Podsjetimo, predsjednik Republike Zoran Milanović i jučer se nakon otkrivanju spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima ispred zgrade Hrvatske pošte u Zagrebu osvrnuo u izjavi na situaciju u BiH, ministra Gordana Grlića Radmana nazvao je “rumenim seoskim đilkošem”, a spominjao je i izborni zakon u BiH.

“Kao predsjednik SDP-a išao je u Sarajevo strastveno podržavati svog prijatelja Komšića, razdragano zagovarajući tzv. građansku BiH”, kaže HDZ naglašavajući da se posljedice takve katastrofalne politike vide i danas.

Radi se o događaju iz 2010. kad je Milanović podržao Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. U to je doba Milanović bio predsjednik SDP-a Hrvatske, a Komšić kandidat sestrinske stranke SDP BiH.

Aktualni hrvatski predsjednik nekoliko puta još u kampanji priznao da je tada pogriješio s Komšićem, kojeg danas naziva “lažnjakom i parazitom”, a iz HDZ-a su objavili i njegovu fotografiju sa Željkom Komšićem.

Objavu HDZ-a prenosimo u cijelosti:

“Milanović se odjednom sjetio da postoje Hrvati u BiH, a donedavno je poticao njihovo obespravljivanje te se radovao kada su im Bošnjaci nametali političke predstavnike!

Svaki put kada je uhvaćen u laži, udbaški poslušnik Milanović druge optužuje za ono što vrijedi za njega samog.

Kao predsjednik SDP-a išao je u Sarajevo strastveno podržavati svog prijatelja Komšića, razdragano zagovarajući tzv. građansku BiH, uz bratstvo i jedinstvo SDP-a i SDP-a BiH! Posljedice takve katastrofalne politike snosimo i danas.

Milanoviću bi bilo bolje da šuti jer svojim izjavama nanosi štetu Hrvatskoj i Hrvatima na međunarodnoj sceni. Umjesto da je pomogao u pregovorima o Izbornom zakonu BiH, njegova štetočinska politika je otežala poziciju Hrvata.

Naša VladaRH čini sve kako bi pomogla Hrvatima u BiH. Za razliku od Milanovića koji je kao premijer na Europskom vijeću šutio k’o zaliven o BiH, PVRH Andrej Plenković uspio je na najvišoj međunarodnoj razini otvoriti raspravu o BiH & potrebi izmjena Izbornog zakona, a njegovim je ustrajnim zauzimanjem u Strateški kompas EU-a uvrštena referenca o ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH.”

Naime, ovo je reakcija na Milanovićev komentar za premijera Plenkovića i njegov dolazak na Klis gdje se obilježavala obljetnica osnnutka 4. gardijske brigade ‘Pauci’.

“Bio sam ujutro tamo, odlučio sam ostati do kraja dana. Interesantno, nije bojkotirao dolazak sa svojom bulumentom, ljudi pognute glave koji su došli gore. Zašto u suboru u Livno nije poslao nekoga, potpuno je ista logika? S time da je u Livnu situaciju puno ozbiljnija. Na Klisu smo se družili, bilo je lijepo, bilo je malo grubih političkih izjava na račun Gotovine i drugih generala. Plenković je bezobrazno kasnio sa svojom bulumentom pet minuta, hrvatska himna je intonirana i eto ti njih. Nisu ga domaćini ni dočekali na kraju, to je razina premijera. Samo neka tako nastavi pa kao Franco. To kašnjenje jučer je jedan takav primitivizam, završava hrvatska himna, gore su branitelji, dolazi gospodin sa svojim slugama, subašama i pašama. Katastrofa”, rekao je Milanović.

Predsjednik Udruge veterana Četvrte gardijske brigade Boris Lapenda Lav je, govoreći o potpisnicima pisma za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, rekao da nisu dobrodošli među veterane Četvrte gardijske brigade.

“Što se tiče napada, ja sam još za ručkom, čak sam i na janjetinu otišao. Šalim se. Pitao sam je li im palo napamet da nazovu te ljude. Kada nekoga napadneš sjekirom. Interesnatno je da je nekolicina ljudi iz Plenkovićeve pratnje, uključujući i Damira Krstičevića, izrazili zgražanje, ali nisu ništa rekli, ne usude se. Pozivam Damira da javno kaže ono što je rekao meni. Rekao sam dečki to nije pametno. Svaka čast Gotovini, oni su u odnosu na Gotovinu druga kategorija”, rekao je.

“Bolje da nije došao, bojim se da mu se to ne bi usudili reći”, kazao je na pitanje je li Gotovina trebao doći na Klis.

Na pitanje zašto se s Plenkovićem nije htio ni rukovati, odgovorio je: “Zato što je pozvao svoje paše i subaše da me izbjegavaju. Za mene je Plenković jedan udbašenković, izdaje nacionalne interese. Nemam se potrebu s takvim ljudima rukovati”, rekao je.

“S Plenkovićem je jako teško. Zašto je jučer kasnio, zašto to stalno radi, koja je to vrsta pasivno agresivne anksioznosti, što je to. Nisi mi društvo. Ja ću surađivati i s gorim ljudima od Plenkovića ako je nacionalni interes u pitanju. Mi sazivamo Vijeće za nacionalnu sigurnost zbog rata u Ukrajini, ne zbog BiH. Kakva je to poruka. Njemu neko biračko tijelo vjerojatno smrdi jer voli briselske parfeme i krafne i vafle”, rekao je.

Objava Nastavlja se svađa Milanovića i Plenkovića i to preko Gotovine, Perkovića, Mustača, ali i leđa Hrvata u BiH pojavila se prvi puta na Republika.

Generali-potpisnici zahtjeva za pommilovanje Perkovića i Mustača već danima su pod kritikama brojnih dojučerašnjih suboraca, predstavnika braniteljskih udruga, javnih osoba itd. Svaki general-potpisnik (Čermak, Česić-Rojs, Miljavac, Domazet-Lošo,  Gotovina, a potpis je najavio i Brnaimir Glavaš, dok je od istog odustao Marinko Krešić) proziva se za ratno profiterstvo. Dovodi se u pitanje njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, dobijanje činova itd., itd., a samog Gotovinu prozivaju “tunolovac” te postavljaju pitanje njegovog dolaska do unosnog biznisa, prebire po prošlosti…

Priopćenje  Ante Gotovine  prenosimo u cijelosti:

– Da! Potpisao sam pismo podrške brigadirima Hrvatske vojske Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koji su uputili molbu za pomilovanjem mjerodavnoj državnoj instituciji.

