Majkić, koja je članica Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika, odnos prema kardinalu Stepincu problematizirala je na sjednici Doma naroda održanoj u Sarajevu nezadovoljna činjenicom da se njegov lik nalazi na naslovnici godišnjeg kalendara koji je priredila nacionalna uprava papinskih misijskih djela za BiH i koji je vojni ordinarijat podijelio katolicima koji su na službi u oružanim snagama te države, prenosi HINA.

Majkić je postavljajući pitanje o tome doministru obrane Miji Krešiću kazala kako je to još jedan način da se u Ministarstvu obrane “širi mržnja prema Srbima i Republici Srpskoj”.

Kardinala Stepinca opisala je kao osobu koja je bila suradnik Ante Pavelića te je zbog toga, po njezinoj interpretaciji, osuđen za ratne zločine, a dodala je i kako je sudjelovao u masovnom pokrštavanju Srba u NDH te je stoga neprihvatljivo da njegova fotografija bude na kalendaru koji se koristi u vojsci.

“Kalendar se distribuira po dubini po svim mjestima u kojima su predstavnici Hrvata, ali to moraju raditi i Srbi i prisiljeni su gledati u ovu sliku”, kazala je Majkić te je zatražila da se takve fotografije uklone iz objekata koji koriste oružane snage.

Doministar Krešić odgovorio joj je da takve komentare smatra uvredom za svakog katolika.

“Teško je shvatiti kako slika, ikonografija blaženika ili svetaca koje je Katolička Crkva službeno priznala mogu biti uvredljive za bilo koga, a naročito kardinala Stepinca koji se tijekom svoga svećeničog života hrabro i odlučno zalagao za poštivanje svake osobe bez obzira na vjeru i narodnost”, kazao je Krešić.

Zastupnici je poručio kako će moliti dragog Boga da svi, pa i ona, nauče poštivati slobodu vjere i uvjerenja svih osoba, no Majkić mu je uzvratila kako odgovorom nije zadovoljna te kako će Srbi u vojsci i Ministarstvu obrane BiH ubuduće pozorno motriti kakve su slike izvješene u prostorima u kojima oni borave.

/Republikainfo.com/

Objava Dušanki Majkić, Dodikovoj zastupnici, smeta Stepinčeva fotografija, proglasila ga osuđenim ratnim zločincem pojavila se prvi puta na Republika.

Posljednjih nekoliko tjedana u trokutu Vatikan – Beograd – Zagreb dogodile su se neke intrigantne stvari koje su zagolicale maštu, pogotovo jer se po ustaljenom crkvenom “pravilu” sve odvija polako i uz puno “čitanja između redaka”. No, jedna od glavnih stvari koja bi se mogla iščitati ili se valja iza brda iz te usporene, ali aktivne vatikanske diplomatske aktivnosti, jest mogući dogovor posjeta papa Franje Beogradu. A u sklopu toga izvire i ono neizbježno pitanje koje već dugo “tišti” Crkvu u Hrvata, a već se prelilo i postaje važno nacionalno i političko pitanje – konačno proglašenje Alojzija Stepinca svetim, a koje je kamen spoticanja u odnosima dviju crkava ne samo na ovim prostorima nego i u odnosima Vatikana sa SPC-om. Naime, poklopilo se, u zadnje vrijeme, nekoliko susreta i posjeta te zanimljivih istupa koji izazivaju pozornost, piše Jutarnji list.

Sredinom listopada apostolski nuncij u Hrvatskoj, monsignor Giorgio Lingua posjetio je, u povodu blagdana Svete Terezije, požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, da bi zatim, za javnost pomalo nenadano, zajedno s njim i pakračko-slavonskim episkopom Jovanom Ćulibrkom posjetio Jasenovac te u tamošnjoj mjesnoj crkvi Sv. Nikole predvodio ekumensku molitvu. No, slučajno ili ne, istodobno je u posjetu Zagrebu, odnosno nunciju u Hrvatskoj, bio i apostolski nuncij u Beogradu Luciano Suriani. Isto tako početkom studenoga i sam papa Franjo je dao intervju beogradskoj Politici, što mnogi vide kao najavu njegova posjeta, za koji se naravno ne zna kada bi se mogao dogoditi. No, Crkva je institucija gdje vrijeme drugačije teče.

