Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić
Ovako, oskudica lakrdijaških izjava soja kojem i sam pripada omogući mu da se predstavi na način koji ga, barem što se mene tiče, prikazuje u dosad nepoznatom svijetlu. Ideja srbijanskog premijera da se uvede zajednički dan sjećanja na sve žrtve rata u bivšoj državi, ako je po vrlom profesoru suditi, „pokazuje svu političku superiornost Srba kao naroda“ nad ostalima – Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, svima koji u odnosu na iznijetu ideju izraziše rezervu ili je kao mogućnost u potpunosti otkloniše.
Kako ovakav tip političkih poruka okarakterizirati? Što se mene tiče, između njih i teza o njemačkom narodu kao Übermenschu nema ama baš nikakve razlike. Rasizam u jednom, rasizam u drugom slučaju. Od vrlog profesora, drugim riječima, kani li istom trasom i nastaviti, očekivati je nerealno išta manje od njegove verzije „Mein Kampfa“.
Drugi član državnog trijumvirata, lider HDZ-a, zbog „zasluženog“ odmora političke klase i nije najsretniji. Jer, zbog njih je pod povećalom sam. Ovih dana, naime, „neprijatelji“ hrvatskog naroda objaviše popis najvećeg dijela „sirotinje“ koju prvi u Narodu, i sam „ugroženi“ Hrvat u posljednjih petnaestak godina steče. Na popisu, istina, barem prema informacijama onih koji o tome više znaju, ponešto i nedostaje.
Nigdje, kažu, Draganovih hotela. A, tako tvrde, postoje – i to ne jedan, više njih. Zašto ih izostaviše? Valjda, jer nisu na najbližoj rodbini nego na jatacima, i to onima najvjernijima. Ali, doći će red i na njih – jer, siguran sam, ni oni neće odoljeti zubu vremena.
Onim što objaviše, najiskrenije, i nisam fasciniran. Jer, ništa od obznanjenog i nije bogzna kakva novina. Za vile, srednjovjekovne dvorce i još koješta znalo se i ranije. Ako se, hoću reći, o novini i može govoriti, ona je tek u činjenici da je sve to sada na jednom mjestu – i sve je dokumentirano, popraćeno slikama koje ukupni dojam pojačavaju.
Ono, pak, što zaslužuje pažnju je pitanje može li sve to biti uvod u osvješćivanje onih u čije ime čovjek istupa – i čije interese „brani“? Bojim se da je ta vrsta očekivanja nerealna. Uostalom, i prethodnih sam dana, i to ne jednom, bio u prilici čuti reakcije tipa „bolje da je drpnuo naš nego njihov“. Ili još monstruoznije, da je atak na prvoga, zapravo, samo još jedna „ujdurma“ protiv Hrvata kao cjeline. A u takvom ambijentu je i mogućnost da prosječnom božjem stvoru konačno dođe „iz dupeta u glavu“ gotovo pa ravna nuli. I stoga me se sizifovski doimaju i ambicije da se ta vrsta promjena u moždanim čipovima svjetine i vlastitim djelovanjem pospješi. Jednostavno, prerano je.
Ne zagovaram, dakako, ni dizanje ruku od svega. Ali, istina je da za sve to, i u ovom i u svim drugim slučajevima, nisu odgovorni samo oni u koje se prstom upire. Odgovorni smo, naprotiv – tko manje, tko više – svi zajedno jer im ovakav bezobrazluk i kriminal desetljećima omogućujemo. I jer će s još većim bezobrazlukom i još većim kriminalom, ne stvori li se kolektivni otpor, nastaviti i sutra – pa pod cijenu da će to značiti i nova stradanja i nove žrtve uboga svijeta. A toj vrsti otpora još uvijek ni traga, ni glasa. Dapače, sve mučnija je tišina i sve prisutnije bezuvjetno podaništvo.
Pogledajte, uostalom, što se događa s medijima. Prve godine dvijetisućitih, recimo, BiH je odlikovao prepoznatljiv pozitivni trend u slobodi izražavanja. U jednom momentu su joj, ako me pamćenje dobro služi, po standardiziranim mjerenjima u leđa morale gledati sve zemlje regije, ali i mnoge izvan nje – i u Evropi i u svijetu.
A danas? Tamo smo gdje smo i u svemu ostalom – u zadnjim vagonima svjetske kompozicije. Istraživačko novinarstvo gotovo da i ne postoji. Na djelu je, već rekoh, filozofija podaništva – i odrađivanje i najprljavijeg posla za sitnu lovu.
Logici podaništva, istina je, lokalni su mediji robovali sve ove godine. No, danas u nju, i opet za sitnu lovu, klize i oni koji dopiru do domova najvećeg dijela građana ove zemlje. Mučninu kod mnogih je, primjerice, izazivalo ponašanje medija, privatnih posebice, u slučaju prijedloga federalnog Zakona o radu. Bilo je očito kako su neki od njih odrađivali sluganski posao – bolje informirani kažu, za lovu koja im je keširana iz stranačkih i državnih blagajni.