Brigadira Josipa Perkovića upoznao sam početkom Domovinskog rata, prvog dana mojeg pristupanja Zboru narodne garde. Kroz sve godine rata imali smo korektnu profesionalnu suradnju. Kao pomoćnik ministra obrane, zaslužan je za izgradnju i ustroj Sigurnosno-informativne službe. Danas su ovih dvoje ljudi poodmakle životne dobi i narušenog zdravstvenog stanja.

Nisam poznavao niti jednog od njih prije 1991. i stoga ne osporavam valjanost njihovih osuda. Ovaj čin podrške je u skladu sa mojim životnim načelima.

Pravo i pravda: sjetimo se naših branitelja koji sjede u zatvorima diljem Europe, koji također traže ili će tražiti pomilovanje. Pamtimo sve procese i osude, optužbe međunarodnog kaznenog suda pod sintagmom „Udruženi zločinački pothvat“ – na čelu sa predsjednikom hrvatske države dr. Franjom Tuđmanom, ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom, načelnicima Glavnog stožera, zapovjednicima i svim znanim i neznanim sudionicima. Pamtimo optužbe utemeljene na lažima, manipuliranim dokazima i namještenim, iznuđenim svjedočenjima.

Nedostatak osjećaja za pravdu, manipulacije, laži, bahatost i pohlepa uzroci su sukoba i ratova među ljudima i narodima. Proživjeli smo to iskustvo kroz Domovinski rat i poslije rata, danas tome svjedočimo i u Ukrajini. Nepravde stvaraju frustracije, gnjev, mržnju i želju za osvetom. Oko za oko, zub za zub – znači nastavak sukoba i nova stradanja.

Tome nasuprot su oprost i osjećaj za milost, koji na razini čovječnosti nisu odraz slabosti, nego snage. I neprijateljskom vojniku zarobljenom tijekom bitke dužni smo sačuvati ljudsko dostojanstvo i dati potrebnu skrb.

Savjest nalaže djelovati u okviru ljudskih i zakonskih mogućnosti, kako bi ljude vratili njihovim obiteljima.

Držim da o gladi može govoriti siromah, o ratu onaj koji ga je proživio – bilo kao civil, bilo kao vojnik. O slobodi onaj, koji ju je jednom izgubio, bio u okovima i živio u tamnici, o pravdi oni, koji su otrpjeli nepravdu.

Danas su glasni teoretičari, koji imaju mišljenje o svemu – bilo bi dobro da se nauče slušati i čuti onog iz druge perspektive – ostati ponizni i, ako su vjernici, zahvaliti Gospodinu što su pošteđeni osobnog iskustva onog o čemu govore.

I pod pretpostavkom da su Josip Perković i Zdravko Mustač ispravno osuđeni, moj je stav da pravda i ljudskost zahtijevaju od nas da pružimo milosrđe. Podržao sam zahtjev za pomilovanjem ovoj dvojici hrvatskih branitelja, kao što sam već tražio i tražit ću i dalje da se milost pruži i drugim hrvatskim braniteljima koji sjede u zatvorima u Hrvatskoj i diljem Europe”, napisao je general Gotovina.

Podsjetimo, Perković i Mustač osuđeni su u kolovozu 2016. na sudu u Münchenu na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Mustač je bio optužen da je kao politički šef Službe državne sigurnosti u Zagrebu u proljeće 1982. dao nalog Perkoviću koji je u to vrijeme vodio odjel II (suzbijanje neprijateljske emigracije) u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, da pripremi ubojstvo Đurekovića u Njemačkoj.

Đureković je likvidiran 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena.

/Republika/

Objava Gotovina je napisao konfuzno pravdanje: “Da, potpisao sam podršku brigadirima Perkoviću i Mustaču…tražit ću milost i za druge hrvatske branitelje” pojavila se prvi puta na Republika.

“Željko Bagić (44) u posljednjih je nekoliko mjeseci u žiži domaće javnosti kao jedan od petorice Hrvata kojima je zabranjen ulazak u Europsku Uniju zbog ‘slučaja Gotovina’. Do prije dva mjeseca Bagić je obnašao nekoliko najviših funkcija u državi: tajnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, savjetnik za nacionalnu sigurnost Predsjednika Republike te potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi. Ujedno je bio glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom.

Diplomirao je 1985. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a od 1988. godine nalazi se u aktivnoj službi u MUP-u u statusu visokog policijskog dužnosnika. Hrvatski je branitelj od srpnja 1990. godine,a sa Stipom Mesićem je od 1991. godine kada mu je postao šef osiguranja dok je Mesić bio predsjednik predsjedništava Jugoslavije. Zbog kontakata s tadašnjim disidentom Stipom Mesićem, 1993. godine HDZ-ova vlast privodi ga na ispitivanje u SZUP i biva degradiran na mjesto predavača u policijskoj akademiji. Početkom 1999. godine magistrira na Pravnom fakultetu na postdiplomskom studiju kazneno–pravnih znanosti.

Nakon pobjede Stipe Mesića na predsjedničkim izborima 2000. godine u svibnju dolazi u njegov Ured, iz kojeg ga Mesić prije dva mjeseca smjenjuje. Na dan kada je u Haagu izrečena oslobađajuća presuda za Tihomila Blaškića, u intervjuu Radiju 101, predsjednik Mesić je triput ponovio da je za Blaškićevo oslobađanje najzaslužniji upravo njegov bivši tajnik Ureda koji je svojim predanim radom došao do saznanja da je sve oko Blaškića bilo lažirano te da moraju postojati dokumenti koji to dokazuju te ih je na kraju i pronašao u ogromnoj arhivi Ureda predsjednika. Dokumenti koje je pronašao Bagić i predao Haagu i odvjetniku Nobilu pokazali su se zaista oslobađajućim za hrvatskoga generala koji je u prvom suđenju dobio šokantnih 45 godina zatvora. Ovo je ujedno i prvi Bagićev intervju u životu.

NACIONAL: Kako ste došli do ključnih dokumenata za Blaškićevu obranu? Kako ste ih uopće počeli tražiti i o kojim se dokumentima radi?