Davna želja

Posjet pape Franje Beogradu je, zna se već dugo, njegova davna želja, i to zbog Papine ekumenske politike, pogotovo uspostave suradnje i veza s pravoslavljem, a SPC se uz Rusku pravoslavnu crkvu smatra vrlo jakom i utjecajnom crkvom, kao posjet zemljama u kojima je katolička zajednica u manjini.

No, treba reći da je još 2018. godine državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin posjetio Srbiju te se već tada nagađalo da je došao ispipati teren je li taj posjet uopće moguć i ostvariv. A koliko je papi Franji važna Srbija, vidjelo se i u svibnju 2019., kada je intervju Politici dao Pietro Parolin. U intervju je eksplicitno zatražio pravoslavno-katoličku suradnju. “Želja Svete Stolice je da sve vjerske zajednice ove regije budu u stanju da zajednički zakorače na put istinskog pomirenja i da mogu postati model prevladavanja konflikata za cjelokupno društvo”, rekao je tada Parolin koji je, usput, sigurno ne slučajno, spomenuo odlične odnose pape Franje i patrijarha Irineja.

Beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar je, pak u nedavnom intervjuu IKA-i, odgovarajući na pitanje o mogućem posjetu Pape Beogradu, baš kroz poteze glavnog tajnika Parolina istaknuo da u “nekim malim događajima ne gledaju prevelike stvari”. Državni tajnik, kaže nadbiskup Hočevar, “nije došao pripremati put za Papin dolazak”, ali je potvrdio da je “normalno da Sveti Otac želi doći”.

Otežavajuće okolnosti

No, posjet Beogradu ima nekoliko otežavajućih okolnosti. Svakako da su pitanja Jasenovca i Alojzija Stepinca vrlo važna “stavka” za taj eventualni posjet, ali i stav SPC-a prema tom eventualnom posjetu jer, kažu dobrom obaviješteni krugovi u Beogradu, takav događaj neće proći bez “odobrenja ili dogovora” s RPC-om, pogotovo dok je na čelu SPC-a patrijarh Irinej. Papin eventualni posjet imao bi i velike političke reperkusije u samoj Srbiji, koja je u nacionalističkom neomiloševićevskom zanosu, premda Aleksandar Vučić, koliko se zna, ne bi imao ništa protiv, ali ipak ne smije na svoju ruku bez dogovora s vrhom SPC-a, gdje također vlada otpor posjetu mnogih visokih crkvenih dostojanstvenika.

Vučić je 2019. godine bio u Vatikanu na susretu s Papom, gdje je rečeno da je u budućim odnosima Hrvata i Srba jako bitna uloga Svete Stolice. A u Beogradu se uvijek posebno ističe kako Vatikan unatoč “pritiscima” nije priznao neovisnost Kosova (to je istaknuto i u podnaslovu Papina intervjua Politici). Kamen spoticanja je i nekadašnji zagrebački nadbiskup Stepinac. Podsjetimo da papa Franjo odugovlači sa “svetošću” Stepinca upravo zbog SPC-a. I u intervjuu IKA-i beogradski nadbiskup Hočevar je rekao da se “premalo racionalno pristupa tom pitanju, jer nismo sve proučili”. Hočevar doduše kaže da ga je Crkva proglasila blaženim, “priznala ga je i svetim”, ali je ipak nadopunio kako misli da je “bilo premalo proučavano” te “kada se proučavao slučaj Alojzija Stepinca, ne znam jesu li svi arhivi bili dovoljno proučeni? Zato sam već tada postulatoru (Batelji) govorio da bi, po mojem skromnom mišljenju, trebalo stvoriti mnogo jači i bolji povijesni okvir”, rekao je Hočevar u razgovoru za IKA-u.