Jedan od njih, u pitanju je televizija, išao je tako daleko da je u promociji zakonskih rješenja vodio otvoreni rat sa sindikatima. Pred očima mi i danas prolijeću slajdovi satkani na principu „sindikati kažu ovo, ali to nije točno nego je točno ono što zastupa vlada“ – kojima je jedini cilj bio rušiti svaku argumentaciju radništva protiv, u zakonu predloženih rješenja.
Ili, jedan od internet portala – koji je, po slobodnoj mi procjeni, po broju ulaza među vodećima u Federaciji – navijački odnos prema zakonu manifestira na način koji je u demokratskom svijetu nezamisliv. Možete li, uostalom, u demokratskim društvima zamisliti objavljivanje pojedinačnih potpora premijeru zbog odlučnosti da na predloženom zakonskom rješenju i istraje?
A u slučaju federalnog Zakona o radu takvim potporama je apostrofirani portal gotovo pa zatrpavan. Što to znači? Tko išta misli, a takvih u ovoj zemlji ipak ima, morao je biti pred dilemom jesmo li u 2015. godini ili, ne daj Bože, u vremenu Informbiroa – i pripadamo li još uvijek demokratskoj Evropi ili smo zarotirali prema kulturološkom miljeu Sjeverne Koreje?
Možda bi, iako vrlo teško, čovjek i mogao pronaći poneku riječ opravdanja za podaništvo privatnih medija. Nepovratno se, nažalost, urušava i duh javnog servisa. Onaj tko iole pažljivije, primjerice, prati uređivačku politiku RT RS-a, teško se može oteti dojmu kako se u najbukvalnijem smislu vratila svojim paljanskim korenima.
Nedostaju joj, istina, Đogo i Guzina, ali zato nad njom lebdi duh i jednog i drugoga. Paljanska je televizija, naime, širila duh mržnje i netrpeljivosti, njezina banjalučka sljednica, sada tobože javni servis, čini to isto – i na podjednako bezobziran način. Paljanska je televizija, potom, do besvijesti veličala kult vođe, njezina banjalučka sljednica, sada tobože javni servis, čini to isto. Promijenio se jedino vođa, umjesto Raše danas se stvara kult Mileta – sve ostalo je isto.
Od javnog servisa miljama daleko je i BHT. Ravnoteža političke moći, u kojoj se prelama sva tragedija BiH kao države i društva, na najuvjerljiviji način se sve ove godine zrcali i na uređivačkoj politici ovog „javnog servisa“. Nema tu ni istraživačkog ni kritičkog novinarstva.
Ili još konkretnije, BHT djeluje kao uškopljenik. Jer, na njoj se izustiti ne smije ništa izvan suhoparnih informacija – a i njih se sve učestalije selektira, pa i odbacuje ako bi kome od moćnika mogle naškoditi. Politička premoć lidera HDZ-a, na koncu, ovu kuću sve intenzivnije pretvara u još jednu od njegovih medijskih puškarnica. Istina, još uvijek ona nema poziciju njegova medijskog biltena – poput pozicije kakvu, recimo, ima jedan printani medij – ali, vjerovali ili ne, nije ni daleko od nje.
Elemente javnog servisa, pita li se mene, sačuvati je uspjela jedino federalna RTV. Pitanje je, međutim, do kada? Ilijoš konkretnije, ima li ova kuća izgleda odoljeti najezdi vladajućeg federalnog dvojca – čijemu je političkom monopolu neprekidna prijetnja. Po slobodnoj mi procjeni, izgledi su FTV-a, a i radijskog dijela ove kuće, pola-pola. Nema, naime, dvojbi da će HDZ-SDA klika učiniti sve kako bi u njoj izvela udar – kako bi smijenila i upravljačku i rukovodnu strukturu, a onda u svoju korist zarotirala i uređivačku politiku ove kuće.
Pitanje je, međutim, jesu li takav udar spremni podržati i ostali – čak i oni s kojima ovih dana Izetbegović i Čović krpaju parlamentarnu većinu? U takvu spremnost, primjerice, osobno ne vjerujem. Ali, nikad se ne zna. Tko je, uostalom, koliko jučer mogao pomisliti da bi general Halilović mogao „skinuti gaće“ pred čovjekom kojeg je, i partiju mu dakako, optuživao za vlastitu obiteljsku tragediju.
Ili, tko je, koliko jučer, mogao zamisliti da je lider HDZ-a spreman na političko koaliranje s onim tko mu je, prije samo godinu i kusur, prijetio uklanjanjem križa i postavljanjem državne zastave na Humu, ali i vraćanjem Veleža pod Bijeli Brijeg – o tome da zaboravi snove o Mostaru kao stolnom gradu da se i ne govori.
Moguće je, dakle, u ovoj zemlji svašta – pa i ono što moguće nije nigdje drugdje. Moguće je, sukladno tome, da zarad interesa kriminogenih političkih grupa pande i Federalna RTV. Ali, dogodi li se to, korak bliže padu je i BiH sama.