– Do njih sam došao čitajući tisuće dokumenata iz arhive Ureda predsjednika koje sam sredinom 2000., kao predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, po nalogu predsjednika preuzeo na sebe. Između ostalog, tada sam počeo analizirati dokumente i transkripte koji su se odnosili na dotadašnju unutarnju politiku, ali i odnose Hrvatske i Haaškog suda. Najzanimljiviji su bili transkripti o sastancima predsjednika Tuđmana s Ivićem Pašalićem i Markicom Rebićem, njegovim tadašnjim savjetnicima za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Jedan od tih transkripata iz 1998. otkriva što je Rebić Tuđmanu elaborirao oko cjelokupne strategije ponašanja Hrvatske prema haaškom sudu. Ta strategija posve je odudarala od službene politike koju su prema Haagu provodili hrvatski dužnosnici, poput primjerice, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića i Vesne Škare-Ožbolt. Rebić je Tuđmana informirao o ‘paralelnim akcijama’ kojima je navodno štitio prave hrvatske nacionalne interese, otprilike govorivši kao veliki kombinator, kako je sebe volio predstavljati, da je ‘oko suradnje Hrvatske s Haagom stvorio veliku maglu’, te da je on osobno u to uložio velike napore. Tada je Rebić očekivao promaknuće u generalski čin, pa je te svoje aktivnosti, hvaleći se Tuđmanu, revno opisivao marginalizirajući i ismijavajući napore koje je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić poduzimao. Iz tog, kao i drugih transkripata, dalo se naslutiti da postoje dokumenti koji bi mogli razjasniti kakve su točno uloge u ratnim događanjima imale apsolutno sve važnije hrvatske vojne ili političke figure, koje bi se eventualno mogle naći na udaru haaškog tužiteljstva. Haaško tužiteljstvo tada je ionako tražilo uvid u dokumentaciju raznih hrvatskih državnih tijela, kako bi moglo kvalitetnije obavljati svoj posao. Vjerojatno su ih prvenstveno zanimali dokumenti koji bi im pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica. Predsjednik i ja smo u četiri oka svaki dan razgovarali o toj problematici. Odmah sam mu rekao da bi u kontekstu suradnje s haaškim tužiteljstvom njima trebalo dostaviti apsolutno svu pisanu građu, pa tako i svaki onaj dokument koji bi išao u prilog osumnjičenima i optuženima, kao što to nalažu svi pozitivni propisi. Predsjednik mi je tada dao odobrenje da iskoristim sve raspoloživo vrijeme kako bih analizirajući arhivu Ureda predsjednika pronašao i dokumente koji bi mogli pomoći haaškim optuženicima. Za te smo aktivnosti imali i zakonsku obvezu. Usporedo s time dogovorili smo se da baš svim osobama koje su već osumnjičene ili onima koje raspolažu saznanjima da bi mogle biti optužene, ili njihovim odvjetnicima, omogućimo uvid u dio dokumentacije za koju misle da u Uredu predsjednika postoji, te da bi im mogla pomoći u tim postupcima.

NACIONAL: Kakva sve dokumentacija u arhivi Ureda predsjednika postoji?

– Riječ je o desecima tisuća dokumenata, međusobnoj pismenoj korespondenciji Tuđmana i njegovih savjetnika, ali i brojnim izvješćima koja su Tuđmanu slale sigurnosne službe. To su izvješća šefova SZUP-a, HIS-a, SIS-a i UNS-a, koja su njihovi šefovi prikrili. Ta su izvješća bila ključna i u Blaškićevom slučaju. Osobe koje su pokušale zataškati i sakriti dokumente koji bi išli u prilog Blaškićevoj obrani zaboravile su da je većinu prošlog desetljeća Tuđman gotovo svakodnevno primao ta izvješća te da su ona ostala u arhivi Ureda predsjednika. Na temelju spomenutog transkripta razgovora Rebića i Tuđmana, te na temelju nekih informacija iz novina, mjesecima sam čitao i analizirao dostupne dokumente. Pročitao sam tisuće dokumenata, ali se isplatilo. Tako sam, između ostalog, a što može potvrditi Anto Nobilo, pronašao i ključne dokumente za Blaškićevu obranu.

NACIONAL: Koji su to dokumenti?

– Riječ je o izvješću HIS-a, o masakru u Ahmićima. Bio sam preneražen kad sam ga pročitao. Odmah sam o izvještaju obavijestio predsjednika Mesića i rekao da bi bilo dobro to dati Nobilu, što smo ubrzo i učinili. Nazvao sam Nobila koji je odmah došao u Ured predsjednika i rekao mu da će dobiti dokumente koji bi mogli osloboditi njegova klijenta. On se oduševio jer je prvi put dobio pismenu potvrdu za ono što je tvrdio da postoji, a to je dvostruka zapovjedna linija u HVO-u. To izvješće HIS-a je ključno zato što plastično opisuje što se zbilo u Ahmićima, tko je napravio pokolj civila te da Blaškić nije imao baš nikakvu ulogu u tom masakru. Bili smo i u svakodnevnom kontaktu s haaškim istražiteljima koje smo o tom otkriću također informirali. Na temelju tog dokumenta lako se moglo zaključiti da su hrvatske sigurnosne službe točno znale što se u Ahmićima dogodilo, da su se dokumenti o odgovornima za pokolj nalazili i skrivali u arhivima HIS-a i SIS-a. To izviješće otkrilo je i da su za pravu verziju događaja u Ahmićima sigurno znali Franjo Tuđman, njegov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić, šef HIS-a Miroslav Tuđman i šef SIS-a Markica Rebić. Kako su se svi čelnici sigurnosnih službi sastajali na sjednicama SONS-a (Savjet za obranu i nacionalnu sigurnost) za te su informacije mogli saznati i šefovi SZUP-a. Taj je dokument otvorio vrata za sve kasnije aktivnosti u traženju dokumenata koji su na koncu pomogli Blaškiću, ali i onih koji su pomogli drugim osumnjičenicima i optuženicima. Od tog trenutka počela su se otvarati vrata arhive SIS-a i HIS-a, jer se pokazalo da je dio državnog aparata smišljeno manipulirao i skrivao prave krivce za ratne zločine što se kasnije vidjelo i na slučaju Gotovina jer je tadašnji dio političkog establishmenta u Republici Hrvatskoj prikrivanje dokumentacije o stvarnim krivcima za počinjene ratne zločine pravdao obranom hrvatskih nacionalnih interesa. I što je najgore, u to su uvjerili i pokojnog predsjednika Tuđmana. Da su ti dokumenti bili dostupni ranije, Blaškićev bi postupak imao sasvim drugi tijek, kao i neki drugi postupci.