No, u tome se spominju i neke teške prepreke – sam patrijarh Irinej i Alojzije Stepinac, za čiju “svetost” u Srbiji ne žele niti čuti. Nuncij Luciano Suriani je u svom ljetošnjem intervjuu IKA-i rekao da su sa strane Svete Stolice i pape Franje prijeđeni svi mogući putevi kako bi se uklonila svaka sumnja oko Stepinca. Tada je, navodi IKA, zatražena i uspostavljena komisija, sastavljena od članova Srba i Hrvata, koja je omogućila da se obnovi dijalog, koji je bio prekinut, a koji je donio određene plodove. Želja je obje strane da se taj dijalog nastavi, kako bi se bacilo svjetlo i na druge aspekte tog povijesnog razdoblja, bolnog i kontroverznog. “U svakom slučaju, bilo bi mi žao da ti događaji nastave biti nesavladiva prepreka u odnosima između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve, jer je to i rana na našem kredibilitetu kao kršćana'”, istaknuo je nuncij Suriani.

Osim toga, druga najveća prepreka Papina posjeta je sam partijarh Irinej (bez obzira na to što ga je i Papa u svom intervjuu Politici obasipao komplimentima, a to stalno radi i nuncij Suriani) kao pripadnik konzervativne i tvrdolinijaške struje. Irinejevo zdravlje je narušeno (zbog bolesti je jedva uspio sudjelovati na proslavi osam stoljeća SPC-a, a sada ima koronavirus), i već mjesecima se spekulira o njegovom nasljedniku. Po Statutu SPC-a još uvijek je na snazi odredba o ždrijebu pri izboru novog patrijarha, što znači da postoji neka razina neizvjesnosti, ali sada se tu pojavljuju tri nezaobilazna kandidata: episkop bački Irinej Bulović, vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk i zagrebačkim mitropolit Porfirije Perić. Irinej Bulović je glasnogovornik SPC-a, teološki obrazovan, a nedavno je doživio iznimno srdačan prijem kada je posjetio RPC.

Papa Franjo, kažu u nekim crkvenim krugovima, želi to učiniti ne samo u sklopu svoje ekumenske politike nego i kao uvjet za normalizaciju odnosa Hrvatske i Srbije, u čemu upravo dvije Crkve, odnosno kler može dati ključni doprinos.

No, neki crkveni i politički krugovi čak spekuliraju o vrlo “revolucionarnoj” mogućnosti koja se provlači kako bi Papa, upravo zbog normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa, mogao u sklopu “beogradske turneje” možda svratiti i do Zagreba, dok neki spominju da bi papa Franjo mogao, jer toliku hrabrost ima, možda obići Jasenovac i Vukovar. To se tek usput spominje, onako u pola glasa, više kao nečije nagađanje ili nečija želja, nego, za sada, kao stvarna mogućnost.

Protivnici na obje strane

Naime, jedan takav pothvat morao bi zadovoljiti mnoge ne samo vjerske nego u prvom redu političke preduvjete i Zagrebu i Beogradu, ali i imati još više protivnika na obje strane. Ne treba niti govoriti kako je Jasenovac jedna od bolnih točaka hrvatsko-srpskih odnosa, u kojima su s jedne strane na djelu pokušaji revizije tog ustaškog logora smrti, gdje je najviše stradalo Srba, uz Židove, Rome i Hrvate koji nisu podržavali režim i nacifašističku tvorevinu NDH, a s druge nastojanja mnogostrukog umnožavanja srpskih žrtava te stavanja na teret današnjoj Hrvatskoj tog zločina i nastojanja da se predstavi kao “nasljednica” NDH. Početkom 2016. godine Irinej je položaj Srba u Hrvatskoj usporedio sa situacijom u NDH. “Danas Srbi strahuju da ne dožive ono što je doživjelo više od milijun njihovih predaka”, rekao je i po tko zna koji put uzburkao duhove.

