Piše: Berislav Jurič/Raport

Da nije sezona novinarskih kiselih krastavaca i da nije pr-služba mislila da je to jedna od važnijih stvari za fotografirati ne bi blagoslov prostorija javnog poduzeća u Mostaru izazvao toliko polemike.

A svećenik u javnom poduzeću koji blagoslivlja novootvorene prostorije i nije neka novost. Pomagao je Bog u Bosni i Hercegovini svašta nešto i to na svim stranama – od predizbornih skupova, školskih manifestacija, stranačkih okupljanja do prenošenja poruka glasačkom tijelu koje nikako prave poruke da shvati.

Vjera s prstima u politikama

Vjera, bez obzira iz kojeg kuta joj se prilazilo i kakav predznak imala u BiH, uvijek je imala svoje prste u politikama. Vjerski službenici i institucije uvijek su, ma koliko se pilatovski prale ruke, imale svoje prste u nekakvim politikama i uvijek se pronalazio kakav sluga Božji da postane sluga ovozemni i pokloni se umišljenim bogovima u politici.

Nebrojeno puta su prve klupe i prvi redovi u bogomoljama prilikom vjerskih obreda bili rezervirani za gospodu kojima je to, ako vjerujemo u kažnjavanje grijeha i pakao, najbliže što će stajati Bogu. Oni su, jasno je to svima pa i onima koji ih zovu u prve redove, utemeljenje svega onoga što svete knjige i sveta usta govore o licemjerju, pohlepi, pokvarenosti, zloći i svemu onome što nas uče da ne smijemo a njima gledaju kroz prste.

Nebrojeno puta su, nakon što su političari i drugi javni dužnosnici zalutali u bogomolje, u politike zalutali i vjerski oci koji su se pretvarali u poslušne sinove. Zato i ne čudi da su se opet sukobile dvije političke stranke nakon mostarskog blagoslova optužujući jedna drugu za zloupotrebu vjere u političke svrhe.

Umišljeni bogovi

Zaboravljaju i jedni, i drugi, i treći u ovoj zemlji da su svi na sve pristajali, pa i razne blagoslove, onda kad im je trebao koalicijski savez ali da su i jedni i drugi i treći blagoslivljali na svoj način i u politiku uvlačili vjeru.

Time su nesvjesno, a to vjerski oci neće nikada priznati, ogadili ljudima pristup vjeri kakav promoviraju oni koji čiste prve redove od običnih vjernika da bi u njih sjeli, stali ili kleknuli ovozemni umišljeni bogovi.

Papa Franjo, u kojeg se kunu oni što su po prostorijama prosuli svetu vodu i oni koje je možda zahvatila koja kapljica u prvim redovima, opisao je u jednoj svojoj knjizi ono uz što vežemo i javne ličnosti i javna poduzeća.

Nešto teže od grijeha

Zlo našeg vremena. Tom jednostavnom rečenicom u naslovu svoje knjige opisao je papa Franjo korupciju. Kada je 1991. godine Argentinu potreslo ubojstvo jedne djevojke u sjeverozapadnoj pokrajini Catamarco, koje su vlasti pokušale prikriti budući da su ubojice bili sinovi lokalnih moćnika, papa Franjo, tada kao ”običan” redovnik, objavio je članak o korupciji. Godinama kasnije, kao kardinal, Papa naglašava u predgovoru za koričenje njegova članka, ono što se kroz njegovo cijelo razmišljanje provlači. Korupcija nije grijeh. Korupcija je nešto teže od grijeha. Navodi kako se u razmatranju korupcije i suočavanju s njom treba ukloniti ”izgovor da ljudska slabost, sjedinjena sa suučesništvom, stvara pogodan humus za korupciju”.

”Grešnik da, korumpiran ne”, ponavlja u uvodu Papa više puta i naglašava kako bismo s tim trebali biti načistu i to sami sebi naglasiti ”kako ne bismo stanje korupcije prihvatili kao još jedan grijeh”. Upozorava papa i na čistoću priznanja da smo grješni, ali i na okovano korumpirano srce koje je ”zaštićeno zadovoljstvom svoje samodostatnosti da ne dopušta nikakvo preispitivanje”.

Ta samodostatnost, navodi Papa, nikada nije apstraktna i započinje nesvjesno da bi kasnije bila prihvaćena kao nešto najprirodnije. U članku Papa navodi kako korupcija čovjeka vodi do besramnosti te ”dovodi do gubitka stida koji čuva istinu…”

Piše papa kako se grijeh oprašta, a da se korupcija ne može oprostiti jer se korumpiran čovjek ”pred Bogom koji se ne umara opraštati uzdiže kao samo dostatan u izražavanju svojega spasenja: umara se od traženja oprosta”.

”Korumpirane osobe su izgubile svoju bit”, piše Papa.

Licemjerni zaborav

Sve politike koje kritiziraju blagoslov u novim poštanskim prostorijama – kojem, da se razumijemo tamo nije mjesto jer Bog ne voli opipljive stvari kamoli mutne građevine – licemjerno zaboravljaju da su se na svim stranama sipale svete vodice i drugi oblici blagoslova da bi se uz pomoć nekog njihovog Boga osvojila i zadržala vlast. Ne spominju bit jer oni biti nemaju i za njih je postojanje nešto sasvim drugo od onoga što slušaju u propovijedima i što propovijedaju drugima.

Oni koji sada galame o blagoslovu, a SDA ga je iskoristila za još jedan dokaz izdaje SDP-a, zaboravljaju da je vjera i službeno proglašena kao glavni cilj predizborne kampanje. Tako je u Mostaru SDA-ovka nova koalicija pod starim imenom rekla da joj je prioritet ispoštovati želje vjerske zajednice i izgraditi centar Mevlanu. Jednim se tu udarcem želi poklopiti više muha, a glavne su birače učiniti vjernicima i vjernike biračima, zaigrati na emociju i iskoristiti Boga za svoje božanstvo.

Stoga je licemjerno da politike napadaju politike zbog svete vode i smještanja vjere tamo gdje joj nije mjesto. Jasno je svima u ovoj slijepoj državi da se na sve tri strane vjera gura tamo gdje joj nije mjesto i zaboravlja se da su mnogi u ime vjere zatirali svaki trag onog drugoga pored sebe zanemarujući da Bog, ma koji mu predznak dali, traži od nas da ljubimo jedni druge i da jedni drugima ne činimo što ne bismo htjeli da se učini nama.

Mostarski blagoslov, i sve ono što je uslijedilo poslije njega, obični je, školski primjer licemjerja. I neka nam je Bog na pomoći u našem sljepilu i zadojenosti. Ali, ako će nam biti na pomoći, neka to ne bude njihov Bog nego onaj za ljude iz zadnjih redova.

(Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta)

Objava Bogovi naših bogova – Vjera s prstima u politici i umišljeni bogovi u prvim klupama bogomolja pojavila se prvi puta na Republika.