NACIONAL: Koji su još dokumenti pronađeni u Uredu predsjednika bili ključni u Blaškićevoj obrani?

– Transkript razgovora Rebića i Tuđmana o kojem smo govorili, koji su od Vlade dobili haaški tužitelji. Osim toga, to je i dokument o obavještajno-medijskim manipulacijama koje je Rebić radio, a o kojima se na 20-ak stranica hvalio pred Tuđmanom. Sve su te papire analizirali haaški tužitelji i epilog postupka je poznat.

NACIONAL: Kome ste još i kako pomogli dokumentima iz arhive Ureda predsjednika?

– Na inicijativu predsjednika Mesića preuzeo sam koordinaciju svih aktivnosti u slučaju Petra Stipetića, što mu je pomoglo da pripremi kvalitetan iskaz u svojstvu osumnjičenika i izbjegne optužnicu. Stipetić je često sa svojim pobočnikom Mirom Vidovićem dolazio u moj ured, gdje smo zajedno smišljali njegovu obrambenu strategiju i tražili dokumente koji bi mu pomogli. O svemu sam usporedo izvještavao haaške istražitelje. Malo ljudi zna da je predsjednik Mesić među najzaslužnijima za pozitivan epilog slučaja Stipetić. Carla Del Ponte je tada posjetila Mesića i rekla mu da nema dobre vijesti oko načelnika Glavnog stožera HV-a, te da će podići optužnicu protiv generala Petra Stipetića. Mesić joj je tada rekao da je to nemoguće, da je Stipetić častan čovjek koji nije odgovoran ni za kakav zločin. Kao predsjednik Republike osobno joj je dao garanciju da će Stipetić dati iskaz kad god to ona zatraži. Ona je na to zastala, rekla da će vidjeti što se može učiniti i na koncu je sve dobro završilo. Slično smo se ponijeli i u slučaju generala Ademija, o čemu će vam on jednog dana moći dosta toga reći. Prije no što je trebao ići u Haag, po Mesićevu nalogu koordinirao sam sve aktivnosti koje su prethodile njegovu odlasku i pripremao obrambenu dokumentaciju. Ponosan sam što sam mu osobno u pregovorima omogućio da u Haag otputuje u svečanoj uniformi, bez lisica na rukama. Osobno sam ustrajao na tomu da mu se vrati službeno vozilo i tjelesni čuvar, kao i da mu se čuva kancelarija na poslu. Prilikom njegova povratka koordinirao sam putem Ureda predsjednika da mu premijer Sanader, odnosno Vlada RH na zamolbu predsjednika Mesića pristane podmiriti odvjetničke troškove od 100-tinjak tisuća eura. Prije nekoliko mjeseci odvjetnik Goran Mikuličić molio me za pomoć u slučaju Čerkez, koji uopće nema nikakvih sredstava za život. Čerkez čak nema novca za platiti telefonski razgovor, jer mu nije riješen profesionalni status. U vojsci je radio na ugovor o djelu koji su mu raskinuli te nema pravo na mirovinu. Koordinirao sam aktivnosti kako bi se čovjeku pomoglo. Pomagao sam i u slučaju generala Markača i Čermaka te Ivana Jarnjaka. Čim smo doznali da bi mogli biti osumnjičeni, Čermak, Markač, Jarnjak i ja sastali smo se doma kod Čermaka. U ime predsjednika Mesića ponudio sam im svu moguću pravnu pomoć, dokumente i savjete. Bili su jako zadovoljni jer su mogli dolaziti u naš Ured kad god su htjeli, kako bi se adekvatno pripremili za obranu. Jarnjak je bio u teškom psihičkom stanju jer su ga bombardirali različitim dezinformacijama o njegovu statusu posljednjih nekoliko godina.

NACIONAL: Kako ocjenjujete suradnju Ureda predsjednika s uredom haaških istražitelja u Zagrebu te s vladinim uredom za suradnju s haaškim sudom?

– Suradnja se odvijala sukladno zakonskim propisima, ali Haag je imao potrebu i izravno informirati predsjednika Mesića o nekim svojim aktivnostima. Ja sam kontaktirao, a predsjednik je znao svaki detalj razgovora s istražiteljima.

NACIONAL: Kakva je bila vaša uloga u slučaju Gotovina, zbog koga ste na koncu upali u velike probleme?

– Predsjednik me pozvao u svoj Ured i informirao o svom razgovoru s Ivom Pukanićem, koji ga je nekoliko dana prije objave intervjua s Antom Gotovinom obavijestio o sadržaju tog razgovora. Mesić me informirao o onome što će kroz objavu intervjua Ante Gotovine kasnije postati i javno poznato, odnosno što je Gotovina izjavio oko mogućnosti svog odlaska u Haag. Mesić je doznao da se Gotovina našao u gotovo identičnoj situaciji kao i Blaškić. Ista ekipa koja je Blaškića umalo stajala 45 godina zatvora, Gotovini uopće nije rekla da se Haag interesira za njega. Ne treba posebno spominjati da o dokumentima koji bi mu išli u prilog nije bilo niti govora, te da nijedan od tih dokumenata nije stigao u Haag. Mesić me potom upitao možemo li mu kako pomoći i dostaviti te dokumente u Haag, zato jer je to bio Gotovinin uvjet da se vrati u zemlju i suoči s Haagom? To je ujedno bio i jedini način da pomognemo Haagu da se riješi ‘slučaj Gotovina’. Kako sam imao najviše iskustva u takvim slučajevima, službeno sam krenuo u potragu za dokumentima koji bi mogli pomoći Gotovini, a nalaze se na raznim mjestima. Vrlo brzo sam uspio pronaći sve ono što je Gotovina rekao Pukaniću da postoji, a da netko to prikriva. Tada sam se uvjerio da je, sve što je Gotovina rekao, bio u pravu. Pronašavši dokumente, detaljno sam ih pregledao jer mi je to kao pravniku struka i konzultirao sam se s vodećim stručnjacima iz područja kazneno-pravnih znanosti koji su mi također potvrdili da bi to mogli biti oslobađajući dokumenti za generala Antu Gotovinu.

NACIONAL: Po čemu bi to mogli biti oslobađajući dokumenti?