Međutim, postoje i oni koji o ovako traumatičnim temama razmišljaju ozbiljnije, kao što je vladika pakračko-slavonski Jovan (Ćulibrk), koji je ovih dana na zagrebačkoj tribini privrednika upozorio na najezdu revizionizma u Srbiji i Republici Srpskoj. “Daje se podrška, pa i državni ordeni Gideonu Greifu koji govori o 1,400.000 žrtava Jasenovca. Struka šuti kao da se sve dešava u nekoj drugoj državi. Kao što se borimo protiv onih koji Jasenovac proglašavaju lječilištem, trebamo se boriti i protiv onih koji daju neumjerene cifre”, rekao je vladika Jovan i pozvao na zajedničko pisanje analize Greifovih teza.

Nije samo mogući dolazak pape Franje u Beograd izazvao interes, nego je kroz kaptolske hodnike prostrujalo da su dva nuncija, a monsignora Lingu inače u ovdašnjim crkvenim krugovima nazivaju Papinim skautom za hrvatsku crkvenu hijerarhiju, razgovarali ne samo o tom važnom posjetu nego i o novim imenovanjima po hrvatskim biskupijama, ali i sigurno su se dotakli pitanja tko će naslijediti dugogodišnjeg beogradskog nadbiskupa Stanislava Hočevara koji uskoro ide u mirovinu. Imenovanje beogradskog nadbiskupa uvijek je delikatna i politička stvar, pogotovo ako se razmišlja da bi Hočevara, inače Slovenca, mogao naslijediti možda netko iz Hrvatske. A to je nešto što će odlučiti vjerojatno sam(o) Papa, uz detaljnu analizu i takvog mogućeg poteza ne samo s vjerskog nego u prvom redu s nacionalnog i političkog aspekta i odnosa dviju zemalja.

(Izvor: Jutarnji list)

Objava Papa ide u Beograd da bi Stepinac bio proglašen svetim? pojavila se prvi puta na Republika.

Na pitanje je li došao taj trenutak, kardinal Parolin je rekao: “Ne čini mi se da ima novina u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu: Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji”.

Također, odgovarajući gdje se, po njegovom mišljenju otvara prostor za dijalog Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve i koje je to neriješeno pitanje u koje bi trebalo uložiti dodatne napore, državni tajnik Svete Stolice je rekao: “Mislim da je Papa izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kada je riječ o pitanju koje razdvaja. Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je Papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta. Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susretâ izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove”.

/Republikainfo.com/

Objava Vatikan poručio da blaženi Stepinac neće biti proglašen svetim bez suglasnosti Srpske pravoslavne crkve pojavila se prvi puta na Republika.

Republika podsjeća na ovo predavanje mostarskog biskupa.

Naime, biskup Perić je, prije svega, podsjetio na korespondenciju i osobne susrete susreta Stepinca, u to vrijeme i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i Pavelića kao poglavnika NDH, od 1940- do 1945. godine, a koji su činjenično dokumentirani. Iz njih se dade zaključiti da njihov odnos nije bio sjajan nego – čak što više – u određenim periodima čak problematičan i vrlo opasan po Stepinca u vrlo opasnim vremenima.

Stepinac se vodio domoljubljem

“Stepinac je 29 puta intervenirao kod Pavelića, 10 je bilo osobnih susreta, a 19 pismeno. Pavelić mu nije odgovorio ni na jedan dopis. Stepinac se pokazao velikodušnim i dostojanstvenim pred velikodostojnicima onoga svijeta. Valja odmah kazati da je nadbiskup Stepinac, kao istinski rodoljub i poučen gorkim iskustvom dviju državnih tvorevina, Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije, u kojima se hrvatski narod osjećao zapostavljenim, izričito bio za samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku, i ’41. i ’45. I da to nije nikakav zločin, nego izraz duboke domoljubne svijesti. On je državu bitno razlikovao od konkretnog režima”, kazao je biskup Perić, podsjećajući na Stepinčevu rečenicu da je “Hrvatska država politički cilj svih rodoljuba, ali režim nije država”. Kako je kazao Perić, Stepinac je pod tim smatrao i ustaški režim ’41. kao i komunistički režim ’45.

