Piše: Željko Ivanković/Mreža
Odmah na početku mandata u Japanu, a tome je već deset godina, sa skupinom drugih diplomata posjetio sam jedan od njihovih istraživačkih centara u robotici, zapravo u umjetnoj inteligenciji. Tada istraživači još nisu mogli pokazati rezultate razmjerne njihovom entuzijazmu i očekivanjima. Prepoznavanje glasa i gledanje bili su zaista rudimentarni, kao da su više svjedočili o besperspektivnosti nego o uspjesima, a ni hvatanje predmeta i manipuliranje nisu ostavljali bez daha. Dok su istraživači bili ushićeni samom mogućnošću da robot uopće razlikuje pitanja, iako su elementarna i samo ih je nekoliko (kako se zoveš, koliko si star) malo je koji diplomat u tome vidio perspektivu dosezanja razvijene umjetne inteligencije iz SF filmova. Britanac, neotesan kakvi oni već jesu, protokolarno je prvo pohvalio viđeno, a onda postavio krucijalno pitanje: “Zaista je zanimljivo to što vaši roboti mogu, no zašto su humanoidi, zašto moraju imati ljudski oblik?”. Zaista, usisavači su već u to doba, uz nekoliko “tehničkih problema” kao što su stepenice i kutovi, usisavali sami i nisu trebali izgledati kao kućne pomoćnice da kad počiste sobu poslušaju domaćina: “A sad hodnik!”.
Japanac, kakvi oni već jesu, odgovorio je krajnje ljubazno, cifrasto, nadugo i naširoko, spominjući japansku tradiciju, animizam, kako u njihovim tvornicama i strojevi imaju ljudska imena, ali je odgovor ustvari glasio: “Vi to očito ne razumijete!”.
Zaista, pitanje je ustvari glupo. Ako se konstruira stroj koji hoda, hvata, gleda, sluša, razumije, govori, ako se gradi “čovjek”, onda je logično da – izgleda kao čovjek. Prije otprilike tri godine u Zagrebu je na FER-u gostovao Hiroshi Ishiguro, predstavljen kao jedan od stotinjak stručnjaka koji diktiraju trendove tehnološkog razvitka. Uz robote koji igraju nogomet, pokazao je i humanoidni mobitel, s ručicama i glavom, za koji je tada najavljivao da će već za godinu dana izići na tržište. To se nije dogodilo, zasad. Razlozi su jasni, Ishigurov mobitel izgleda pomalo odvratno, kao kripl. Uostalom, mobitel, pa bio to i smartfon (još) nije zamišljen da bude stvorenje, s njime se (još) ne razgovara, nego se pomoću njega razgovara, na njemu se igraju igrice, gleda video ili traži najkraći put. Želi li se umjetnog kućnog ljubimca, primjerice psa, ili mačku, onda je logično da izgleda kao pas ili mačka; želite li kreirati umjetnog čovjeka, logično je da izgleda kao čovjek.
Pitanje je – što je čovjek. Oni koji dublje reflektiraju istraživanja umjetne inteligencije već znaju – ona nisu usmjerena samo na razvitak korisnih strojeva, koji zato trebaju biti inteligentni. Jedan dio istraživanja umjetne inteligencije, oponašanjem naših postupaka, bilo da je to računanje, govor ili gledanje, ustvari istražuju što je čovjek. To je jedno od pitanja koje potiče Ex Machina, najnoviji SF o umjetnoj inteligenciji. Vrlo jasno na to ukazuje i Nick Bostrom, oksfordski filozof, u nedavno objavljenoj knjizi Superintelligence: Paths, Dangers, Strategies. Jedan od načina kreiranja superinteligencije, one koja nadmašuje čovječju, ne samo u nekim sposobnostima, kao što su igranje šaha i računanje, nego općenito (što god to značilo) sastoji se u doslovnom kopiranju čovječjeg mozga, s nadom da će umjetni mozak proraditi kao ljudski. Tu strategiju Bostrom procjenjuje slabo perspektivnom, no ovdje samo potvrđuje osnovnu tezu, što je cilj (jedan od ciljeva) istraživanja umjetne inteligencije: kreiranje umjetnog (nad)čovjeka. Bostromova knjiga je vrlo teška za čitanje. Onome tko se odluči preporučujem, uz prethodno pročitane recenzije (ne osobito bogate), da konzultira link na kojem je tzv. reading group interdisciplinarnih znanstvenika prepričala i diskutirala sva poglavlja. http://lesswrong.com/lw/kw4/superintelligence_reading_group/
No, natrag filmu Ex Machina. Očito je naslovljen prema frazi Deus ex machina. Označavala je stroj (machina) koji se spuštao na pozornicu grčke drame kad bi zaplet postao nerazrješivo kompleksan i poput boga (deus) rasplitao stvar. Umjesto, zašto ih stvarate kao ljude, u filmu se postavlja pitanje “zašto si im dao seksualnost?”.
Film je besprijekorno dizajniran, ističu kritičari. Ja bih rekao da je šminkerski, poput osuvremenjene arhitekture iz filma “Razotkrivanje” s Michaelom Douglasom i Demi Moore. Jednako je i erotičan. Kao zaplet iskorištena je jedna verzija Turingova testa: glavni junak treba razgovorom sa zgodnom roboticom, za koju zna da ona to jest, otkriti je li u razvitku umjetne inteligencije ona posljednje dostignuće, ili je treba odbaciti kao staru kramu, što će se svakako dogoditi kad tad, objašnjava njezin tvorac. Ili će roboti odbaciti nas, ljude (a što je “opasnost” iz naslova Bostromove knjige).
Film ne oskudijeva dalekosežnim i umnim porukama (ironija). Doda li se seks, dizajn, manijak koji se obogatio na tehnologiji, uspjeh ne može izostati. Nastavlja se na prebogatu tradiciju, od Homera do Blade Runnera. Obrat nastupa kad robotica ispituje ispitivača, i objašnjava mu da, za razliku od njezine sudbine, ako ne prođe test on neće biti uništen. Iskreno ga preporučujem, a kraj otkriti neću: proistječe iz naslova teksta – razum i osjećaji!
Ali da kolumna ipak bude prilagođena časopisu koji se zove Mreža, za kraj ću natuknuti da je jedna od verzija superinteligencije u Bostromovoj knjizi kolektivna superinteligencija, u neku ruku na tragu Sturgeonova SF klasika “Više nego ljudski”. Unatoč tome što joj Bostrom ne pridaje osobiti potencijal, posvetit ćemo joj jednu od budućih kolumni jer može biti osnažena razvitkom Interneta.
O autoru:
Doktor filozofije ekonomije, glavni urednik weba banka.hr, bivši diplomat u Japanu i Australiji, u medijima aktivan više od 30 godina, otac troje djece, lijevi liberal, nenasilan, pacifist. Misli da su suvremene tehnološke promjene glavni uzrok ekonomskih kretanja, što bi rekao Marx: proizvodne snage određuju proizvodne odnose. Ne vjeruje u puno bolju Hrvatsku, ali vjeruje da svakom pojedinačno može biti barem malo bolje