– Iz tih dokumenata se vidi da je Gotovina sve mjere, radnje i aktivnosti koje je poduzimao kao zapovjednik poduzimao isključivo u skladu s zakonom i međunarodnim običajima ratnoga prava. Nije propustio nijednu dužnu zapovjednu radnju, a posebice nije nikada zapovjedio vršenje bilo kakvih kaznenih djela na području koje je bilo pod njegovom ingerencijom, što je posve suprotno navodima iz optužnice.

NACIONAL: Možete li opisati kako je teklo skupljanje tih dokumenata i gdje su se oni nalazili?

– O postojanju tih dokumenata pismeno sam se raspitivao kod nadležnih državnih tijela: Ministarstva obrane, Vojno-sigurnosne agencija, Državnog odvjetništva i Protuobavještajne agencije. Od njih sam ih poslije službeno dobio te ih skupio na jednom mjestu. Potom sam o njihovu postojanju informirao vladin Ured za suradnju s haaškim sudom i osobno Gorana Granića. Usporedo s njima, o svemu sam informirao haaške istražitelje. Pozvao sam Thomasa Osoria, glavnog čovjeka za Hrvatsku i pomoćnika Carle Del Ponte te ih obavijestio o tome da će izaći intervju s generalom Gotovinom te ih informirao o mogućnosti rješavanja ‘slučaja Gotovina’. Rekao sam im što je Gotovina o tomu rekao za Nacional, a potom im rekao i za koje dokumente Gotovina tvrdi da nisu poslani Haagu. Carla Del Ponte isti je dan doznala što će se dogoditi, ali i da postoje dokumenti koji im u slučaju Gotovina nisu bili dostupni zahvaljujući istoj ekipi koja je smjestila Blaškiću. Po objavi intervjua redovito sam se jednom tjedno sastajao s Thomasom Osoriom koji je dolazio i direktno mi prenosio poruke Carle del Ponte o slučaju Gotovina. Izvještavao sam ih redovito o svakome dokumentu koji sam našao.

NACIONAL: Kako ste onda dospjeli na listu osoba kojima je zabranjen ulazak u EU zbog navodno nezakonitog pomaganja Gotovini?

– Haaško tužiteljstvo nikada nije imalo prigovor na moj rad ni u jednom drugom slučaju. Znali su za sve moje aktivnosti. Problemi su počeli kada sam, prema službenom nalogu, krenuo skupljati dokumente koji bi mogli pomoći optuženiku koji im nije bio dostupan. Na temelju obavještajne podmetaljke britanske obavještajne službe i fabriciranih izvještaja njihove suradničke mreže u Hrvatskoj, koje je POA razotkrila i na njih upozorila državni vrh, oni su bili krivo informirani kako se Gotovina nalazi u Hrvatskoj i da mu mi pomažemo pri skrivanju. Britanski agenti, njihovi suradnici i pojedinci iz nekih medijskih kuća plasirali su te dezinformacije. Riječ je o ljudima koji rade kao novinari, ali čije je aktivnosti u jednom dijelu POA s punim pravom okarakterizirala kao špijunske, jer su se na tajnim mjestima sastajali s britanskim špijunima, zvali su ih iz telefonskih govornica i razmjenjivali lažna izvješća. Oni su Britance informirali što pojedinci iz državnih službi prema njihovim saznanjima poduzimaju u slučaju Gotovina, a oni su njima davali povratne informacije. Ponavljam, POA je posve razotkrila da su ti novinari prešli granicu istraživačkog novinarstva i o tomu informirali državni vrh. Ovdje je važno istaknuti da POA nikada nije pratila i uhodila hrvatske novinare. POA je otkrila špijunske aktivnosti nekih hrvatskih novinara radeći svoj posao sukladno zakonu o sigurnosnim službama, odnosno prateći rad stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj. POA je mjere primjenjivala prema nekim stranim agentima, a prateći ih rekonstruirala je i njihove veze s hrvatskim novinarima. Kada je POA otkrila prirodu njihovih odnosa, zaključila je da su ti novinari prešli granicu istraživačkog novinarstva i to je vrlo čvrsto dokazala. Slažem se da POA nikako ne bi smjela pratiti hrvatske novinare, ali ona to nije ni radila. To što su neki novinari bili u nedopuštenoj vezi sa stranim agentima koji su pod mjerama POA-e, njihov je problem. Britanskim agentima dezinformacije o Gotovini je dodatno potvrđivao jedan bivši visoki državni dužnosnik, koji je lagao da POA i ja osobno, ispred Ureda predsjednika, sprečavamo uhićenje Gotovine. To, naravno, nema veze s istinom.

Objava IN MEMORIAM: Čovjek koji je razotkrio zavjeru protiv Blaškića i Gotovine, intervju Željka Bagića Nacionalu od 3. kolovoza 2004. pojavila se prvi puta na Republika.

Ovaj film s istoimenom serijom koja je svojevrsna njegova produžena verzija, na tronu je i po cijeni produkcije; u njega je ulupano čak 20 milijuna kuna samo iz javnih izvora. Najskuplji je to filmski projekt ne samo u prošloj godini nego i u hrvatskoj povijesti.

Za njegovu realizaciju, osim novca, trebalo je i vremena – životni je to projekt Antuna Vrdoljaka, koji ga je pripremao više od deset godina. Sa 88 godina, “Generalom” se, kažu, oprostio od režiranja.

Kritika i publika nisu mu naklonjene. Iako je već prošlo vremena od premijere filma, u Puli, simbolično zakazanoj na Dan domovinske zahvalnosti, reakcije ne prestaju jer se ponedjeljkom uvečer još emitiraju epizode serije. Malo je reći da u tom udarnom terminu, u kojem se serija na HRT-u prikazuje s nekoliko minuta razlike na dva kanala (s tim da je na jednom prilagođena slijepima i slabovidnima), društvene mreže gore. Zamjerki je bezbroj, analizira Jutarnji list .

Promašeni senzibiliteti karaktera likova, izostanak događaja koji su bili ključni za razvoj života likova, nejasnoće o tome tko je u filmu tko, vremenska skakanja u kojima se neki glumci mijenjaju dok neki ostaju isti iako su prošli kroz isti period, krivi naglasci, izlizani dijalozi, neuvjerljivi monolozi, izostanak bilo koje vrste specijalnih efekata iako se radi o ratnom filmu… Popis apsurda ide do toga da se neki pitaju je li cijeli projekt, zapravo, jedna velika ekstravagantno skupa parodija.