No, kako je kazano, zanimljivo je da sam Pavelić nikada nije bio u nadbiskupskom dvoru i nikada nije posjetio Stepinca.

Biskup Perić je rekao da je Stepinac smatrao da bi se država trebala učvrstiti kao podloga za slobodu Crkve i vjere, a da se režimske ljude popravlja i poziva na poštivanje Božjih zakona.

“Tu je upravo temeljni prigovor protiv Stepinca. To što se on zalagao i pozdravio hrvatsku državu. Tome se ne može načuditi jedan dobar dio srpskog vodstva i onog kraljevskoga i onog komunističkoga, a pogotovo velikosrpstva. Hrvati ne smiju imati državnu tvorevinu – to je poruka. Ni državu SHS (državu Slovenaca, Hrvata i Srba), ni Banovinu hrvatsku, ni NDH, ni zahtjev za nekom vrstom državne autonomije od ’71. godine kada se čulo i iz usta samoga Maršala da će ‘prije Sava od Zagreba prema Ljubljani, nego što će Hrvati dobiti državu’, kao ni državu 1991.”, istaknuo je mostarski biskup.

Ipak, kako je kazao, Stepinac nije bio toliko za državu da bi se odrekao svoje crkvene, nadbiskupske službe i sam se stavio kao vođa na čelu države, kao što mu je Pavelić nudio kada je vidio da je sve propalo.

Biskup potom navodi Stepinčevo pisanje: “Pavelić mi nudi da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je vaša stvar. Rekao sam da se u politiku ne miješam, nego ostajem tu pa što bilo – da bilo”.

Ovu Pavelićevu ponudu biskup tumači: “Ja ne želim imenovati vaše župane, a ne želim da vi imenujete moje župnike”. Biskup je posebno istaknuo da je “nadbiskup Stepinac uvijek bio i ostao na svome mjestu”, ali da Pavelić “nije ostao na svome mjestu”.

Ratno doba, proglašenje NDH i prvi, 15-minutni susret

“Na veliki četvrtak, 10. travnja 1941. umirovljeni pukovnik Slavko Kvaternik na Zagrebačkom radiju proglašava NDH koja traje pod pokroviteljstvom Musolinijeve fašističke Italije do bezuvjetne kapitulacije 8. rujna 1943. i Hitlerove fašističke Njemačke do bezuvjetne kapitulacije 7. svibnja 1945. godine. Na veliku subotu, 12. 10. 1941. godine, preuzvišeni nadbiskup Alojzije Stepinac učinio je službenu posjetu zamjeniku poglavnika Države Hrvatske, jer još Pavelić nije bio došao u Hrvatsku, generalu Slavku Kavaterniku. Tom je prigodom izrazio svoje čestitke prigodom obnove državne neovisnosti”, prenosi biskup Perić tadašnje izvješćivanje o uspostavi NDH i prvom sastanku nadbiskupa Stepinca s predstavnicima nove vlasti.

On to, nadalje, ovako tumači: “Nadbiskup se, kao pravi domoljub, raduje uspostavi hrvatske države. On to jasno izriče i te ’41. i na montiranom komunističkom sudu ’46. Njegovo je stajalište i bilo, da ako hrvatski narod hoće i komunističku državu, on će to prihvatiti. “.

Potom podsjeća na Stepinčeve riječ: ‘Hrvatski se narod izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob bivšoj Jugoslaviji’.

