosinca, a Nova godina tjedan dana kasnije, a da je po starom ili julijanskom kalendaru Božić za srpske i još neke pravoslavce 7. siječnja”, napominje prof. Topić.

On primjećuje da neki izbjegavaju kazati da se ukrašavaju ulice, trgovine i kuće za Božić, po novom i po starom kalendaru, i za Novu godinu.

“Pa se često govori da je to za neke ‘praznike’, kao da se ne zna koji su to blagdani. Isto tako treba precizno i jasno kazati da se slavi Bajram i svi drugi blagdani bez obzira na vjeru. To je pravopisno i sadržajno pitanje, a onda civilizacijsko i kulturološko pitanje. Neće nitko promijeniti svoju vjeru ili biti manje pripadnik svoje vjere radi toga što nazove blagdane pravim imenom. Dodajem da je prazna riječ „praznik“, a da je blagdan puno sadržajniji i ljepši: blagi-dan,  svima nam treba više blagi-dana nego praznih dana i svi trebamo barem za blagdane biti – blagi, a ne prazni. Drago mi je da je Sarajevo, a nadam se i drugi gradovi, bolje okićeno za Božić i Novu godinu”, pojasnio je Prof. Topić te na kraju svima katolicima i pravoslavnima zaželio sretan Božić, a svim građanima Bosne i Hercegovine sva najbolje u Novoj godini.

/Republikainfo.com/

Objava Mons.prof.dr. Franjo Topić: Božić je blagdan, a ne “praznik” pojavila se prvi puta na Republika.