No, na stranu kritika i publika, o “Generalu” smo odlučili pitati one koji su u njega bili najdirektnije uključeni: ljude po kojima su nastali likovi te glumce koji su ih utjelovili. Reakcije su različite.

DAVOR DOMAZET LOŠO, umirovljeni admiral – glumi ga TARIK FILIPOVIĆ

“Nisu pogodili moju srž, a od Tarika sam tražio samo jedno: Nosi brkove na velikom platnu jer oni su moj zaštitni znak”

Lošo je, kako kaže, svjestan postojanja određenih kritika.

– Znam da ima onih koji napadaju projekt. Onih koji kažu da je u filmskom izričaju, scenariju i režiji on mogao biti bolji. Takvi pronalaze greške poput ruksaka koji je proizveden u 2009., a u seriji se pojavljuje u 1993. godini ili, pak, bočice Jane, koja tada također nije postojala. No, smatram da je ‘General’ ipak važan. Prvi se put pokušala pojasniti cijela bit; a to je da je Domovinski rat bio obrambeni i najčišći rat, koji je spriječio genocid u Bosni i Hercegovini – kaže nam Lošo.

Često ga, priča, na ulici zaustave pa pitaju jesu li se neki od ekraniziranih događaja doista tako odvijali. On im kaže da jesu, ali naglašava i da “General” nije dokumentarac.

Štoviše, njegova je igrana dimenzija vrlo izražena.

– Ono što se filmu može zamjeriti je to što nema dinamiku. Danas se filmovi drugačije snimaju. Prošla su vremena usporedne radnje i dugih dijaloga, a toga je u ‘Generalu’ puno – kaže nam Domazet. Naslovna uloga koju igra Goran Višnjić je, smatra Lošo, previše holivudska.

– Filmski izričaj ne treba nužno slijediti želju za time da glumac fizički nalikuje na stvarnu osobu, nego da oslika njezin karakter. Mislim da je to ovdje izostalo. Gotovini su dodijeljeni brojni monolozi i dijalozi koje on nikada ne bi izgovorio. On je bio operativni časnik, provodio je planove i zamisli nekoga tko je iznad njega. On je ratnik i trebalo ga je tako prikazati, a ne mu dati duge monologe. To je kompletno izvan njegova habitusa i karaktera – smatra.

Bit nije pogođena, smatra, ni u slučajevima sporednih likova, među kojima je i njegov.

– Do izražaja nije toliko došla bit pozicije admirala. Bio sam na svim bojištima kao načelnik obavještajne službe. Moje je bilo misliti i prosuditi koje su namjere protivničke strane – kaže Lošo. Otkriva nam da ga je prije snimanja filma kontaktirao i glumac Tarik Filipović, koji ga je glumio.

– Rekao sam mu da glumi onako kako on misli da je najbolje. Jedino što sam posebno zamolio je da obavezno nosi brkove, koji su moj zaštitni znak. Nisam bio vidio scenarij, pa je naš dogovor bio jednostavan, a to je da Tarik napravi svoj posao – kaže Lošo.

Komunicirali su, priča, i nakon premijere filma i serije. – Neki su rekli da je Tarik loše glumio, pa sam mu ja rekao da se ne obazire na takve ljude. Uvijek ima onih koji nisu dobronamjerni, koji su, da ne kažem, zločesti – kaže nam.

Iako Lošo filmu zamjera nedostatak tempa i dinamike, ne smetaju mu dramatične izjave, zamišljeni pogledi u daljinu, divljenja ljepoti mora u gotovo svakoj epizodi i druge slične situacije.

– Mora biti malo melodrame, po meni je dobro da je ima. Danas je u svijetu previše nasilja, okrutnosti i sirovosti, tako da je ovo dobar odmak. Slično se vidi i u najboljem hrvatskom filmu, ‘Tko pjeva, zlo ne misli’. Rat nije samo pucanje, nitko ne stvara toliko melodrame kao rat. U ratu nastaju najbolje ljubavne priče – kaže Domazet.

U konačnici, zaključuje da ‘Generala’ smatra hvalevrijednim potezom unatoč manjkavostima. – Dobro je da se vidi cjelovitost rata. Domovinskom se ratu svašta pripisuje, a ovdje se vidi da je etika ratovanja bila važna. Na samoj Oluji je primijenjena etika najvišeg stupnja jer su postojali koridori kroz koje su ljudi mogli izaći. Spašavali su se srpski životi. Takve je stvari važno pokazati iako je film zanatski mogao bolje- kaže.

MARIJANA MIKULIĆ, u filmu igra DUNJU GOTOVINU, suprugu Ante Gotovine

“U vrijeme kad toliko glumaca nema posla treba respektirati svaki projekt gdje mogu zaraditi”

Sam general Gotovina i njegova supruga Dunja do danas nisu javno komentirali “Generala”. A kako nam kaže glumica Marijana Mikulić, koja je igrala Dunju, njih dvoje nisu bili na raspolaganju glumcima ni prije početka snimanja filma. – Nisam direktno stupila u kontakt s gospođom Dunjom, ali sam se raspitivala o njoj kod ljudi koji je poznaju i saznala sam da je bila prava vojnikinja, jaka žena i majka, i sve mi se to o njoj svidjelo. Nekako sam i sebe u njoj pronašla. Prvi mi je ovo bio put da glumim stvarnu, živu osobu i to mi je bio užasan pritisak i nelagoda. Uvijek je lakše glumiti imaginarne likove. Doista bih je voljela upoznati, zaista osjećam poštovanje prema njoj – kaže nam glumica Mikulić o Dunji Gotovini.

Ne sviđa joj se, kaže, način na koji se u javnosti komentira kvaliteta “Generala”.

– U vrijeme kad toliko glumaca nema posla, mislim da treba respektirati svaki projekt na kojem glumci mogu zaraditi. Zanimljivo je da najviše po ‘Generalu’ pljuju oni koji nisu sudjelovali na projektu, a kada su se dijelile uloge, prvi su do njih htjeli doći. Jednostavno, zbog kolega i ljudi koji su radili na projektu ipak treba imati malo respekta. Isto se tako pljuvalo i po sapunicama, a svatko tko je radio na njima zna da je to krvav posao – kaže Mikulić.