Osvrćući se na dolazak Pavelića u Zagreb, 14. travnja, 1941., a prema pisanju Stepinčevog životopisca fra Alekse Benigara, biskup Perić ga citira:”Pavelić je došao u Zagreb kada se već spustio mrak. Zbog toga je izostao doček koji mu se pripravljao. Sutradan, 15. travnja, dr. Pavelić dade preko radija obavijest da je u svoje ruke preuzeo vlast u NDH u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu. Sada će čovjek koji živi pod teretom smrtne kazne beogradskih vlasti (Pavelić) pokazati koliko je moćan nadići strastvene osjećaje osvete”.

Prvi susret zagrebačkog nadbiskupa s Pavelićem dogodio se u srijedu 16. travnja 1941. u nekadašnjim Banskim dvorima.

Prema pisanju tajnika Nadbiskupske konferencije, vlč. Stjepana Klasnovića, razgovor je trajao samo 15 minuta. “Nadbiskup mu je poželio Božji blagoslov u radu i naglasio da se Crkva ni do sada nije miješala niti se u buduće želi miješati u aktivnu politiku. Nadbiskup je samo molio poglavnika da se poštivanju katoličke tradicije naroda i omogući Crkvi slobodno djelovanje.

Poglavnik je pozorno slušao dok je nadbiskup govorio, a možda i zato što je po svoj prilici s raznih strana čuo da je nadbiskup bio tobože bio na solunskom frontu, kao Šubašić i prema tome jugoslavenski orijentiran, što je dakako, fabula. Kada je nadbiskup završio, poglavnik je kazao da u svemu želi ići na ruku Katoličkoj crkvi. Iz svega je nadbiskup dobio dojam da je on iskreni katolik i da će Crkva dobiti slobodu u svom djelovanju iako se nadbiskup ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez poteškoće”, bilježi dnevničar u Stepinčevu dnevniku, a citira biskup Perić u svom predavanju o prvim dojmovima.

Ali, kako ističe, već nakon mjesec dana nastupila je kruta stvarnost i novi vlastodršci počeli su pokazivati svoje pravo lice te da je nadbiskup Stepinac jasno vidio kako su iluzije nadjačale obećanja.

Stepinčeve intervencije

Navodeći brojne Stepinčeve intervencije za pomoć u oslobađanju srpskih visokih vjerskih dužnosnika ali i zarobljenim Srbima pa i Hrvatima ‘sklonim komunistima’, biskup Perić iznio je primjer i episkopa bačkoga, Irineja Ćirića. On se Stepincu obratio 29. lipnja 1941. moleći ga da se zauzme za oslobođenje njegovog brata Stevana koji je bio ministar u staroj Jugoslaviji, a koji je, kako mu je pisao vladika, bolestan odveden iz postelje iz internacija u Koprivnicu ‘gdje nema uslova za lečenje’.

Kako je potom i sam nadbiskup Stepinac napisao, on je “osobno otišao do poglavnika u stvari Stevana Ćirića jer je bio vrijedan i sklon Hrvatima”. Na žalost, Pavelić nije bio sklon da popusti i na koncu mu je kazao da će ga dati opremiti u Srbiju. “Rekao sam, bolje i to nego da pogine u logoru”, napisao je tada Stepinac.

“Iako je Stepincu bio zaprijećeno, a što je Pavelić odgovorio preko svog ureda, da će svaka intervencija biti smatrana sabotažom, Stepinac se toga nije držao i kada je god trebalo, bilo za vladiku, bilo za običnoga čovjeka, bilo koje vjere ili nacije, on je intervenirao, bilo kod Pavelića, bilo kod Lorkovića, Budaka ili Artukovića”, podsjetio je mostarski biskup u svom predavanju.

‘Ovaj me balavac neće učiti politici’

Biskup se osvrnuo i na Pavelićevu reakciju na Stepinčev govor, a prilikom obnove Hrvatskog sabora. Citirajući između ostalog: “…Neka donosi zakone praveden, gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava. Neka donosi zakone moguće da se narodu ne donose tereti koje ne mogu podnijeti. Poglavniče, obnava Hrvatskog sabora, dokaz je vaše goleme odgovornosti koju želite podijeliti sa svojim suradnicima i tu molitvu prati i molitva Crkve”.

