Ideja za obilježavanjem međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su prosvjedovale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.
Prosvjedi 8. ožujka događali su se i slijedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin.
Sljedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, nakon koga su slabe mjere sigurnosti na radu okrivljene za veliki broj žrtava. U početku prvog svjetskog rata žene širom Europe su 8. ožujka 1913. održale prosvjede za mir.
Prosvjedi povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon listopadske revolucije, boljševička feminstkinja Aleksandra Kolontaj nagovorila je Lenjina da 8. ožujka postane državni praznik, i tijekom sovjetskog razdoblja se koristio za obilježavanje “herojstva radnica”.
Međutim, u mnogim komunističkim državama taj je praznik izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika muškarcima za iskazivanje ljubavi i poštovanja prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama.
U Čehoslovačkoj se Dan žena za vrijeme komunističkog režima pretvorio u parodiju, te je ukinut nakon Baršunaste revolucije. U Mađarskoj je, pak, običaj poklanjanja cvijeća ženama zadržao i nakon pada komunizma.Na zapadnom svijetu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930.-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Majčin dan se kao blagdan u čast majki i majčinstva obilježava u tim zemljama svake druge nedjelje u svibnju.
Dan žena je ostao državnim praznikom u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgiziji, Moldaviji, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice.
Godine 1975., koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena.
Ni danas, u suvremenmo svijetu, žene u pojedinim zemljama nemaju pravo glasa, nisu isto plaćene, tretirane su kao seksualni objekti (posebno u svijetu show biznica, a na što i same žene pristaju zbog zarade i karijere), “vlasništvo” su muškarca, kamenuje ih se, nemaju pravo voziti auto…
Sve do kraja 19. stoljeća pitanje prijelaza od ograničenog na opće biračko pravo bilo je vezano samo za muškarce, a žene uopće nisu imale biračko pravo. Švedska je prva zemlja na svijetu koja je biračko pravo dala ženama – 1867. godine, no ograničeno, samo za glasovanje na općinskim izborima. Postupno se to pravo ženama dodjeljivalo i u ostalim skandinavskim zemljama, Austriji i samo nekim državama SAD-a.
Tek su poslije Prvoga svjetskog rata žene dobivale pravo glasa u mnogim državama. U SAD-u 1920., u Velikoj Britaniji – kolijevci parlamentarizma i demokracije – 1928. godine. Potom su žene pravo glasa dobile i u tadašnjem SSSR-u i Njemačkoj. Francuskinje i Talijanke pravo glasa su dobile tek nakon Drugoga svjetskog rata. Žene u Hrvatskoj (u okviru Jugoslavije) to su pravo dobile 11. kolovoza 1945. godine. Iako je u modernoj Hrvatskoj do prije petnaestak godina (kada se u Hrvatskoj Dan žena pokušao zamijeniti Danom majki) bilo nezamislivo da žena dođe na visoku političku dužnost, i to se dogodilo. Zanimljiv je primjer Švicarske u kojoj je na referendumu 1959. odbijen prijedlog da žene dobiju pravo glasa, to pravo ostvarile su tek 1971. godine.
U nekim zemljama svijeta žene i u 21. stoljeću nemaju pravo glasa ili je ono ograničeno. Primjerice, u Libanonu žene imaju djelomično pravo glasa; mogu glasovati samo ako imaju dokaz o završenoj osnovnoj školi. Za muškarce takvo pravilo ne vrijedi. U Saudijskoj Arabiji žene nemaju pravo glasa, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima glasovanje je ograničeno, ali bi prema najavama trebalo biti prošireno ove godine. Zanimljivo je da ni u Vatikanu žene nemaju pravo glasa iako su jedini izbori u toj zemlji “papinske konklave”, na kojima sudjeluju samo kardinali.
(Izvor: Agencije)