Iako smatra vrlo važnom činjenicu da je “General” zaposlio glumce, svoje dojmove nastavlja u pomalo kontradiktornom tonu, govoreći da se, s obzirom na cijenu projekta, moglo učiniti i više te da neki od glumaca očito još nisu niti plaćeni. – Istina je da je ‘General’ skup projekt i da se za taj novac moglo još svašta napraviti te zaposliti više ljudi, ali, Bože moj, svašta se moglo u ovoj državi. Umjesto o kvaliteti serije, važnije je da se govori o glumcima koji nisu plaćeni, kao i o strukovnim udruženjima koja nisu stala iza svih glumaca jednako. Za neke su se borili, a za neke ne. Mene to više muči – zaključuje Mikulić.

TOMO MEDVED, ministar branitelja – glumi ga BORIS BARUKČIĆ

“Nema Tuđmana i Šuška, a ‘moj’ glumac i ja nismo dovoljno razgovarali o ulozi”

U “Generalu” se pojavljuje i umirovljeni brigadni general Hrvatske vojske te aktualni ministar branitelja Tomo Medved, čiji lik tumači mladi glumac Boris Barukčić. Nekadašnji general Medved je jedan od rijetkih likova kojima se u filmu i seriji eksplicitno iznosi puno ime i prezime, što je mnoge začudilo s obzirom na to da se velikom broju likova ime niti ne zna. Njegovu će ekranizaciju većina pamtiti po izjavi “Ja sam Medved, nisam rak”.

Ministar nam kaže da smatra da je iznimno važno snimati filmove s tematikom Domovinskog rata te tako “prenijeti na mlade naraštaje istinu o njemu”.

– Iznimno je zahtjevno snimati film o akterima koji su živi i koji su svjedoci tog vremena. Tematika Domovinskog rata vrlo je složena i iznimno ju je teško sažeti u nekoliko epizoda, odnosno u film, jer su svaki dan u ratu i svaki zasebni događaj imali neko značenje. Nemoguće je sažeti sve bitne detalje i zadovoljiti očekivanja svih sudionika u ratu, branitelja – kaže nam ministar Medved.

I sam je u skupini onih kojima filmom nisu ispunjena sva očekivanja.

– U ‘Generalu’ nije prikazana cjelovita organizacija obrane u Domovinskom ratu, počevši od pozicije i uloge prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koja je bila neprocjenjiva. Slično je i s ministrom obrane Gojkom Šuškom. Kroz njih bi se postigla jasna slika o složenosti cijele bojišnice, odnosno svih parametara koji su specifični za to vrijeme i Domovinski rat, koji se istodobno, a različitim intenzitetom odvijao na svim bojišnicama – kaže ministar Medved. On, kaže, ne bi komentirao dramaturški dio “Generala”, nego je koncentriran na “bitke, događaje i odluke”. Ipak, smatra da, kada je riječ o njegovu liku, nije dovoljno komunicirao s glumcem Barukčićem.

– Čuli smo se, ali, nažalost, u nedovoljnoj mjeri. Mislim da je bolja priprema mogla dovesti do boljeg i jasnijeg prikaza aktivnosti tog vremena. Moglo se to i kvalitetnije odraditi. Tako je i kod Gotovinina lika, kao i kod ostalih uloga. Da je tijekom pripreme scenarija bilo više konzultacija, vjerujem da bi se postigli i bolji učinci – kaže ministar dodajući da nipošto ne želi negativno kritizirati projekt. – Svjestan sam da je scenarijem igranog filma jako teško vjerodostojno prenijeti događaje – zaključuje. Kontaktirali smo i mladoga glumca Borisa Barukčića, koji je u “Generalu” glumio ministra Medveda. Iako mu je ovo bio produkcijski najveći projekt na kojem je dosad bio angažiran, glumac je, vrlo neobično, u potpunosti odbio za javnost govoriti o vlastitoj ulozi.

BORIS ZDILAR, brigadni general – glumi ga IGOR MEŠIN

“Gotovina je u stvarnosti bio puno odlučniji.” Mešin: “Meni je film odlično ispao”

Iako nije odbio komentirati, o “Generalu” je malo manje rječit bio i brigadni general Boris Zdilar, kojeg je glumio Igor Mešin. – Nisam gledao seriju, o njoj čujem samo kada mi netko drugi nešto kaže. Film sam gledao, bio sam na premijeri, no, iskreno, više se niti ne sjećam svih detalja. Jedino što mi je živo u sjećanju jest da je Gotovina karakterno bio mnogo rezolutniji i odlučniji nego što je prikazan na filmu.

No, normalno je da mi koji smo bili tamo drugačije doživljavamo događaje – kaže nam Zdilar, inače liječnik, koji je u seriji pomogao Gotovini nakon što je metkom ozlijeđen u Slavoniji. – S Igorom Mešinom se nisam čuo. Samo sam pročitao da je u jednom intervjuu rekao da mu je žao što me nije upoznao.

Mogao je zvati – kaže Zdilar i dodaje da mu je žao što nije gledao seriju te da ju planira pogledati. Glumac Mešin nam kaže da je zadovoljan svojom ulogom. -Nisam kontaktirao gospodina Zdilara. Nije se, zapravo, niti težilo toliko toj sličnosti sa stvarnom osobom, likovi su više filmizirani i nadam se da je Zdilar zadovoljan mojom interpretacijom – kaže Mešin.

– Ja sam zadovoljan projektom i što god drugi pisali i govorili, zadovoljan sam što sam bio dio ‘Generala’. Mislim da je odlično ispao – zaključuje Mešin.

Gotovina: ‘Krivu osobu pitate’

– Gledajte, kako je prikazan moj lik to nije moja stvar i ja o tome ne vodim računa. Zaista krivu osobu pitate – rekao je Ante Gotovina za 24sata upitan za komentar serije ‘General’ u kojoj ga je utjelovio Goran Višnjić.

(Izvor: Jutarnji list)

Objava Stvarni akteri o ‘Generalu’: Pravi Gotovina nikad nije govorio kao Višnjić. Da su se konzultirali s nama, ne bi bilo toliko grešaka pojavila se prvi puta na Republika.

Glumci Goran Navojec (49) i Mustafa Nadarević (76) su najpoznatije osobe s popisa osoba i tvrtki kojima su producenti filma i serije ‘General’ ostali dužni. Podsjetimo da je u ulozi generala Gotovine Goran Višnjić, zet Antuna Vrdoljaka, te da je u jednom od svojih javnih istupa kazao kako za ovaj film neće primiti nikakav honorar.