Reakcija Pavelića na Stepinčev govor, a prema riječima Marka Došena predsjednika Sabora, bila je da ga “ovaj balavac neće učiti o politici”. Ovim je, kako je istaknuo biskup, Pavelić pokazao kakav je i koliki katolik i koliko je njemu stalo do hrvatskog naroda i hrvatske države.

“Stepinac je dostojanstveno očuvao sve ljudske norme i manire i kršćanske vrline u ophođenju s Poglavnikom, pokazujući mu kako bi i on trebao biti kulturan prema drugima. Pokazao je kako je velikodušan prema potrebnima koji su mu se obraćali za pomoć, a dostojanstven prema silnicima ovoga svijeta. Nije se bojao ni Hitlera, ni Musolinija, ni Pavelića, ni Tita. I on ima pravo jer iza sebe ima istinu, Svetu stolicu. Pavelić, međutim, kao da ništa nije naučio. Pogotovo nije ništa držao do ustaljenog crkvenog standarda. Nije se ni potrudio iz stadija neukroćene osvete prijeći u pošteno čovjekoljublje niti se odrekao mržnje kao najrazornije ljudske strasti. Kako se državu može osvetom i mržnjom stvarati i njome upravljati?”, naglasio je biskup Perić.

Nadalje, on je o Paveliću zaključio: “Da je uistinu znao kako se stvara država ne bi onako postupio i povijest bi nam od 40-tih godina prošlog stoljeća do danas bila sigurno mirnija. Ne bi onoliko patnje bilo podneseno, ni onoliko krvi proliveno ni onoliko suza istočeno, a ni nedavnog Domovinskog rata možda uopće ne bi ni bilo.

Kao što je po mraku ušao u Hrvatsku ’41. tako je po mraku iz nje i pobjegao ’45. prepustivši narod jugokomunističkoj nasilničkoj i osvetničkoj kami i jami i ostavivši za sobom strahotu. A nadbiskup Stepinac zbog svojih vijrednosti, pravednosti i razboritosti, jakosti i umjerenosti, imenovan je kardinalom 1953. i zbog svoga svjedočenja protiv sva tri protuljudska totalitarizma, fašizma, nacizma komunizma i svog herojskog mučeništva biva ubrojen u antologiju katoličkih mučenika i blaženika.

Zašto Stepinac nije učinio više?

Na pitanje je li nadbiskup Stepinac mogao učiniti više, biskup Perić je naveo jedan primjer: “1940. nizozemski biskupi potpišu, u ime katoličke vjere, Evanđelja i ljudksih prava, okružnicu u kojoj osude nacističke zakone koji su već vrijedili u, od Hitlera osvojenoj Nizozemskoj i narede da se ista pročita u svim crkvama. Sutradan su nacisti uhvatili 40.000 Židova i odveli u logore.
I što sada?
Ti nemaš oružje, imaš samo načela, možeš samo osuditi i ekskomunicirati, ali kako da se ne dogodi ovaj zločin. U svakom slučaju, kada je papa Pijo XII. za to čuo, kazao je da ne želi da ljudi stradavaju od onih koji apsolutno ne drže ni do čega, ni do ljudskog ni do Božjeg morala”

Stav Crkve o Stepincu je vrlo jasan

“Crkvena načela su vrlo jasna, a kako je postupao poglavnik sa svojim ministarstvima to su druge priče. Upravo je to razlog da je došlo do mješovite komisije hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve koja raspravlja o ulozi kardinala Stepinca za vrijeme rata, gdje je na tapet također stavljeno i pitanje pokrštenja kao i neke druge teme”.

/Republikainfo.com/

Objava Biskup Perić o Stepincu i Paveliću: Čovljekoljublje protiv osvetništva, mržnje i režima pojavila se prvi puta na Republika.