Podsjetimo da je Jutarnji list  svojedobno pisao da su 2016. HRT i Vrdoljak potpisali konačan ugovor o snimanju filma “General” u vrijednosti od 9,6 milijuna kuna, te da ga je Hrvatski audiovizualni centar financirao sa 4,2 milijuna kuna na prijedlog umjetničkih savjetnika Deana Šoše i Dalibora Matanića, koji su Vrdoljaku dali “zeleno svjetlo”.

Vrdoljak je navodno tražio i dobio donacije od tvrtki kojima je država vlasnik ili pak ima udio u njima, a radi se o Ini, HEP-u i Hrvatskoj lutriji. Vlada je na sjednici u ožujku 2017. dala suglasnost da Ministarstvo obrane “pruži logističku potporu i pomoć pri snimanju filma”. MORH je, kako je tada najavljeno, logistički pomogao snimanju filma i serije tijekom 65 dana na različitim lokacijama u Hrvatsko: Gređanima, Obrovcu, Šepurinama, Zadru, Prkosu, Kašiću, Islamu Grčkom, Škabrnji, Zagrebi, na Sljemenu, Imotskom, Kninu, Crnoj Mlaki, Pagu, Dalju i Erdutu.

Filmskoj ekipi MORH je osigurao tenkove M-84, helikoptere Mi-8, zrakoplove MiG-21, kamione, šatore, lako pješačko naoružanje, protuoklopna i protuzrakoplovna sredstava, odore i ostalu vojničku opremu koja je korištena tijekom Domovinskog rata, kao i vojnike statiste. Na tome je Vrdoljak u više navrata javno zahvaljivao ministru obrane Damiru Krstičeviću.

Međutim, izgleda da je unatoč novcu i iznimnoj državnoj potpori, Vrdoljakov film njegov fijasko karijere, ali i svojevrsno sramoćenje ne samo generala Ante Gotovine koji se o filmu još uvijek nije izjasnio je li ga gledao ili ne i što o njemu misli, već i branitelja, veterana koji tvrde da je film – “parodija i vrijeđanje intelekta branitelja”.

Navojec i Nadarević bez isplaćenog honorara

Glumac Goran Navojec je za Index.hr progovorio o toj temi, a Nadarević je informaciju o dugu potvrdio.

– Moj će odnos s producentima filma i TV serije General, odnosno Kiklop filmom, nažalost imati sudski epilog jer mi ni nakon dvije i pol godine od završetka snimanja te jednako dugog isteka roka za uplatu još uvijek nije isplaćen dio honorara. Isplaćeni sam dio, pak, čekao točno dvije godine. Nisam u tome usamljen. Moj uvaženi kolega i prijatelj, gospodin Mustafa Nadarević, bard hrvatske kinematografije i kazališta, također još uvijek čeka svoj novac. Ima nas još, ne samo iz glumačkog sektora: tu su scenograf Mario Ivezić, tvrtka Gripfilm, zadužena za scensku tehniku, Mario Knezović, koproducent za Bosnu i Hercegovinu, Ivan Maloča iz tvrtke Interfilm, čije su kamere snimale Generala – napisao je Navojec.

Dodao je kako je neshvatljivo da nositelji projekta financiranog javnim novcem HRT-a i HAVC-a , koji je svojevremeno dobio epitet projekta od državnog značaja financiranog javnim novcem HRT-a i HAVC-a. Radi se o novcu poreznih obveznika pa smatra kako se o toj temi napokon trebalo progovoriti.

– Ni HRT ni HAVC nisu pravno odgovorni za ovu situaciju jer smo svi mi ugovor potpisali s Kiklop filmom, ali postavlja se pitanje odgovornosti producenta, kao i sustava kontrole javnog novca. Ako nesmetano i bez sankcija plasira svoj proizvod u javni prostor u domovini i inozemstvu a da nije izvršio svoje financijske obveze prema onima bez kojih proizvoda ne bi ni bilo, onda smo u ozbiljnom problemu. Nakon što sam dvije godine, u dobroj vjeri, redovito komunicirao s producentom i strpljivo uzimao u obzir obrazloženja kašnjenja isplate, mahom usmjerena prema HRT-u i HAVC-u čija se uplata sredstava za podmirenje obaveza navodno iščekivala, odlučio sam potražiti zadovoljštinu pravnim putem. Podnio sam prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave te je doneseno rješenje o ovrsi. Na istu je producent uložio neosnovani prigovor, isključivo iz razloga odgode plaćanja – napisao je Navojec dalje u objavi.

Producenti su raspolagali sa povelikim budžetom, ali se dugovi za ‘Generala’ vuku. Hrvatska radiotelevizija dala im je 9,6 milijuna kuna, Hrvatski audiovizualni centar 4,2 milijuna kuna, koliko su uplatili i kako su sve pomagali Ministarstvo obrane te brojne jedinice lokalne uprave i samouprave navedene u špici serije ostaje se samo za pretpostaviti.

Navojec navodi kako je Andriji Vrdoljaku slao mail na koji nije odgovorio, zvali su ga, ali se nije javljao. Pitali su i Antuna Vrdoljaka, ali ni on ne odgovara.

– HRT se, pak, odlučio odgovarati kratkim rečenicama – “HRT nema ništa s odnosima između producenta Kiklop filma i HAVC-a”, zatim “HRT je ispunio obveze prema neovisnom proizvođaču i stekao pravo korištenja djela te je u skladu sa stečenim pravima djelo emitirao”, pa “Neovisni proizvođač dostavio je izvješće o utrošenim sredstvima” – iz kojih proizlazi da jedino oni nemaju zamjerki na Generala – ispričao je.

Vrdoljak je potpisan kao scenarist, redatelj i koproducent – drugi je glumac Goran Višnjić (47), koji u seriji glumi Antu Gotovinu. Izvršni producent je Antunov sin Andrija Vrdoljak, a seriju i film potpisuje tvrtka Kiklop film, zajedno s Hrvatskom radiotelevizijom. Prema podacima iz sudskog registra, vlasnici Kiklop filma su Antun i Andrija Vrdoljak, koji je i direktor.

/Republikainfo.com/

Objava Vrdoljakov ‘General’ u skandalu: Nije plaćeno glumcima pojavila se prvi puta na Republika.